“Živjeli smo kazalište. Gledali smo doista velik broj predstava. Nije bilo ništa neobično ljeti stopirati do Dubrovnika, spavati na plaži i gledati predstave.”

Riječi su to koje nam je izgovorila Ines Škuflić Horvat, osnivačica i poslovna ravnateljica zagrebačkog Teatra Tirena, koja je cijeli svoj život posvetila kazalištu i dramskoj pedagogiji te je čak i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Metodičke osnove rada s djecom i mladima u području dramskog stvaralaštva”.

Teatar Tirena, koji danas vodi zajedno sa svojom kćeri Ninom Horvat, osnovala je 1997. godine, u njemu je do sada uprizoreno više od 50 autorskih predstava, a Tirenin dramski studio nalazi se na devet različitih lokacija te u njemu djeluju 24 dramske grupe koje vodi 11 dramskih pedagoga.

“Ljubav prema kazalištu javila se u djetinjstvu. Iako su u mojoj rodnoj Puli popravljali kazalište cijelo moje djetinjstvo, sjećam se da sam u nižim razredima osnovne škole organizirala nastupe s djecom iz zgrade u našem dvorištu, napisala neki igrokazić i vježbala s ekipom iz razreda na terasi. Za vrijeme studija imali smo izuzetno dobru kulturnu ponudu - otvorio se SKUC na Savi i uključila sam se u studentsku dramsku grupu, koju su vodili Nikša Eterović, sestre Mesarić i Darko Rundek. A kad ti Haustori sviraju u predstavi, ljubav se zapečati”, govori nam Ines. Njezina ljubav prema kazalištu tijekom godina samo je nastavila rasti te je naposljetku dovela do posla dramske pedagoginje u Zagrebačkom kazalištu mladih. S predstavama koje je tamo postavljala sudjelovala je na desetak međunarodnih festivala, a vodila je radionice za djecu i mlade u Finskoj, Izraelu, Estoniji te na Svjetskom dječjem festivalu u Lingenu.

“Živjeli smo kazalište. Gledali smo doista velik broj predstava. Nije bilo ništa neobično ljeti stopirati do Dubrovnika, spavati na plaži i gledati predstave. U to se vrijeme organizirao velik broj izvedbenih radionica za studente koje sam redovno pohađala s najboljom prijateljicom Zdenkom Mišurom, koja je kasnije postala ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Split. Kazalište nam je doista odredilo život. Kad sam se zaposlila u osnovnoj školi, počela sam voditi dramsku i recitatorsku grupu. Sa školskom dramskom gostovali smo u off programu Šibenskog dječjeg kazališta, vodila sam i najšašaviju dramsku Kukušne Šaradajke u MIOC-u, u organizaciji Centra za Kulturu Maksimir, i tako mi je jednog dana Vladimir Krušić, voditelj Učilišta ZKM-a ponudio posao dramske pedagoginje i dramsko stvaralaštvo djece i mladih postalo je i ostalo u fokusu mojeg rada”, kaže nam.

Svoju ljubav prema kazalištu Ines je prenijela i na svoju kćer Ninu, danas nagrađivanu dramaturginju i umjetničku voditeljicu Teatra Tirena. Interes za kazalište razvila je još tijekom osnovne škole, a kasnije mu se potpuno posvetila te je, uz brojne projekte u Tireni, tijekom studija ostavila i svoj trag na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je osnovala festival DeSADU, javna čitanja tekstova studenata dramaturgije.

“Zahvaljujući mami, odrasla sam u kazalištu i mislim da nije bilo šanse da na kraju završim igdje drugdje. Cijelu osnovnu i srednju školu išla sam na dramsku (u grupu koju je vodila mama), gdje se rad bazirao na kreativnosti i improvizacijama - sastavni dio svakog sata je bilo samostalno ili grupno osmišljanje priča, zapleta, likova... Tako da mi je kreativni proces bio sastavni dio života od kad pamtim. U srednjoj sam školi imala jedan kratki period sanjarenja o studiju glume, nešto duži period sanjarenja o studiju plesa, ali sam se na kraju odlučila za dramaturgiju. Osim odrastanja u kazalištu, bilo je tu još faktora. Moja, kako je od milja zovem, ‘starija sestra’, dramaturginja Maja Sviben, vodila je radionice dramskog pisanja i dramaturgije koje sam pohađala u srednjoj školi i koje su me zainteresirale za to područje. Profesor hrvatskog jezika i književnosti Tomislav Reškovac cijelu je srednju školu poticao moju ljubav prema kazalištu i za maturalni rad mi ‘podmetnuo’ dosta ozbiljnu teorijsku literaturu iz područja dramaturgije i imao stav: ‘Ma možeš ti to bez problema’. I tako sam se nekako krenula u smjeru dramaturgije. I rekla bih da nisam pogriješila u odabiru”, govori nam Nina, koja u Tireni također radi kao dramska pedagoginja i voditeljica kazališnih radionica.

Teatar Tirena uspješno radi već skoro 30 godina, a Ines smo upitali kako je to sve počelo, odnosno koji joj je bio glavni cilj kada je odlučila osnovati vlastito kazalište.

“Godinama se šalimo da smo osnovali dječje poduzeće... Naime, članovi dramske grupe koju sam vodila u ZKM-u završavali su srednju školu. Tada je bio običaj da se nakon srednje škole ne može nastaviti pohađati Učilište, a nama je rastanak bio nezamisliv. Bila je to izuzetna grupa, od koje je najveći dio ostao profesionalno vezan za kazalište. U osnivanju d.o.o (jer smo tada osnovali trgovačko društvo) pomogli su nam njihovi roditelji. Imali smo dramski studio - koji su entuzijastično vodili mladi, učeći usput, igrali smo predstave, a ono što nas je najviše zanimalo bilo je angažirano kazalište, posebno interaktivno odgojno kazalište s potpunim sudjelovanjem publike. Tirena je nastala na golemom entuzijazmu svih nas. Kad su osnivači malo odrasli, osnovali smo Udrugu za promicanje kreativnih aktivnosti mladih, javljali se na natječaje, osmišljavali i provodili brojne natječaje. U fokusu su nam bile društveno relevantne teme: prevencija, tolerancija, ekologija... Kad je Nina diplomirala osnovali smo Umjetničku organizaciju i Tirena se počela profesionalizirati, počela je podjela poslova i naše smo djelatnosti podijelili na četiri glavne aktivnosti: profesionalno kazalište, dramski studio, izdavaštvo i edukaciju”, kaže nam.

S obzirom na to da već godinama zajedno upravljaju kazalištem, u sklopu kojega organiziraju i brojne druge projekte te čiji su polaznici do sada gostovali u Finskoj, Mađarskoj, Belgiji, Turskoj, Izraelu, Rusiji, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Danskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji, Njemačkoj i Italiji, upitali smo ih kako izgleda njihov radni dan, odnosno u kojoj mjeri njihov privatni odnos utječe na njihovo poslovno partnerstvo.

“Rekla bih da više naš poslovni odnos utječe na osobni - s obzirom na to da se često viđamo zbog posla i non stop smo u komunikaciji, često nam se dogodi da shvatimo da je prošlo puno vremena, a da se nismo družile kao mama i kći, nego samo kao poslovne suradnice. Ono što jako cijenim jest što mi je mama od samog početka, kad sam tek počela raditi u Tireni, jasno dala do znanja da nisam tamo samo zato što sam njezina kći i da ne bi radila sa mnom da ne misli da radim dobro. To mi je jako pomoglo, jer je moja titula dosta dugo bila ‘Inesina kći’. Zezale smo se jednom prilikom, kad su nju oslovili s ‘Ninina mama’, da sam konačno došla na svoje”, govori nam Nina.

“Sasvim sigurno ne bismo zajedno vodile kazalište da se i privatno ne slažemo dobro. Mislim da imamo vrlo slične osnovne životne vrijednosti i svjetonazore, tako da je rad olakšan. Zajednički posao ima svojih prednosti i mana, vrlo lako nedjeljni ručak sklizne u razgovor o poslu. I na godišnjem odmoru (kad smo zajedno) teško je odvojiti privatno od poslovnog – no ponekad postavimo ‘zabranu’ razgovora o poslu. Tu je Nina odlučnija”, nadovezuje se Ines.

Predstave uprizorene u Tireni najčešće progovaraju o aktualnim problemima djece i mladih, poput vršnjačkog nasilja, ovisnosti, seksualnog odgoja, životnih vrijednosti, mentalnog zdravlja, tolerancije i očuvanja okoliša. “Teme za predstave biramo na temelju rada u dramskom studiju. Kroz rad s djecom i mladima te razgovore s ostalim dramskim pedagoginjama i pedagozima koji rade kod nas imamo uvid u teme i probleme koji su trenutno aktualni. Mislim da sam kao autorica u vrlo povlaštenoj poziciji jer sam kontinuirano u kontaktu sa svojom ciljanom publikom. Oni su nam najbolja i najtočnija smjernica kojim se temama trebamo baviti u predstavama”, ističe Nina.

“U izboru teme za profesionalne autorske projekte Ninina je riječ zadnja. No često razgovaramo, istražujemo, anketiramo ciljanu skupinu – tinejdžere. Kako vodimo dosta radionica za učitelje, upoznati smo s aktualnim problemima mladih i sa strane onih koji s njima rade”, dodaje Ines.

Zanimljivo je promatrati taj spoj dviju različitih generacija kada je u pitanju vođenje kazališta. Na pitanje o tome tko vodi glavnu riječ, Ines odgovara:

“Nekad sam glavnu riječ vodila ja, no sad je vodi Nina, ona je umjetnička voditeljica Tirene. Ponekad imamo drugačija viđenja, što je doista normalno s obzirom na 30 godina dobne razlike, no i jednoj i drugoj je izuzetno važna kvaliteta. Od kad je Nina ‘službeno’ u Tireni, tj. od njezinog zapošljavanja, podijelile smo djelatnosti. Nina vodi profesionalno kazalište, a ‘moj’ je dramski studio.” “Slažemo se i mislimo slično oko većine stvari. Naše razlike ne doživljavam kao generacijske, nego kao karakterne, tu smo dosta različite, ali mislim da se načelno jako dobro nadopunjujemo. Da nema Ines i njezine energije, entuzijazma i brzine, sasvim sigurno danas s Tirenom ne bismo bile tu gdje jesmo, usudi se stvari koje se ja ne usudim jer u glavi odmah imam sedamnaest različitih verzija što može poći krivo. S druge strane, nekad je dobro odvagnuti i triput promisliti, tu uskačem ja. Uz to, da nema mene, mislim da se većinu vremena ne bi znalo koji je datum i kad su nam rokovi”, dodaje Nina uz osmijeh.

Njihovo kazalište od svojeg osnutka opstaje na nezavisnoj sceni, što sa sobom nosi brojne izazove, kako u financijskom, tako i u operativnom smislu.

“Vrlo je važno da kontinuirano radi dramski studio, tako da postoje neki stalni prihodi. Nezavisna scena nosi stalnu nesigurnost, borbu s nedostatkom sredstava i pozicijom kulture u društvu, posebno one namijenjene mladima”, ističe Ines.

“Tako je, ključno je istaknuti da je u našem slučaju riječ o nezavisnom kazalištu, što je osjetno izazovnije u financijskom i operativnom smislu... Opstati na nezavisnoj sceni iziskuje jako puno truda, energije i entuzijazma. Osim toga, mi smo kazalište za djecu i mlade, što je javnosti najmanje zanimljivo”, govori Nina. Ipak, unatoč svim izazovima, Tirena nastavlja s radom, i to vrlo uspješno. Osim autorskih predstava i dramskog studija, u kazalištu se održavaju i brojne edukacije, a imaju i Biblioteku Tirena, u kojoj je do sada objavljeno sedam naslova (uključujući i Nininu zbirku dramskih tekstova za tinejdžere naslovljenu “U mojoj glavi”). Također organiziraju kazališne kampove, imaju online platformu o kazalištu i sudjeluju u različitim Erasmus+ projektima. U čemu je tajna takvog uspjeha? “Dan je često prekratak za realizaciju svega zamišljenog”, kaže nam Ines.

“Nije lako balansirati toliku količinu sadržaja, ali srećom imamo odličan tim, ukupno nas je šest, uz nas su tu još Nina Kunek, Katarina Šulc, Maja Sviben i Dora Čiča. Svaka od nas zadužena je za određeni ‘sektor’, ali kad nastane gužva, sve uskačemo svima, a imamo i odlične vanjske suradnike. U gradskom ili državnom kazalištu bi ono što kod nas radi jedna osoba, radilo otprilike troje različitih ljudi. Ali to je realnost nezavisne scene”, zaključuje Nina.