Prvi sam se put upitao kako to stoje stvari u jednoj normalnoj, slobodnoj, demokratskoj zemlji poput SAD-a kad sam gledao film “Odavde do vječnosti” Freda Zinemanna, snimljen prema romanu Jamesa Jonesa.

Roman sam čitao i zavolio u osmom razredu osnovne škole. Film, koji se u našim kinima pojavio negdje šezdesetih, bio je dobar, ali ni do koljena Jonesovu romanu. 

Unatoč mnogim izvrsnim stvarima, posebno Franku Sinatri u ulozi vojnika Angela Maggia, film mi se činio mlak i previše plašljiv.

Osvojio je osam Oscara, bio film godine i, u doba kad je snimljen, 1953, bio je zabranjen za prodaju izvan SAD-a (ne znam točno da li samo u pojedine zemlje ili u cijeli svijet), jer bi, navodno, mogao štetiti ugledu SAD-a i američke vojske.

Kako jedan takav, u odnosu na roman, vrlo blag i krotak film, može štetiti ugledu jedne demokratske zemlje u kojoj se javno raspravlja o svemu, pa i o vojsci, pitao sam se tada. 

Kasnije sam doznao da je film snimljen u doba hladnoratovske paranoje i progona ljevičara, tzv. lova na vještice, kad je svaka, pa i najmanja kritika američkih institucija mogla biti shvaćena kao komunistička zavjera protiv države. 

Koliko je taj strah od komunizma bio organizirano ukorijenjen u sve pore američkog društva, vidljivo je iz jedne anegdote iz sredine šezdesetih, dakle u doba kad je film “Odavde do vječnosti” bio prikazivan u bivšoj Jugoslaviji, a protagonist istinitog događaja je francuski redatelj Jean-Pierre Melville.

Melville je bio Židov, antifašist, član francuskog Pokreta otpora i protivnik svakog organiziranog političkog angažmana. 

Naglašavao je da su francuski komunisti poslije 2. svj. rata nanijeli veliku štetu francuskom filmu i svoj je prvi film režirao u vlastitoj produkciji, kao izraz prkosa protiv ljevičarskog ustroja kinematografije. 

Za sebe je šaljivo tvrdio da je feudalni anarhist, a u javnosti je slovio kao prosvijećeni desničar.

Iznad svega je obožavao Ameriku i američki film i sanjao je da režira u Americi.

Kad mu se ta šansa pružila šezdesetih godina, bio je presretan. Sve dok nije dobio niz formulara koje je svaki stranac morao ispuniti ako je želio raditi u Americi.

U tim je formularima morao potpisati da nije komunist i da nije homoseksualac.

Zgrozio se, objašnjavajući da ima prijatelje među kojima su neki komunisti, a neki homoseksualci, te da takvo što nikad neće potpisati jer želi imati slobodu da, ako i poželi, bude komunist i homoseksualac. 

Nikad nije režirao američki film. U jednom intervjuu izjavio je da je to što Amerikanci traže od stranaca fašizam.

Film “Trumbo” bavi se razdobljem najvećeg progona holivudskih ljevičara u SAD-u, početkom pedesetih, u doba kad su senator Joseph McCarthy i Udruga za istraživanje antiameričke djelatnosti sastavljali crne liste i tražili očitovanja osumnjičenih.

Junak filma legendarni je scenarist Dulton Trumbo, za kojeg su njegovi prijatelji govorili da se voli brinuti o siromašnima a živjeti bogato. Trumbo nije bio, kao ni ostali progonjeni, nikakav opasan ljevičar, no bio je član komunističke partije SAD-a, što se tad smatralo zločinom za koji se ide u zatvor. 

Iako su se optuženi pozivali na demokraciju i prvi amandman, ništa im nije pomoglo jer je hajka na “antiamerikance” poprimila razmjere linča.

Deseci holivudskih redatelja, scenarista i glumaca preko noći su ostajali bez posla, prijatelja, obitelji, osnovnih sredstava za život. 

Neki su, poput redatelja Charlieja Chaplina, Josepha Loseya i Julesa Dassina, emigrirali u Europu, neki završili u zatvoru, a većina je odbačena iz društva. Dalton Trumbo i njegovi prijatelji preživljavali su pišući scenarije pod tuđim imenima ili pseudonimima.

Bio je to običan progon ljudi koji su slobodno razmišljali i javno branili svoja stajališta i ništa više. 

Koliko se Hollywood i SAD stide toga razdoblja, svjedoči i broj filmova koji se time bave: samo pet igranih i dva dokumentarca. 

Sramotno malo. “Trumbo” nije velik film, ali se bavi velikom temom, organiziranim državnim progonom nevinih ljudi, i zato ga treba vidjeti.

Anonimno je osvojio dva Oscara

Dok je bio na crnoj listi, Trumbo je anonimno osvojio dva Oscara, za scenarije filmova “Praznik u Rimu” i “Hrabri dječak”. Kad je napisao scenarije za filmove “Spartak” i “Egzodus”, prvi za glumca Kirka Douglasa, drugi za redatelja Otta Premingera, izašao je nakon dugo vremena, u javnost i ustvrdio da za cijelo vrijeme progona tzv. komunista u SAD-u nije otkrivena ni jedna jedina urota protiv države.