Kad je tek izašla “Karijera zla”, treći dio kriminalističkog serijala koji piše pod pseudonimom Robert Galbraith, J.K. Rowling pričala je kako joj je pisanje i istraživanje za knjigu uzrokovalo noćne more.

“Jako je brutalna”, otkrila je tada megauspješna britanska spisateljica, zaslužna za fenomen Harryja Pottera i jedan “roman za odrasle” “Prijevremeni izbori”.

I da, nastavak priče o privatnom detektivu Cormoranu Strikeu, bivšem vojniku, mrgi “nalik Beethovenu, ali sjebanog nosa”, koji je u ratnoj akciji u Afganistanu ostao bez desne noge, ispod koljena, jest bitno mračniji od svojih prethodnika, “Zova kukavice”, kojim je J.K. 2013. publici predstavila ovog novog junaka i “Dudova svilca” iz 2014.

“Karijera zla” počinje paketom za Strikeovu pomoćnicu Robin Ellacott u kojoj je ispod koljena odrezana desna ženska noga s porukom, stihovima pjesme američkog benda Blue Öyster Cult, koje je Cormoranova majka, nekadašnja supergrupie Leda Strike, imala istetovirane iznad vagine. Istražiteljski dvojac popis mogućih krivaca svodi na trojicu luđaka iz Strikeove prošlosti, od kojih ga svaki, iz nekog svojeg razloga, ima na piku. Spomenuti je bend, inače, njihove pjesme, točnije i glazba uopće sastavni dio “Karijere zla”. I sam je naslov knjige zapravo referenca na hit BÖC-a iz 1974., čije je stihove napisala legendarna Patti Smith, a koji su J.K. definitivno poslužili kao inspiracija za “filozofiju” ubojice u knjizi. Nju razotkriva u nekoliko izdvaja – i čini boljim - od pretpoglavlja, napisanih iz njegove perspektive, koja su, mada kad-kad klišejizirana (klišejima J.K., na kraju krajeva, žonglira kroz cijeli serijal, uglavnom spretno, ležerno, pa i duhovito), dosta jeziva.

To se prije svega odnosi na dio u kojem opisuje kako svršava na “hladnu, gumenastu, smežuranu dojku” koju je odrezao s torza jedne od svojih žrtava i koja se “zbog opetovanog izlaganja zraku izvan hladnjaka već počela sušiti”. Dosta je te sirovosti i u odjeljcima koji tematiziraju psihički poremećaj zbog kojega si ljudi žele amputirati zdrave dijelove tijela, priželjkujući da su invalidi, pa idu tako daleko da se ili sami osakate ili potraže liječničku pomoć, u smislu da im prereže, primjerice, kralježničnu moždinu.

Tu su i oni kojima su najuzbudljivije seksualne maštarije žene bez ruku ispod laktova, drugi masturbiraju razmišljajući o slučajnom giljotiniranju svojih nogu ili nogu najboljih prijatelja i, generalno, dosta je u knjizi rasprava o fascinanciji batrljcima i ograničenim kretanjem ljudi bez ekstremiteta. Dakle, nije čudo da J.K. nije dobro spavala pišući.

No ono što njezin najnoviji krimi pothvat, osim većeg mraka, hodnih svakako je konačan veći fokus na Strikeovu pomoćnicu Robin Ellacott, ne samo u kontekstu daljnjeg dinamiziranja njihova povuci potegni (opet klišejiziranog, ali simpatičnog) odnosa u kojem oboje (ranjenih i zakočenih) paze da ne prijeđu granice profesionalnosti.

U “Karijeri zla” puno više doznajemo o Robin, o njezinoj prošlosti i motivima, što je sve skupa čini zaokruženijom, sve bogatijom, životnijom, svakako upečatljivom junakinjom, jakom najviše jer ne bježi od svoje ženstvenosti, “ženskosti”. Što se može čitati i kao neka vrsta otpora, obračuna s muškim svijetom obilježenim sveopćim nasiljem prema ženama, koje je okosnica trećeg Rowlingina krimića. U njemu su, naime, negativci i oni koji ubijaju naglo, hladnim oružjem, ali i oni koji to čine manje vidljivo i svakodnevno, lagano potkopavajući “svoje” “ljepše”, “slabije” polovice, ranjavajući ih psihički i emotivno.

Lijepo je primijetila jedna kritičarka u čemu je magija knjiga J.K. Rowling, kako Pottera, tako i ovih sad, pa i ove vrlo mračne - uče nas, barem one koji želimo, kako među brutalnima opstati drag i nježan, kako brinuti jedni o drugima i kako voljeti.