Na kraju dolazi sačmarica… Početkom pedesetih, u vrijeme korejskog rata, Don Carpenter je služio vojsku u američkom zrakoplovstvu u Japanu. Sredinom desetljeća iz baze u Kyotu vraća se u Ameriku, nakon toga slijedi brak i San Francisco, rođenje dviju kćeri, pa sveučilište i diploma. A potom i pisanje. Prvi roman, "Teške kiše padaju" izlazi 1966. godine. Ubrzo izlazi i drugi (Blade of Light, 1967.). Slijedi Hollywood i pisanje scenarija za televizijske serije i filmove (Payday, 1972.). A onda velikom brzinom dolaze i posljednja desetljeća života, obilježena bolestima i samoubojstvima. Osamdesetih godina najbolji Donov prijatelj, kultni pisac i pjesnik Richard Brautigan (1935.-1984.), počinit će samoubojstvo. Devedesetih Carpentera stižu teške dijagnoze: tuberkuloze, dijabetesa i glaukoma. Nakon godina patnje i agonije, na kraju dolazi sačmarica, kao i kod Hemingwaya. Tada će Don Carpenter (1931.-1995.) kao pisac i po drugi puta biti prepoznat.

"Teške kiše padaju" izašle su uz pohvale kritike (Kirkus, Spectator). Šezdesete su, i roman se naizgled savršeno uklapa u desetljeće. Radnja započinje s grupom maloljetnih kriminalaca koji se okupljaju oko biljarskih dvorana u Portlandu, država Oregon. Jack Levitt, bjegunac iz sirotišta, jedan je od klinaca. Nije dobar s biljarskim štapom, ali je dobar sa šakama, ne zna što hoće, ali zna kako to postići. Zabava se vrti oko muljanja na biljaru, pljački pijanaca, posjeta bordelima i opijanja, krađi automobila i provalama u kuće. Tražeći novac u knjižnici prazne kuće u koje je provalio da bi s ostalim klincima tulumario, Jack Levitt pobacat će sve knjige s polica i razderati svaku koja mu padne pod ruku. Pobuna protiv obrazovanih i moćnih je neosviještena ali upečatljiva. I jednako uzaludna: između stranica povijesti Građanskog rata pronaći će tek dvadeseticu Konfederacije. Kada ga ujutro pijanog s travnjaka kuće pokupi policija, Jack Levitt će prvi puta završiti u maloljetničkom zatvoru.

kritika Jergovićev '1983.' je veliki i važan roman kakav na ovim prostorima nije napisan

Još ne znamo kamo priča ide, ali dojam je da čitamo "Olivera Twista" dvadesetog stoljeća. Desetljeću koje je tražilo mjesto za mlade i marginalizirane Don Carpenter je dao Jacka Levitta: "nakon tisućljeća borbe, čovječanstvo je konačno usavršilo dovoljno dugo, dovoljno oštro oružje da njime probode sve nagurane redove pješaka i probije se do debelih trbušina generala". No Jack 'knjigosjek' Levitt nije to oružje. I tinejdžerski bunt odbačenih nije kraj romana, nego tek njegov početak. Maloljetnički zatvor samo je međustanica u Jack

Levittovom životu između sirotišta i San Quentina. Nakon "Olivera Twista" ulazimo u zatvorski roman. Zbog seksa s maloljetnicom i namještene optužnice o otmici Jack Levitt započinje seniorsku zatvorsku karijeru.

U San Quentinu dijeli ćeliju s tamnoputim Billyjem, klincem kojeg poznaje još iz biljarskih sala Portlanda. Seks u zatvoru svodi se na apstinenciju, masturbaciju i homoseksualnost; "Jacku je poznato sve troje". U sirotištu je sudjelovao, često kao vođa, u grupnom silovanju i grupnom masturbiranju. Seks je bio 'nešto što svi rade' i što 'ima veze sa ženama': "emocionalna klima sirotišta nije poticala na zaljubljenost… samo grupne aktivnosti", objašnjava Carpenter. U San Quentinu Jack i Billy otkrivaju i drugu vrstu seksa. Onaj koji povezuje, i onaj koji se naziva ljubavlju. Priča o mladim otpadnicima sada dobiva neočekivani kontekst. Cijeloga života Jack se osjećao poput bale šmrklji koju su njegovi starci ispuhali iz nosa i skupa s maramicom bacili u smeće. Sada otkriva ljubav. U bordelima i jeftinim hotelskim sobama nije bilo ljubavi, kao ni u sirotištu. Ljubavi nije bilo nigdje, sve do zatvorske ćelije u San Quentinu, i u tome ima logike. U neprijateljskom društvu i opresivnom sustavu u kojem je Jack odrastao zatvorska ćelija jedini je otok privatnosti i slobode. Još uvijek smo u šezdesetima, no Carpenterova priča o mladima i marginaliziranima, o seksu i o ljubavi – onoj međurasnoj i homoseksualnoj – pomalo kao da postaje radikalna i za same šezdesete.

"Teške kiše padaju" nije roman bez ozbiljnih mana. Carpenter je želio napisati knjigu koja će komunicirati s čitateljima. U pogovoru drugog izdanja romana iz 2009. godine, George Pelecanos ističe da je Carpenter nastojao pisati "čisto", "za širu javnost, a ne za uske krugove akademske zajednice". Stil romana nije daleko od žanrovske fikcije, posebice ne od onog najboljeg iz američke škole krimića Dashiella Hammetta i Raymonda Chandlera. No tu i leži golemi nesporazum. Roman je možda čitljiv, ali "Teške kiše padaju" krimić su bez krimića. Priča iznevjerava sve žanrovske obrasce i populističke klišeje. Ako ne prije, ako ne zbog izostanka jasne krimi priče, prosječni čitatelj je svakako zavitlao knjigu kroz prozor kad je stigao do ćelije u San Quentinu.

U Britaniji homoseksualnost je dekriminalizirana 1967. godine. U Americi krajem šezdesetih homoseksualnost se većinom još povezuje s jednim barom u New Yorku, a potpuna dekriminalizacija homoseksualnih odnosa u svim državama dolazi tek 2003. godine. Carpenter je pokušao privući čitatelje otvorenim i čistim stilom, ali ono što je zahtijevao od njih bilo je previše čak i za šezdesete. Billy objašnjava Jacku da njihov seks nije isto što i drkanje. Od Jacka traži da prizna da je ono što postoji između njih dvojice ljubav. Ali Jack tu riječ ne shvaća onako kako je shvaća Billy. Ni na kraj pameti mu nije priznati Billyju da ga voli i postati romantični peder. Jack očito dolazi iz mačističke žanrovske tradicije. No u toj američkoj tradiciji junaku je teško priznati ljubav prema ženi, a ne prema muškarcu. Carpenter slijedi obrazac, ali radikalno mijenja kontekst.

S jedne strane, "Teške kiše padaju" nudile su premalo krimića, s druge strane svega ostalog je bilo previše: i stranica, i unutarnjih monologa, i društvenih komentara, i slobodne muške ljubavi.

Nakon prvog izdanja roman je poput podmornice zaronio, da bi prema Pelecanosovim riječima postao "možda i najnepriznatiji veliki američki roman 1960'-ih". Kada je ponovo izronio čitateljska elita i po drugi puta ga je prihvatila, sada uz ovacije. No "Teške kiše padaju" nisu bez ozbiljnijih mana. Ono što danas čitatelju može predstavljati problem jest struktura romana. Prvi dio s ulica Portlanda je odličan. No već drugi, zatvorski, gubi ritam. Ali prava nevolja tek dolazi. Otkrivanje homoseksualne ljubavi vrhunac je romana i njegov organski kraj, no do završetka još je stotinu stranica. U nepotrebnom nastavku Jack Levitt izlazi iz zatvora, ženi se i postaje otac. Otkrivamo priču, ali zapravo govorimo o strukturalnom višku i ne otkrivamo ništa. Nekonvencionalni roman traži prihvatljivi, konvencionalni izlaz za svog junaka. Socijalna 'rehabilitacija' Jacka Levitta ne uključuje samo heteroseksualnu vezu, obitelj i prokreaciju, već i obrazovanje. U bizarnom obratu, mladić koji je onako upečatljivo uništio čitavu knjižnicu sada odlazi na opere i art filmove, u galerije i na čitanja poezije, čita Joycea ("Bloom mi se jako sviđa, ali ne podnosim njegovu ludu ženu i onog seronju Stephena") a u kazalištu gleda Becketta ("Dovraga… Čekaju, to je sve. Nije važno što").

Malo je kazati da moćni Jack Levitt ispada iz karaktera i ne djeluje više toliko moćno i opasno, ma koliko god se trudio imati frajerske komentare modernističkih romana i drama. Carpenter je očito duboko vjerovao u rehabilitaciju socijalnog otpadnika, i to je bilo sasvim u redu. No idealizam šezdesetih je trebao završiti s međurasnom, homoseksualnom romansom, a ne s klišejiziranom hetero socijalizacijom tvrdog momka. Nakon što je izgubio strukturu i ritam, roman na kraju gubi i Jacka Levitta. "Teške kiše padaju" zanimljivo su, povremeno i izvanredno štivo. Možda ne "najnepriznatiji veliki američki roman", prije "najnestabilniji američki roman", ali i dalje s pridjevom "veliki".