Redateljica Greta Gerwig film “Male žene” (2019.) započinje citirajući književnicu Louisu May Alcott. Tom gestom Gerwig ne odaje samo počast autorici, po čijem je istoimenom romanu iz 1868. godine snimila svoj film, nego radnju suptilno prilagođava senzibilitetu suvremene gledateljice. Izdvojeni citat govori, naime, o teškom životu koji traži radosno pisanje. 

Film “Male žene” uzbudljiva je eksplozija boja i optimizma u neizvjesnom i deprimirajućem političkom trenutku u kojem živimo: na pozadini globalnog zatopljenja, epidemije korona virusa i prijetnje zvane Donald Trump, likovi Louise May Alcott doimaju se na prvi pogled kao kliconoše dobre sreće i blagostanja. Greta Gerwig zaslužila je svojom adaptacijom književnog klasika nominaciju za Oscara, koja joj je nepravedno uskraćena. Umjesto zabavne feminističke subverzije, Američka filmska akademija odabrala je muške interpretacije Prvog svjetskog rata i stripovske, mizogine sociopatije. 

U deprimirajućoj sadašnjosti Oscari aplaudiraju tmurnoj prošlosti, a redateljski optimizam Grete Gerwig, koji bi nas iz nje izvukao, ostavljaju po strani. Ne zaboravimo, međutim, na programski citat May Alcott: film uprizoruje veselje, istina, ali posrijedi su teški, a ne radosni životi. Gerwig nije prozaična. Ispričan životima žena, njezin je film slojevit i vrlo simboličan. 

Iza živopisnih boja kriju se puno mračnije teme. Činjenica da nose ženski predznak, ne čini ih trivijalnijim od epskih tema koje biraju muškarci.Gerwig, isto kao i Sam Mendes u filmu “1917”, prikazuje bojišnicu, i to onu Američkog građanskog rata, ali izvrnutu naopako: ono što gledamo kao veselu obiteljsku priču, intiman je prizor ženskog stradanja, oskudice i dobro zatomljenog bijesa.

Osobno nikad nisam bila njezin veliki fan, ali Laura Dern u ulozi Marmee March susprezanje emocija dovodi do apsolutnog savršenstva. Gledateljice ni u jednom trenutku ne znaju što Marmee točno misli, ali intuitivno osjećaju da se unutar njezina lika odvija bitka između negativnih emocija i optimizma kojim mora zračiti kako bi preživjela rat. Žene su naučene da sakriju svoju ljutnju kako drugima ne bi stvarale nelagodu. 

Iskrene misli također inkomodiraju druge i treba ih zakopati što dublje. Svejedno govorimo li o ratnim ili mirnodopskim vremenima. Zbog ovakvih je trenutaka potpune redateljske i feminističke jasnoće Gerwig apsolutna pobjednica u kategoriji za najbolju režiju godine. Njezini su likovi osebujni, karakteri su im različiti, ali muče ih iste stvari. “Male žene” bave se “velikim temama” besparice, rodne diskriminacije, gubitka voljene osobe... Riječ je o temama koje su ženama bile važne u vrijeme kad je roman May Alcott originalno izašao iz štampe, a bitne su im i danas.

Nekoliko je važnih trenutaka feminističke epifanije u filmu, ali onaj koji će sasvim sigurno postati kultna filmska scena (ako to već nije), lekcija je koju Amy March (Florence Pugh) održi Laurieju Laurenceu (Timothée Chalamet), obiteljskom prijatelju i svojoj tajnoj simpatiji. Tamo gdje on, u slikarskom ateljeu, propovijeda o vjenčanju iz ljubavi, ona instituciju braka stavlja u kontekst rodne nejednakosti. Kao žena, Amy nema novac ili nekretninu kojima bi mogla slobodno raspolagati. Čak su i djeca koju rodi vlasništvo njezina budućeg supruga. 

U takvim okolnostima ljubav postaje luksuz koji si nijedna žena ne može priuštiti. Ekonomiziranje umjesto ljubavi jedina je opcija. Što se dogodi kad žena muža bira srcem umjesto glavom prikazano je slikovito, primjerom njezine najstarije sestre Meg (Emma Watson), koja se uda za siromašnog učitelja. U sceni, koja je također sjajno režirana, Meg je prebačena iz radosnog djevojačkog života u tmurnu stvarnost odrasle žene: više si ne može sašiti novu haljinu. Umjesto u idilu, brak ju je smjestio u neimaštinu o kojoj ne smije govoriti naglas, pred mužem. 

U trenutku u kojem mu se požali da je umorna od besparice, mora se odmah ugristi za jezik: kritika siromaštva je kritika muškarca, zbog kojeg je u bijedi i završila. Likovi Grete Gerwig jednako su snažno povezani novcem, kao i obiteljskim odnosima. Glavna junakinja filma Jo (Saoirse Ronan) ima spisateljske aspiracije zbog kojih odbija razmišljati o braku. 

Za razliku od ostalih sestara, koje su također sklone umjetnosti, ona je samoživa i nemirna na neprihvatljiv, “muškobanjasti” način. Njezina ambicija ne dopušta nikakve ustupke u ljubavnom životu, ali za potrebe preživljavanja čak i ona pristaje na kompromise s muškarcima: priče koje za sitne novce prodaje novinama jako su redigirane i Jo ih odbija potpisati. 

Pravi uspjeh postiže tek kad odbaci pisanje za muškarce i pokuša pisati za žene. Umjesto petparačkih priča, Jo napiše početak romana o svojoj majci i sestrama. Urednik koji ne posjeduje sluh za “ženske” teme poglavlje odbaci, ali ga pronađu njegove kćeri. Gerwig briljantno uvodi temu čitateljice koja traži autoricu zato što u ženskom pripovijedanju može prepoznati vlastiti život. 

Posljedično, čitateljica omogućuje spisateljici da živi od svojega rada. Druge žene, a ne suprug, pomažu joj, dakle, da se ekonomski osamostali. Ovo je, dakako, trenutak u kojem se redateljica osvrće na lik i djelo same May Alcott. Odluka da na kraju romana dopiše “sretan kraj”, u kojem se njezina protagonistica Jo uda, ne mijenja činjenicu da spisateljica nikad nije stupila u brak. 

Gerwig emancipira i glavnu junakinju i May Alcott: u knjizi čije ukoričenje pratimo u štampariji, Jo pronalazi ispunjenje kojeg u braku sigurno ne bi bilo. Njezinih ruku djelo, “Male žene”, završavaju film pravim, a ne lažnim happy endom - ženskim stvaralaštvom i slobodom da se ispod njega May Alcott, Jo March i Greta Gerwig potpišu svojim punim imenom i prezimenom.