Redatelj značajne biografije i veliki kritičar režima Aleksandra Vučića za Express je govorio o tragedijama koje se dešavaju među bližnjima kao što je prijedorska, o kraju Cvijetićeva romana kao krivom srastanju, o hajci koja se provodi nad posljednjim mislećim u Srbiji te o višegodišnjoj normalizaciji nasilja koje je iznjedrilo i učitelja glume Miroslava Aleksića.

Express: Je li dobro ili je otežavajuće za redatelja kad se iz atmosfere prethodne uspješne, višestruko nagrađivane predstave ‘Sjećaš li se Doli Bel’ ulazi u novu predstavu u istom kazalištu od koje se imaju jednaka očekivanja, s obzirom na uspjeh romana ‘Schindlerov lift’ Darka Cvijetića?

Ono što je izvjesno je to da je meni ogromno zadovoljstvo da radim s tim sjajnim ansamblom Kamernog teatra 55. Da mogu uživati na svakoj probi, doći s romanom i vizijom te priče, ali da mi praktično zajedno kreiramo sve segmente predstave, igrajući se na najbolji mogući način. Vrlo su rijetki teatri u kojima je to moguće. I mi smo sretni ako nam se jednom godišnje dogodi da se na takav način možemo baviti svojim poslom, a meni to Kamerni teatar svakako omogućuje. S druge strane ta visoka očekivanja, koliko god da su utemeljena u prethodnim uspjesima, toliko i opterećuju. Ja ih lično ne volim. Mislim da svaka predstava mora da nađe svoj put, svoj jezik, i sve je to neko naše riskantno pipanje kroz čudan put pronalaženja scenskog jezika za literarni jezik Darka Cvijetića. Darko Cvijetić je prije svega pjesnik i to se u njegovoj prozi itekako vidi. On ima svoje pjesničke literarne metafore koje prave fantastične slike u umu čitača, ali sve te metafore traže svoje scenske odgonetke. Traže bukvalno da se dekodiraju i prevedu na scenski jezik. I taj posao, koliko god da je jako uzbudljiv, toliko je mukotrpan i nepredvidljiv. Ja se nadam da ćemo mi tog 24. veljače, kad je planirana premijera, s ponosom izaći pred publiku, da ni na koji način nećemo brukati ni sebe ni pisca, da ćemo u nekoj novoj formi prikazati sve kvalitete i sve strahote te priče. A ova vrsta rizičnog posla uvijek nosi i to da je moguće da se stvari ne slože onako kako mi hoćemo. 

Express: Vjerovala sam da je nedostatak klasične narativne strukture u romanu ‘Schindlerov lift’ dodatni izazov, ali postoji nešto što, pretpostavljam, može pomoći, a to je neboder u koji je, čini mi se, Darko Cvijetić uspio smjestiti svu tragediju Bosne i Hercegovine te pokazati da za neke priče o ratu nisu nužni veliki ramovi.
Ma kako to čudno djelovalo, ja ovaj roman kompariram s Andrićevim ‘Na Drini ćuprija’, a režirao sam i njega. Postoji jedna fizička građevina, tamo je most, ovdje je neboder. I postoji mnogo fragmenata koji u toj mozaičkoj strukturi sklapaju priču o mostu ili priču o neboderu. Naravno, mi nećemo moći sve zanimljive priče iz romana staviti u predstavu niti nam je to cilj. Sem tog poetskog jezika, važno je spomenuti dualizam scena, mnogo toga se u Darkovu romanu vraća u koncentričnim krugovima, kao u karmičkim krugovima i višoj pravdi – sin koji ne posjećuje beznogog oca na kraju dobije sina koji nema nogu, obitelj koja se useljava u stan u kojem su upravo ubili muslimansku obitelj nekoliko mjeseci kasnije ostaje bez djeteta kojem lift odsiječe glavu… Mnogo toga se zatvara u pravilnim krugovima načinom koji može biti jako teatarski. I taj dualizam raznih scena jeste nešto što mi ispitujemo i što već sad daje dobre rezultate u našem scenskom traganju. 

Express: Nakon Srebrenice, Prijedor, mjesto radnje romana ‘Schindlerov lift’, najveće je mjesto stradanja u Bosni i Hercegovini u našem posljednjem, a nadam se i zadnjem ratu. Hoće li u predstavi biti dotaknut i teret života s osuđenim ratnim zločincima koje Darko možda do detalja i ne opisuje, ali koji se itekako osjeti i u knjizi i među ljudima koji tamo žive.
Razlog zbog kojeg radimo ovaj roman je taj što i dalje živimo u crvenim neboderima. Ovaj roman opisuje stradanje Bošnjaka u Prijedoru 1992. godine. Mi smo, radeći improvizacije u Kamernom, opisivali nebodere u kojima mi živimo, kako su se promijenili od početka rata do danas. Od stana do stana, po katovima. Pa se ispostavilo da je svatko od nas direktno stanovnik crvenog nebodera. Taj tektonski poremećaj zvani rat promijenio je intimnu geografiju u našoj glavi. Mi više ne živimo s onima s kojima smo živjeli. Mnogo je nesreće, raseljenih ljudi… Ono što je tako kazališno u svemu ovome i meni strašnije nego genocid u Srebrenici je stradanje od bližnjih. Aristotel i kaže da prava tragedija zahtijeva da se tragični događaji dešavaju među onima koji su bližnji. Ovdje se strada od susjeda, koji je prva vrata do vas, od onih s kojima ste do jučer dijelili kruh, pjevali, slavili, bili najbliži na svijetu… Od ovih koji su se do jučer zvali ‘rođeni susjedi’. Ne postoji ni u jednom jeziku, osim u ovim našim, da neko susjede zove rođenim susjedima. Ovo su rođeni susjedi uradili jedni drugima. I to zlo koje ne očekujete, zlo koje živi u običnim ljudima koji su vrata do vas, jeste tako strašno i zahtijeva ne samo literarni nego i kazališni odgovor. Meni je sad najveći izazov kako da nađem u predstavi istu vrstu balansa i mjere koje je Darko našao pišući roman nakon najtragičnijih momenata, ispisujući humorne i apsurdne strane. Ta bi struktura morala biti dobro napravljena, tako da nužna i očekivana tuga ne bude apsolutno dominantna jer podavit ćemo se od tuge brzo nakon početka predstave. 

Express: Bez namjere da otkrivamo kraj predstave, možemo li načelno govoriti o tome hoće li kraj otvoriti neki prostor nade?
Meni je kraj tog romana jedno krivo srastanje. Nema tu sreće nikakve, niti će biti. To je prosto nužnost koju nameće suživot zločincima i žrtvama, onima koji su činili zvjerstva i onima koji su zvjerstva trpjeli. Apsurdno je da majka zločinca i majka žrtve od djece koja su u inozemstvu, što milom što silom, provode najintimnije trenutke zbog samoće. Da se ponovno emocije i zbližavanja prave od zajedničke tuge, a povodi su potpuno drukčiji… Ne mislim da je Prijedor, niti da je Bosna, niti su naši krajevi – Srbija, Hrvatska… mjesta razuma i pomirenja. Mislim da je ovo jedno veliko primirje u kojem se sve iznova vrlo stabilno postavlja na pogrešne noge. Što će svakako omogućiti neku novu klaonicu, neko novo izbjeglištvo… Jedina sreća u svemu tome je to što je broj mladih ljudi koji odlazi iz Hrvatske, Srbije i Bosne toliki da možda neće imati tko da ratuje. I to je jedina sreća u nesreći. Kad pogledate naše školske programe, udžbenike povijesti za osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, pa to nije ništa drugo do napisana i odštampana platforma za nove ratove. To da se djeca u školi dijele po nacionalnoj osnovi, da učite sve pogrešno i da je mržnja jedan od obaveznih predmeta u našem školskom programu. To logično i vidno vodi u katastrofu, a nitko to ne zaustavlja jer bez katastrofe naše političke elite ne bi bile to što jesu. One prosto baštine sve ono najgore iz rata i čine sve da naprave neke nove ratove. Kad pogledate ta dva brata blizanca, te dvije moralne nakaze – Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, vidite koliko su nužno povezani i koliko su nemogući jedan bez drugoga. A tih, tako stravičnih tandema, ima na cijelom Balkanu. 

 

Express: Mi u ovoj kapitalističkoj utrci često zaboravimo da smo izgubili radnike i radnice. Danas ih zovemo uposlenicima. U romanu ‘Schindlerov lift’ je, između ostalog, jasno prikazano i gubljenje prava na rad i raspad jednog radničkog, rudarskoga gradića. Svjedočimo prelasku radnika u ratnike, a nakon što su prestali biti ratnici, neki su postali ratni zločinci, neki su ništa, žive izgubljeni u postratnom, postgenocidnom i posttranzicijskom društvu.
Da, paralelno s prijedorskim genocidom dešavaju se još dva genocida. Ubijanje Jugoslovena i Jugoslavije u svakom pogledu i ubijanje radničke klase u tom romanu. Uvijek je neumjesno komparirati realne žrtve ratova s onim što se imaginarno desilo. Dva milijuna ljudi se na posljednjem popisu izjasnilo Jugoslovenima. I nad njima je izvršen genocid. Za mene je suštinski genocid na području bivše Jugoslavije genocid nad Jugoslovenima. To je baš jako mnogo ljudi. To su neki ljudi koji su postali kao Hazari, koji su zauvijek bez zemlje, koju doživljavaju kao svoju i vole kao svoju i žive u nekoj izmišljenoj zemlji i realnom prostoru koji se više ne zove tako. A tako moćan proletarijat iz opisa Darka Cvijetića je postao prekarijat. Neka gomila poniženih ljudi koja radi za mizerne plate u ono malo tvornica koje još rade, koje otvaraju naši predsjednici, a te tvornice zapošljavaju po 200-250 ljudi, za razliku od onih sustava koji zapošljavaju od 25.000 do 50.000 ljudi. 

Express: Uostalom, cijelo čovječanstvo, od stare Grčke do danas, uči nas da evolucija nije uvijek progresivna. I da to vrijeme budala vrlo često smjenjuje vrijeme pameti i vrijeme napretka. Imate dosta djece u podjeli. Što je bilo presudno za taj izbor?
Ta priča ne bi bila kompletna bez onih koji će doći. A oni koji će doći naslijedit će upravo ovakve države kakve im ostavljamo. Naravno, ta djeca iz svog porodičnog okruženja nose mnogo drugačiji svijet i nisu realna slika onoga što je presjek mladih ljudi u Bosni, Srbiji ili Hrvatskoj, prosto su otvorenog duha, nenaučeni mržnji… Nužno je da su tu jer s njima će se završavati predstava. Oni su ti koji će masovno napuštati ove zemlje. S ovim raseljavanjem ljudi, s ovakvim politikama, s ovom nemogućnošću da se normalno i dostojanstveno živi, a više nije samo stvar financijskih mogućnosti, stvar je elementarnog zdravog razuma da više nećete živjeti tamo gdje vas neko evidentno pravi budalom iz dana u dan – oni su posljednji stanovnici ovih zemalja. I ja vjerujem da će ta djeca vrlo brzo imati neke strane adrese i da će njihova djeca s teškom mukom govoriti naše jezike i da njihovi unuci nikad više neće doći ovamo. I to je realna slika ovih naših zemalja i ja tu djecu potpuno razumijem. Ne vidim ni jedan razlog zašto bi netko živio ovdje i sudjelovao u ovolikom zlu. 

Express: S tim da nam je korona donijela osjećaj da ni negdje drugdje nije bolje. 
Nama je manje teško jer smo mi toliko dugo izolirani, zatvoreni. Živimo mimo svijeta. Mi smo u novu normalnost ili nenormalnost ušli prije trideset godina. 

Express: To novo normalno predsjednik Srbije iskoristio je za prezentaciju nove faze ludila za koju smo možda mislili da je i njemu nedostižna. Od početka pandemije korona virusa ponaša se kao da iz vlastitih resursa nabavlja respiratore, vakcine... Pokapa sve pravoslavne velikodostojnike unatoč nepoštovanju epidemioloških mjera, on je i na masovnim ukopima i u vrtićima te se čini da se ne namjerava zaustaviti. 
Moja mama radi na psihijatriji i ja sam kao jako mali saznao za jedan fantastičan fenomen koji se zove pseudologija fantastika. To je jedan od najtežih oblika ludila gdje ličnost sama sebi izmisli kompletan svijet, kreće se unutar tih koordinata i duboko vjeruje da je najznačajnija figura baš takvog svijeta. Aleksandar Vučić je brilijantan primjer pseudologije fantastike. Mnogo je veći problem što je on demokratski izabran predsjednik mojeg naroda i što većina ljudi u Srbiji glasa za tu vrstu moralne nakaze. Ne samo dajući mu legitimitet, nego i stavljajući do znanja koliko je mizerno naše poznavanje demokracije. Tog čovjeka treba hapsiti jednom dnevno, i to ne zato što ga ja ne volim, nego što on tako frapantno krši svoje ustavne ovlasti svakoga dana. Devedeset posto stvari koje taj čovjek radi ne bi smio raditi po zakonima zemlje čiji je predsjednik. To nije stvar simpatija i antipatija, to je stvar elementarnog poštovanja zakona. Ali mi u tom stadiju stada iznova ne umijemo ništa drugo nego da tražimo sebi vođe kroz cijelu noviju povijest. Pa kad nije Milošević, onda je Vučić... To sve zajedno stvara mnogo ružniju sliku o tom narodu, nego o njemu samom. On je čovjek koji dnevno ima potrebu da upozna stanovništvo s vlastitim dijagnozama. Kao što sad postoji engleski soj virusa, tako se kod njega pojavi nova nijansa ludila s kojom on ima želju da upozna vlastito stanovništvo. I on to radi vrlo zdušno. Ali narod koji to trpi, ti Ibijevi podanici, to neko pleme na možda najnižem stupnju intelektualnog razvoja otkad taj narod postoji je nešto što me mnogo više brine, nego što je Aleksandar Vučić to što jest.

Express: Zabrinjavajuća je i atmosfera koja u aktualnom saborskom sazivu podsjeća na početak devedesetih, gdje oni i to malo neovisnih medija u Srbiji i ljude koje u njima rade označavaju kao nacionalne neprijatelje i izdajnike.
U Srbiji je završen progon onih koji drukčije misle. Sad je hajka na one koji uopće misle. Očigledno je po tome kako trenutačno izgledaju Srbija i naša javnost, sfera informiranja, naš parlament, sve u našem političkom sistemu upućuje na to da je došlo do trijumfa nemislećih. Ovo je hajka na one posljednje koji nešto misle u Srbiji. Nije više važno što, važno je da misle. I ja vjerujem da će i to s uspjehom biti završeno i da će sljedeći saborski saziv biti aboliran od svakog razmišljanja u bilo kojem pravcu.

Express: I još jedna mučna tema za kraj koja bi mogla biti nagovještaj promjena i drugačijeg odnosa prema žrtvama seksualnog zlostavljanja. Neko tko je bio jako uvažavan trenutačno je u pritvoru pod optužbama za višestruka silovanja maloljetnih djevojaka u školi glume koju je vodio. Može li u današnjoj Srbiji takva situacija donijeti neki pravni epilog koji bi bio katarzičan i za žrtve koje su prijavile, ali i za one žrtve koje još ne govore, ne samo u slučaju Miroslava Aleksića, nego i u bilo kojem drugom? 
Mislim da je ta priča mnogo šira. Naravno, ne možete da se ne zgrozite i ne osudite kad vidite što je taj čovjek radio djeci u vlastitoj školi. Ali mi zaboravljamo da je taj čovjek Leni Riefenstahl Arkana i njegovih Tigrova. Da je on od ratišta do ratišta snimao i dokumentirao nasilja i zlodjela. Da je on umjetnički kreator te svadbe vijeka, videokasete vjenčanja Arkana i Cece, koju svaka srpska kuća mora da ima običaja radi. Kad takvu moralnu nakazu ostavite da odgaja djecu, gdje njegovi časovi počinju s ‘Oče naš’ i gdje je njegov sistem ponašanja tako strašan, ovo su samo neke ne baš mnogo logične, ali nužne posljedice te vrste dopuštenog ponašanja. Zemlja u kojoj je Mika Aleksić dopušteni predavač glume već sama po sebi nije normalna i glupo je očekivati da poslije toga dođu neke normalne stvari. A nije on ni tako važna figura u kulturnom životu kao što se to piše. Mnogo je toga pokrenuto sad, ne samo u Srbiji, nego i regionalno. Pitanje etike, pitanje suštinskog nemorala, pitanje može li njegova supruga da predaje u njegovoj školi i da prima tu istu djecu u svoju klasu na Fakultetu dramskih umetnosti. I može li neko nakon suprugova hapšenja, uz njeno pravo da vjeruje u njegovu nevinost, da otključava mjesto zločina i da se tamo igra neke lijepe umjetnosti, kao što je gluma koja je bazirana na čestitosti i ljepoti. Srbija je puna raznih Aleksića. Mislim da ih ima u svakom poduzeću, na svakoj akademiji, na svakoj visokoj školi. Ako ovo pokrene neko veliko raščišćavanje, ja bih bio jako sretan, ali to se naprosto neće dogoditi jer bi onda moralo da se penje prema vrhu, a onda bi se došlo do toga da se netko tko se pita kako je moguće da su trpjeli što taj čovjek govori toj djeci i kako ih ponižava, onda bi morao da uključi bilo koji program bilo koje televizije i da vidi onu osobu o kojoj smo ranije razgovarali kako svakog dana vrijeđa vlastiti narod kako je lijen, glup i nesposoban. To je Mika Aleksić u predsjedničkoj funkciji. Ta piramida ima svoje bolesne temelje i teško će je itko srušiti. 

Express: Je li nastavak dovođenja djece u školu na satove kod Aleksićeve supruge dok je on u pritvoru pod strašnim optužbama potvrda normalizacije kulture nasilja koja se živi desetljećima. 
Dobar dio roditelja u Srbiji i dalje misli da je batina iz raja izašla. Samim tim su im vjerojatno djeca na pravome mjestu kod Mike Aleksića. A s druge strane, postoji jedna jagma za jeftinim uspjehom, popularnošću koji nam je nametnula kultura realityja, nešto što tjera roditelje da ne biraju sredstva da njihova djeca uspiju pod svaku cijenu. Tako da je tih Little Miss Sunshine prepuna Srbija. Naša djeca više nisu djeca. Mi imamo male stanovnike koji su svi odreda zvjezdice Granda.