S dirigentom Nikšom Barezom (Split, 1936.), ravnateljem Opere zagrebačkog HNK, susreli smo se u njegovoj radnoj sobi u toj kući. Najviši je kat zgrade, sporadično odjekuju sopranističke fraze iz okolnih prostorija. Maestro je u poslu do grla, sprema premijeru četveročinke "Adel i Mara" Josipa Hatza, a režiju radi Ozren Prohić.

Opera je nastala prema romantičarskom epu "Bijedna Mara" Luke Botića, a riječ je o djelu nacionalnog smjera i mediteranske pjevnosti, u kojemu se isprepliću motivi kršćanske i muslimanske tradicije u 16. stoljeću u Dalmaciji. Često je izvođena u Splitu, a slabo u Zagrebu. Po vidljivom naponu kreativne nervoze, čini se da je ovo prvi susret maestra Bareze s ovim Hatzeovim djelom - a nipošto nije. To tek upadljivo govori o njegovoj (karakternoj) pedantnosti onoga trena kad vas prvi put u životu pozdravi.

"Riječ je o kompliciranoj problematici priprema. Slog je jako gust, zahtjevan za izvedbu, a treba pažljivo odvagnuti mjeru mediteranskog ugođaja da ne kliznete u...", zabrinuto će maestro objašnjavajući, šire nego ovdje možemo prenijeti, utjecaj Pietra Mascagnija na malen, ali promišljen opus Josipa Hatzea (Split 1879. - Split 1959.), koji je u glazbenom smislu obilježio Barezin rodni grad. Izuzetno simpatično tu izgleda rana biografija maestra Bareze, vidi se da je u glazbu "ušao" preko ženske obiteljske linije?

"Bome da. Kako je u mojoj familiji bilo puno žena, bilo je to logično", kaže naš sugovornik i podsjeća nakratko još na Hatzea, čija je izvanredna biografija jedna od nepravedno zanemarenih u javnom prostoru. "A poznavao sam Hatzea. Bio je jako visok, fin gospodin, malo povučen, kao što je i bio njegov opus. Povremeno je predavao harmoniju, viđao sam ga", kaže Bareza, koji je u muzičku školu išao paralelno s Klasičnom gimnazijom, a svirao je klavir.

"U našoj familiji muzika je bila prisutna na skroman način. Svi su najprije pjevali u crkvi, jedna teta je svirala orgulje u crkvici u Omišu gdje je bila ta velika obiteljska kuća s pet soba i velikim klavirom. Klavir je, nažalost, uništen tijekom Drugoga svjetskog rata jer je na kuću pala bomba - ili granata - kad se pucalo s Brača na Omiš. U to se vrijeme nije točno znalo gdje su partizani, a gdje Talijani, kaos je bio", pripovijeda Bareza, čiji je umjetnički odgoj bio kodiran otpočetka.

"Poslije rata u Splitu je jedna moja teta bila angažirana kao solistica u Operi, pa sam kao dječak dolazio na probe, praktički sam bio vezan uz teatar. A moj otac, pomorski kapetan, kod kuće je imao pet, šest instrumenata koje je svirao. Kad nije plovio, u Splitskoj filharmoniji je svirao kontrabas", kaže naš sugovornik koji je stasao u, kažu, najljepše splitsko doba. 1950-e i Hajduk?

"Je, je, oko Hajduka se vrtjelo sve! Ali je Split bio i izuzetno vezan uz teatar! Išlo se na operu, operete, komedije... Radio je bio luksuz. Mi smo ga dobili slučajno, od strica koji je bio ranjen u ratu pa su mu poklonili neki bon, koji je on iskoristio za radio." Pa dobro, kažemo, slična je stvar bila i u ostalom građanskom svijetu: koliko ste ono godina već godina u zagrebačkom HNK?

"Ha", počinje Bareza, "još sam tijekom studija ovdje bio angažiran kao korepetitor. Diplomirao sam 1959., ali sam u Operi radio ranije, nasreću sam dospio u ruke Milanu Sachsu". I to je tema! Suvremene generacije jedva znaju koliko je značajan Milan Sachs (1884. - 1968.), violinist i jedan od naboljih opernih dirigenata uopće, bio za ovu kulturnu sredinu.

"Da, šteta. Dirigentski poziv se ne može naučiti u školi. Dobijete školske elemente, poput discipline, ali za pravu stvar, praksu, metier, tu morate imati pravoga učitelja, kao što je meni bio Milan Sachs. Imam više od 50 godina radnoga staža, prošao sam čitav svijet, ali kad uzmem u ruke novu partituru - studij počinje ispočetka. To me naučio Sachs. Svako djelo nastaje u određenom povijesnom, stilskom, umjetničkom kontekstu koji je nužno poznavati kako bi se shvatila partitura", objašnjava Bareza.

I kakav je čovjek bio Sachs? "Sachs je imao to nešto u sebi, što je meni uspio utkati. Bili su, poslije njega, i drugi profesori, poput Hermanna Scherchena, kod kojega sam se usavršavao, ali... Sachs me naučio da su entuzijazam, koncentracija i odgovornost - najvažnije stvari. Jedna loše odsvirana fraza ili štogod izvan konteksta opernog teksta, e to je za Sachsa bila tregedija!" Strog je bio pedagog?

"Jako strog. Ali nije bio tako strašan tip, premda su ga se bojali. Ali beskompromisan, nije dopuštao polovične rezultate. Ekskluzivan do krajnjih granica! I taj njegov umjetnički moral bio je na najvišoj, internacionalnoj razini. Uz njega sam naučio da je dirigiranje samotnjački, naporan posao. Morate poznavati zanat. I prošao sam sve, od baroka do 21. stoljeća, a svaki novi projekt obogaćuje čovjeka. Šteta što danas, u suvremenom svijetu, nedostaje takvog pristupa. Izgubilo se to...", pripovijeda maestro, ne treba ga prekidati.

"I vidite, Sachsov odlazak iz zagrebačkog HNK 1955. bila je potvrda njegova beskompromisna stava. Evo, tu je sjedio, baš za stolom za kojim ja sjedim, i napisao oproštajno pismo. Jer je ansambl u njegovo vrijeme bio fantastičan, a solisti prvorazredni! Ali kako se Jugoslavija otvarala poslije rata, tako su umjetnici dobivali angažmane vani. Kad je Sachs zaključio da ne može više osigurati onakvu kvalitetu kakvu je ranije mogao, odlučio je otići. Za to više nije mogao odgovarati."

I bolje mu je, dodajemo, da nije doživio sadašnje kondicije i razinu rada... "E, da", umorno će naš sugovornik. "Sachs je jedno vrijeme nakon odlaska iz HNK vodio Operni studio za pjevače. A mene je volio kao sina." Možda logično - opet ubacujemo - kad ste, de facto, njegov nasljednik ovdje?

"U nekom smislu doista jesam. Ono što me naučio i kako me naučio radim i danas. Na svoj način, naravno: jer način na koji je on radio s ansamblom danas ne bi prošao nikako! Znao je vrijeđati članove ansambla na probama, ali su svi znali da to nije ljudska uvreda, nego profesionalni moment, drugačije je to bilo", govori maestro.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Takav radni pristup nije, uostalom, bio rijedak u ovoj instituciji, urbane legende o Branku Gavelli prepričavaju i današnje generacije. "Je, je, isti je to bio način. Bio sam korepetitor kad je Gavella režirao ovdje, valjali smo se svi od smijeha s njim, imao je energije za čitav ansambl. Ali bilo je, kažem, drugačije vrijeme. Ljudi su unutar kuće živjeli kao familija, za teatar", kaže Bareza, ne bez nostalgije. U takvom ključu, podsjećamo ga na figuru najpopularnijeg dirigenta ikad, Herberta von Karajana, kod kojega se Bareza jedno vrijeme usavršavao. Karajan je prvi u povijesti uspio prikazati dirigiranje kao pop-hedonizam.

"Karajan je imao nekoliko profesionalnih faza, ali se svi uglavnom slažu da su mu najjače godine bile od 1960 do 1970. Tad sam bio kod njega. On je bio tipo sportivo, poslije probe bi sjeo na avion do Grčke na kupanje, paradirao je s tim autima i sličnim stvarima, ali je, bez zabune, unutra bio izvanredan glazbenik!", kaže naš sugovornik.

"Gradio je imidž hladnog i nepristupačnog tipa u medijima. Ali u normalnim radnim situacijama bio je posve ugodan. Imao je te svoje rituale. Dolazio je u Operu autom na rikverc, a partituru je preuzimao službeni šofer. A na probe je puštao povremeno. Došao bi neki njegov asistent i odabrao nekoliko nas studenata, bila je to počast", sjeća se Bareza koji je imao sreću učiti od najvećih dirigentskih imena 20. stoljeća.

Primjerice, surađivao je i s Nicolasom Harnoncourtom, kojeg najšira publika pamti po povijesnoj zasluzi drugačijeg, promišljenijeg pristupa Mozartovoj glazbi. "On je bio čista suprotnost Karajanu! Nakon što sam 1977. otišao iz Zagreba, bio sam u Zurichu u Operi, tamo sam se našao s Harnoncourtom. Da ste ga samo vidjeli! Poslije probe dođe: neke otrcane hlače, sandale, košulja nekako visi... Apsolutno ga nije bilo briga za to!

Sve je kod njega bilo koncentrirano ‘prema unutra’," vedro pripovijeda maestro Bareza, koji je u mladosti imao čast boraviti i kod slavnog kompozitora Carla Orffa. "Tjedan dana sam boravio u njegovoj raskošnoj kući. A i on je bio baš raskošan Bavarac: širok, ponosan na kulinarske vještine svoje mnogo mlađe supruge koja je našijenka bila, čini mi se iz okolice Zadra. Uglavnom, kod njega sam učio sve detalje izvedbe njegove ‘Carmine Burane’, jer se jako protivio njezinoj koncertnoj izvedbi. A vidite na što je sve sad spalo, jedino koncertne verzije se izvode."

Ipak, središnja točka Barezine karijere je Wagnerov opus. Može li se dakle dirigent, pogotovo operni, osjećati dokraja ostvarenim, ako se nije "suočio" s Wagnerom? Bareza je dvadeset godina živio u Grazu, povremeno i svuda po svijetu: više je putovao nego bio doma.

"Sachs je meni otvorio vrata Europe u profesionalom smislu. Radio sam puno i svugdje, ali tek kad sam u milanskoj Scali 1991. debitirao s Wagnerovim ‘Parsifalom’, ja sam se riješio svih strahova, strepnji u ovome poslu! Ali ondje je bio fenomenalan orkestar! Kad s njima radite taj ‘Preludij’ i čujete prvi zvuk, ponese vas... Počeli smo predstavu u tri popodne i završili u devet navečer. Ljudi su bili oduševljeni, a ja nisam osjetio nikakav umor. Nevjerojatna večer", govori Bareza vagnerijanac.

Jedan od, statistički i svakako drugačije gledajući - posljednjih vagnerijanaca u svijetu. Jedan od onih dirigenata koji su s mnogo uspjeha u svijetu radili Wagnera. Nadrealno izgleda ta Barezina statistika. "Imao sam sreću da sam u karijeri mogao dirigirati čitav Wagerov opus. U tri, četiri teatra u svijetu sam radio tetralogiju ‘Nibelunga’. Dvadesetak puta sam dirigirao kompletnu tetralogiju koja, usput i nažalost, nikad u cijelosti nije izvedena u Zagrebu. Dobar operni dirigent mora znati svu literaturu, ali Wagner ipak, po mnogim kriterijima, ima posebno mjesto", tumači najveći domaći vagnerijanac.

A fizički napor? Dirigent ondje "maše" po pet, šest sati, rudarski posao... "Nikad nisam osjećao umor. Toliko se utopim da ne osjećam. Prestam osjećati svijet oko sebe, što proizlazi iz fascinacije tom glazbom. To je svemir, čudesno se nešto otvara oko nas uz, Wagnerovu glazbu. Dovoljan je samo iz ‘Rajnina zlata’ prvi ton", govori maestro, od čije se profesionalne biografije svaki znalac "smrzne": nije tu bilo praznog hoda.

Mogao je, naravno, birati grad za život: radi u Zagrebu. "Osjećam odgovornost prema ovoj sredini. Da prenesem svoje iskustvo i znanje. Malo je dirigenata još ostalo u svijetu koji su imali sreću raditi poput mene. Imam i stan u Berlinu, volim taj grad, meni trebaju takvi otvoreni gradovi. Jedino, kad da boravim ondje?", smije se naš sugovornik, vitalan i raspoložen. Iz današnje perspektive, jedino žali što je zbog napornog tempa njegove karijere "patila njegova obitelj".

"Za njih je to moralo biti teško, permanentne promjene adresa, pogotovo za djecu", kaže Bareza, koji sa suprugom živi u centru Zagreba. Sin liječnik (koji odlično svira klavir, pogotovo jazz) živi u Austriji, kći violinistica s obitelji živi u Švicarskoj. Jedan unuk, devetogodišnjak, postaje upravo pravi muzičar: "Stalno dobiva nagrade, ne znam što da o tome mislim, malo me strah", govori dida Bareza. Inače, maestro 30 godina nije imao ljetnih praznika.

"Da, dosta se loše osjećam kad ne radim ništa. Počne mi organizam protestirati. Mislim, a to kažu i neki liječnici, da bi za mene bilo pogubno da naglo prestanem raditi." Pa zašto biste prestali, pitamo. "Ma da, ne bih se mogao pretvoriti u nekoga tko sjedi pred televizorom. Ionako ne osjećam vlastite godine", smije se Bareza. Uostalom, kažemo na kraju, u muzici je rad ujedno odmor, zar ne? "Lijepo ste rekli", zaključuje naš sugovornik, "jer glazba nije rad koji umara, nego vraća u život".