Malo čudo: Neke se stvari na HRT-u ne mogu kupiti novcem
Ako postoji ijedan segment na HTV-u koji zaslužuje same pohvale, onda je to nesumnjivo filmski program na Trećem programu HTV-a koji uređuje Dean Šoša.
Cijeli je niz ciklusa filmova poznatih autora koje smo imali prilike pogledati na tom kanalu, a koje zahtjevniji gledatelji nemaju gdje drugdje pogledati, tako da je Treći program pomalo preuzeo na sebe onu prosvjetiteljsku i edukacijsku ulogu kakvu su u bivšoj državi imale neprežaljene Kinoteke koje su funkcionirale poput filmskih biblioteka, tako da je svaki pravi ljubitelj filma imao neku svoju "kinoteku" - u mojem slučaju to je bila ona sarajevska dok sam studirao.
Primjerice, dok nastaje ovaj tekst, na HTV3 je najavljen filmski maraton posvećen švedskom redatelju Rubenu Ostlundu koji je široj javnosti postao poznat prije dvije godine kad je na Canneskom filmskom festivalu pobijedio s filmom "Kvadrat". U sklopu serijala bit će prikazana tri Ostlundova filma, među njima i izvrsni "Turist" iz 2014., kojim je Ostlund postao planetarno poznat autor kojega svakako treba pogledati.
Često mi se dogodi da kad prebacujem kanale na televiziji, na HTV-ovu Trećem programu upadnem na polovicu nekog filma koji sam možda ranije pogledao nekoliko puta, ali ga bez obzira na to nastavim gledati. To podsjeća na one trenutke koje je doživio svatko, kad u automobilu s neke od radiopostaja začujete neku omiljenu pjesmu koju ste gotovo zaboravili. Što bi rekla ona reklama: "Neke se stvari ne mogu kupiti novcem". Upravo je to slogan kojim bismo možda ponajbolje mogli opisati filmski program na HTV3.
Nedavno sam tako "upao" na pola filma koji me je fascinirao od prvih kadrova koje sam vidio. Učinilo mi se kao da gledam neki nepoznati film Alfreda Hitchcocka sinkroniziran na poljski jezik. Film se zvao "Noćni vlak". Vratio sam film "snimalicom" od početka i u miru ga pogledao.
Prije prikazivanja filma, jedan je poljski filmski kritičar govorio o njemu usporedivši ga upravo s Hitchcockovim filmovima, nazivajući ga usput jednim savršenim filmom u svakom pogledu, te pojasnio kako njegov redatelj u Poljskoj ima kultni status, onakav kakav u svijetu uživaju najpoznatiji poljski redatelji, poput Andrzeja Wajde ili Krzysztofa Kieslowskog. Nešto slično je u svijetu književnosti gotovo pa pravilo, i nije samo vezano za književnost koja dolazi iz "malih jezika".
Događa se čak da neka briljantna književna djela koja dolaze iz "velikih jezika" upoznamo s više od pola stoljeća zakašnjenja. Najsvježiji primjer je roman "Stoner" Johna Williamsa. Međutim, u svijetu filma koji mnogo lakše prelazi jezične barijere slični presedani su rijetkost.
"Noćni vlak" je djelo poljskog redatelja Jerzyja Kawalerowicza koji mi je odranije bio poznat tek kao redatelj jednog poljskog filma s najvećim proračunom u povijesti poljske kinematografije, filma "Quo Vadis" iz 2001., rađenog prema istoimenom romanu poljskog nobelovca Henryka Sienkiewicza. Kawalerowicz je bio poljski redatelj i scenarist armenskog podrijetla. Bio je ključna figura takozvane "Poljske filmske škole" koja je djelovala nakon Drugog svjetskog rata.
Rođen je 1922. u Hvizdetsu, a umro 2007. u Varšavi. Njegovi filmovi su bili prikazivani na velikim festivalima: u Cannesu, Veneciji i Berlinu, a 1966. s filmom "Faraon" bio je nominiran za Oscara za najbolji strani film. Debitirao je 1952. s filmom "Seoski mlin". Film "Noćni vlak" prikazan je 1959. na filmskom festivalu u Veneciji, gdje je osvojio Zlatnu plaketu za tehnička dostignuća, što je svojevrsni kuriozitet, da jedan film koji dolazi iz jedne siromašne kinematografije osvoji nagradu u sličnoj kategoriji, koja je po pravilu bila rezervirana za filmove koji dolaze iz neusporedivo bogatijih kinematografija. A uz to, radi se o prvorazrednom trileru.
Fim započinje jednim dugim i sugestivnim kadrom, snimljenim iz "ptičje perspektive", u kojem vidimo prostrani plato ispred željezničkog kolodvora u Varšavi po kojemu se kaotično kreće mnoštvo ljudi. Vidimo tako ljude koji trče, u oba smjera. Kadar je toliko dobar da nam odmah nepogrešivo sugerira željezničke kolodvore kao pozornicu na kojoj se odvija prvi čin brojnih ljudskih drama.
Radnja filma započinje ukrcavanjem putnika u večernji vlak koji vozi od Varšave do Baltika, kad u jednom trenutku vidimo kolportera koji prodaje večernje izdanje novina u kojima je glavna vijest ubojstvo žene, koje je najvjerojatnije počinio njezin muž, koji je zatim pobjegao. (Kao mali kuriozitet spomenut ću da se novine koje donose vijest o ubojstvu zovu Express.) Svakom upućenijem gledatelju odmah je jasno kako se ubojica nalazi u vlaku.
Film se potom koncentrira na dva glavna lika: Jerzyja i tajanstvenu djevojku s kojom igrom slučaja dijeli muški odjeljak za spavanje u vlaku. O glavnim likovima ne znamo ništa, osim što dobijemo dojam kako oboje, i muškarac i žena, od nečega bježe, što je također detalj koji Hitchcock često koristi, pogotovo u filmovima u kojima je vlak jedno od mjesta radnje. Kod njega, također, većina likova bježi iz vlastitih života koji su im postali pretijesni.
Fina atmosfera koju Kawalerowicz od početka majstorski gradi nimalo ne zaostaje za onom Hitchcockovom, čak je i intrigantnija zbog vremena i mjesta radnje: zatvorena i nepoznata poratna Poljska. Cijeli je niz sitnih i naizgled nevažnih detalja koje Kawalerowicz slaže u jedan savršen mozaik, čime na jedan izniman način pravi svojevrsni presjek poljskog društva tog vremena.
Primjerice, u jednom dijelu filma pojavljuju se putnici koji idu na hodočašće, prikazani bez ikakvih negativnih konotacija, što bi se očekivalo od jednog filma snimljenog 1959. u Poljskoj. Niti uz najbolju volju nisam se mogao sjetiti nekog filma iz bivše Jugoslavije u kojemu su sporedni likovi recimo hodočasnici, ili pak svećenici ili redovnice, a koji su tu naprosto stoga što su neizostavni dio jednog društva.
Nakon što iziđu iz vlaka na jednoj od stanica, hodočasnici u nekoj vrsti procesije odlaze sa stanice, što je jedna od dojmljivijih scena filma, iako ni na koji način ne utječe na njegovu radnju.
Ono što me najviše zaintrigiralo nakon odgledanog filma je to kako ovaj film u svoje vrijeme nije bio prepoznat u svijetu kao remek-djelo, što on po mojemu mišljenju uistinu jeste. (Nekako mi se prirodno nametnula usporedba s jednim remek-djelom hrvatskog filma, s filmom "H-8" Nikole Tanhofera, koji je snimljen godinu dana ranije, 1958.)
Kao jedan od razloga nametnulo mi se to što Kawalerowicz u filmu ni jednog trenutka ne koristi stereotipe Zapada o socijalističkom Istoku, pa čak nema ni naznaka bilo kakve ideološke rigidnosti kod likova, što je nešto što se od filmova koji dolaze iz tog dijela svijeta na neki način očekivalo: policajci koji vode istragu, na primjer, pristojni su i ljubazni.
Kawalerowicz očito nije želio graditi svoj film po principu "ja tebi (malo političke kuknjave), ti meni (kakvu nagradu)", nego ga isključivo zanima filmska priča, odnosno film kao artistički događaj prvog reda, te stoga ne poseže za "dokazanim" postupcima. Posebno je zanimljiva jedna scena koja se odvija pri kraju filma, kad ubojica u nekoj pustopoljini sigurnosnom kočnicom zaustavi vlak i iskoči te počne bježati. Tad se događa nešto neočekivano: većina putnika iskače iz vlaka i trči za njim nastojeći ga uhvatiti.
Ova mi se scena učinila poprilično nategnutom, što možda i jeste, ali ono što je redatelj njome dobio debelo nadilazi tu malu nedosljednost - pred nama se odvija veličanstveni prikaz fanatizirane rulje koja trči za očajnim bjeguncem, prikaz pun simbolike i neke zastrašujuće atmosfere. Nekako se ne mogu oteti dojmu da je upravo ova scena ključna za film, scena u kojoj se dotad mirni i pristojni pojedinci najednom pretvore u krvožednu rulju.