Redatelj značajne biografije i veliki kritičar režima Aleksandra Vučića za Express je govorio o tragedijama koje se dešavaju među bližnjima kao što je prijedorska, o kraju Cvijetićeva romana kao krivom srastanju, o hajci koja se provodi nad posljednjim mislećim u Srbiji te o višegodišnjoj normalizaciji nasilja koje je iznjedrilo i učitelja glume Miroslava Aleksića.
Express: Je li dobro ili je otežavajuće za redatelja kad se iz atmosfere prethodne uspješne, višestruko nagrađivane predstave ‘Sjećaš li se Doli Bel’ ulazi u novu predstavu u istom kazalištu od koje se imaju jednaka očekivanja, s obzirom na uspjeh romana ‘Schindlerov lift’ Darka Cvijetića?
Ono što je izvjesno je to da je meni ogromno zadovoljstvo da radim s tim sjajnim ansamblom Kamernog teatra 55. Da mogu uživati na svakoj probi, doći s romanom i vizijom te priče, ali da mi praktično zajedno kreiramo sve segmente predstave, igrajući se na najbolji mogući način. Vrlo su rijetki teatri u kojima je to moguće. I mi smo sretni ako nam se jednom godišnje dogodi da se na takav način možemo baviti svojim poslom, a meni to Kamerni teatar svakako omogućuje. S druge strane ta visoka očekivanja, koliko god da su utemeljena u prethodnim uspjesima, toliko i opterećuju. Ja ih lično ne volim. Mislim da svaka predstava mora da nađe svoj put, svoj jezik, i sve je to neko naše riskantno pipanje kroz čudan put pronalaženja scenskog jezika za literarni jezik Darka Cvijetića. Darko Cvijetić je prije svega pjesnik i to se u njegovoj prozi itekako vidi. On ima svoje pjesničke literarne metafore koje prave fantastične slike u umu čitača, ali sve te metafore traže svoje scenske odgonetke. Traže bukvalno da se dekodiraju i prevedu na scenski jezik. I taj posao, koliko god da je jako uzbudljiv, toliko je mukotrpan i nepredvidljiv. Ja se nadam da ćemo mi tog 24. veljače, kad je planirana premijera, s ponosom izaći pred publiku, da ni na koji način nećemo brukati ni sebe ni pisca, da ćemo u nekoj novoj formi prikazati sve kvalitete i sve strahote te priče. A ova vrsta rizičnog posla uvijek nosi i to da je moguće da se stvari ne slože onako kako mi hoćemo.
Express: Vjerovala sam da je nedostatak klasične narativne strukture u romanu ‘Schindlerov lift’ dodatni izazov, ali postoji nešto što, pretpostavljam, može pomoći, a to je neboder u koji je, čini mi se, Darko Cvijetić uspio smjestiti svu tragediju Bosne i Hercegovine te pokazati da za neke priče o ratu nisu nužni veliki ramovi.
Ma kako to čudno djelovalo, ja ovaj roman kompariram s Andrićevim ‘Na Drini ćuprija’, a režirao sam i njega. Postoji jedna fizička građevina, tamo je most, ovdje je neboder. I postoji mnogo fragmenata koji u toj mozaičkoj strukturi sklapaju priču o mostu ili priču o neboderu. Naravno, mi nećemo moći sve zanimljive priče iz romana staviti u predstavu niti nam je to cilj. Sem tog poetskog jezika, važno je spomenuti dualizam scena, mnogo toga se u Darkovu romanu vraća u koncentričnim krugovima, kao u karmičkim krugovima i višoj pravdi – sin koji ne posjećuje beznogog oca na kraju dobije sina koji nema nogu, obitelj koja se useljava u stan u kojem su upravo ubili muslimansku obitelj nekoliko mjeseci kasnije ostaje bez djeteta kojem lift odsiječe glavu… Mnogo toga se zatvara u pravilnim krugovima načinom koji može biti jako teatarski. I taj dualizam raznih scena jeste nešto što mi ispitujemo i što već sad daje dobre rezultate u našem scenskom traganju.
Express: Nakon Srebrenice, Prijedor, mjesto radnje romana ‘Schindlerov lift’, najveće je mjesto stradanja u Bosni i Hercegovini u našem posljednjem, a nadam se i zadnjem ratu. Hoće li u predstavi biti dotaknut i teret života s osuđenim ratnim zločincima koje Darko možda do detalja i ne opisuje, ali koji se itekako osjeti i u knjizi i među ljudima koji tamo žive.
Razlog zbog kojeg radimo ovaj roman je taj što i dalje živimo u crvenim neboderima. Ovaj roman opisuje stradanje Bošnjaka u Prijedoru 1992. godine. Mi smo, radeći improvizacije u Kamernom, opisivali nebodere u kojima mi živimo, kako su se promijenili od početka rata do danas. Od stana do stana, po katovima. Pa se ispostavilo da je svatko od nas direktno stanovnik crvenog nebodera. Taj tektonski poremećaj zvani rat promijenio je intimnu geografiju u našoj glavi. Mi više ne živimo s onima s kojima smo živjeli. Mnogo je nesreće, raseljenih ljudi… Ono što je tako kazališno u svemu ovome i meni strašnije nego genocid u Srebrenici je stradanje od bližnjih. Aristotel i kaže da prava tragedija zahtijeva da se tragični događaji dešavaju među onima koji su bližnji. Ovdje se strada od susjeda, koji je prva vrata do vas, od onih s kojima ste do jučer dijelili kruh, pjevali, slavili, bili najbliži na svijetu… Od ovih koji su se do jučer zvali ‘rođeni susjedi’. Ne postoji ni u jednom jeziku, osim u ovim našim, da neko susjede zove rođenim susjedima. Ovo su rođeni susjedi uradili jedni drugima. I to zlo koje ne očekujete, zlo koje živi u običnim ljudima koji su vrata do vas, jeste tako strašno i zahtijeva ne samo literarni nego i kazališni odgovor. Meni je sad najveći izazov kako da nađem u predstavi istu vrstu balansa i mjere koje je Darko našao pišući roman nakon najtragičnijih momenata, ispisujući humorne i apsurdne strane. Ta bi struktura morala biti dobro napravljena, tako da nužna i očekivana tuga ne bude apsolutno dominantna jer podavit ćemo se od tuge brzo nakon početka predstave.
Express: Bez namjere da otkrivamo kraj predstave, možemo li načelno govoriti o tome hoće li kraj otvoriti neki prostor nade?
Meni je kraj tog romana jedno krivo srastanje. Nema tu sreće nikakve, niti će biti. To je prosto nužnost koju nameće suživot zločincima i žrtvama, onima koji su činili zvjerstva i onima koji su zvjerstva trpjeli. Apsurdno je da majka zločinca i majka žrtve od djece koja su u inozemstvu, što milom što silom, provode najintimnije trenutke zbog samoće. Da se ponovno emocije i zbližavanja prave od zajedničke tuge, a povodi su potpuno drukčiji… Ne mislim da je Prijedor, niti da je Bosna, niti su naši krajevi – Srbija, Hrvatska… mjesta razuma i pomirenja. Mislim da je ovo jedno veliko primirje u kojem se sve iznova vrlo stabilno postavlja na pogrešne noge. Što će svakako omogućiti neku novu klaonicu, neko novo izbjeglištvo… Jedina sreća u svemu tome je to što je broj mladih ljudi koji odlazi iz Hrvatske, Srbije i Bosne toliki da možda neće imati tko da ratuje. I to je jedina sreća u nesreći. Kad pogledate naše školske programe, udžbenike povijesti za osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, pa to nije ništa drugo do napisana i odštampana platforma za nove ratove. To da se djeca u školi dijele po nacionalnoj osnovi, da učite sve pogrešno i da je mržnja jedan od obaveznih predmeta u našem školskom programu. To logično i vidno vodi u katastrofu, a nitko to ne zaustavlja jer bez katastrofe naše političke elite ne bi bile to što jesu. One prosto baštine sve ono najgore iz rata i čine sve da naprave neke nove ratove. Kad pogledate ta dva brata blizanca, te dvije moralne nakaze – Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, vidite koliko su nužno povezani i koliko su nemogući jedan bez drugoga. A tih, tako stravičnih tandema, ima na cijelom Balkanu.
Express: Mi u ovoj kapitalističkoj utrci često zaboravimo da smo izgubili radnike i radnice. Danas ih zovemo uposlenicima. U romanu ‘Schindlerov lift’ je, između ostalog, jasno prikazano i gubljenje prava na rad i raspad jednog radničkog, rudarskoga gradića. Svjedočimo prelasku radnika u ratnike, a nakon što su prestali biti ratnici, neki su postali ratni zločinci, neki su ništa, žive izgubljeni u postratnom, postgenocidnom i posttranzicijskom društvu.
Da, paralelno s prijedorskim genocidom dešavaju se još dva genocida. Ubijanje Jugoslovena i Jugoslavije u svakom pogledu i ubijanje radničke klase u tom romanu. Uvijek je neumjesno komparirati realne žrtve ratova s onim što se imaginarno desilo. Dva milijuna ljudi se na posljednjem popisu izjasnilo Jugoslovenima. I nad njima je izvršen genocid. Za mene je suštinski genocid na području bivše Jugoslavije genocid nad Jugoslovenima. To je baš jako mnogo ljudi. To su neki ljudi koji su postali kao Hazari, koji su zauvijek bez zemlje, koju doživljavaju kao svoju i vole kao svoju i žive u nekoj izmišljenoj zemlji i realnom prostoru koji se više ne zove tako. A tako moćan proletarijat iz opisa Darka Cvijetića je postao prekarijat. Neka gomila poniženih ljudi koja radi za mizerne plate u ono malo tvornica koje još rade, koje otvaraju naši predsjednici, a te tvornice zapošljavaju po 200-250 ljudi, za razliku od onih sustava koji zapošljavaju od 25.000 do 50.000 ljudi.
