Zagrebački Sandorf ovih je dana objavio opsežni roman “Manastir” ruskog pisca Zahara Prilepina. Zanimljiv je Sandorfov izbor naslova. Originalni je “Obitelj”, i pod tim naslovom roman je objavljen u Beogradu 2014. godine, što je tamo izazvalo određene prijepore: zbog čega je uzet hrvatski izraz, obitelj, umjesto da je roman naslovljen kao “Porodica”. Prilepin je jednom objasnio da slavenski arhaizam “obitelj” označava i nekadašnje manastirsko bratstvo, teritorij i sve pripadajuće objekte koji su mu pripadali. Radi se o piscu neobično zanimljive i kontroverzne biografije, rođenom 1975. godine. Prilepin je radio kao fizikalac, izbacivač u noćnim klubovima, grobar, televizijski i radio voditelj, urednik časopisa, bio je član punk benda... Diplomirao je filologiju, a u Rusiji je danas kanonizirani, lektirni pisac. Politički je aktivan. Od 1996. do 2019. godine bio je član zabranjene Nacional-boljševičke stranke, čiji je osnivač Eduard Limonov, na ovim prostorima najpoznatiji po brutalnoj epizodi iz rata u Bosni i Hercegovini, kad je pred televizijskim kamerama pucao iz protuavionskog mitraljeza po Sarajevu. Pogotovo je zanimljiva Prilepinova vojna karijera, jer se radi o ratnom veteranu koji je sudjelovao u ratu u Čečeniji. Također, Prilepin je često boravio u Donjecku u vrijeme dok je tamo trajao krvavi rat. U jednom intervjuu koji je dao srpskim medijima prije pet-šest godina, dok je boravio u Beogradu tijekom tamošnjeg Sajma knjiga, Prilepin je govorio i o tom dijelu svoje biografije. “Po mojemu mišljenju, nema razlike između ruske povijesti 19. stoljeća i one iz 10. i 17. Ta povijest bit će ista i u 22. stoljeću. Razlog je taj što u Rusiji ne postoji pojam napretka te se u ruskoj povijesti jedni te isti likovi iznova pojavljuju iz stoljeća u stoljeće. 

Opisujući povijest dvadesetih godina 20. stoljeća, nisam vidio nikakvu razliku u odnosu na onu od prije pet stoljeća: tu su ličnosti koje postoje u ruskoj epici, ljetopisima, kod Dostojevskog... Sve ljude koje sam ovih dana sretao u Donjecku nalazio sam u romanima ‘Tihi Don’ Mihaila Šolohova ili u Tolstojevu romanu ‘Rat i mir’.” U srpnju 2012. godine Prilepin je objavio kratki esej pod naslovom “Pismo drugu Staljinu”, koji još nije preveden, a zbog kojega su ga optuživali za antisemitizam. Govoreći o iskustvu rata, Prilepin je tom prilikom izjavio kako ne želi mistificirati to iskustvo zato što mnogi događaji u ljudskom životu mogu imati veći dojam na ljudsku psihu nego što je to rat. “Ljudi koji su preživjeli rat ili zatvor ne postaju automatski dobri ili loši, kao što ne postaju dobri ili loši pisci.” Prilepin je militarist, što ne krije. “Prošle godine, kad sam šest puta bio u Donjecku, prvi put sam shvatio da u Rusiji stalno djeluju jedni te isti tipovi, iz stoljeća u stoljeće. Shvatio sam da u ratu pokazuju svoje najčudesnije, najdivnije crte. Ali o tome je već pisao Dostojevski. Ljudi idu u rat ne da bi ubijali nego da bi se žrtvovali. Ali ja sam to shvatio tek poslije, kad sam već spoznao istinu Dostojevskog, kad sam je usporedio s vlastitim iskustvom. Riječi prethode svakom strašnom iskustvu, sve istine su već poznate”, također je izjavio.

Zahar Prilepin na ovim je prostorima, isključujući Srbiju, gdje je cijenjen i prevođen pisac, bio najpoznatiji po političkim kontroverzama, a nadati je se da će roman “Manastir” tu percepciju radikalno promijeniti jer se radi o remek-djelu ruske književnosti. Prilepinu je, tako, prije dvije godine onemogućen ulazak u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebao sudjelovati na književnoj manifestaciji Kočićev zbor u Banjoj Luci. Tom prilikom trebao mu je biti uručen Orden Njegoša prvog reda, kojim ga je odlikovao tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Prilepin je zaustavljen na Graničnom prijelazu Rača, gdje mu je Granična policija BiH oduzela putovnicu, koja mu je nakon provjere vraćena uz rješenje o zabrani ulaska u zemlju, uz obrazloženje da “predstavlja prijetnju za sigurnost i međunarodne odnose Bosne i Hercegovine”. Povod je najvjerojatnije bilo Prilepinovo sudjelovanje u borbama u Donjecku. Rusko veleposlanstvo u Sarajevu tražilo je obrazloženje ove odluke, međutim ono nikad nije objavljeno. Pravi razlozi su, pretpostavljam, to što je Prilepin cijelo vrijeme ovdje doživljavan kao avatar Eduarda Limonova, zbog članstva u istoj stranci. Apsurdno je da je Prilepin godinu dana ranije boravio u Bosni i Hercegovini, u Višegradu, gdje mu je u Kusturičinu “Andrićgradu” uručena književna nagrada “Ivo Andrić”, i to upravo za srpski prijevod “Manastira”. Kad sam nedavno pisao o romanu “Republikanci” francuske spisateljice Cecile Guilbert, stavio sam to u kontekst sužene percepcije francuske književnosti danas u Hrvatskoj. Nešto slično pogotovo vrijedi za tretman ruske književnosti, koji je, čini mi se, u dobroj mjeri određen ideološkim i geopolitičkim predrasudama. Dosad su u Hrvatskoj manje-više sustavno prevođena djela uglavnom troje suvremenih ruskih pisaca, Vladimira Sorokina, Viktora Pelevina, koje Prilepin naziva miljenicima Zapada, i Ljudmile Ulicke, uz još poneku knjigu, od čega bih ja izdvojio dva romaneskna remek-djela: “Granicu zaborava” Sergeja Lebedeva, koju je objavila Fraktura, i roman “Avijatičar” Jevgenija Vodolazkina, koji je objavila Naklada Ljevak 2018. godine. U spomenutom intervjuu Prilepin progovara i o tome, o percepciji ruske književnosti na Zapadu, pogotovo u kontekstu aktualnih geopolitičkih igara. 

Prilepin tvrdi da u Francuskoj i Njemačkoj ne žele da se nastavi svojevrsna demonizacija Rusije, a samim tim i njene intelektualne scene, što se pogotovo odnosi na druge zemlje, poput Italije, Španjolske, Grčke ili Portugala. “Kad bi Sjedinjene Američke Države otišle na odmor, na dva tjedna, sva sporna pitanja bila bi riješena u vrlo kratkom roku.” O Europskoj uniji Prilepin nema baš najbolje mišljenje: “Ruska inteligencija je staroga kova, iz 1975. ili 1985. godine, i uvjerena je da ćemo svi biti sretni ako uđemo u Europu, da ćemo svi voziti Mercedes i imati ogromne plaće. Za mene je najveći paradoks u tome što ti isti ljudi također putuju po Europi, u kojoj je toliko siromašnih i prosjaka. Viđam ih po Italiji i Španjolskoj, a da ne govorim o Bugarskoj i Rumunjskoj... Nema te Europe koju su oni zamislili. (...) Ruski liberali govore: ‘Hajde da uđemo u Europu’, a zapravo kažu: ‘Hajde da poletimo na Mars’. Pogotovo kad je riječ o ogromnoj državi kakva je Rusija, koja je četrdeset puta veća od Europske unije, sa 150 milijuna ljudi.” 

Nakon vijesti o dodjeli Nobelove nagrade za književnost bjeloruskoj novinarki Svetlani Aleksijevič, Prilepin, koji se zatekao u to vrijeme u Velikoj Britaniji, izjavio je kako ga je ta vijest strašno razveselila, bez obzira na to što smatra “da u Rusiji ima barem pedeset pisaca koji pišu bolje od Svetlane Aleksijevič”. Prilepinovi omiljeni ruski suvremeni pisci su Aleksandar Terehov i Jevgenij Vodolazkin. Dok je Vodolazkinov roman “Avijatičar”, kao što sam spomenuo, objavljen u Hrvatskoj, nijedan Terehovljev roman još nije preveden na hrvatski iako su oba ova pisca višestruko prevođena u Srbiji, uostalom kao i Prilepin. To na neki način govori u prilog tezi da ni književnost, pa ni ona vrhunska, nije pošteđena političko-ideoloških predrasuda. Na ovim prostorima svako plivanje uz struju, kad je riječ o valorizaciji književnih djela “sumnjivih” pisaca, nije baš dobrodošlo. Ovdje se treba prisjetiti pravog medijskog linča koji je pokrenut u Bosni i Hercegovini protiv Miljenka Jergovića kad je afirmativno pisao o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu, bez obzira na to što se ogradio od političkih kontroverzi koje prate ovog pisca. Slične stvari se događaju isključivo onda kad se “lik i (ne)djelo” nekog pisca tiču nas, tad smo skloni s nesmiljenom lakoćom s “prljavom vodom izbaciti i novorođenče”, dok se u suprotnom, kad se to tiče nekoga drugog, slične dileme ne postavljaju, što je u prvom redu licemjerno. Često sam u svojim ranijim tekstovima kao primjer navodio španjolskog nobelovca Camila Josea Celu, Francova vrhovnog cenzora, koji je cenzurirao čak i svoje remek-djelo, roman “Košnicu”, koji je premijerno objavljen u Argentini. Možemo govoriti o ovome i u suprotnom kontekstu, gdje je nekome važnija “prljava voda” od “novorođenčeta”, što se pogotovo odnosi na tretman Handkea u Srbiji i Republici Srpskoj, gdje je u prvom planu Handkeovo političko sluganstvo Slobodanu Miloševiću i gdje ga glorificiraju i ljudi koji možda nisu pročitali niti retka od ovog pisca.

Mislim da u sličnim situacijama treba književnom djelu pristupiti bez predrasuda, zaboravljajući na autorov background, po jednoj replici iz jedne Andrićeve priče, gdje jedan travnički beg, zadivljen izgledom jednog fratra, kaže: “Ja kršna fratra, ne hvaleći mu vjere”. To je princip koji je, po mojemu mišljenju, jedini ispravan kad je riječ o književnom djelu pisaca poput Zahara Prilepina. Radi se, da parafraziram Andrića, o sjajnom piscu, bez obzira na političke kontroverze koje ga prate. Do pojave romana “Manastir” u Srbiji je najširu percepciju imao Prilepinov roman “Sanjka” (Aleksandar, odnosno Saša odmilja), u kojem Prilepin beskompromisno secira suvremeno rusko društvo, kroz lik anarhista Saše i prikaza radikalne političke organizacije Savez stvaralaca, kojoj Saša pripada. Pretpostavljam da je Prilepin u ovaj roman ugradio dosta autobiografskog: Savez stvaralaca ima mnogo dodirnih točaka s Limonovljevom Nacional-boljševičkom strankom, a tu je i lik Olega, prolupalog čečenskog ratnog veterana, radikalnog militarista koji prezire sve aspekte civilnog, mirnodopskog života i glorificira rat. Ovaj roman je više godina bio među najprodavanijim knjigama u Rusiji i dobitnik je više važnih književnih nagrada, uključujući nagradu “Lav Tolstoj”. Roman “Manastir”, s druge strane, spada u nišu “logorologije”, možda najveće teme suvremene ruske književnosti. I to u njen sam vrh. Ugrubo bismo ovu vrstu književnosti mogli podijeliti u dvije kategorije, u autobiografske priče, u koje spadaju Solženjicinova djela “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča” i monumentalni “Arhipelag Gulag”, kao ključno djelo ovog žanra, i nezaobilazne “Priče s Kolime” Varlama Šalamova, dok u onu drugu nišu, u koju možemo ubrojiti i Prilepinov roman, spadaju djela koja su nastajala na osnovi obiteljske mitologije ili na osnovi opsežnih istraživanja. U ovu drugu kategoriju spada i spomenuti roman “Granica zaborava” Sergeja Lebedeva, kao i zbirka priča “Grobnica za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. “Manastir” je vrlo zanimljivo koncipiran. Sam roman podijeljen je u “dvije knjige”. Međutim, i autorski “Pogovor” neodvojivi je dio romana, pogotovo dva dodatka: “Dodatak — Dnevnik Galjine Kučerenko” i “Neke napomene”, gdje doznajemo sudbine svih glavnih likova romana, što je vrlo važan podatak jer je od otprilike 120 likova ovog romana njih stotinjak stvarnih. Roman počinje pričom o autorovu pradjedu Zaharu Petrovu, surovom i naprasitom čovjeku koji je svojedobno završio kao logoraš na Solovjeckom arhipelagu. Tamo je završio jer je zvjerski isprebijao vladina opunomoćenika. Neki dijelovi romana baziraju se na pradjedovim sjećanjima, koja su poprilično nepouzdana, ali i “istinita”, kako tvrdi pripovjedač, jer “istina je ono čega se sjećamo”.

Radnja romana odvija se u Solovjeckom arhipelagu, na jednom od njegovih otoka, u starom pravoslavnome manastiru koji je pretvoren u logor. Radi se o stvarnom logoru koji je osnovan kao svojevrsni državni eksperiment, a koji se nepunih desetak godina kasnije izrodio u jedan od najstrašnijih fenomena 20. stoljeća, u Staljinov Arhipelag Gulag. Veći dio radnje odvija se 1923. godine, dakle u vrijeme kad je uz oboljelog Lenjina najmoćniji čovjek boljševičke Rusije bio Trocki. Tad na čelo logora dolazi Fjodor Ivanovič Ejhmanis, stvarni lik i jedan od najbližih suradnika Trockog, koji je nekoliko godina nakon događaja iz ovog romana bio jedno vrijeme upravitelj Uprave logora, “car onoga što će kasnije biti nazvano Arhipelag Gulag”. Ejhmanis je uz Galjinu Kučerenko, njegovu ljubavnicu, središnji lik ovog romana, bez obzira na to što su prve “dvije knjige” ispripovijedane iz perspektive logoraša Artjoma Gorjainova, prgavog i tučnjavama sklonog mladića, koji je u logoru završio zbog ubojstva oca. Velik dio romana odnosi se na međusobne odnose između logoraša, među kojima vladaju glad, studen i nasilje. “Jednom sam slušao”, kaže Artjomu na jednome mjestu logoraš Vasilij Petrovič, “da odrasli muškarac, koji nije u stanju napraviti podlost ili, u krajnjem slučaju, ubiti izgleda dosadno”. Logoraški život je surova borba za opstanak, koja se ponavlja iz dana u dan. Tako se Artjom, pretučen i u samici, tješi mantrom: “Najvažnije je do jutra, najvažnije je do jutra izgurati.” 

Poseban dio ovog romana predstavlja “Pogovor”, gdje Prilepin progovara autorskim glasom, iznoseći neka svoja razmišljanja o Rusiji, na primjer ono, jedno od najupečatljivijih u romanu, o ruskoj autodestruktivnosti: “Ruski čovjek ne žali sebe: to mu je glavna crta. U Rusiji je sve kazna Božja. On nema što ovdje drugo raditi. Čim On, namučen i bijesan, digne karajuću ruku i okrene se k nama, odjednom vidi: mi smo se već sami iskasapili — rebra na izvol’te, crijeva napolju, otvoren prijelom uralske kralježnice, glava zgnječena, po preostalom dijelu lica gmiže bezbrojna gamad.” Ipak, daleko najbolji dio ovog čudesnog romana predstavlja “Dnevnik Galjine Kučerenko”, čiji je rukopis autor dobio od Ejhmanisove kćeri. Galjina uglavnom piše o Ejhmanisu, o F.-u, kako ga ona naziva, nastojeći rasvijetliti njegovu kompleksnu ličnost. S tim da Galjina i sama sumnja u svoj tekst, što je i neka vrsta traktata o pisanju. “Zatim je F. rekao da će s vremenom čitati samo novine ili, u najgorem slučaju, dnevnike i uspomene. To je najpoštenije, rekao je. Kakva besmislica! Samo dnevnici i uspomene — tu ima više laži nego u bilo kojem romanu. U romanu pisac misli da se sakrio i otkriva se u jednom od junaka, ili u dva junaka, ili u tri junaka, sav savcat, s čitavom svojom podlošću. A u dnevniku, koji se uvijek piše s idejom da će ga netko pročitati, pisac (bilo koji čovjek, ja, recimo) glumata, pravi se”, stoji na jednome mjestu u “Dnevniku”. Za Ejhmanisa Galjina piše, opisujući preko njegova lika cijelu jednu epohu, kako “svaki dan ima 15, 20, 30 posjetitelja, i sa svima njima razmatra njihova pitanja, s kriminalcima, umjetnicima, svećenicima, ponekad se oduševljavajući, ali češće razgovarajući glasom navijene lutke, pamti nekoliko stotina imena, nekakve potpuno suvišne detalje o svakome, zaista misli da se ovdje može prekovati ljude, i uspijeva u tome, a ako ne, lomi čovjeka ili istovremeno nekoliko ljudi kao što dijete lomi igračke. Samo što F. ne čini to u histeriji, već jednostavno lomi i tome ne pridaje nikakav značaj. Odnosno ne pridaje značaj tome da je naredio ubojstvo ili je dopustio da se ono izvrši. Za njega nije završio rat. Ili još drugačije: njegov svijet se ni u čemu ne razlikuje od rata.”

U “Nekim napomenama” pri kraju knjige Prilepin raspliće sudbine svojih likova, od kojih je ona Ejhmanisova daleko najzanimljivija. Da biste stekli dojam o tome koliko je Prilepin dobar pisac, prenosim, kao ilustraciju, dio iz ovog poglavlja: “Pred vojnim kolegijem Vrhovnog suda SSSR-a, Fjodor Ivanovič Ejhmanis je priznao sve optužbe, osuđen je na najstrožu moguću kaznu i isti dan, 3. rujna 1938. godine, strijeljan na Butovskom poligonu. Imao je četrdeset i jednu godinu. Kasnije su Ejhmanisovoj sestri rekli da je umro od insuficijencije srca 17. veljače 1943. godine. Ejhmanisovoj kćeri su 1955. godine pismeno odgovorili da je strijeljan 15. listopada 1939. godine. Osobitosti sovjetske pošte. U podrumu sjedi ludi sekretar i neprestano šalje pisma rođacima i bližnjima. Datume stavlja nasumce, veseli se. Ne pitaj za kim je zvecnuo poštanski sandučić.”

Ukratko, “Manastir” je jedna od onih rijetkih knjiga koje možemo na neviđeno proglasiti jednim od najvažnijih književnih događaja godine u Hrvatskoj, bez obzira na to što je objavljena u prvom kvartalu tekuće godine. I bez obzira na sve predrasude o ovom piscu.