Legendu soula nisu bez razloga zvali Wicked Pickett

Ne nazovu te Wicked Pickett bez razloga. Čak se ni ne rimuje u potpunosti, iako je dovoljno blizu. Opis je, s druge strane, bio pogođen, tvrde oni koji su ga poznavali. Iza trademark urlika, primordijalnog vriska kojim je Wilson Pickett trgao membrane zvučnika interpretirajući autorske i date mu pjesme snagom istinskog soul i R&B originala, nalazio se prijeteći krik čovjeka čiji je život obilježen problemima, nasiljem, drogom, kaosom... Pjevao je kao kaos u koji istodobno unosi red, derući saten soula blatnjavim rukama, nesvjestan da pri tome stvara povijest moderne pop glazbe. Wilson Pickett je jedna od ključnih figura u nastanku soula i razvoju R&B-ja, žanrova tzv. “crnačke glazbe”, koja će nekoliko desetljeća kasnije postati “urbana”, a iza te naizgled politički korektne etikete strpati sve što je kroz pop, rock i hip-hop definiralo modernu zvučnu sliku mainstreama. Pjesmu “In the Midnight Hour”, evergreen koji je od izlaska 1965. godine izlizao igle milijuna gramofona, napisao je Pickett sa Steveom Cooperom, kućnim session gitaristom Stax Records, čovjekom koji je stvorio tzv. “Memphis sound” snimajući ranih šezdesetih s Booker T. Jonesom. Wilson i Steve zajedno su stvarali u sobi Lorraine Motela u Memphisu, gdje će tri godine kasnije biti ubijen Martin Luther King, Jr. Danas pjesmu poput “In the Midnight Hour” nazivamo tarantinovskom, zahvaljujući filmskoj vremenskoj kapsuli koja je pedantnim kopanjem po kulturnom nasljeđu crne Amerike stvorila zasebni žanr, neku vrstu klasifikacijske kategorije u muzeju popularne kulture. Ne čudi stoga što je Pickettova pjesma “Something You Got”, ljetni drive music iz 1966., objavljena 2008. na dvostrukoj CD kompilaciji “Tarantino Experience”, posvećenoj glazbi u “duhu” filmova Quentina Tarantina. Pickettov život često se, nažalost, približavao drugim postavkama tog istog tarantinovskog “duha”, surov, sirov i autodestruktivan kao život mnogih tragičnih (anti)junaka filmskog kataloga.