Nagradu “Goran” za mlade pjesnike dobio je 1989., a šira ga publika prati od 2001. kad je kod Vuković&Runjić objavio autobiografsku poetsku prozu “Album” i za nju osvojio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu. Koga donekle zanima suvremena domaća književnost, zna za pouzdano i osebujno mjesto Miroslava Kirina koji svih ovih godina u gustom autorskom ritmu objavljuje zbirke poezije, prevedene na desetak jezika. 

A što je kirinovski učinak “superiornosti jednostavnoga” u skromnoj svakodnevici iz koje autor uvijek nastupa, može se provjeriti i uz Kirinovu zbirku mikrofikcija, poetsko-narativnih formi “Malešne”, objavljenu prošle godine u Frakturi, koju koristimo kao povod razgovoru o statusu onoga što nas se tiče. 

Express: Poslužit ćemo se vašim stihom što se čini podatnim za parafrazu: “Vrijeme je meteorološko, uvijek povoljnije od ljudskoga”. Vrijeme nam je “epidemiološko”, pa ostaje misliti što je tu povoljno za ono “ljudsko”? Forma srednjovjekovne karantene 2.0 možda nije iscrpila svoju svrhu, ali karakter individualnog vremena nije epidemiološki racionalan. Holistički pristup životu, kakav nudite kroz svoju literaturu, morao bi se pobuniti… 

Čini se kako ljudsko uvijek opstaje spram vlastitih ograničenja – ona mu pružaju mogućnost da se redefinira. Koliko god sadašnja ‘epidemiološka situacija’ izgledala restriktivno, pa tako i agresivno, a tu agresiju na naš život itekako moramo zamijetiti i osjetiti na vlastitoj koži – naše stvarno tijelo na sebi nosi maske, na ruke navlači rukavice. Prska se dezinficijensima, prostorno udaljuje od svojih bližnjih: ona, situacija, u svome tijelu otvara procijepe, one cohenovske raspukline kroz koje ulazi svjetlost.Ta svjetlost može biti i misao, koju je lijepo i precizno izrekla Olga Tokarczuk, naime, kako je zapravo dosadašnje vrijeme bilo ‘nenormalno’, a ova nas situacija napokon vraća vrijednostima ‘normalnog’ vremena. Ili bar želimo vjerovati u to. Ne znam koliko bi se ekonomisti mogli s tim složiti, njima taj predah u kojemu smo se svi zatekli nimalo ne odgovara. Jedino tek onim sivim ekonomijama, uvijek prisutnima, čujemo ih i vidimo čak i sad, bujaju, prekrivene maskama. No na nekoj ljudskoj razini, predah nam je doista trebao. Mi smo se odavno otuđili, dehumanizirali, rasprodali, predali funkcijama koje obnašamo, i poželjan iskok iz tih funkcija činio se nemoguć. Naša funkcionalnost nas čini dijelom društva. Dobri smo dok smo funkcionalni. Kad nismo, onda smo za otpad, ili da nas se bar odloži negdje na stranu, da ne smetamo. Ako smo već sad nostalgični za takvom sumanutom svakodnevicom, očito je da nas kriza nije pogodila dovoljno duboko. Očito je da ju ne doživljavamo kao izazov.

Express: A kako razmišljate o  “afteru” korone ? Talijanski filozof Giorgio Agamben nedavno je objavio kratak esej pod naslovom “Razmišljanja o kugi”. “Nikada nismo prisustvovali ovakvom spektaklu, tipičnom za religije u doba krize”, piše Agamben, čije je davno uvjerenje da povratak s “izvanrednog načina na stari način života, neće biti moguć”. Ništa revolucionarno, shvatili smo? To je onda povod za očaj ili za nadu “koja se pruža samo onima koji je više nemaju”, kako veli Agamben? 

Sva zbivanja vezana uz prodor COVID-19 diljem Europe sam isprva bio sklon tumačiti kao ‘izmišljeni spektakl’, društvenu fikciju kojoj, međutim, nisam mogao odgonetnuti pravu prirodu. No kasnije sam, da parafraziram engleskog pjesnika S.T. Coleridgea, bio primoran ‘suspendirati vlastitu nevjericu’ ne bih li prihvatio nove realitete. Odmah se postavilo pitanje je li doista riječ o nezapamćenoj ugrozi ili je posrijedi nešto drugo. Nažalost, mi smo gorko skeptični, naša skepsa teško da se može nazvati zdravom, i čini se kako sad u sve sumnjamo. No čak i unatoč početnoj sumnji u opravdanost tako oštrih epidemioloških mjera, ipak smo pokleknuli i prihvatili cijeli taj obrambeni misaoni sklop i njegovu retoriku pa je tako, moglo se pomisliti, u njemu i naš susjed ‘ukinut’, kako je napisao Agamben. Ali, ako smo susjeda ‘poništili’, što ostaje? I što reći o onim papirićima koji su se pojavili na vratima kuća, zgrada, i kojima se nudi dobrosusjedska pomoć? Je li taj susjed doista ukinut  ili se on stidljivo pomolio usred gomile lica (Ezra Pound, Na stanici metroa:/ Pojava tih lica u gomili;/latice na mokroj, crnoj grani.)? Svjedoci smo možda najvećeg društvenog eksperimenta poslije onih dobro znanih iz dvadesetog stoljeća i ne znam koliko već sad možemo suditi o budućem. Tu treba biti oprezan, gledanje onoga što se upravo događa nerijetko je iskrivljeno nagomilanim, bremenitim pogledom unatrag. Na društvenom planu svakako će biti posljedica, one se već oblikuju. Integriraju se u sustav javnog ponašanja, slično modalitetima ponašanja koje smo kao ‘normalne’ usvojili nakon terorističkih napada 2001. godine i počeli živjeti agambenovsko permanentno izvanredno stanje. I sad ćemo prihvatiti ono što se mora, o čemu ne možemo odlučivati. I živjeti dalje. 

Express: Posao kojim se bavite je samotnjački po definiciji, pa se u doba globalizirane socijalne izolacije može reći: njemu je ionako svejedno! Ili je ono što kaže Halid Bešlić: “Sve isto je, a ništa isto nije”? Kakve promjene, kao profesionalni promatrač, pod utjecajem korone primjećujete na  ljudima? Ili atmosferu grada poslije potresa: tuga, ravnodušje, tišina, što? 

Istina, na početku mi se pričinjavalo da je i ‘meni svejedno’, čak sam se preplašio neugodnog narcističkog impulsa u sebi, nekog stidljivog osmijeha koji me navodio na zaključak kako je meni ta, nametnuta (samo)izolacija zapravo dobra, kao nešto što sam oduvijek priželjkivao. Tu, naime, nemogućnost i nepotrebnost šireg kretanja a pronalaženja svega što mi treba u onih nekoliko stotina metara mog kvarta. Danijel Dragojević mi je ne jednom rekao, uvijek se čudeći pritom: pa zašto putujete, tamo kamo putujete nema ničega čega nema ovdje. Moguće, nema, jer kada doputujemo onamo, to nešto uzbudljivo već je negdje drugdje, ili pomislite da ste ga ipak ostavili doma. S druge strane, i svakodnevno hodanje u tom ograničenom krugu, neproglašenom rezervatu za različite društvene skupine, nejednako ugrožene novom situacijom, izlaže neočekivanim perceptivnim iskustvima. Već posve rano, u danima kad su se, van svake pameti, pustošile  police dućana, zatekao sam se u jednoj od njih u kvartu, čak sam imao i propisane rukavice, ne i masku, a na ulazu sam se i dezinficirao, kadli je jedna mušterija viknula na mene jer smo se, slučajno, zatekli u istom uskom prostoru između polica. Sledio sam se, nisam znao kako bih uopće reagirao, no podsvjesno sam znao da ne treba ništa činiti. Možda nisam pazio na razmak, ili je bilo to što nisam imao masku na sebi, ili nešto treće, ne znam, ali i taj maleni incident svjedoči o ‘povišenoj temperaturi’ društva u kojemu su pojedinci skloni činiti i govoriti ono što im prije nikad ne bi palo na um. Nama se uvijek tepa, od strane Stožera, kako su naši građani iznimno disciplinirani, i upravo zato imamo uspjeha, broj oboljelih se strmoglavio na samo tri, što je najsvježiji podatak danas, kad ovo pišem. S druge strane, ima malenih oblika otpora, od onih čisto huliganskih, već poznatih, i koji nisu plod ove situacije, kojima je ‘pun kufer’ kojekakvih oblika stege i onda traže kako će se riješiti nagomilane frustracije i to tako što će, eto, smeće iz kanti uz glasan smijeh noću prosipati ulicom. Ima građana koji su plemenito nedisciplinirani – jer bilo je upozorenja i od policije kako se takvo što ne smije raditi u ovim okolnostima - pa svoj otpor i nezadovoljstvo dugotrajnim lošim stanjem u rukovođenju gradom Zagrebom iskazuju lupanjem po loncima svakoga petka. Za mene je to bila najljepša glazba koju sam u dugo, dugo vremena čuo na ulicama grada. 

Express: Vaša poezija, navodimo zbirke “Zenzancije”(2013.) “Hipernovalis”(2015.) i “Lirka”(2018.), inspiriraju čitatelje na istovremenost različitih emotivnih senzacija. Slalom između haikua, zen koana, poetskih dosjetki, apsurdističkih situacija: a ozbiljno nam je, šala je tek okidač. U kojoj god formi “da vas nađemo”, dubinski utjecaj dalekoistočne filozofije se prepoznaje: ali sklopljen i s avangardizmom/modernizmom zapadnog kruga. I to se čini logičnim, nekome tko se formirao u sretnije vrijeme humanistike 20.stoljeća? Pa što je tehnologija 21. stoljeća učinila “dobroga”, a što “lošega” za umjetničku i društveno-humanističku pedagogiju? 

Jesam li se ja zatekao u ‘dalekoistočnoj filozofiji’, ili se ona zatekla u meni, doista ne znam. Kao u onoj čuvenoj dilemi Nicka Hornbyja – ‘Jesam li počeo slušati pop glazbu zato što sam bio jadan, ili sam postao jadan zato što sam slušao pop glazbu?’ Doista mi se čini kako sam ‘kinezerije’ u sebi prepoznao i prije nego što sam nešto pomnije, konkretnije upoznao, primjerice, taoizam ili zen budizam. U određenom sam trenutku mogao uskliknuti – da, to je upravo to što radim i osjećam. Dogodila se sretna (samo) identifikacija. S druge strane, princip slučajnosti događaja, apsurdnost svakodnevnog iščitavao sam cijelo vrijeme u Kafki, u Harmsu, bizarnom Gombrowiczu ili pak Beckettu, ali osvijestilo mi se osobito u pisanju Paula Austera, njegovoj ljubavi za obične svakodnevne situacije, iz kojih se rađa filozofičnost i potraga za smislom, osobito u Newyorškoj trilogiji. Njegov savjet, iz usta fotografa Auggija Wrena u filmu ‘Dim’, o tome kako treba usporiti ne bi li se išta opazilo i razumjelo, gotovo da sam prigrlio kao svoj životni kredo, a dodatnu sam hranu tada, devedesetih, našao i u Kunderinu kratku romanu ‘Sporost’, svojevrsnoj reakciji na razularenu tehnologiziranu ubrzanost svijeta. I tu opet upada ovo današnje stanje koje toj ubrzanosti očajnički želi reći – stoj, zaustavi se, bar na čas! U tom smislu poezija jest ta koja usporava, koja ne želi biti prevratnička, ali koja ipak temeljito mijenja, ‘ona je spora ali nedostižna’, da parafraziramo Ivana Kožarića. Njezino djelovanje katkad može imati instantni učinak, nešto će zatreperiti, ali njezina se blagotvorna preobrazbena moć ipak očituje na duge staze. Kao što se je i trebalo dugo za nju pripremati. Kaže Miljković: ‘Ceo jedan narod/Izmišlja reči za pesmu/Koju će se usuditi da napiše/Jedan čovek posle sto godina’. Studij tijekom osamdesetih na Filozofskom fakultetu svakako je predstavljao ‘sretno stanje’ kada se mnogo toga nudilo i mnogo toga uzimalo, društvo se otvaralo, znanje je bilo moć, gajile su se dobre nade, a rezultati svega toga dobro su se vidjeli kasnije. Jer čemu žurba, zar ne? Ne znam što će biti s generacijama rođenima s mobitelom u ruci, no neka istraživanja kažu da mobitel i igranje igrica ipak ne djeluju negativno na formiranje društvenog bića. Za vjerovati je i da tehnološki aspekti mogu ići na ruku poeziji. Grintavci će opet reći kako je većina poezije na Internetu smeće. Je li dakle Miljković bio distopist kad je rekao da će ‘poeziju svi pisati’? Je li nas Martek uspio nagovoriti da počnemo čitati Majakovskoga? Da, u pravu su ti grintavci, i ne, i prije je bilo tako, ništa novo, samo što ona nije bila tako vidljiva, takva ‘poezija’ je ostajala u spomenarima i sličnim spremnicima intimnih misli. Dobra se poezija uvijek izbori za sebe. Najbolje što u sadašnjoj situaciji možemo učiniti jest da se ‘odvalimo poezijom’, a za to treba tek nekoliko minuta! 

Express: Zbirka mikrofikcija “Malešne” zanimljiva je kao spoj igre (auto)ironije, bizarnosti u svakodnevnome, elementarnosti građanskog života. Tu “građansko” dolazi kao “dobro u zlu” ili obratno? Ultrakratka verzija “Vite active” u ovoj zbirci, veli: “Radi se o tome da nas se pokrene, da ne budemo tek troma masa što uokolo sjedi i ispija kave..” U pasivu, dakle: slabi su kapaciteti? 

Čini mi se kako u ‘Malešnima’ postoji neka napetost između  suptilnog aktivizma i ironizacije onoga što se dade registrirati u pojavnostima ‘građanskog života’, njegovim navikama, obrascima ponašanja i mišljenja, čime nimalo ne želim sugerirati kako je su ‘Malešne’ projekt kritike segmentiranog života, raspršenog u katkad banalnim svakodnevnim situacijama, a katkad i ‘bizarnima’. Sve ovisi o tome kakvo nam je očište, što nam je svakodnevno, a što bizarno. Kao u tekstu ‘Misa organica’: je li to što netko skuplja organski otpad izbačen na ulicu ne bi li pokrenuo vlastitu malenu proizvodnju povrća primjer bizarnosti ili svakodnevnoga? Ili kad prolaznici negdje u Italiji ne prepoznaju američke superzvijezde iz svijeta filma i sporta nego ih zamijene za migrante ( tekst’Glumac i košarkaš’) koji predstavljaju potencijalnu opasnost za njih? Je li to bizarnost ili je riječ o nečemu drugom, opasnijem? Onome što u rubnim situacijama isplivava na površinu društva: rasizam, ksenofobija, neofašizam? A što isplivava na površinu u sadašnjoj situaciji? Postoji mogućnost da će ‘unutarnji konflikt’ trenutka ipak doprinijeti refleksiji i odgovorima koji su na visini zadatka, a koji nam  omogućuju da ‘budemo ona revolucija koja se još nije dogodila’. 

Express: Često u svojim zbirkama igrate igru s “dvojnicima” poznatih likova. “Paolo Coelho” na  tramvajskoj stanici, “Miroslav Šutej” prodaje na placu, Fassbinderov dvojnik šeće Zagrebom a “Handke”- eno ga na Trešnjevci … Tako, dakle, popravljate kolektivni identitet: dokle god “ne vidite” protagoniste lošije strane povijesti? Kao u cinizmu usporedbe povijesti svakodnevice i političke historiografije: estetika i realnost, zna se tko dobiva?

Zanimljiva mi je ta opaska o ‘popravljanju kolektivnog identiteta’, no ne bih išao tako daleko. Vjerujem kako niti jednom piscu ne pada na um išta popravljati, a osobito ne nešto što ima kolektivni predznak. O tome što se događa u glavi pojedinca kad nešto pročita, to je već druga priča. U to je već moguće vjerovati, kao što ja ipak vjerujem u sposobnost književnosti da mijenja, koje se drugi odriču, ali čemu pobogu onda pisati ako to ništa ne mijenja? Nadam se da nisam nesvjesno prejako dezinficirao vlastitu podsvijest, izložio se svojevrsnoj autocenzuri, a možda je tek riječ o prezasićenosti ‘protagonistima lošije strane povijesti’, koje bih odsad radije gledao u filmovima poput nedavnog urnebesno smiješnog, ali i poučnog filma ‘Staljinova smrt’? Je li onda to što nudim fikcionalizacija ‘alternativnih činjenica’? To bi bilo preuzetno, premda ne i pogrešno reći, jer književnost govori o onome što bi moglo biti, a uvjerljivije je od stvarnosti. Ali da se vratim ‘dvojnicima”, koje se može tumačiti i kroz Borgesovu optiku kao nemogućnost autentičnosti. Možda su ti dvojnici razasuti Zagrebom ili nekim drugim mjestom tek odraz nemogućnosti da se vidi tko su uistinu naši sugrađani, susjedi, prodavači na tržnici … Pitamo li se to uopće? Naš pogled, zbog svoje ubrzane površnosti, ne uspijeva o onome što mu je pred očima reći ništa bitno, pa se zadovoljava simulacijama prepoznavanja. Ostaje samo nelagodan osjećaj nemogućnosti odgovora na pitanje: tko tim ‘dvojništvom’ više gubi? 

Express: Kao komparatist književnosti, anglist i nastavnik u srednjoj školi, sigurno imate vlastitu ideju o lektirnom kanonu u školama? U pokušaju uspostave Kurikularne reforme za vrijeme Borisa Jokića digla se konzervativna galama oko ideje da se, primjerice, stihovi Džonija Štulića nađu na popisu gimnazijske lektire? Djeluju li na vas danas Štulićeve pjesme?

Džoni je opjevavao svoje vrijeme koje je bilo i naše, i još nečije, bio je osoban a univerzalan. Moji su glazbeni interesi u to vrijeme bili ponešto drugačiji pa mogu priznati da me se to tada i nije toliko doticalo, pa me čak i živciralo kada ga se pjevalo na školskim ekskurzijama, smatrao sam ga svojevrsnim populistom i  ritualnim buntovnikom, a od toga sam oduvijek bježao. U zrelijim godinama kad su se ohladile neke mladalačke nadmenosti, počeo sam ga bolje razumijevati. Kao što je Nobelom ovjenčani Dylan izuzetno nadaren pjesnik, tako je i Štulić pjesnik koji je znao pogoditi duh vremena i beskompromisno ga artikulirati. A ta preciznost njegove geste vrijedna je pozornosti i dobar poticaj za takozvano kritičko mišljenje, toliko poželjno u trenutačnoj školskoj reformi. Kao i prekretnički nagovor na čitanje koji dolazi, gle čuda, iz popularne glazbe. A Džoni, kojega, usput rečeno, mlade generacije vole i prepoznaju kao svojega, ne doduše masovno, ali ipak, nije jedini iz sfere popularne kulture kojega bismo voljeli vidjeti: ne  nužno na ‘popisu lektire’ koliko u rukama onih kojima tek treba vratiti apetit za čitanje, slušanje i razmišljanje vlastitom glavom.

Express: Osim prijevoda anglofone poezije, godinama se bavite prijevodima kineskih pjesnika: po čemu vas to fascinira? Jeste li boravili u Kini, kako vam odgovara njihova svakodnevica?

Sama kineska kultura preširoko je, nepregledno polje, nemoguće je po njemu pabirčiti, ići od slikarstva do poezije, od filozofije do religije – sve se to međusobno duboko prožima. Sve me to zanima, dakako, no mogao sam se posvetiti samo poeziji, s naglaskom na suvremenu, odnosno promotriti dijalog tradicija, kineske s vlastitom klasičnom i kineske sa zapadnom pjesničkom tradicijom i potražiti prožimanja. Smatrao sam da u suvremenoj kineskoj poeziji možemo prepoznati neka pitanja i moguće odgovore na ono što muči i nas. Kako to oni artikuliraju, kakav im je odnos prema jeziku, prema kulturnoj tradiciji? Što to ‘uzimaju’ iz zapadne tradicije, i zašto im je to bitno? A isto pitanje vrijedi i za nas. Na engleskom jeziku postoji brojni prijevodi, za spomenuti je i preporučiti ediciju ‘Jintian’ nakladnika ‘Zephyr Press’. Do prevođenja, zapravo prepjeva  iz druge ruke, naime, preko engleskoga, došlo je iz želje da pobliže i sustavnije upoznam to što povremeno čitam jer, kao što znamo, prevođenje je uvijek dubinsko čitanje. Moj pokušaj učenja kineskog radi mogućeg budućeg prevođenja ‘iz izvornika’ neslavno je propao nakon dvije i pol godine učenja. Iscrpilo me sve to, nisam mogao nastaviti. No ostali su neki tragovi u prijevodu desetak pjesama suvremenog kineskog pjesnika kojega sam prevodio tijekom rezidencije u jednom umjetničkom naselju u okolici Pekinga. Bio mi je to zasad posljednji, četvrti boravak u Kini. Dojam je kako je riječ o vrlo živoj, dinamičnoj sceni na kojoj se poprilično otvoreno govori o pisanju, pa čak i o odnosu politike prema književnosti/književnicima, unatoč još uvijek vrlo restriktivnom i nedemokratskom ustroju države.

Express: Kakve su nam kondicije kulturnog života? Pitanje zvuči licemjerno, ali ako ga ne postavljamo, što smo? 

Zbog korone je kultura bačena na koljena, šteta je neprocjenjiva, osobito u sektoru malenih, nezavisnih, prekarnih proizvođača. Istodobno, zašto uvijek biti katastrofičan, govoriti samo o šteti, o financijskim gubicima? Možda smo postali svjesniji sljedećega: kultura ne mora uvijek puno koštati da bi bila dobra, ona se sve  više razvija kao niz umreženih malenih ‘kućnih izdanja’, intimnih izdanja mogućeg globalna dosega. A diseminacija ide mimo agresivnih reklamno-propagandnih kampanja. Može i tako, je li? Malo mira. Ionako je prošlo doba velikih priča: ili se varamo? Primjerice, na platformi ‘bandcamp.com’ već se dugo mogu preslušavati najrazličitiji izvođači, a njihova se glazba može kupiti direktno od autora. Književnost također sasvim solidno kruži kiberprostorom, kao i vizualne umjetnosti. Postoje žalopojke za bivšim vremenima, ali ta su vremena – bivša, a mi živimo sadašnje. Naravno da neki oblici umjetničke prakse zahtijevaju i znatnija ulaganja, no treba misliti i na to kako omogućiti što veću demokratizaciju kulture, da alati za njezinu proizvodnju budu jednako dostupni kao i njezina recepcija. I ‘ništa te kao ne boli’, kako bi rekao Kišević.