"Svako zrnce prašine u atmosferi ima svoju povijest i priču. Svako je bilo jednom dio neke čvrste cjeline, mnogo veće i kompaktnije, od koje se u jednom trenutku odmetnulo. Ili se nije odmetnulo, nego je odbačeno, potjerano, otkinuto, da tako naokolo luta, nošeno bezbrojnim i beskonačnim gravitacijskim silama, u pustoj nadi da će opet jednom postati dio neke cjeline. Ili da će se jednom o njemu govoriti kao o jedinstvenom zrnu prašine, a ne kao o anonimnom dijelu nekog postotka.
Zahvaljujući upravo tom gravitacijskom kaosu koji vlada u atmosferi, i posve neznatnoj masi i težini svakoga zrnca zbog kojih se međusobno srodna zrna beskrajno udaljavaju i susreću s nekim drugim prašinama, drukčijima po podrijetlu i sudbini, povijest je zapisana u svakom od njih, pojedinačno. Ne postoji, dakle, povijest prašine. Postoji povijest svakog pojedinačnog zrnca. Statistika o tome ništa ne može reći. Postoci su način da pobjegnemo od priče."
"1983. Romaneskni manevri", Miljenko Jergović
Citat kojim ovaj tekst počinje iz posljednjeg je poglavlja naslovljenog "Snijeg". Te pahulje koje padaju na grad su one mitske pahulje sarajevskog snijega koji je pao u zadnji čas, noć i prvi dan Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Tog dana, s tim snijegom, s tom zimskom Olimpijadom završava 1983. godina. Završava jedna era - kako ona velike povijesti, tako i ona osobne Jergovićeve povijesti. I seli se u do sada neispričanu priču. U veliki i nama važan roman kakav na ovim prostorima nije napisan, a ne mogu se sjetiti da sam na takav roman naišao u nekim drugim književnostima.
Spletom slučaja roman govori o 1983. godini, one strašne Orwellove 1984. godine, koja se, ustvari, dogodila puno ranije i događa se puno kasnije, sad. Povijesne i osobne okolnosti su se poklopile, ali ta slučajnost nije slučajna, 1983. mnogo toga govori i o Orwellovoj 1984., ne na vulgaran i pravocrtan način, već kao o sjeni koja je natkriva. I nije slučajno da 1983. godina završava 40-ak dana kasnije u 1984. godini.
Vrijeme i povijest imaju običaj počinjati ranije i završavati ranije ili obratno - mitske šezdesete godine prošlog stoljeća završile su duboko u kalendarskim 70-ima, dvadeseto stoljeće počelo je pucnjevima u Sarajevu, 14 godina nakon svojeg kalendarskog početka, i završilo padom Berlinskog zida (Jergović će reći, i neće biti u krivu - ne - dvadeseto stoljeće završilo je tog zadnjeg dana 1983. godine, koji nije pao 31. prosinca 1983. godine, već sa sarajevskim snijegom u veljači 1984. godine). Kalendari su pouzdani ili usuglašeni, barem u posljednjih sto i nešto godina. Ali povijest ih se ne drži. Ona se gnijezdi na raznim datumima, već kako želi. Tako dvadeseto stoljeće počinje 14 godina kasnije od svog kalendarskog početka - 1914. u Sarajevu. Ili možda 12 godina prije svog kalendarskog početka, 1888. u Londonu kad ga je, kako sam tvrdi u grafičkom romanu i kasnije filmu "Iz pakla", porodio Jack Trbosjek (ta rečenica, koja je potpuno fikcijska i plod autorova grafičkog romana, nije se nikad pojavila u pismima koja je Jack Trbosjek slao novinama i policiji, kao što se danas gotovo sa sigurnošću može reći da su većina ili sva ta pisma plod bolesne mašte i prevara te da se s prilično velikom sigurnošću može reći da nijedno nije napisao stvarni ubojica, što ne umanjuje mogućnost da je Jack Trbosjek uistinu porodio 20. stoljeće). Uostalom, Drugi svjetski rat završio je 8. svibnja, kad se, ustvari, ništa nije dogodilo. Nijemci su potpisali kapitulaciju sa zapadnim saveznicima 7. svibnja, ali i Sovjeti su htjeli potpis, pa su je Nijemci ponovno potpisali sa Sovjetima 9. svibnja. Hoću reći da se povijest ne da baš ugurati u datume, da se ona poput u stupicu ulovljene zvijeri tome opire. I na tome mjestu, gdje se ona batrga da se otrgne iz zamke, nastaju i velike i važne povijesne knjige, a još više književnost.
Danas to možda glupo zvuči, ali tad je (i većini muškaraca rođenima prije 55 plus godina na ovim prostorima) to bio jedan od prijelomnih datuma u životu. Godina, godina i pol u kojoj se život prelama na prije i poslije. Danas su to, valjda, neki drugi osobni datumi. Nadam se da će tako i ostati i da odlazak na vojni rok, koji se opet uveliko najavljuje, neće opet postati prijelomni datum.
Miljenko Jergović tad, 1983., ima 17 godina i promatra svijet očima 17-godišnjaka koji traži curu, želi određenu gramofonsku ploču koje nema u trgovinama, čita knjige, žudi za crnom kožnom jaknom i neumitno osjeća otkucavanje sata koji ga sve više približava kraju svega toga. Istovremeno, on priča tu priču sad, neću spominjati koliko godina ima, istovremeno gledajući očima 17-godišnjeg sebe, prisjećajući se 17-godišnjeg sebe i pričajući iz sadašnje perspektive kad zna kako se sve to završilo. To mu otvara prostor da se čvrsto drži te prijelomne godine, ali i da paralelno s tim odlazi naprijed i nazad kako ga već priča vodi ili kako on vodi priču. Vjerujem, iako to ne mogu znati, da se podjednako događa i jedno i drugo, da na trenutke priča vodi njega, a da na trenutke on vodi priču. Često sama pripovijest ima jako dugu elipsu, odlazi jako daleko od onoga od čega ju je počeo, skreće u naizgled nevažne rukavce, da bi se zatim vratila. A onda ti rukavci postanu važni u nekom drugom poglavlju. Tkanje je to poput sjećanja i stvarnosti koje se događa sad. Nevjerojatna je i ta lakoća tkanja i isprepletanja priče. A isprepleće se uistinu svašta - osobni doživljaji i intimne priče, gradske legende i stvarnost, važni svjetski događaji, važni domaći događaji, naizgled nevažna svakodnevica, prešućeni i nezapamćeni slučajevi, važni i "veliki" likovi i ličnosti, likovi koji su nekad bili važni, a sad su zaboravljeni. Ili su bili "nevažni" likovi na rubu "važnih" događaja. Čudesno je to tkanje i čudesno je to pripovijedanje koje je istovremeno i faktografsko istraživanje i emocionalni doživljaj i intimna priča i kronološko bilježenje stvarnosti one vidljive i one koja se zbiva ispod površine... Bitno je reći da će čitatelj, baš kao i Jergović, mnogo toga doživjeti osobno, jer je osobno doživio to ili nešto slično, ali to nije znao pretvoriti u riječi. Podjednako će to osjetiti i doživjeti oni koji se prisjećaju događaja i stvari koji tutnje u prvom planu "1983." ili u pozadini pripovijedanja i oni koji o tome prvi put nešto čuju ili čitaju. Mnogo je tu udica koji naše intimne povijesti i doživljaje povezuje s onima o kojima Jergović pripovijeda. Zato i sam podnaslov kaže da je riječ o "romanesknim manevrima", tu sintagmu autor koristi u jednom od poglavlja, iako je "1983." ustvari roman. Zašto onda romaneskni manevri? Zato što bi od gotovo svakoga poglavlja, ili barem svakog drugog, mogao biti napisan roman. Ja bih rekao da bi i trebao biti napisan. A gotovo pa sam i siguran da bi Jergović volio (i mogao) napisati sve te romane. Prepoznavanje priče, romana, gdje ih naizgled nema, nevjerojatan je Jergovićev talent (možda i ponajveći na ovim prostorima).
"Ali žena koja je voljela Rankovića po logici drame naprosto nije mogla biti zločinka. Ona je junakinja od one najprobranije balkanske vrste, čuvarica bankrotirane povijesti i propalih ideala, ali iznad svega drugog jamkinja prava na patnju onoga koji je u nekom trenutku ostao na poraženoj i prezrenoj strani.",
"1983. Romaneskni manevri", Miljenko Jergović
Citat je iz poglavlja koje govori o smrti i sprovodu Aleksandra Rankovića (ali i o mnogo toga drugoga). Već iz ove dvije rečenice može se prepoznati grčka tragedija ili veliki roman, koji bi trebao biti napisan.
Ili priča o ženama koje te godine otkrivaju čari istanbulskih bazara (Istanbul tih godina djelomično zamjenjuje Trst kao šoping meka i prozor na zapad, iako je, naravno, na istoku).
"Zamiriše i koža kožnih jakni, zamiriše i sintetika, osjete žene zamamni miris konfekcije, koji će svih godina socijalizma lako i spremno brkati s mirisom bijeloga svijeta. I tvrdo će, ama najtvrđe, kao vjera u vjernika, biti njihovo uvjerenje da u našim dućanima nema takvih jakni ni takvih bluza. Žudnju za onim čega u našim dućanima nema taj narod će nekoliko godina kasnije pobrkati i s vjerom, i s nacijom, i s prirodnom ljudskom žudnjom za slobodom."
"1983. Romaneskni manevri", Miljenko Jergović
Mnogo je takvih "romana", grčkih tragedija i poneka komedija ispričano u poglavljima "1983." Istovremeno, Jergović u "1983." pokriva gotovo pa sve važne i prijelomne, danas gotovo pa zaboravljene, događaje koje bismo mogli nazvati trivijalnima, a u stvari su oznaka novih i važnih trendova, naizgled nebitnih kulturoloških pomaka koji će kasnije poprimiti osobno velika ili jednostavno velika značenja, prometnih nesreća, filmova, ploča, romana, zbirki pjesama, sudskih procesa... Svega onoga što je ostalo u jednom sjećanju i preraslo ga. Ali da ne bi bilo zabune, nije tu riječ samo o sjećanju, tu je riječ o jednom ozbiljnom kroničarskom radu, autor se ne pouzdaje samo u sjećanje već istražuje, detaljno opisuje vadeći zaboravljena imena, datume, godine iz dnevnih novina, prašnjavih almanaha i enciklopedija, feljtona i intervjua. Sjećanje je, naravno, varljiva stvar. Ali gore od toga je dobro pamćenje, jer ako ti pamtiš točno kako je bilo, a drugi se sjećaju onako kako im se čini da je bilo (a tako se sjeća većina), to je prokletstvo koje te čini otpadnikom. A Jergović, mogu to osobno posvjedočiti, ima nevjerojatnu memoriju. Za pisca je to dar s neba. Ali i prokletstvo. Jer teško je pamtiti ono čega se drugi ne sjećaju ili se ne žele sjećati ili, još gore, sjećaju se pogrešno, "1983." govori i o tome i to je jako važno. Kao što govori i o zaboravu. Sjećanje i zaborav prokletstva su ovih prostora.
"Strategija zaborava važna je kako za život cijele jedne zajednice, tako i za život svakoga čovjeka. Obiteljski i društveni sklad u velikoj su mjeri zasnovani na strategijama hotimičnog zaboravljanja. Jednom će se, u dalekoj budućnosti, naširoko govoriti o kulturi sjećanja. Ta će sintagma u velikoj mjeri ostati neobjašnjena, ali će se svejedno njome služiti svi. Kultura sjećanja će postati važan društveni imperativ. Međutim, kao što će postojati kultura sjećanja, tako će postojati i kultura zaborava. Moglo bi se reći i ovo: da bi kultura sjećanja uopće postala moguća, mora joj prethoditi razvijena, kultivirana i krajnje empatična - kultura zaborava. Onaj tko je lišen pretpostavki za kulturu zaborava, i tko ne želi zaboravljati, taj se neće moći ni sjećati na način koji bi uvažavao pravo drugoga na sjećanje. A kultura sjećanja zapravo uvijek govori samo o pravu drugoga na sjećanje."
"1983. Romaneskni manevri", Miljenko Jergović
Roman, dozvolit ću si tu drskost da "1983." ponovno nazovem romanom, objavljivan je kao feljton u Expressu. Nekad, davno, to je bila dobra navada tjednika, mjesečnika i dnevnih novina da premijerno objavljuju velike i važne romane u nastavcima (ili ako je bila riječ o kraćim djelima u jednom broju). Hemingwayev "Starac i more" izašao je u magazinu Life, Bradburyjev "Fahrenheit 451" izašao je u Playboyu, još ranije su u časopisu (doduše za književnost, ali u carskoj Rusiji, kao i drugim autoritarnim režimima, takvi su časopisi ujedno imali i ulogu današnjih političkih news magazina) Ruski glasnik izlazili "Rat i mir", "Ana Karenjina" od Lava Tolstoja, gotovo pa istovremeno kad i "Zločin i kazna" i "Idiot" od Dostojevskog. Vlasnik i urednik Ruskoga glasnika, Mihail Katkov, osigurao si je svjetsku ekskluzivu, ujedno je bio i urednik i vlasnik dnevnih novina Moskovske novosti. Dumas, Dickens, Conan Doyle, Flaubert..., svi su oni izlazili po tjednicima, magazinima i dnevnim novinama. Ta dobra stara navada polako je i dugo, rekao bih i bezrazložno, umirala, a djelomično se obnovila na drugačiji način u digitalnim medijima. Jergović i Express oživjeli su tu dobru staru navadu, i drago mi je zbog toga. Ako ni zbog čega drugog i zato što neke običaje vrijeme ne bi smjelo pregaziti. Neki zaboravi nisu dobri.
Ali to nije razlog zašto je "1983. Romaneskni manevri" velika knjiga, a ona to jest - veliki roman. Ne pamtim da je na ovim prostorima (a ne pamtim ni svjetske primjere) netko napisao takav roman o jednoj godini. Ne znamo gdje će ga ostatak kritike smjestiti u okvirima književnosti, ali to i nije važno. Barem ne u ovom trenutku. A siguran sam da će čitatelji pronaći sebe, svoja sjećanja i svoj zaborav opredmećene u riječima koje sami ne bi mogli izgovoriti. A to je sigurno znak da je riječ o velikom romanu.
