Nenad Stipanić je jedinstvena pojava na hrvatskoj književnoj sceni. Boksač, radnik u brodogradilištu i izbacivač u turbo folk klubovima samo je dio spektra najrazličitijih zanimanja koja su mu omogućila da preživi u ranoj mladosti.

A onda je sve to pretočio u zbirku priča “Odlično je baviti se kriminalom”, koja je odmah uvrštena u pregled najbolje hrvatske proze. 

Bio je koscenarist prve dvije sezone TV serije “Mamutica”, piše filmske scenarije i radio drame, a ovih dana izašao mu je i roman “Stvarno je odlično baviti se kriminalom”.

Roman koji uskoro objavljujete nastao je iz zbirke priča. Koliko se vaši likovi temelje na stvarnim ljudima i događajima?

Veći broj likova i poglavlja u romanu doista sam pisao po stvarnim događajima. Dio toga je, naravno, izmišljen ili je refleksija vremena i konteksta koji sam pokušao prikazati. Uzeo sam kao osnovu dio vlastitog životnog puta pa ga literarno oblikovao demonizirajući pripovjedača da stvorim uvjerljiv lik antijunaka devedesetih godina. Mladića koji bi u nekoj drugoj konstelaciji životnih karata možda studirao, živio nekim normalnim životom, no on uranja u svijet kriminala ili, ovisno o gledištu, svijet kriminala uranja u njega. Mnoge sam poznate gangstere koji se pojavljuju u knjizi imao priliku upoznati radeći kao redar, kibicirati kako se ponašaju, kako razgovaraju, kakav im je mentalni sklop, što vole, čega se boje...

Radili ste kao fizikalac, redar po diskotekama, kockarnicama, kao tjelohranitelj, zaštitar... Koji od tih poslova vam je bio najteži, odnosno iz kojeg ste najbrže otišli?

S posla antikorozivne zaštite na brodovima u gradnji u riječkom 3. maju, i to 1993. godine. Kad sam se u sedam ujutro s gas maskom, krpama naguranim u sve proreze radnog odijela da mi se komadići hrđe ne bi zabijali u kožu, zavukao tridesetak metara od najgornje palube, barem nekoliko metara ispod razine mora u jednu dugačku, usku cijev i u ležećem položaju uključio brusilicu, a oblak sitnih jurećih komadića hrđe udario u mene kao kiša meteorita, shvatio sam da me užasna buka i mali, uski mračni prostori ne oduševljavaju. Otkaz sam dao negdje oko marende. Svaka čast onome tko izdrži.

U jednoj priči opisujete kako publika na koncertu doživljava redare kao agresivne, neobrazovane snagatore. Tko su zapravo ljudi koji rade kao redari?

Izvan posla su ljudi kao i svi drugi, osim što su u prosjeku fizički spremniji. Na zao glas ih dovodi priroda posla koji uključuje česte sukobe pa im se i ponašanje zna promijeniti, postati odrješito i često društveno neprilagođeno. Slično kao i u interventnih policijaca te svih drugih koji su izvrgnuti neprekidnom fizičkom konfliktu. To je stresan posao.

Je li priča o koncertu u Domu sportova stvarna ili ima izmišljenih elemenata? Ako jest, možete li otkriti tko je pjevač koji je nastupio te večeri?

Najveći dio te priče je stvaran, no neki su dijelovi izmišljeni ili preuzeti s drugih koncerata da bih dijelom prikazao i licimjerje svijeta show businessa. I na koji ga način doživljavaju redari te kako publika doživljava redare. Ali ime pjevača neću reći jer je postalo popularno tužakati novinare i pisce. Iako osobno mislim da su na konkretnom koncertu pravi negativci oni iz medažmenta i da taj pjevač uopće nije loša osoba, stvar sam prikazao onako kako bi to izgledalo liku kojeg sam oblikovao u romanu.

Kad ste radili kao lučki radnik, odnosno utovarivač? I koliko dugo?

Kao lučki radnik sam prije dvadesetak godina radio nekoliko mjeseci za kooperantsku tvrtku koja nam je, naravno, kako to kod nas ide, uredno kasnila ili nije uopće plaćala, a ja sam morao redovito plaćati stan, režije, hranu... Radio sam još raznorazne fizičke poslove.

Likovi policajca i carinika koje opisujete zapravo su paradigma podmitljivih službenika. Smatrate li da je mito, koliko god se borili protiv njega, još ‘viza’ koja otvara sva vrata u Hrvatskoj?

U policiji, a pogotovu u obavještajnoj službi i državnom odvjetništvu, korupcije je neusporedivo manje nego devedesetih godina, iako je kao i svugdje u svijetu i dalje prisutna. Nešto je bolje nego u naših istočnih susjeda i lošije nego u većine zapadnih. Politika je i dalje najkorumpiranija branša.

Iako je ironičan i duhovit, vaš roman izaziva bijes jer opisujete situacije s kojima se i prosječni čitatelj susreće u svakodnevnom životu i pred kojima je nemoćan - vladavina jačeg i vladavina novca umjesto vladavine pravde. Što nam onda preostaje?

Da se borimo za sebe, da ne vjerujemo nikome i da odgajamo svoju djecu da budu pošteni, ali žestoki. I neka se ne nadamo da će ‘Kurta bit bolji od Murte’.

Zanimljiva je ekipa iz zatvorske ćelije - sve sitni lopovi ili prekršitelji, ni jedan veliki igrač. Je li to doista tako i možemo li povući paralelu s pravosudnom praksom koja uz milijunske kaucije pušta na slobodu ‘krupne ribe’?

Apsolutno, još se tijekom Kraljevine Jugoslavije, prije osamdeset godina, vodio ‘veliki i konačni obračun s korupcijom u Hrvatskoj’. Tadašnji su tužitelji uhitili gotovo tisuću ljudi, visoke dužnosnike, direktore, ministre... Na kraju su sitne ribe pozavršavale u zatvorima, a veliki igrači uz potoke šampanjca slavili oslobađanja, pomilovanja, zastare i slično. Oni s novcem imaju brojne mehanizme kako pobijediti pravosudni sustav, čak kad su i krivi, a siromašni, kad su u pravu, nemaju mogućnosti to dokazati.

Što biste poručili mladima koji sjede kod kuće i čekaju posao? Je li bolje da sakupljaju razna iskustva koja će ih obogatiti za cijeli život, pa makar bila i loša?

Definitivno je najgora opcija sjedenje doma. Ja sam živio s bakom i djedom, a kad je djed umro, baka me nije mogla više uzdržavati. U Senju nije bilo posla, otišao sam prvo u Rijeku, pa u Zagreb. Neko vrijeme sam spavao po ulicama i tramvajima, gladovao, potucao se po Njemačkoj, ali kad se čovjek kreće, stječe iskustvo, upoznaje ljude i prilike se mogu neočekivano stvoriti.

Koliko je boks važan za ‘čitanje’ tuđe psihe te koliko su vam u razradi likova pomogli poslovi i taj sport kojim ste se bavili?

Boks je kod nas do kraja devedesetih, prije pojave MMA sportova, bio najopasnija upotrebljiva fajterska vještina, ali je zahtijevao i profinjenost te visoku razinu strategije. Tada se boks nije treniralo rekreativno ni radi mršavljenja, to je bio sport sirotinje koja je u njemu često vidjela kartu da stekne osobno poštovanje. A bez rada po kockarnicama i klubovima, tjelohraniteljskim poslovima, ne bih mogao pisati na način na koji pišem, iako je svako iskustvo subjektivno i ne mora biti točan prikaz stanja, indikativno je. Recimo, mojeg prvog radnog dana u kockarnici, kad sam imao 21. godinu i tek stigao iz Senja, dođe mi tada najveći mafijaški boss Zlatko Bagarić s nekoliko svojih ljudi, a ja nemam pojma tko je on pa ga tražim osobnu iskaznicu i da ostavi oružje prije ulaska. Njegovi se uhvate za pištolje, a on se nasmije i kaže: ‘Ma pustite malog, garant je tek počeo raditi i nije iz Zagreba’. Takva i brojna slična iskustva su neprocjenjiva za ono što pišem.

Možete li objasniti fenomen turbofolk klubova? Što je u njima tako opojno da su vječno puni mladih?

Turbofolk je moda, kao što su postojale mnoge mode. A mladi vole sve za što misle da je ‘in’. Nije mi bilo teško redariti u turbo folk klubovima gdje dolaze mladi, teže je s ekipom iznad četrdeset koja sluša turbo folk. U malim gradovima se možda sluša i više nego u velikim gdje postoje alternative. Ludih scena je toliko da mi je teško koju izdvojiti.

Što sljedeće planirate? Pišete li novu knjigu?

Pišem žestoki triler o senjskim uskocima, po stvarnim događajima. Ali to zahtijeva puno istraživanja, suradnje s povjesničarima, putovanja u Graz i Veneciju, pa radim polako.