Kako bi bezvremeni likovi - Irina, Maša i Olga - iz kanonskog Čehovljeva djela funkcionirali u današnjem digitalnom dobu pokazat će nam intrigantni autorski kazališni projekt "Tri sestre na Instagramu", koji je nastao u koprodukciji Kazališne družine Tragači, Teatra Mašina igre i Gradskog kazališta Sisak - Doma Kristalna kocka vedrine. Redateljica tog projekta je Paola Slavica, autorica teksta i dramaturginja je Dina Vukelić, dok su glumice - Iva Šimić Šakoronja kao Irina, Nadia Cvitanović kao Maša i Jelena Hadži-Manev kao Olga, s redateljicom, autorice koncepta i suradnice na tekstu. To konkretno znači da se krenulo od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom kako bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, koji je oblikovan paralelnim životima u digitalnim prostorima, skrolanjem po mobitelima, raspršenom pažnjom i nedovršenim radnjama. Premijera će se održati 24. i 25. listopada u zagrebačkom fotostudiju Omnibus u Brozovoj ulici na Trešnjevci, što je također svojevrsni pomak.

Čehov u digitalnom svijetu

Najstariju sestru Olgu utjelovila je Jelena Hadži-Manev, koja se bavi i pisanjem tekstova, režiranjem i produciranjem predstava, a radi i kao dramska pedagoginja. Do sada je realizirala dva autorska projekta - "Sreću'' u koprodukcije Teatra &TD i Tragača, a zatim i "Dnevnik supermame" u kojem je opisala iskustvo vlastite trudnoće i majčinstva. Također je dobitnica Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju žensku ulogu u predstavama za djecu i mlade za predstavu "Moja obitelj i jedan jež". Njezina Jelena je glava kuće i na simboličkoj razini preuzima uloge i oca i majke, no iako je izvrsna nastavnica, muči je kronična usamljenost koju nastoji izliječiti klikanjem po mobitelu. To je dovede do turbulentnih promjena u inače monotonom životu.

"Najviše me je intrigiralo na koji bi način društvene mreže, za koje smo valjda svi svjesni da nas nevjerojatno pasiviziraju i odvode u beskrajno scrollanje, utjecale na Čehovljeve junakinje, koje su ionako vrlo pasivne. Dakle, bi li ih učinilo još inertnijima, melankoličnijima ili možda čak anksioznima - stavilo im neki pritisak na pomak na koji im se teško odvažiti. Je li moguće da bi ih možda uistinu pokrenule, učinivši bolji život naizgled lako dohvatnim? Eto, to su prva pitanja koja su mi se postavila. Pokrenuvši Instagram profil mog lika Olge, shvatila sam da našim likovima društvene mreže odjednom otvaraju društveni utjecaj. Te pasivne žene odjednom su u poziciji da mogu jasno i glasno komunicirati sebe i svoj unutarnji život, da se mogu odlučiti biti trendsetterice, influencerice i brojne druge '-ice' koje su u Čehovljevo vrijeme bile nezamislive. Dakle, možda njih mreže ipak aktiviraju, ako ništa drugo tjerajući ih da se jasno i glasno izraze o sebi i svojim stavovima, vrijednostima, željama i potrebama", pojasnila je Jelena Hadži-Manev.

Dodaje kako su, promišljajući Olgu, htjeli je upisati na mreže za dejtanje, otvoriti joj tamo profil i vidjeti gdje će ih to odvesti.

"Međutim, valjda i zato što sam ja osobno beskrajno nedigitalna, primjerice, npr. nemam vlastiti profil na Instagramu, ipak smo njene ljubavne maštarije sredovječne solerice usmjerili prema osobama iz njenog okruženja. Olga za sebe i u našoj predstavi kaže da želi doživjeti nešto opipljivo i stvarno. Nju smo u digitalni svijet smjestili preko smartphoneova i WhatsApp grupa u kojima je maltretiraju moderni roditelji. Olga ima jedan zanimljivi osobni slom koji naša redateljica zove 'Olgina luda noć', kad se konačno usudi izaći iz svoje zone komfora i napraviti nešto nepromišljeno", kaže Jelena Hadži-Manev.

S obzirom na to da je glumica jedna od osnivačica Ludens teatra iz Koprivnice, koji od početka kazališne sezone 2015./2016. djeluje pod umjetničkom organizacijom Kazališne družine Tragači, koproducenta ove predstave, pitali smo je o situaciji i problemima na nezavisnoj kazališnoj sceni.

"Neovisna scena kronično je potkapacitirana, to nije ništa novo", izjavila je Jelena Hadži-Manev te dodala kako u pravilu umjetničke organizacije osnivaju umjetnici koji si pokušavaju osigurati vlastiti kruh, nesvjesni koliko ih neumjetničkog posla čeka.

"Sve administrativne, organizacijske i produkcijske poslove rado bismo prebacili na nekog drugog, ali nemamo financijskih resursa da nekoga zaposlimo. Troškovi vanjskih usluga - prijevoza, računovodstva, odnosa s javnošću itd. otišli su u nebo, daleko više od onoga koliko u kazalištu možemo podići cijenu ulaznica ili zakupa predstava. Ako se i pronađe prostor za probe i premijeru, neovisna scena u pravilu nema osiguran prostor u kojemu bi kroz kontinuirani reprizni program gradila svoju publiku. Na pretrpanom tržištu, punom lake zabave, teško se istaknuti svojom predstavom bez jakog marketinga, a za njega novca u pravilu nema. To je začarani krug iz kojega se teško izlazi", rekla je umjetnička voditeljica Tragača i napomenula da velikim dijelom ovise o političkoj volji da se podrži neovisna scena.

"Zahvalna sam za prilike koje nam se otvaraju u Gradu Zagrebu 'Programom razvoja kulture 2024. - 2030.' kroz koji su već otvoreni neki novi javni pozivi i prilike za financiranje, a planira ih se još u sljedećim godinama. Za moje Tragače najvažniji je program institucionalnih potpora koji je prvi put raspisan ove godine i kroz koji možemo financirati plaće, troškove najma prostora, ureda, računovodstva, nabave opreme... Bilo bi sjajno da se i Ministarstvo kulture i medija odluči na takav korak. U ministarstvu je mali pomak da je otvorilo mogućnost financiranja repriznog programa. No i dalje su suludi razmjeri u kojima se financiraju programi javnih kazališta u odnosu na neovisna. Odnosno nesrazmjeri. Moram naglasiti jedan veliki pozitivni pomak kad je riječ o mainstream medijima koji se zbilja sve više posvećuju praćenju nezavisne scene - u tom smislu hvala i Expressu koji je uvijek podrška. O temama nezavisne scene, izazovima i prednostima poduzetništva u kulturi već neko vrijeme pišem za veliku medijsku platformu i vjerujem da su sve to dobri koraci prema boljem prepoznavanju naših potreba i budućoj jačoj institucionalnoj podršci", poručila je Jelena Hadži-Manev.

Milenijalka Irina

Glumica Iva Šimić Šakoronja glumi energičnu i dekoncentriranu milenijalku Irinu, najmlađu sestru, koja se nalazi pred prekretnicom života - tridesetim rođendanom, koji od nje zahtijeva drastične rezove, a digitalni alati tek su korak koji je vodi prema, uvjetno rečeno, boljoj budućnosti i ostvarenju potencijala. Pojašnjava da su Olgu, Mašu i Irinu, tri najpoznatije Čehovljeve junakinje, smjestili u jedan svima prepoznatljiv dnevni boravak prepun uspomena, tuge, sjete, ali i veselja, dok je okosnica radnje i dalje neutaživa čežnja za nečim tamo dalekim, boljim - jednom "Moskvom''. Iz toga su i stvarale svoje likove.

"Čehovljev opus nas asocira na žudnju, na raspad, na jedan sasvim običan dan koji ne može nositi težinu teme koju likovi iznose. Svakoj junakinji su žudnja i problem drukčiji, svaka od nas ima svoju 'Moskvu'. Čehov dođe kao neka potreba da se vratimo sebi. Jedina je opasnost da nas pogled na same sebe užasne i smrzne te da zbog toga ostanemo uporno i nepomično stajati na mjestu. U tome je i problematika komada. Čehovljeve i naše junakinje ne razlikuju se previše. Razlike su jedino digitalni svijet i društvene mreže, što je samo začin koji smo im dale kao vrstu komunikacije, način sporazumijevanja i kao nepresušnu inspiraciju digitalnog doba u kojemu živimo", kaže kazališna Irina.

Na pitanje kako se njezin lik milenijalke Irine nosi s današnjim problemima, gdje traži izlaz i gdje je njezina "Moskva", glumica je pojasnila da svojim ulogama prvenstveno pristupa intuitivno.

"Ono što Irina nosi u sebi nastalo je iz onoga što i ja kao Iva pronalazim u sebi, ali ipak nas puno toga razlikuje. Generalno mislim da Irinu najviše muči zasićenost današnjeg digitalnog doba, nerazriješen poslovni status i nemogućnost ostvarivanja niti u jednom životnom polju. Njezina nemogućnost da bude ustrajna i donese konkretnu odluku dovodi je do velike anksioznosti i izlaz pronalazi kroz zabavu, izlaske, nekontrolirano objavljivanje na društvenim mrežama i neobaveznim zabavljanjem s muškarcima. Ona zapravo zazire od rutine jer je duboko uvjerena kako je rutina ograničava, a njezina 'Moskva' je pronalazak posla u kojem će ispuniti svoje potencijale", rekla je Iva Šimić Šakoronja.

Ta mlada glumica već ima zapaženu karijeru. Podrijetlom je iz BiH, diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji Dramskih umjetnosti u klasi Dolenčić/Boban, a zapažene uloge je ostvarila u predstavama "Šest likova traži autora" u režiji Olivera Frljića i u "Bilježnici Robija K." u režiji Marine Pejnović u Satiričkom kazalištu Kerempuh, zatim u "Plodnoj vodi" Nenni Delmestre u HNK, a širi auditorij upoznao ju je kao Mirnu u filmu "Zbornica" Sonje Tarokić. Sad je gledamo kao Željku u TV seriji "U dobru i zlu", koja je preko noći osvojila gledatelje Zanimalo nas je kakve šanse ima mlada glumica na početku karijere, što je bilo najteže?

"Najteže je povjerovati da vrijediš i kad ne prođeš na audiciji. Bila sam na jako puno audicija na kojima se pokazalo da nisam najbolji izbor i dugo mi je trebalo da prihvatim činjenicu da je za prolazak na audiciji ipak presudno više faktora, a ne samo glumački zadatak. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko je strpljenje bitno, a za nestrpljivu osobu poput mene to je bio veliki izazov. Vjerujem da s kvalitetno izgrađenim samopouzdanjem te golemim strpljenjem, talentom i radom mlada glumica ima velike šanse. Također, potreban je i faktor sreće", otkrila je Iva Šimić Šakoronja koja, uz glumu u kazalištu te u filmovima i TV-serijama, gura i vlastiti digitalni projekt.

Naime, s kolegicom Glorijom Dubelj snima duhovite skečeve u kojima te mlade osviještene glumice progovaraju o mnogim suvremenim temama, od majčinstva do dubrovačkog turizma. Na TikToku su skupile više od milijun pregleda i postale prava senzacija! Kaže da su društvene mreže velika prednost za glumce i izvođače, općenito za sve koji žude za ispoljavanjem vlastite kreativnosti i isticanjem vlastitih ideja.

"Digitalni svijet kao takav otvara puno mogućnosti i za sudjelovanje na projektima i audicijama koje nisu nužno u Hrvatskoj nego i puno dalje! Društvene mreže su nam donijele prepoznatljivost, skrenule su pozornost na teme u kojima se pronalazi jako puno ljudi i kojima se mnogi nasmiju. Cilj nam je predstava koja će imati premijeru u 2025. godini. Uspjeh na društvenim mrežama je fenomenalna odskočna daska za privlačenje publike u kazalište. Jako smo ponosne na to", zaključila je Iva Šimić Šakoronja.

Svaka od sestara ima neku svoju 'Moskvu'

Nadia Cvitanović glumi srednju sestru, melankoličnu ili, kako sama za sebe tvrdi, neurodivergentnu Mašu, koja je u dugogodišnjem braku s mirnim i staloženim nastavnikom Kuliginom, a svoj ventil pronalazi u društveno angažiranoj radioemisiji, društvenim mrežama, ciničnim opažanjima svijeta i neočekivanoj iskri koja poremeti njezin uhodani život. Napominje da su kod pripreme predstave prvo trebale razraditi slavni Čehovljev motiv - odlazak u Moskvu. "Kroz istraživanje smo shvatile da svaka od sestara mora imati neku svoju 'Moskvu'. Olga, Maša i Irina čeznu za potpuno različitim gradovima i mogućnostima, a društvene mreže im daju taj lažni privid dostupnosti i prilika. Mašu zanimaju zelene politike pa teži ka ekološki naprednim gradovima. Ljubiteljica je poezije i sama je piše. Kuratorica je, ali i voditeljica emisije o kulturi na lokalnoj radio stanici koju jako malo ljudi sluša. Motivi strasti i zabranjenog odnosa obvezni su za uprizorenje Mašine priče, poigrale smo se s tim, dale smo tom zapletu suvremeni prikaz jednog ljubavnog odnosa započetog i ostvarenog putem društvenih mreža", rekla je Nadia Cvitanović.

Ta plavokosa Splićanka prvo je studirala ekonomiju, a tek potom glumu, koju je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi Ermina Brave i Džane Pinjo. Bila je i juniorska državna plesna prvakinja u hip-hop freestyleu. Zapažene uloge imala je u TV-serijama "Novine" i "Oblak u službi zakona", dakle projektima u kojima se progovaralo o krijumčarenju, korupciji te sprezi politike, policije i pravosuđa, a odigrala je i glavnu žensku ulogu u filmu "Osmi povjerenik" redatelja Ivana Salaja. Danas je gledamo u ulozi Sonje Herman, građevinske inženjerke, tatine mezimice i pripadnice zlatne mladeži u RTL-ovoj dnevnoj seriji "San snova". Također je napisala scenarij radnog naziva "Dva monologa i recitacija", u kojemu tematizira bolest, ljubav, traume... I dalje piše, okušava se u prozi i poeziji, a također je upisala radionicu kreativnog pisanja kod Ivane Bodrožić.

Ističe da je njezina Maša jako uključena u digitalno okruženje, ali iz pozicije voajera, a aktivira se tek kad promovira svoju radijsku emisiju.

"Mašine potencijale kao znanje jezika, poznavanje umjetnosti i angažman oko eko aktivizma guši mala sredina, točnije manjak interesa za goruće globalne teme. Cijenim to što se svejedno bori kako bi napravila promjene unutar lokalne zajednice. Njena melankolija posljedica je neshvaćenosti. Neshvaćenosti koju proživljava u provincijalnom okruženju, kao i neshvaćenosti koja stanuje u njenom nesretnom braku. Naposljetku, vidimo njeno buđenje i pozitivnu promjenu pojavom starog poznanika i istomišljenika, zapravo pojavom ljubavi", kaže Nadia.

Za TV serije, u kojima je dosad glumila, kaže da progovaraju o temama koje su ogledalo naše svakodnevice, ali unutar okvira svog žanra, formata i stila kritike.

"Zabavni sadržaji satirično kritiziraju stvarnost, dok dramske serije i film direktnije i otvorenije upućuju svoje poruke, kritike i ideje. Mene najviše veseli to što imam priliku raditi drugačije uloge, a po reakcijama publike s kojom sam u kontaktu dobivam potvrde da prepoznaju sebe ili svoje bližnje u tim ulogama. To je jedna od ljepota mojega poziva", zaključila je Nadia Cvitanović.