Ne nazovu te Wicked Pickett bez razloga. Čak se ni ne rimuje u potpunosti, iako je dovoljno blizu. Opis je, s druge strane, bio pogođen, tvrde oni koji su ga poznavali. Iza trademark urlika, primordijalnog vriska kojim je Wilson Pickett trgao membrane zvučnika interpretirajući autorske i date mu pjesme snagom istinskog soul i R&B originala, nalazio se prijeteći krik čovjeka čiji je život obilježen problemima, nasiljem, drogom, kaosom... Pjevao je kao kaos u koji istodobno unosi red, derući saten soula blatnjavim rukama, nesvjestan da pri tome stvara povijest moderne pop glazbe. Wilson Pickett je jedna od ključnih figura u nastanku soula i razvoju R&B-ja, žanrova tzv. “crnačke glazbe”, koja će nekoliko desetljeća kasnije postati “urbana”, a iza te naizgled politički korektne etikete strpati sve što je kroz pop, rock i hip-hop definiralo modernu zvučnu sliku mainstreama. Pjesmu “In the Midnight Hour”, evergreen koji je od izlaska 1965. godine izlizao igle milijuna gramofona, napisao je Pickett sa Steveom Cooperom, kućnim session gitaristom Stax Records, čovjekom koji je stvorio tzv. “Memphis sound” snimajući ranih šezdesetih s Booker T. Jonesom. Wilson i Steve zajedno su stvarali u sobi Lorraine Motela u Memphisu, gdje će tri godine kasnije biti ubijen Martin Luther King, Jr. Danas pjesmu poput “In the Midnight Hour” nazivamo tarantinovskom, zahvaljujući filmskoj vremenskoj kapsuli koja je pedantnim kopanjem po kulturnom nasljeđu crne Amerike stvorila zasebni žanr, neku vrstu klasifikacijske kategorije u muzeju popularne kulture. Ne čudi stoga što je Pickettova pjesma “Something You Got”, ljetni drive music iz 1966., objavljena 2008. na dvostrukoj CD kompilaciji “Tarantino Experience”, posvećenoj glazbi u “duhu” filmova Quentina Tarantina. Pickettov život često se, nažalost, približavao drugim postavkama tog istog tarantinovskog “duha”, surov, sirov i autodestruktivan kao život mnogih tragičnih (anti)junaka filmskog kataloga. 

Wilson Pickett rođen je 1941. godine u dvosobnoj straćari na selu u Alabami, u obitelji s 11 djece. Otac je bio alkoholičar, ali mali je Wilson nasilje prvenstveno trpio od majke, koja ga je mlatila s čime god je stigla. Jednom ga je tako snažno udarila komadom drveta da je imao frakturu kosti ruke. Traumatiziran, majke se nastavio bojati i kao odrasla osoba, godinama nakon njezine smrti, a kad je počeo tući svoga sina, pravdao se da je pogrešne odgojne metode jednostavno naslijedio. Ta mračna štafeta ima duboke korijene - na američkom Jugu afroameričke obitelji pedesetih su još osjećale ožiljke krvave povijesti robovlasničkog nasilja, a dnevni rituali bičevanja i sadističkog iživljavanja na plantažama prelijevali su se u obiteljske rituale psihološki ranjenih obitelji, iz koljena u koljeno, sve do druge polovine 20. stoljeća. Biografi kažu da je Pickett bio zločesto dijete, a batine bi ga učinile samo još više prkosnim i prgavijim. Bijeg od svega toga nalazio je u baptističkim crkvenim zborovima, gdje je pjevao kao klinac. Bili su to Jerihonski baptisti, čije su ceremonije utjecale na Pickettov glazbeni stil i nastupe. Jerihonske mise bile su više u znaku odvažnog pjevanja i ritmičnog udaranja nogama o pod, a manje pentekostalni spektakli s padanjima u nesvijest i ekstatičnim blebetanjem besmislica. Brzo je odlučio da mu od zborova ipak bolje leže vokalni kvarteti, gospel četverci koji su postali popularni na valu tzv. “obljetničkih kvarteta” (Jubilee gospel) i a cappella “barbershop kvarteta” s početka 20. stoljeća. Ali sve je to bilo samo baza, jer brzo je u uho došao blues, samouko svladavanje osnova harmonike i gitare, a onda i Little Richard, zvuk novog rock and rolla koji ga je oborio na ulicama Detroita, gdje se u potrazi za američkim snom preselio 1956. Detroit je prije potonuća automobilske industrije i pojave Eminema svijet počastio Motownom, zvukom istoimene diskografske kuće koja se u danima kad je Pickett njuškao diskografskim biznisom još zvala Tamla Records. Osnivač i vlasnik Berry Gordy Jr., velikan koji je stvorio karijere drugih velikana, kao što su The Supremes, Marvin Gaye, Temptations ili Stevie Wonder, s Pickettovim dolaskom u grad bio je tek u fazi planiranja gradnje glazbenog carstva, ali glazba je te 1956. godine u Detroitu i bez Motowna kuhala posvuda. Nekoliko Wilsonovih prijatelja iz detroitske srednje škole Northwestern High svega koju godinu kasnije dobit će vlastite ugovore za Tamla Records, poput Marry Wells, Florence Ballard (The Supremes) i Melvina Franklina (The Temptations). 

Pickettova karijera počinje u grupi Violinaires, gdje je bio jedan od šest članova. Violinaires su postojali od 1952. i nastupali pod raznim drugim imenima, kao što su Question Marks i Fantastic Violinaires. Pickett je u grupi trenirao glasnice i držao se gospela kao svoga glavnog oružja, sve dok mu nije bilo dosta živjeti od socijalne pomoći. S 18 godina imao je ženu i dijete, a već ih je tad, pod stalnim stresom i teretom “naslijeđa”, tukao i maltretirao. Odlučio je promijeniti publiku pa zakoračiti na lukrativnije sekularno tržište, u kojemu se sve više i više mladih pjevača trudilo dokazati samostalno ili u grupama. Pickett još nije imao hrabrosti i snage za solo karijeru pa se 1959. godine pridružio R&B i soul grupi The Falcons. Na glavnom mikrofonu zamijenio je Joea Stubbsa, pjevača koji se nekoliko godina kasnije našao na platnom spisku Motowna. 

Falcons povijest voli zvati prvom soul grupom, ali bio je to tad prije svega dar za Pickettov novčanik, kao i prilika da se predstavi velikoj publici i počne privlačiti pozornost na sebe. U takvoj mjeri da je James Brown, kojemu su Falconsi bili prateći bend na turneji, nogirao cijelu grupu, a otkaz je samo najbližim suradnicima objasnio ljubomorom na Picketta, kojem je publika počela davati previše pozornosti i decibela. Svoje poznavanje pentekostalnih himni Pickett je iskoristio za “I Found Love”, jedan od hitova koje je napisao za Falcons, a upravo je tom pjesmom privukao pozornost Jerryja Wexlera, iznimno važne figure glazbe 20. stoljeća, jedne od onih sivih eminencija povijesti, čije ime nije poznato kao imena izvođača koje je otkrio, potpisao i producirao.

Ali ovaj bivši glazbeni novinar zaslužan je za karijere glazbenih veličina, kao što su Ray Charles, Aretha Franklin, Led Zeppelin, Bob Dylan, Dusty Springfield... i Wilson Pickett. Wexler je tvorac termina R&B - rhythm and blues, jer je 1949. nagovorio uredništvo magazina Billboard da kategoriju “rasne ploče” promijeni u rhythm & blues. Bio je partner Atlantic Recordsa od 1953., a Pickett je bio njegovo novo otkriće. Otkupio je distribucijska prava za “I Found Love” i pretvorio pjesmu u prvi Wilsonov R&B Top 10 hit na Billboardu. Zbog toga se Pickett brže-bolje oprostio od Falconsa, koji su se njegovim odlaskom raspali. Konačno je bio spreman za solo putovanje, a iako se porinuće dogodilo pod okriljem Atlantica, pošteno je zaplovio zahvaljujući kućnom bendu i rastućoj mitologiji Stax Records, u čijem je legendarnom studiju u Memphisu 1965. snimio “In The Midnight Hour”. Osam godina ranije, Jim Stewart, dijete s farme odraslo u bankovnog činovnika i country violinista, garažu preuređuje u urede pa sa sestrom pokreće Satellite Records. Promjenom imena u Stax i zaokretom iz kaubojskih poskočica u R&B, Stewart svoju garažnu investiciju 1965. pretvara u distribucijski ugovor s Atlanticom i zapravo savršenu platformu za katapultiranje Pickettova talenta. “In The Midnight Hour” je probio barikade radija i postao No. 1 R&B ljestvice. Na istom sessionu u Staxu, Pickett je snimio još dva hita s brojevima u naslovu, “Ninety-Nine and a Half (Won’t Do)” i “634-5789”, pjesmu koju pamtite samo tako da je zapišete među brojeve telefona i žiro-računa. Ali Pickett je bio daleko od zadovoljnog svime što mu je Stax pružio. Jednom pušten da djeluje pod vlastitim imenom i prezimenom, njegov se karakter raspojasao u nepodnošljivi bahatluk. 

Kažu da je bio užasan i izvan kontrole u studiju, a tijekom snimanja dva su glazbenika demonstrativno otišla kući, dok je ostatak solidarno poručio gazdi Stewartu da im “seronju” više ne dovodi pred oči. Nastavio je maltretirati osoblje drugih tvornica zvuka u Memphisu, kao što su studio Fame ili American Sound Studio, a pred kraj šezdesetih potpisao je poveći broj pjesama s Bobbyjem Womackom, čiji je evergreen “Across 110th Street” mlađim generacijama ušao u uho zahvaljujući - a kome drugom nego Tarantinu i filmu “Jackie Brown”, koji je jednu od nenadmašnih himni ere dobrano iscijedio za soundtrack. Jednu drugu himnu, klasik “Hey Jude” Beatlesa, Pickett je dekonstruirao i učinio svojom, a obradio je i Hendrixov “Hey Joe”. Šlepao se na tuđe klasike, ali nije bio spreman na sedamdesete. Doduše, u novo je desetljeće ušao kao međunarodna zvijezda, s rasprodanim koncertima u Europi i Africi, ali iako u naponu snage i zapravo mlad, tek 30-godišnjak, s albumom “Don’t Knock My Love” iz 1971. na neki se način oprostio od onoga što je bio i možda mogao nastaviti biti da se svijet nije potpuno promijenio, a ples ispod disko kugle potpuno izgurao gospel i soul iz sfere interesa. Pokušao je pratiti trendove pa 1978. počeo snimati i objavljivati disko glazbu, ali nakon 1974. više nije imao značajniji hit i sve je to udaralo tamo gdje najviše boli, u strgani ego i nove financijske stresove. Sve intenzivnije je mlatio obitelj i suradnike, članove pratećeg benda, dok je nekontrolirani alkoholizam pojačao kokainom. Marc Ribot, jazz gitarist, možda najpoznatiji po suradnji s Tomom Waitsom, imao je prilike pratiti Picketta na turneji. “Znate zašto muškarci tuku žene? Zato što jebeno mogu”, izjavio je prisjećajući se jedne od neugodnijih poslovnih suradnji svoje karijere: “Zato i poslodavci tuku zaposlenike onda kad mogu. Radio sam s crnim i bijelim vođama bendova koji su bili puni poštovanja, uljudnim i velikodušnim ljudskim bićima - i onda sam radio s Wilsonom Pickettom”. Devedesete su ga dotukle. Iako je Rock‘n’ Roll Hall of Fame 1991. pozvao Picketta na ceremoniju primanja u društvo odabranih velikana, nije bio u stanju doći. Uhitili su ga iste godine jer je pijan vozio automobil po travnjaku gradonačelnika grada Englewooda (New Jersey), prijetio mu i potom se opirao uhićenju. 

Većinu su mu oprostili tako da su mu presudili društveno korisni rad - održavanje humanitarnog koncerta. Ali već godinu dana kasnije bilo je teže oprostiti to što je automobilom udario 86-godišnjeg pješaka, koji je kasnije preminuo od zadobivenih ozljeda. Picketu su u vozilu pronašli šest praznih bočica votke i šest praznih konzervi piva, a kad je priznao krivnju, dobio je godinu dana zatvora i pet godina uvjetne kazne. Samo tjedan dana nakon nesreće sud mu je naredio da se iseli iz svoje kuće jer je prijetio smrću tadašnjoj djevojci i gađao je bocom. Našrmkan kao životinja, 1996. je tukao svoju djevojku, koja ga ipak nije tužila, ali su ga svejedno uhitili zbog posjedovanja kokaina. 

Zarađivao je nastupima po kruzerima i kockarnicama, dodirnuvši gažersko dno. Dodirnuo je i ovisničko dno, a ni jedna od nekoliko klinika za odvikavanje nije pomogla - i dalje je sve trošio na drogu i alkohol. U javnosti se zadnji put pojavio 2004., no turneju je naglo prekinuo zbog problema sa srcem. U bolničkom krevetu sestri je rekao da osjeća potrebu za povratkom korijenima i ponovnom snimanju gospela. Bulimija, dijabetes i otkazivanje bubrega bili su uvertira u srčani udar. Umro je 2006. u bolničkom krevetu. Nikad se nije uspio vratiti gospelu, iako se - barem u očima svojih najranijih fanova - svakako vratio bogu.