Jedno od istaknutih regionalnih književnih imena koje ove jeseni dolaze u Zagreb na Festival svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture je i Mitko Madžunkov (1943.), živući klasik makedonske književnosti, čiji je roman “Vrijeme irvasa” (2003.) smatran prekretnicom koja je otvorila nove horizonte suvremenoj makedonskoj prozi. Danas izuzetno cijenjen autor niza romana, zbirki kratkih priča, drama i eseja te dobitnik nekoliko prestižnih književnih nagrada u Srbiji i Makedoniji, Madžunkov je proboj na književnu scenu ostvario u Beogradu početkom 1970-ih, da bi se u domovinu vratio tek 2006., gdje je odmah primljen u Makedonsku akademiju znanosti i umjetnosti (MANU), etabliravši se kao politički angažiran intelektualac čiji se glas sluša i poštuje. Pisac epskih, često međusobno isprepletenih romana u koje ugrađuje autobiografske elemente, Madžunkov gradi kompleksne prozne labirinte pune neobjašnjivih događaja i neobičnih likova ukotvljenih, međutim, u poznate - vremenske, društvene, gospodarske, političke - referencijalne okvire. Njegov roman “Vrijeme irvasa”, koji kao djelo-paradigmu uzima Cervantesova “Don Quijotea”, posuđujući od njega ne samo epizodnu strukturu, nego i motiv potrage, u njegovu slučaju kao metafore vremena izgubljenih donkihotovskih vrijednosti, upravo je našao put i do hrvatskih čitatelja, u izdanju nakladnika Disput i prijevodu Borisa Pavlovskog. Uoči autorova gostovanja u Hrvatskoj, razgovaramo, između ostaloga, o njegovu književnom stvaralaštvu, Beogradu osamdesetih godina i aktualnim političkim previranjima u Makedoniji.

Jedno od središnjih pitanja romana ‘Vrijeme irvasa’ je - što je književnost i kakav je njezin odnos prema stvarnosti, te koji je uopće odnos istine i stvarnosti. Do kojih ste odgovora došli?

Odnos stvarnog i istinitog, po meni, ne proizlazi toliko iz odnosa prema stvarnosti, kao pri klasičnom shvaćanju podražavanja, nego upućuje na mogućnost kreiranja jedne drukčije stvarnosti, ne književnosti ‘u odnosu na stvarnost’ nego ‘umjesto stvarnosti’. Glavni junak romana, Kiril, polazi od jedne misli Tina Ujevića o Don Quijoteu, za koju se u djelu kaže da je jedna o najvažnijih misli ne samo o toj knjizi, nego i o književnosti uopće, a to je ‘borba stvarnosti za ostvarenje, borba stvarnosti za zbiljnost i istinu, borba istine za stvarnost’. Što to znači kad je u pitanju Don Quijote kao književni lik? Ako je lud, on je stvaran (postoji), ali nije književno uvjerljiv (istinit). Ako je pametan, on je istinit (po onome što govori), ali nije stvaran (s obzirom na kontekst zbivanja). Da bi postao književno prihvatljiv, treba biti postavljen vrlo široko, istodobno kao pametan i lud, pa ‘da svatko iz djela uzima za sebe koliko može i koliko mu treba’. Takav koncept stvarnosti nije moguć izvan književnog djela, tako da se osnovna premisa koja proizlazi iz takve postavljenosti u odnosu na postojeću stvarnost nameće sama po sebi, a to je da je stvarnost manjkava u svim svojim aspektima. Tako dolazimo do središnje teme djela, ‘krize Planeta’. Drago mi je da mi je baš jedan veliki hrvatski pjesnik dao povoda za tako dalekosežna i možda pretenciozna razmišljanja - koliko se ljudi u Hrvatskoj sjeća riječi Tina Ujevića o Don Quijoteu, pa još da povjeruju da su one tako dramatično važne? A eto, pisac romana ‘Vrijeme irvasa’, koji je možda sasvim slučajno objavljen u Hrvatskoj, tvrdokorno je uvjeren da je baš tako. Književnost, ako i nije spas, ipak nas zbližava.

‘Istina o stvarnosti’ u romanu je kontekstualizirana u Beograd 1986., s černobilskom katastrofom kao pozadinskim motivom. U romanu je suptilno prisutno naslućivanje skore propasti tadašnjeg sistema. Jeste li godinu 1986. namjerno odabrali kao podsjetnik na Memorandum SANU, kojim je određen smjer rješenja srpskog pitanja unutar Jugoslavije i koji je objavljen upravo te godine? Kako izgleda današnja ‘istina o beogradskoj stvarnosti’ - što je ‘zamijenilo’ Černobil u suvremenoj Srbiji?

Roman ‘Vrijeme irvasa’ predstavlja zapravo uvod u jednu širu cjelinu, rekao bih tetralogiju, u kojoj je u tri pripovjedačka dana (subota, nedjelja i ponedjeljak u svibnju 1986.) sažeta priča o nestanku jedne države, a i čitavog jednog svijeta. Svibanjska subota u kojoj teče radnja ‘Irvasa’, s dva sljedeća dana, zapravo je sjecišna točka vremena uopće, povijesnog, ali i onog drugog, važnijeg, ‘skupocjenog običnog vremena’ u kojem teče život, sa stajališta povijesti marginalnih, a sa stanovišta pripovijedanja magistralnih junaka. Glavna rekapitulacija povijesnih događaja vezanih uz raspad čiji smo svjedoci bili locirana je u nedjelju, kad se zbiva roman ‘Ptice iz lanjskih gnijezda’ (2013.), u dva toma, čiji je naslov parafraza iz Don Quijotea (‘u lanjskim gnijezdima nema ptica ove godine’). U ‘Pticama’, koje su dobile nagradu za roman godine i čiji se jedan dio događa u Hrvatskoj, ima riječi, naravno, i o Memorandumu, a u jednom poglavlju daje se i šira panorama posljedica. Glavni pokretači izmještenog vremena su rupe. U zemlji postoje rupe čija se praznina ni s čim ne dâ popuniti ili nadomjestiti. Na kataloškim listićima postoje rupice (perforacije) u koje je vrlo opasno pogledati, jer ne znate na koju vas stranu praznina može baciti. Ironija je u tome što će u posljednjem romanu tetralogije u ponedjeljak osvanuti sasvim običan dan, kao da se ništa nije dogodilo, ali s dramatičnim ‘podzemnim’ posljedicama, ne samo za ‘beogradsku stvarnost’. Godina 1986. je uzeta, dakle, kao središnja godina pripovijedanja i zbog Černobila, i zbog Memoranduma, i zbog mnogih drugih stvari, a naročito zbog Osme sjednice, koja je za tu prigodu prebačena iz 1987. u 1986., jer pripovjedaču, kao što znamo, ništa nije nemoguće.

Sedamdesetih godina živjeli ste u Beogradu, gdje ste se kretali u istim književnim krugovima kao i Danilo Kiš. Kako danas gledate na život i djelo tog jednog od najvećih srpskih književnika 20. stoljeća? Kako bi Kiš prošao da se rodio u današnjoj Srbiji?

S Kišom su se više družili neki moji prijatelji, a mi smo imali dva, tri razgovora do zore i to je valjda dovoljno. On je bio realan i trezven čovjek koji nije odstupao od svojih književnih uvjerenja koja su bila elementarna.  Nije volio pretjerivanja i izmišljotine, pa mu je zato stil bio toliko kultiviran i suzdržan. Sjećam se kad je jedan naš zajednički prijatelj, koji je tad bio osobito blizak s njim, počeo s omalovažavanjem govoriti o Andriću, pa se dotaknuo i “Puta Alije Đerzeleza”. Kiš je rekao da nećemo govoriti bez teksta, pa je ustao, uzeo knjigu s police i počeo čitati, sve dok nije pročitao cijelu priču. Imao je rijetko književno poštenje, ali nije gajio iluzije. Već tad je znao da smo ne samo mi, Balkan, nego da je i cijela Europa provincija, da se književna čaršija preselila preko oceana i da izvan engleskog jezika nema tko što tražiti. Kako bi prošao danas u Srbiji? Vjerojatno bi tražio izdavače, a još više čitatelje. U zlatno doba Jugoslavije čitalo se više, mnogo više nego sad, ali ne dovoljno i ne prave stvari, kao i uvijek. Čitan pisac je onaj od koga ste pročitali sve i kome se vraćate – ima li uopće takvih kod vas? Kod nas ih nema. Kišove teme nisu samo fašizam i staljinizam, ili nacionalizam, jer njegova glavna lektira je bio očev željeznički red vožnje, a tko ima tako skučenu lektiru, mora ići u dubinu, za njega su najvažniji gustoća i intenzitet – a kome je danas do toga, ne samo u Srbiji nego na cijelom svijetu?

U Beogradu ste se i etablirali na književnoj sceni, dok ste u Makedoniji dugo bili podcijenjeni. Vratili ste se prije nešto više od desetak godina: zašto? Pišete i na srpskom i na makedonskom; kako vas je odredila ta “dvojnost”? Osjećate li se više srpskim ili makedonskim piscem – gdje pripada vaša književnost; gdje je njezino “rodno mjesto”? 

Vratio sam se kad sam povjerovao da sam potreban svom narodu. Ali ja sam se puno prije povratka u Makedoniju isključio iz beogradskoga književnog života i udaljio od prijatelja. Ako me pitate zašto, ne bih vam mogao odgovoriti jer nisam doživio ništa loše u Beogradu, naprotiv. Srpski – tadašnji srpskohrvatski – jezik bio je jezik moje kulture, u pravom smislu riječi. U jednom razdoblju na njemu sam pisao knjige, iako odavno ne pišem na srpskom. Bio je i ostao moj obiteljski jezik. Međutim, nikad se nisam osjećao srpskim piscem – bio sam previše Makedonac da bih to mogao promijeniti. Nisam pripadao ni svojoj matičnoj sredini ni sredini u kojoj sam živio. Tad sam, vrlo rano, shvatio da nas jezici zbližavaju, ali da su oni i instrumenti asimilacije. Ako pišete na drugom jeziku, ne možete spriječiti da vas uvrste u svoj tabor, u antologije, povijesti. Riječju, u svoju nacionalnu književnost. Prihvaćanje stranog, obično razvijenijeg jezika, osigurava vam lakšu književnu afirmaciju. Meni je bilo jasno da je vraćanje matičnoj sredini u profesionalnom smislu književno samoubojstvo – pa ipak, ako je jezik jedini instrument pisanja, ako je materinji jezik važniji od svega drugog, kako bi pisac koji se odrekao autentičnosti u jednom autentičnom poslu mogao steći poštovanje samog sebe? Čak i kad izabrani životni put vodi u neminovni poraz, bolje je da čovjek izabere i poraz nego da se odrekne autentičnosti. Tako sam i ja, više srcem nego razmišljanjem, ali odlučno, odlučio vratiti se u svoju domovinu, svom jeziku, ne znajući tada da će se on tako brzo naći u smrtnoj opasnosti u kakvoj je nesumnjivo sad.

Na što konkretno mislite?

Kad je objavljena Albanska platforma, koja je bila uvod u ovo što se sada događa, ja sam prvi reagirao, ali MANU nije imala sluha za povijesni trenutak, makar samo da potvrdi vlastitu deklaraciju iz 2010. po kojoj predmet razgovora o imenu može biti samo ime i ništa više. Sadašnji “dogovor” je bezuvjetna i nepopravljiva kapitulacija Makedonije. Na našu sramotu, mora se postaviti pitanje da li mi, Makedonci, uopće zaslužujemo državu, jesmo li je dostojni, znamo li što ona znači? Jedinstven je to slučaj, valjda, u svjetskoj povijesti, da se netko odriče svoga imena, svoga prava na postojanje, svoje povijesti, svoga naroda u dijaspori. Od države s ograničenim suverenitetom, tim sramnim “dogovorom”, komplementarnim s Albanskom platformom i u bliskoj vezi s dogovorom o “dobrosusjedskim odnosima” s Bugarskom, Makedonija je postala država bez suvereniteta, koja će usahnuti u sljedećih 10-20 godina i biti podijeljena između Bugarske i Albanije ili Grčke i Srbije. Jezik je bio prvi na udaru, a i posljednji udar bit će po njemu. On je sad navodno priznat, da bi naši lingvisti imali o čemu pričati na svojim simpozijima. Ali samo što ova bura prođe, izvadit će se iz ladice zakon o dvojezičnosti. To će u Makedoniju vratiti stare propagande kad su gradovi i sela bili primoravani govoriti na jeziku za koji dotad nisu ni čuli, a u svakom ga slučaju nisu razumjeli. Za mene je sadašnje ponašanje Albanaca iznenađenje. Na djelu je lingvistički imperijalizam, kad se tuđi teritoriji osvajaju ili bar osiguravaju i preko širenja svoga jezika. Dvojezičnost Makedonija ne može preživjeti jer će drugi službeni jezik i u međunarodnoj komunikaciji postati prvi, a prvi će biti zbrisan. Jedan stari, kanonski jezik, četvrti na kojem je uopće bilo dozvoljeno širenje kršćanstva, bit će pokopan ispod bugarskog, ali u grčkom vrtu. U jednom svom testamentarnom tekstu Blaže Koneski je pred smrt napisao da, ako “balkanski cinici, inspiratori genocida” uspiju uništiti makedonski jezik, onda će znati da su uništili nešto veliko. Ja sam mu tad rekao da će to biti slaba utjeha za nas.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Po nekim procjenama, Albanci čine četvrtinu stanovništva Makedonije. Trenutno sudjeluju u vladi Zorana Zaeva, no čini se da albanske separatističke ambicije nisu sasvim nestale. Koliko je Makedonija danas stabilna država s obzirom na sve to?

Popis nije obavljen da se ne bi otkrilo činjenično stanje da ih ima manje nego što se smatra, a održat će se onda kad se osiguraju “uvjeti” da ih bude duplo više. Većina nas koji smo se smatrali demokratima, tijekom rata u Jugoslaviji stali smo na stranu Albanaca smatrajući da su obespravljeni, što je uvelike bilo točno, no oni su to zloupotrijebili za svoju homogenizaciju, na štetu država u kojima su živjeli. U tom pogledu oni još nisu izišli iz socijalističkog atara. Republički i pokrajinski ključ, proporcionalnost, uravnilovka, bratstvo i jedinstvo, zapošljavanje po nacionalnom ključu (postoji li to drugdje u svijetu?) i slične bedastoće još su njihove ideje vodilje. Još je Malraux u jednom davnom intervjuu rekao da je jedina otvorena granica u Europi bila ona između Jugoslavije i Albanije. Takozvanom Albanskom platformom reaktualizirana su pitanja Prizrenske lige i otvoren put za ujedinjenje svih Albanaca, projekt od kojeg oni nikad nisu odustali. Ne znam koliko je hrvatska javnost upoznata s događajima oko Makedonske enciklopedije, koja je povučena iz prodaje i faktički zabranjena. Prva i jedina Makedonska enciklopedija bila je povučena zbog primjedbi Albanaca i međunarodne zajednice zbog uistinu minornih propusta. Govori se o diktaturi jugoslavenskog režima, ali ovaj naš seljački totalitarizam je nedostižan. Albanski separatizam će jačati sve više i nestabilnost će postajati sve veća s jačanjem podrške koju dobivaju, osim ako se albanski narod u Makedoniji ne osvijesti i vidi u kakav ponor srljaju i oni s nama. Ali zasad nema takvih znakova. Svi su protiv imena države u kojoj žive jer njihovo se ne dira.

Jednom ste rekli da književno majstorstvo ne služi ničemu ako ne možemo formulirati glavna pitanja i na njih dati odgovor. Koja su glavna pitanja suvremene Makedonije na koja smatrate da je nužno dati odgovore, i kakva budućnost prijeti ako se to ne učini?

Država je napadnuta i ugrožena i valja je braniti. Vi ste prošli kroz to, no naša situacija je drukčija. Otpor koji se polako formira u Makedoniji mora biti miroljubiv. Za to nam je potrebna podrška prijatelja, a prije svega istaknutih intelektualaca iz cijelog svijeta – jedna takva peticija je upravo potpisana – iz Europe, iz država nastalih raspadom Jugoslavije, no i svih drugih susjeda, uključujući Bugarsku i Grčku. Dosadašnje reakcije pokazuju da ipak svatko plače na svom grobu i da je većini Makedonija nepoznata i daleka, a možda i malo važna. Primjedbe u stilu: “Nije vam loše novo ime” dovoljno su ironične. No ne treba misliti samo na Makedoniju. Na kušnji su osnovne ljudske vrijednosti. U pitanju je genocid, kulturni genocid. U romanu koji je prvi dobitnik nagrade Booker (Persy Howard Newby: “Something to Answer For”) jedan mađarski Židov kaže Englezu da su se on i njegovi sunarodnjaci izlagali smrtnoj opasnosti slušajući zabranjeni BBC 1942. godine u Budimpešti, tražeći spas, pa ga pita: “Zašto nas vaša vlada nije upozorila da se ne penjemo u te vlakove (smrti) kad je već znala za njih?”. Iza tog mračnog pitanja stoji uvjerenje da su se, uz Hitlera, i neki drugi narodi željeli riješiti Židova, uključujući Engleze. Njegove riječi: “Želite li da vam to zaboravim?” aktualne su i danas. Genocidne radnje ne vrše samo fašističke i staljinističke vlade, njih vrše i normalne demokratske vlade. U ovom trenutku i Makedonci mogu reći: “Zašto nas trpate u te iste vagone, zar želite da to prešutimo i da vas pustimo da spavate mirno?”. Hrvatska se izborila, kao sav normalan svijet, za nacionalnu državu i za svoj jezik, a Makedonija ih je izgubila za zelenim stolom, mijenjajući ustav po volji prvo Albanaca, a sad i Grka. Grčki parlament treba naknadno odlučiti da li “dogovor” kojim nam je oduzeto sve uopće vrijedi ili im je i to malo. Ako je na snazi zakon sile, ako je u pitanju okupacija (ukopacija, kako bi rekao Kočić), zašto se to ne kaže otvoreno? A inače jasno je zašto. Ne kaže se zato što nije legalno, jer nema pravne osnove, mnogo je zgodnije u takvom slučaju da žrtva sama sebi namakne omču oko vrata.

Je li aktualno neoklasicističko “silovanje” Skoplja, koje je u posljednjih nekoliko godina potpuno izmijenilo lice grada, uspjelo, kao što je bilo zamišljeno, ojačati makedonski nacionalni i kulturni identitet? Kako se u to uklapa nedavno postignut dogovor s Grčkom o imenu Republika Sjeverna Makedonija?

O neoklasicističkom izgledu Skoplja i ja sam napisao jednu kratku priču, “Predeo iz sna”, i tu je rečeno sve, ali šarenim rušiteljima gradova se ne dâ udovoljiti jer njihov cilj nije bio spriječiti nego uspostaviti estetski i svaki drugi kaos. Jedna od velikih grešaka svakog novog ustrojstva je odbacivanje svega, pa i onog dobrog što je bilo i što se napravilo ranije. Isto važi za projekte.  Što se tiče “dogovora”, riječ je o ultimatumu koji sliči na Anschluss, sklepan od ljudi koji zapravo pojma nemaju ni što je Makedonija niti ih je briga za nju. Nedavno je Francis Boyle, stručnjak za međunarodnu politiku i profesor Pravnog fakulteta u Illinoisu, otvoreno izjavio da čak i profesionalni stručnjak teško može razaznati kakve sve posljedice može imati za Makedoniju taj dogovor na 20 stranica skiciran u američkom State Departmentu, pa pošteno priznaje da “Amerikanci nikad nisu mnogo marili što piše u nekom ustavu kad žele natjerati nekog da proguta nekakav dogovor”. Njime se makedonski identitet u cijelosti briše jer u njemu se spominje samo nacionalnost u zapadnom ključu, u smislu državljanstva – o etnosu nema ni riječi. Pripadnici drugih naroda što žive u Makedoniji vjerojatno bi sačuvali nacionalni identitet, koji bi bio oduzet samo Makedoncima, tako što bi postali Jučer Izmišljeni (a Danas Sahranjeni) Narod.

Makedonska književnost pati od istog ‘sindroma malog jezika’ kao i sve regionalne književnosti. Kako ocjenjujete trenutačno stanje na sceni, tko su književnici za koje možda još nismo čuli, a svakako bismo trebali? O čemu pišu, koliko su aktualni u nekom svjetskom ili europskom kontekstu?

To nije mali problem. Selekcija je problem s kojim ćemo se tek sresti u budućnosti, a mali narodi i ‘mali’ jezici, nezavisno od njihove faktičke snage, prvi će biti na udaru: to što se događa s Makedonijom je samo uvertira. Recepcija književnih djela, međutim, vrlo je važna. Kad europski narodi izučavaju poeziju romantizma, misle na ‘Jezero’ Lamartinea i slične pjesme, ali im nije poznata, na primjer, pjesma Laze Kostića ‘Santa Maria della salute’. Ta pjesma nije u njihovim čitankama, pa ni u antologijama poezije ili sveučilišnim udžbenicima, tako da su oni uskraćeni za tu pjesmu koja, naravno, ne zaostaje za Lamartineom, a nije jedina takva. Međutim, oni svoju uskraćenost doživljavaju kao prednost, jer ih nije uopće briga što se događa na brdovitom Balkanu. Možemo biti sretni ako izbije rat, jer tad će snimiti film o nama. I to je sve. ‘Mali’ i po mnogima nepostojeći makedonski jezik sposoban je prenijeti i najuzbudljivije stranice svjetske književnosti, ali to nije vijest koja će uzbuditi srca stranih ambasada, jer one imaju preča posla. Što se tiče naših pisaca, i ja bih volio znati koji su i kako se zovu, a i što su napisali. Svjetski menadžeri traže romane o prodaji organa i pljuvanju samoga sebe – meni im je dosta skučen, oni nisu zainteresirani za velika i sintetička djela nacionalnih književnosti koja se žele natjecati s onim najboljim što je stvoreno u svijetu. Makedonija se topi kao da je od voska naočigled svih, ali šta da rade jadni pisci kad je sad to jedna zabranjena tema?

Kako makedonska javnost gleda na nedavni poziv zemlji za ulazak u NATO? Analitičari vide Makedoniju kao ključnu neuralgičnu točku Balkana koju Amerika koristi kako bi prodrla u srce poluotoka.

Makedonija je dobila poziv još u Bukureštu u doba Busha Jr., s čvrstim uvjerenjem da će biti primljena automatski, čim se riješi ‘spor’ oko imena, ali poslije potpisa to se ipak nije dogodilo. Po meni, Makedonija pripada Europi, ali je NATO jedna anakrona pojava koja ne treba nikome, a najmanje Makedoniji. Sad se opremaju poligoni i premještaju oružja da se Makedonija, kao u doba Prvog svjetskog rata, opet nađe u središtu krvavih zbivanja, kad je narodu polomljena kičma, a sad će mu biti izvađena i utroba. Balkan je strepio od Velike Srbije, a dobili smo Veliku Albaniju. Zapad vjeruje da će tako, kad se udruže Poslušni i Pokor(e)ni, kontrolirati cijeli europski kontinent. Kreatori te kazališne inscenacije pošli su od svoje procjene da će ojačavši (poslušne) Albance primiriti ostale. Makedonsko pitanje je, međutim, bingo za početak Trećeg svjetskog rata. Trećina Makedonije nakon diobe plijena 1913. pripala je Srbiji, a to je sadašnja Makedonija: a sad se baš oko tog dijela kolača tuku Bugari, Grci i Albanci, ali i Amerikanci, uz nadzor EU. Što će biti ako se umiješa i Srbija, a ako iza nje stane Rusija? To znači da bi prve atomske bombe u Europi pale na Bondsteel i skopsko Kale. Svijet je uvijek bio bezuman i uvijek su ga vodili mangupi. Ali svaki razuman čovjek mora shvatiti da se makedonsko pitanje tiče i njih. Ako se ne sačuva Makedonija kao fizička i duhovna činjenica, kao omphalos, odakle je potekla naša slavenska pismenost, bit će nemoguće sačuvati mir. Iste stvari koje drže kozmos na okupu održavaju i ljude i narode, ali dok kozmos nema potrebe znati fizičke zakone koji ga čine kozmosom, ljudi i narodi moraju znati što je to što ih čini ljudima i narodima. Nije dovoljno biti, nužna je i svijest o važnosti svojega postojanja. To je ključan moment. Bez svijesti o važnosti stvari ne može se stvoriti središte niti osigurati opstanak. Makedonskom je narodu podmetnuto kukavičje jaje da je središte izvan njega i da mu opstanak ovisi o drugima, a ne od toga postoji li i kako se zove. Jedna od najvećih uvreda kod nas je reći nekome da ne zna kako se zove. Puno je lakše nazvati ga budalom. Pitanje je kako će se na to odazvati narod. Vlast je unaprijed odlučila da će krivotvoriti ili zanemariti rezultate referenduma i donijeti protuustavnu odluku u saboru, jer će referendum vjerojatno biti neuspješan, zato što je većina, po svemu sudeći, za bojkot. Potom će uslijediti samovlašće i dugogodišnji otpor. U međuvremenu zemlja će se možda isprazniti od ljudi, što je i cilj. Jer iza svake politike vrebaju kapitali, a gdje je kapital, tu je i mafija. Jedva da se može preračunati što se sve može zagrabiti iz Makedonije.

Među temama kojima će se baviti gosti Festivala svjetske književnosti 2018. je i pitanje satire-slobode-cenzure. Kad je riječ o granicama slobode, u književnosti kao i u životu, kakva je situacija u današnjoj Makedoniji? Bivša Jugoslavija je uvijek bila društveno opuštenija od drugih tzv. socijalističkih zemalja. Koliko je to nasljeđe, kao i ono komunističke cenzure, prisutno u suvremenom društvu?

Sloboda je apsolutno najvažniji preduvjet stvaralaštva, a i mentalnog zdravlja jedne nacije. U Makedoniji ima mnogo onih koji su se očešali o literaturu i kulturu, a utječu na ili čak stvaraju javno mnijenje, kao kad, na primjer, poznati novinar poslije potpisivanja nazovi dogovora napiše da su ‘Grci dobili svoju prošlost’, a da pritom zaboravi da su Makedonci izgubili i prošlost i budućnost. U Makedoniji postoji strahovlada, ljudi su na smrt preplašeni, pa ne smiju pisnuti, mnogi se ne smiju ni pozdraviti sa mnom, stvara se policijska država s ugrađenom cenzurom i međunarodnim disciplinskim komisijama. Uostalom, kao što sam već rekao, cenzura je kod nas i formalno već uvedena - povlačenjem Makedonske enciklopedije. Nedavno nije prihvaćen jedan moj esej o aktualnoj situaciji za časopis Makuskript Razreda za umjetnost Akademije, čiji sam izvršni urednik, uz primjedbu da ne pravimo problem kao s Makedonskom enciklopedijom. Ni jedan od kolega nije se ni ogradio od te odluke. Ako je tako u MANU, kako je drugdje?  Sadašnjim ‘dogovorom’ s Grcima i prethodnim ‘dogovorom’ o dobrosusjedskim odnosima s Bugarima uvedena je opća cenzura nezapamćena u povijesti čovječanstva. Makedonija će biti protektorat, a razni emisari dolazit će pregledavati udžbenike i držati nam lekcije. To je isto kao da pustite nekog da vam uđe u glavu i rovari po njoj. Naše knjige - koliko se može razabrati - većim dijelom namijenjene su lomači. Jugoslavija je imala svojih mana, ali to nisu stvari za usporedbu. Naročito kad je u pitanju kultura. Imati 20 milijuna ljudi koji imaju uvid u vašu nacionalnu književnost i, preko barem jednog jezika razumljivog svima, intimnu komunikaciju s vama, nešto je što razuman čovjek neće podcijeniti. U tom pogledu, ono što možemo nazvati kulturnim jugoslavenskim prostorom, gubitak je za sve nas. Nije sve dobro zato što je novo ili zato što je naše. Jedna je od polazišnih ideja u ‘Irvasima’, kao što smo se zajedno složili, razaznavanje stvarnosti. Ako imate pouzdan sud o književnosti, ne trebate čitati sve, ali kad vam nešto pravo dođe u ruke, vi ćete to odmah prepoznati, je li ‘singer’ od literature ili od šivaćeg stroja. Ali to nije uvijek lako razaznati. Moguće je ne prepoznati novi život, ali je moguće i vlastitu smrt prepoznati kao novi život. Jugoslavija je svima nama dala šansu da postanemo ono što jesmo. Hrvatska je svoju šansu iskoristila i potvrdila svoju državnost iz Ustava iz 1974. godine. Hoće li Makedonija uspjeti u tome, tek treba vidjeti. Kad sam bio primljen u MANU, u svojem sam inauguralnom govoru rekao i ovo: ‘Ako nas iznesu u lijesu iz Jugoslavije, znamo gdje ćemo se pokopati, ali ako nas iznesu u lijesu iz Makedonije - gdje će nam biti grob?’.