Krležin govor nosio je naslov “Pisac pred strašnim licem ništavila”. Tema mu je bila književnost u doba radijskih valova i televizijske slike. U zaključku govora pisac konstatira da su pokretne slike i brbljave radijske riječi po svemu moćnije od književnosti. Osim po jednom: samo pisac može gledati svijet očima drugog čovjeka. I samo pisac može imati uvid u kraj: “u posljednji svjesni trenutak vlastitoga života, u posljednji trenutak civilizacije koja nestaje u eksplozijama koje će uslijediti iza one prve, slučajno detonirane nuklearne bombe”. Hrvatsku nije spomenuo. Istina, nije spomenuo ni Jugoslaviju, Tita, socijalizam. Općenito, Miroslav Krleža u govoru zahvale, povodom Nobelove nagrade za književnost, nije spomenuo nikoga od nas. Govorio je o sebi, o književnosti i o svijetu.

Prve mjesece, možda i cijelu godinu ili dvije po nagrađivanju Miroslav Krleža proveo je uživajući. Bela i on putovali su kao nikad prije. Obišli su Europu, išli u Rigu, Lenjingrad i Moskvu, gdje je pred deset tisuća ljudi punih šest sati čitao “Izlet u Rusiju”, a da se nitko nije ni pomakao, niti je njemu i u jednom trenutku zadrhtao glas. Samo je triput, za tih šest sati, popio malo vode. Onda su išli u Buenos Aires, “taj čudesni grad, koji nam je pod stare dane i pod smrt mijenjao našu unutarnju geografiju”, gdje je upoznao slijepog ravnatelja Nacionalne knjižnice, markantnog gospodina eterične, gotovo iščezavajuće figure, s licem iz nekoga dalekog prošlog stoljeća. Kada mu se predstavio, Krleža je na francuskom rekao: “O, ja već dugo uza se imam nešto vaše!” I onda je izgovorio naizust na španjolskom: “Godine 1517. fra Bartolome de las Casas gorko se sažalio nad Indijancima koji su skapavali u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V. da uveze crnce koji će skapavati u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata. Posljedice te zanimljive filantropske varijacije bile su nebrojene: Handyjevi blues, uspjeh što ga je u Parizu postigao veleučeni urugvajski slikar Pedro Figari, razbarušena proza još jednog Urugvajca - Vincenta Rossija, mitološka veličina Abrahama Linkolna, pet stotina tisuća mrtvih u ratu Sjevera i Juga, tri milijarde trista milijuna utrošenih na vojne mirovine, kip legendarnog Falucha, uvođenje glagola linčovati u trinaesto izdanje rječnika Španjolske Akademije, silovit film Aleluja, odvažni Solerov juriš prsa u prsa na čelu njegovih Pardos i Morenos kod Cerrita, ljupkost gospođice te i te, crnac kojega je ubio Martin Fierro, mlitava rumba El Manisero, uhićeni i zatočeni napoleonizam Toussainta Louverturea, križ i zmija s Haitija, krv koza zaklanih mačetom papaloija, tanko porijeklom iz Havane, candombe.”

Slijepi knjižničar stajao je kao ukopan, glave izdignute malo uvis, kao da su, nakon što je oslijepio, ljudi oko njega uzrasta od oko tri metra. “Žao mi je”, rekao je Jorge Louis Borges, što se nismo ranije sreli, jer bismo sigurno imali mnogo toga reći jedan drugome. “Da, kasno je”, uzvraćao je Krleža, i uzalud je po zraku na rukovanje lovio knjižničarevu desnicu. Upravo kao da je i sam obnevidio.

Lutajući tako svijetom kao muhe bez glave, Bela i Krleža obišli su najskuplje hotele Pariza, Londona, Madrida i Monte Carla. On je govorio pred publikom u kojoj su bivale najmudrije glave današnjega svijeta. Govorio je o srpskim srednjovjekovnim manastirima na Kosovu, o zlatu Zadra i o bosanskim bogumilima. Govorio je o isusovačkom redovniku Križaniću, koji je usred sedamnaestoga stoljeća hrlio u Rusiju da s carem lično pregovara o jedinstvu svega slavenskog, i koji kao vojnik poljskoga kralja Ivana Sobjeskog u šezdeset i petoj gine braneći Beč pred Osmanlijama. Govorio je Krleža o onom o čemu je cijeloga svog života govorio najprije Hrvatima, a potom Srbima i svih drugim Jugoslavenima, ali sad su njegove riječi imale odjeka, kao da bivaju izgovarane u katedralama, i sve što bi rekao zadobivalo bi svoju neočekivanu poantu, sve što bi rekao čudom bi bivalo velika priča, koja se svakoga ticala. Dok su ga slušali, svi ti ljudi, Krležina iznenada stečena publika, njegove su riječi primali istim onim unutarnjim čulom kao i priče Borgesove. To što se jedan kleo da je svaka njegova riječ istinita i svaki njegov junak da je na svijetu živio, a drugi je sve izmislio, to što je jedan sve iz glave govorio, onako kako je to i običaj na Balkanu, dok je drugi bio sasvim u tekstu, to što je Krleža živim očima gledao svijet koji ga se sve manje ticao, a Borges je bio slijep, njihove se oduševljene publike nije ticalo.

Djelovao je neumorno dok su tako tumarali svijetom, uživajući napokon u životu i tumačeći na više jezika strancima ono što domaćima nikada nije uspio protumačiti, samo bi ga ponekad pred spavanje hvatao osjećaj uzaludnosti i strah pred onim što je će neumitno uslijediti. Tako su se godinu za godinom nizali novi dobitnici Nobelove nagrade: pobožni njemački romanopisac Heinrich Böll, Patrick White - prvi australski nobelovac, pa Eyvind Johnsson i Harry Martinsson, dvojica Šveđana, a onda u godini Andrićeve smrti, pjesnik “Sipinih kostiju” Eugenio Montale. Kada 1976. Nobelovom nagradom bude čašćen i Saul Bellow, genijalni pisac američkoga židovstva, podrijetlom odnekud od Sankt Peterburga, Krleža i Bela već će se umoriti od njegova književnog turizma. I dalje ga na sve strane zovu, ali sve se teže pokreće i sve je zlovoljniji. Rijetko izlazi iz vile na Vračaru, premda ga drugovi pokušavaju izvesti do Hotela Majestic, gdje se subotom sastaju i “ogovaraju Tita i Udbu”. Ponekad ga šofer Joca doveze u njegovom mercedesu - najnoviji model 300SEL 4.5 kupio je 1972. novcem od Nobelove nagrade, a Jocu mu je na ispomoć dodijelila Srpska akademija nauka i umetnosti, čiji je, na kraju, i jedini posao na naokolo Krležu vozi u njegovom mercedesu. (Uzgred, neka i to bude u romanu “Dvojica” zabilježeno: od tri klasika jugoslavenskog dvadesetog stoljeća, uz Andrića tu je i Miloš Crnjanski, nijedan nije imao djece, dvojica su u mladosti bili vrhunski sportaši, jedan je položio za pilota zrakoplova, dvojica su imala vozačku dozvolu, sva trojica su vozili bicikl i plivali…)

U Zagreb, nakon svinjarije koju mu je intervjuom za Vjesnik priredio Bakarić, Krleža više neće otići. Ali ga, osim Igora Mandića i Josipa Vanište, te Gorana Babića, ljutitog i u vlastitoj sredini vrlo omrznutog mladog krležijanca, sve češće obilazi i Edo Murtić, koji je u međuvremenu izrastao u jednog od najprominentnijih hrvatskih i jugoslavenskih apstraktnih slikara. S njime Krleža voli provoditi vrijeme, pa se i posvaditi. Premda je tridesetak godina od Krleže mlađi, Murtić mu je u jednom trenutku počeo govoriti ti, i to usred žive svađa oko suvremene umjetnosti i glazbe Igora Stravinskog: “Što vi, Krleža, o tome danas uopće možete znati kad za vas Zagrebački glazbeni bienale niti ne postoji! Pa ti si, bogamu, publika bečkog Musikvereina!” Murtić je zajapureno vikao, na što je Krleža, koji nikome drugom, vjerojatno, ne bi tolerirao takav ispad, prasnuo u smijeh.

Edo Murtić htio ga je tada portretirati, ali to je svaki put odgađano. Uvijek bi Krleži preči bio razgovor, a Murtić je bio odveć pri životu da bi na vrijeme shvatio da za odgode možda i nema vremena. Nedostajalo mu je one Vaništine brzine i lakoće, da nabrzinu skicira pisca.

Početkom lipnja 1980, mjesec nakon Titove smrti, Murtić se opet u svom jaguaru dovozi iz Zagreba. Neobičnim poslom dolazi: nagovarat će Krležu i Belu da puste u kuću jednoga mladog i gotovo anonimnog beogradskog redatelja, koji nije ništa dosad snimio, osim nekakve vrlo kratke televizijske filmove u kojima moderne muzičke skupine - “Drekavci!”, pojašnjava Krleža - izvode svoju bučnu glazbu, ili slikari slikaju, i čuje se samo njihovo disanje, zvukovi četke po platnu, škripanje parketa.

“Dobro, Edo, a što će taj dečko meni učiniti?”

“Neće ništa”, odgovara slikar, “ako ga pustiš, on će doći u petak, i biti s vama do ponedjeljka. Vas dvoje nećete ni primjećivati njega i njegovu dvojicu suradnika, kamermana i majstora tona, nego ćete raditi ono što i inače radite. Od toga će nastati film ‘Vikend Miroslava Krleže’”

“To ne dolazi u obzir!”, u panici je uzviknuo Krleža.

“Znao sam da ćeš to reći. Mladom sam umjetniku najavio da će tako biti. Ali sam, da bi mi savjest bila mirna, sjeo u auto i došao u Beograd da te oči u oči pitam.”

“Mladi umjetnik! A odakle ti, molit ću, uopće znaš da je taj tvoj indiskretni balavac umjetnik?”

“Razgovarao sam s njim. Gledao sam njegove radove. On je umjetnik.”

“A što sam ja? Stara vašarska mečka?”

“Ne, ti si umjetnik. I možda bi samo trebao porazgovarati jednim mladim umjetnikom.”