Tko je ovaj genijalni “luđak” koji je napisao pjesmu “Luđak”, zapitala sam se kad sam prvi put čitala pjesme Leopolda Maríje Panera, još 2017. godine u časopisu Tema (Centar za knjigu), u jednom dobrom izboru koji su priredili i preveli Damir Šodan i Mehmed Begić. Već je taj ciklus od nekoliko pjesama bio zapažen i imao odjeka među čitateljima poezije, pjesme su se dijelile, umnažale, putovale. Pjesma “Luđak” kao lična karta pjesnikova, kao kratka biografija, osobito je ostala zapažena, pa je donosimo uz ovaj osvrt. U međuvremenu su prevoditelji i izbornici, Šodan i Begić, posao priveli kraju, doradili prijevode koje smo prvotno čitali te je u izdanju Hrvatskog društva pisaca (HDP) objavljena prva knjiga izbora iz poezije Leopolda Maríje Panera na hrvatskom jeziku, “Smrt u Tangeru”.

Ljevičar iz frankističke familije

Španjolski pjesnik, “omiljeni luđak”, čiji je glas kao eruptivni vulkan stvarao pjesme hrabre, sirove, nesputane, pune zanosa, mračne seksualnosti, pjesme s kojima, čitajući ih, zajedno prelazimo na drugu stranu, gdje se svijet raspada, bez pitanja smije li se tako živjeti, misliti i pisati, apsolutno slobodno - to je Leopoldo María Panero (1948.- 2014.). Svoj je nesređen i dekadentan život, u kojem nije mario za (malo)građanski moral i navike, izabrao živjeti na rubu, u “međuprostorima”, zbog čega su ga Španjolci zvali “naš ukleti pjesnik”. Veliki je dio života proveo u ustanovama za duševno oboljele, u jednoj je takvoj ustanovi otvorenog tipa i skončao, u Las Palmasu, na Kanarskim otocima, gdje je živio posljednjih godina života.

Život prožet ovisnostima o narkoticima, činjenica da se javno izjašnjavao kao biseksualac, ekscentričnost njegovih izbora, neobičnost u najmanju ruku, ništa nije narušavalo Panerovu slavu. Naprotiv, imao je sljedbu obožavatelja, a kad bi imao zakazana čitanja u gradovima, oko tih bi se rituala okupili čudaci i paćenici kakav je i sam bio, takve je privlačio. Svi ovi podaci nisu tek suvišna i dosadna biografija, oni su važni za razumijevanje Panerove poezije jer su njegove pjesme proizašle iz njegova življenja. Još za života, slavni Roberto Bolaño za Panera je kazao kako je, prema njegovu mišljenju, on jedan od tri najbolja živuća španjolska pjesnika. Panero je Bolañu poslužio i kao predložak za lik u romanu “2666”, prema njemu je gradio lik munjenog pjesnika za kojim je poludjela Amalfitanova žena Lola.

Leopoldo María Panero rođen je u obitelji frankistički orijentiranih intelektualaca, kao pripadnik buržoazije, no izabrao je posve drugačiji život i svjetonazore. Već je u mladosti postao antifašist i komunist, uključivši se u subverzivne lijeve pokrete. Zbog svojeg je političkog opredjeljenja završio u zatvoru, iz kojeg je izašao ruiniran, kao ovisnik, lošeg mentalnog zdravlja. Nakon izlaska iz zatvora, dodatno liječenje elektrošokovima dokrajčilo ga je i ostavilo doživotne posljedice. U pogovoru knjige “Smrt u Tangeru” ove je biografske podatke naveo Damir Šodan, ističući da je Panero bio obrazovan; u Madridu je studirao filozofiju i književnost, a u Barceloni francusku filologiju, što je zaslužno za sveprisutnu intertekstualnost u njegovoj poeziji, dodajući da se “njegova poetika doimlje poput savršene shizofrene poslanice našoj digitaliziranoj i virtualiziranoj zbilji, koja je u mnogim aspektima opasnija i neurasteničnija čak i od pjesnikovih mračnih i uznemirujućih stihova”.

Bio je član umjetničke pjesničke grupe Novismos (novi) sedamdesetih godina, i to pripadnik mlađe generacije “novih”, mladih talenata. Grupa je za svoja obilježja preuzela apsolutnu slobodu, automatsko pisanje, utjecaj masovnih medija, filma i popularne kulture, kao i popularnih mitova muzike, mainstream filma i stripa. Panero je djelovao kao prevoditelj, esejist i pripovjedač, objavio je petnaestak knjiga poezije, a najznačajnije su “Por el Camino de Swann” (Put k Swannu) i “Así se fundó Carnaby Street” (Tako je utemeljena Ulica Carnaby).

Knjiga “Smrt u Tangeru” sadrži 95 pjesama, izabranih iz cjelovitog pjesnikova opusa. Već uvodna pjesma, “Posveta”, nagoviješta prisutnost smrti kao nečeg bliskog i sveprisutnog u Panerovoj poetici: “ja koji sam sve prokurvao,/prokurvao bih i vlastitu smrt i svojim lešom/ispjevao posljednju pjesmu”. Pjesma “Tanger”, po kojoj je knjiga i naslovljena, također počinje opisom smrti subjekta (“umirem u zahodu u Tangeru tijela sljubljenog/s podom). Iz pjesme u pjesmu otvara se Panerova “estetika ružnoće”, put kroz očajanje i tamne predjele bića, u kojima caruje thanatos kao definitivno stanje. Ono smrtno, potisnuto i propadajuće izjednačava s uzvišenim i svetim; kod Panera je karnalno posve izjednačeno sa sakralnim (primjerice, u pjesmi “Dar života”: “Životom zovemo ritual umiranja/i bog se skriva među mojim bedrima”; kao i u pjesmi “Tanger”: “tamo gdje govno o Bogu govori raspadajući se”). Panerovo mračno pjesničko učenje podsjeća na najradikalnije šivaističke prakse, primjerice - one indijskih Aghora, posvećenika namazanih pepelom, kojima je blisko korištenje droga i alkohola, kao i doslovno jedenje smrti same (mrtvaca), čini ih to makabričnim i strašnim, no dosljednim u vjerovanju kako sveto/bog prebiva u svemu.

Vodič kroz Had

Je li izbor kojim je L. M. Panero predstavljen hrvatskim čitateljima najbolji, ne znamo; vjerujemo izbornicima i prevoditeljima, Šodanu i Begiću, “divljim detektivima”, kako su sebe prozvali na uvodnoj stranici, jasno se referirajući na istoimeni Bolañov roman. L. M. Panero svakako je neponovljiva pjesnička figura koja nam je pristigla u jezik, čije pjesme čitamo “na vlastitu odgovornost” jer je riječ o poeziji koja ne privodi ugodi, ali privodi razbuđenosti, odgovarajući na pitanje - što stoji iza talenta kojemu tamne silnice vlastite ličnosti nisu uspjele oduzeti nagon stvaranja.

Otkriva “pakosnu tugu svijeta” (iz pjesme “Batailleova mutacija”) na koju nitko nije imun, kao što otkriva zašto Panero može biti svačiji “omiljeni luđak” i “ukleti pjesnik”, vodič kroz osobni Had, blistavo zrcalo za ponore u koje se pojedini usude spustiti se s mirnoćom.