Miljenko Jergović: Muka i savjest Miroslava Krleže

U petak, 2. veljače 1968. umire u Zagrebu Ivan Ribar. Sutradan bilježi Krleža u svom dnevniku, u onom njegovu dijelu koji neće ući u pet tomova njegovih dnevnika, objavljenih kod Oslobođenja, u redakciji Anđelka Malinara. A bilježi, uglavnom, samo svoju nelagodu. I neki za nas tadašnje možda neobičan osjećaj povijesnog poraza, koji danas tako dobro razumijemo i osjećamo vlastitom nutrinom, u svakom trenutku. Ta poraženost, u onom trenutku, godine 1968., endemska, vjerojatni je razlog što nadnevak ne ulazi u peti tom “Dnevnika”, u Sarajevu objavljen 1977. Hrvatskim bi nacionalističkim i katoličkim istjerivačima đavla iz Krležine duše godio nadnevak od 2. veljače, e samo da nisu zaboravili čitati. Evo tog dana, cijelog: “Subota. Telefonira mi Tanjug (Petričević) iz stana žalosti u Demetrovoj 3, da dam izjavu o smrti Ivana Ribara, jer su dali ti i ti i ti. Sustežem se, nemam što da kažem: nula nulissima. Nemam ni jedne jedine ideje u glavi, a sve ono što bih imao reći, takav Petričević i onako ne bi štampao. Pod kupolom Parlamenta u polurasvjeti jedne jedine sijalice, decembra 1945., četiri sablasna komtura od bijelog mramora. U mraku. Prikaze. Karađorđe, Tomislav, Dušan i jedan Slovenac. Polubogovi u hramu, dugi koridor, teška hrastova vrata, utonuli smo u hladne kožnate fotelje, našao sam se u ulozi čovjeka koji moli pardon kod predstavnika suvereniteta za jednu na smrt osuđenu glavu. Kriva adresa. Batali to, druže. Tamo u onom hramu vlada Moša. ‘Gore nebo visoko, dolje more duboko.’ Povratak u Majestic pognute glave. Jedan od naših razgovora ubo je ovog predsjednika Konstituante otrovno. ‘Zaboravili ste, poštovana gospodo, na svoju vlastitu zemlju u Krsmanovićevoj kući.’ Kao da nije razumio, pita me na što mislim, na koju zemlju? Na Hrvatsku, gospodine doktore”.