Kultura
468 prikaza

Linč na ljevičare u Hollywoodu - i danas se srame progona

Scena iz filma Trumbo
1/3
Bleecker Street
“Trumbo” nije velik film, ali se bavi velikom temom. Koliko se “tvornica snova” stidi hajke na “komuniste” s početka ‘50-ih , svjedoči i broj filmova koji se time bave: samo pet igranih i dva dokumentarca

Prvi sam se put upitao kako to stoje stvari u jednoj normalnoj, slobodnoj, demokratskoj zemlji poput SAD-a kad sam gledao film “Odavde do vječnosti” Freda Zinemanna, snimljen prema romanu Jamesa Jonesa.

Scena iz filma Trumbo | Author: Bleecker Street Bleecker Street

Roman sam čitao i zavolio u osmom razredu osnovne škole. Film, koji se u našim kinima pojavio negdje šezdesetih, bio je dobar, ali ni do koljena Jonesovu romanu. 

Unatoč mnogim izvrsnim stvarima, posebno Franku Sinatri u ulozi vojnika Angela Maggia, film mi se činio mlak i previše plašljiv.

Osvojio je osam Oscara, bio film godine i, u doba kad je snimljen, 1953, bio je zabranjen za prodaju izvan SAD-a (ne znam točno da li samo u pojedine zemlje ili u cijeli svijet), jer bi, navodno, mogao štetiti ugledu SAD-a i američke vojske.

Kako jedan takav, u odnosu na roman, vrlo blag i krotak film, može štetiti ugledu jedne demokratske zemlje u kojoj se javno raspravlja o svemu, pa i o vojsci, pitao sam se tada. 

Kasnije sam doznao da je film snimljen u doba hladnoratovske paranoje i progona ljevičara, tzv. lova na vještice, kad je svaka, pa i najmanja kritika američkih institucija mogla biti shvaćena kao komunistička zavjera protiv države. 

Koliko je taj strah od komunizma bio organizirano ukorijenjen u sve pore američkog društva, vidljivo je iz jedne anegdote iz sredine šezdesetih, dakle u doba kad je film “Odavde do vječnosti” bio prikazivan u bivšoj Jugoslaviji, a protagonist istinitog događaja je francuski redatelj Jean-Pierre Melville.

Melville je bio Židov, antifašist, član francuskog Pokreta otpora i protivnik svakog organiziranog političkog angažmana. 

Naglašavao je da su francuski komunisti poslije 2. svj. rata nanijeli veliku štetu francuskom filmu i svoj je prvi film režirao u vlastitoj produkciji, kao izraz prkosa protiv ljevičarskog ustroja kinematografije. 

Za sebe je šaljivo tvrdio da je feudalni anarhist, a u javnosti je slovio kao prosvijećeni desničar.

Iznad svega je obožavao Ameriku i američki film i sanjao je da režira u Americi.

Scena iz filma Trumbo | Author: Bleecker Street Bleecker Street

Kad mu se ta šansa pružila šezdesetih godina, bio je presretan. Sve dok nije dobio niz formulara koje je svaki stranac morao ispuniti ako je želio raditi u Americi.

U tim je formularima morao potpisati da nije komunist i da nije homoseksualac.

Zgrozio se, objašnjavajući da ima prijatelje među kojima su neki komunisti, a neki homoseksualci, te da takvo što nikad neće potpisati jer želi imati slobodu da, ako i poželi, bude komunist i homoseksualac. 

Nikad nije režirao američki film. U jednom intervjuu izjavio je da je to što Amerikanci traže od stranaca fašizam.

Film “Trumbo” bavi se razdobljem najvećeg progona holivudskih ljevičara u SAD-u, početkom pedesetih, u doba kad su senator Joseph McCarthy i Udruga za istraživanje antiameričke djelatnosti sastavljali crne liste i tražili očitovanja osumnjičenih.

Junak filma legendarni je scenarist Dulton Trumbo, za kojeg su njegovi prijatelji govorili da se voli brinuti o siromašnima a živjeti bogato. Trumbo nije bio, kao ni ostali progonjeni, nikakav opasan ljevičar, no bio je član komunističke partije SAD-a, što se tad smatralo zločinom za koji se ide u zatvor. 

Iako su se optuženi pozivali na demokraciju i prvi amandman, ništa im nije pomoglo jer je hajka na “antiamerikance” poprimila razmjere linča.

Deseci holivudskih redatelja, scenarista i glumaca preko noći su ostajali bez posla, prijatelja, obitelji, osnovnih sredstava za život. 

Neki su, poput redatelja Charlieja Chaplina, Josepha Loseya i Julesa Dassina, emigrirali u Europu, neki završili u zatvoru, a većina je odbačena iz društva. Dalton Trumbo i njegovi prijatelji preživljavali su pišući scenarije pod tuđim imenima ili pseudonimima.

Bio je to običan progon ljudi koji su slobodno razmišljali i javno branili svoja stajališta i ništa više. 

Koliko se Hollywood i SAD stide toga razdoblja, svjedoči i broj filmova koji se time bave: samo pet igranih i dva dokumentarca. 

Sramotno malo. “Trumbo” nije velik film, ali se bavi velikom temom, organiziranim državnim progonom nevinih ljudi, i zato ga treba vidjeti.

Anonimno je osvojio dva Oscara

Dok je bio na crnoj listi, Trumbo je anonimno osvojio dva Oscara, za scenarije filmova “Praznik u Rimu” i “Hrabri dječak”. Kad je napisao scenarije za filmove “Spartak” i “Egzodus”, prvi za glumca Kirka Douglasa, drugi za redatelja Otta Premingera, izašao je nakon dugo vremena, u javnost i ustvrdio da za cijelo vrijeme progona tzv. komunista u SAD-u nije otkrivena ni jedna jedina urota protiv države.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.