U petak, 2. veljače 1968. umire u Zagrebu Ivan Ribar. Sutradan bilježi Krleža u svom dnevniku, u onom njegovu dijelu koji neće ući u pet tomova njegovih dnevnika, objavljenih kod Oslobođenja, u redakciji Anđelka Malinara. A bilježi, uglavnom, samo svoju nelagodu. I neki za nas tadašnje možda neobičan osjećaj povijesnog poraza, koji danas tako dobro razumijemo i osjećamo vlastitom nutrinom, u svakom trenutku. Ta poraženost, u onom trenutku, godine 1968., endemska, vjerojatni je razlog što nadnevak ne ulazi u peti tom “Dnevnika”, u Sarajevu objavljen 1977. Hrvatskim bi nacionalističkim i katoličkim istjerivačima đavla iz Krležine duše godio nadnevak od 2. veljače, e samo da nisu zaboravili čitati. Evo tog dana, cijelog: “Subota. Telefonira mi Tanjug (Petričević) iz stana žalosti u Demetrovoj 3, da dam izjavu o smrti Ivana Ribara, jer su dali ti i ti i ti. Sustežem se, nemam što da kažem: nula nulissima. Nemam ni jedne jedine ideje u glavi, a sve ono što bih imao reći, takav Petričević i onako ne bi štampao. Pod kupolom Parlamenta u polurasvjeti jedne jedine sijalice, decembra 1945., četiri sablasna komtura od bijelog mramora. U mraku. Prikaze. Karađorđe, Tomislav, Dušan i jedan Slovenac. Polubogovi u hramu, dugi koridor, teška hrastova vrata, utonuli smo u hladne kožnate fotelje, našao sam se u ulozi čovjeka koji moli pardon kod predstavnika suvereniteta za jednu na smrt osuđenu glavu. Kriva adresa. Batali to, druže. Tamo u onom hramu vlada Moša. ‘Gore nebo visoko, dolje more duboko.’ Povratak u Majestic pognute glave. Jedan od naših razgovora ubo je ovog predsjednika Konstituante otrovno. ‘Zaboravili ste, poštovana gospodo, na svoju vlastitu zemlju u Krsmanovićevoj kući.’ Kao da nije razumio, pita me na što mislim, na koju zemlju? Na Hrvatsku, gospodine doktore”.

Ježim se dok ovo čitam, na rubu suza i na rubu nečega što bi u ovom trenutku bilo gore nego da se javno rasplačem, a to gore je da bih sad mogao, u stotinjak stranica dugom rafalu riječi i rečenica, beletrističkim glasom da ispripovijedam što se to decembra 1945., u hladnom i snjegovitom Beogradu, upravo dogodilo. Ne znam kako je putovao do Beograda - vlakom?, službenim autom?, autobusom?, jer avionom ovaj put sigurno nije - a išao je samo po jednom poslu, jednom od najvažnijih u svom životu, da spašava glavu onoga koji ga je u ratu spašavao, doktora Đure Vranešića. Pedeset i dvije su tad Krleži godine, četiri je mlađi nego što sam ja danas, ali se već svih životnih strahova nastrahovao, i na savjesti nosi težak teret. Na neki način, putujući prema Beogradu da išće partizansku, partijsku, ljudsku milost za doktora Vranešića, Krleža na savjesti nosi svoj vlastiti život. I vjerojatno ne zna kako će se iz ovoga živ, mirna srca i zdrave glave izvući.

S Titom, s kojim bi se jedinim iz njegove perspektive, pretpostavljam, moglo razgovarati, jer bi on jedini mogao imati razumijevanja za emocionalna previranja i slomove najvećeg pisca revolucije, o glavi doktora Vranešića ne može se razgovarati. Jer za tu je vrstu razgovora, za pitanja pojedinačnih ljudskih glava općenito, Tito previsoko. A svi drugi su, na ovaj ili onaj način, prenisko. Naravno da postoje oni koji bi lako spasili doktora Vranešića - koji, da se i to razumijemo, sa stanovišta ne samo revolucionarne pravde, nego i svake antifašističke i antihitlerovske pravde u Europi 1945., uopće nije nevin i nedužan, jer on doista jest, u određenom smislu, njemački ratni konfident - ali s time koji bi Vranešića spasili Krleža još od prije rata nije u dobrim odnosima. S njima se razišao po estetskim pitanjima. A piscima kakav je Krleža, svim pravim piscima, po nalogu sudbine, kad tad estetsko pitanje odlučuje o životu i smrti. Ono što je jučer bila estetika, danas je metak u potiljak.

Tako Miroslav Krleža stiže predsjedniku Ustavotvorne skupštine doktoru Ivanu Ribaru. A u njemu, u tom Ribaru, sabralo se više povijesti, velike i male, nego i u jednom suvremeniku. Pridonosio je utemeljenju obiju Jugoslavija, u obje države vodio je sjednice parlamenta, dvaput bio ustavotvorac, gledao je kako ubijaju Radića, za sinovima pošao u partizane, pa ih obojicu izgubio. Karađorđevićevskoj je državi on bio simbolični Hrvat. Titovoj će biti simbolični građanin, građanski političar, Jugoslaven. Ali doći k njemu bio je iz Krležine perspektive čin očaja. Nije više imao kome ići u Beogradu. Ostali su bili njegovi estetski neistomišljenici. Vrijeđao ih je i ponižavao, kolektivno. Samo se Ribar nije bavio estetikom, ali Ribar nikome, pa ni doktoru Đuri Vranešiću, nije mogao spasiti glavu.

Opisujući ovaj događaj dvadeset i tri godine zatim, sasvim ispunjen grizodušjem, kao da je sve ovo jutros bilo, ili još gore, kao da nikad nije ni prošlo, Krleža svoju savjest nastoji rasteretiti tako što, čini nam se, spaja dva različita događaja. Doktor Ribar mu kaže da ništa ne može pomoći oko osuđenika na smrt, u tome, valjda ako je riječ o osuđenim intelektualcima, pomaže samo riječ druga Moše Pijade, nakon čega Krleža odlazi zgromljen i bez riječi. Čak ako mu je psovka i bila na umu, neće je izgovoriti, već i zbog one puste i naivne misli da bi time mogao dodatno naštetiti onome koga pokušava spasiti. Ima li u životu živa i zdrava čovjeka veće i nepopravljivije štete od smrti?

Ali istovremeno on spaja jedan drugi razgovor, mi ne znamo koji, ni kad je razgovaran, u kojem je izgovorio tu otrovnu rečenicu, na koju se u dnevniku poziva: “Zaboravili ste, poštovana gospodo, na svoju zemlju u Krsmanovićevoj kući”. Ivan Ribar tad ne razumije što mu Krleža govori, na kakvu to sad zemlju misli? “Na Hrvatsku, gospodine doktore.” Pojašnjava pisac. A dobronamjernom čitatelju, koji, opet, ne razumije što je to Krsmanovićeva kuća, vrijedi pojasniti da je to jedna lijepa historicistička katnica, na adresi Terazije 34, u kojoj je 1. decembra 1918. potpisan osnivački akt Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dok 2. ožujka 1968. upisuje u dnevnik sav svoj jad i životnu nemoć, a s njima ono najgore - duboko uznemirenu savjest, Miroslav Krleža dobro je držeći 74-godišnjak. Dok Jozi Petričeviću, čuvenom Tanjugovu novinaru, prijatelju i biografu obitelji Ribar, autoru knjige “Lolo”, monografije o Ivi Loli Ribaru, rasprodane u tko zna koliko primjeraka na svim jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije, tipičnom partijskom žurnalističkom mitomanu, izvrdava i ne daje izjavu povodom smrti doktora Ivana Ribara, Krleža u svom dnevniku pokojnika ispraća gorkom lukavošću, spajajući, ali tako da sasvim ne srastu, dva različita razgovora. Njegova ushićenog čitatelja to dvostruko gane. S jedne strane, Krleža je u tom postupku naš suvremenik: poput kakvog novinara sabah cajtunga, koji se po nalogu advokatske kancelarije obračunava s predsjednikovicom jer se pobunila u školi svoga sina protiv “mlade profesorice”, on od dvije istinite tvrdnje montira cijelu jednu laž. Ali s druge strane, u tom iznevjeravanju onoga što se stvarno zbilo, najdublja je istina cijele situacije. U kojoj je, istina, doktor Ivan Ribar sasvim sporedan lik. Antun Nalis visoke jugokomunističke politike 1945.

Kad Krleža u decembru 1945. - koji će nepismeni njegovi potomci imperativno nazivati prosincem, prepuštajući decembar Srbima - slučaj Đure Vranešića namjerno brka s Hrvatskom, sravnjujući svoj unutarnji užas s pitanjima naroda, a ne tek glave jednoga njemu važnog narodnog pripadnika, on govori istinu. Jer Hrvatska u tom trenutku doista jest Đuro Vranešić, čija se glava malo-pomalo već odvaja od tijela. I njegova smrt, koja se Beograda baš nimalo ne tiče, njegova smrt koja se nekoga novog društva iz Krsmanovićeve kuće baš nimalo ne tiče, pitanje je Hrvatske, njezina stradanja i svih njezinih smrti. Ta okolnost izbit će na površinu, i već će je svi biti svjesni, početkom devedesetih, kad Krleže više ne bude, a kad svi oni nestali mrtvi i pobijeni 1945. u ime komunizma, Jugoslavije, pa i elementarne ljudske pravde, postaju Hrvatska. O kojoj se, eto, ni časa nije mislilo u Krsmanovićevoj kući. (Pritom, istine radi, one povijesne, ali i one intimne, obiteljske, koja se od čovjeka do čovjeka različito prikazuje, sličan problem sa svojim pobijenima iz 1944. i 1945. imaju i Srbi, naročito Beograđani.)

Krleža je u dnevničkoj natuknici od 2. ožujka 1968., to jest onom njezinu dijelu kojega nema u petom tomu sarajevskog Oslobođenja, mrtvom Ivanu Ribaru pretovario makar djelić svoje olovne savjesti. Dnevniku je rekao ono što nije mogao reći Ribaru živom, a što pogotovu nije mogao reći Jozi Petričeviću, kad mu je zaiskao izjavu. I najednom nam, dok ovu bilješku čitamo, na um pada ova đavolska pomisao: možda je svojom očajničkom intervencijom Krleža doktora Vranešića koštao glave? Možda bi ga, ipak, na kraju poštedjeli, kao niže rangiranu salonsku pojavu s prijema njemačkih glavešina po ustaškom Zagrebu, koja nikome izravno nije učinila nikakvo zlo, a nekima je, recimo drugu Krleži, spasila glavu? Ali čak i ako nije tako, bilo je u toj likvidaciji Đure Vranešića, obavljenoj 14. siječnja 1946., po prethodnoj smrtnoj presudi, surove i vrlo osviještene demonstracije pred piscem Miroslavom Krležom. Nisu drugovi njemu na taj način pokazali koliko im vrijedi glava doktora Vranešića, nego su mu pokazali koliko im vrijedi njegova, Krležina glava. Tako je, upravo na srpsku Novu godinu 1946., završio sukob na književnoj ljevici. Možda je Krleža pobijedio u pitanjima estetike i književnosti. Po pitanjima čovjekova života i smrti nesumnjivo je pobijedila Partija. Koja su pitanja važnija Krleži dok se “pognute glave” vraća prema Majesticu? O tome bih u stotinjak kartica beletrističke proze, rafalno izložene, htio nešto reći. Ali neću.

Vlaho Bogišić - kojega će, da ne zaboravimo, ološ i nedžaset, razasran oko vile Arko u Zagrebu, nazivati Jergovićevim šogorom, priredio je i sklopio knjigu “Hiljadu devetsto šezdesete: Fragmenti dnevnika”, čije dvije trećine čini izbor iz dnevničkih natuknica petog toma Krležinih “Dnevnika” objavljenih u izdanju Oslobođenja, a trećina su dijarističke bilješke iz zaostavštine te dokumentarno-esejistički, reportažni i putopisni tekstovi, također iz zaostavštine, koji čine mogući kontekst dnevnika ili su mu stilsko-tematski srodni. Lijep bi to posao bio, na svaki način koristan i čitateljski uzbudljiv, da nije nedostatka za koji Bogišić nije izravno odgovoran. Ili je za njega suodgovoran, sa svima onima, a mogla bi se od takvih načiniti solidna divizija (recimo Đavolja divizija, koju smo 1943. zakasnili poslati na Staljingrad, da pruži odlučan hrvatski prinos europskoj sigurnosti i suradnji...), koji već dobrih četrdeset godina žive od Miroslava Krleže, a da mu nisu u stanju objaviti ni cjelovita djela. (Koja nisu toliko obimna koliko nepismena čeljad misli.) Naime, ima li smisla raditi izbore iz Krležine dijaristike, a ovo je već drugi u posljednje tri i pol godine (prvi je objavljen kod Sandorfa pod naslovom “Zagreb 1942.”), ako u Hrvatskoj nikad nije objavljeno ni ono petotomno dijarističko izdanje što ga je Krleža autorizirao? Ima li smisla širiti dnevnike onim što prethodno nije objavljeno, ako dnevnika, barem što se tiče hrvatske kulture i književnosti, nije ni bilo? Na posljednje pitanje moguće je odgovoriti na dva načina. Principijelno gledano: nema to nikakvog smisla. Ali kao čitatelj koji bi sve principe pogazio za novi Krležin tekst i kontekst: naravno da ima smisla. Drugi odgovor je, naravno, važniji. Principijelni su samo grobari.

Bogišić je dnevničke natuknice koje je birao iz sarajevskog izdanja opremio posebnim naslovima, što ih pomalo čini autonomnim prozno-esejističkim tekstovima. Onome tko ih je prethodno čitao iz sarajevskog izdanja ti međunaslovi unutar dnevnika djeluju relaksirajuće. U samom naslovu knjige ostala je riječ na koju je nepismeni hrvatluk strateški alergičan, ali je riječ iz Krležine perspektive ispravna. Hiljada nije isto što i tisuća, iako u tehničkom smislu hiljada znači isto što i tisuća. Ali književnost je, kao i zdravo i slobodno ljudsko govorenje, mnogo više od tehniciranja jezikom, mnogo više od mašinbravarije po jeziku.

O knjizi “Hiljadu devetsto šezdesete: Fragmenti dnevnika”, o barem još dvadesetak fragmenata, natuknica ili cjelovitih tekstova u nju uvrštenih, pisao bih rado, ako bi bilo interesa. Knjiga je izašla u izdanju Frakturina brend mezimčeta, nazvanog Bodoni, u vrlo lijepom tipografskom dizajnerskom rješenju Ivana Stanišića, u kutiji koja knjigu zatvara, jula 2022., koji nazivamo srpnjem, iako još ponegdje oko nas cvatu lipe.