Svoj novi roman, "Židovska šaptačica", njemačka spisateljica Adriana Altaras otvara pričom o pričama: pročulo se, kaže, da je kroničarka svoga vremena, pa neprekidno, poput svoga idola Isaaca Bashevisa Singera, dobiva priče, htjela to ili ne. Ma gdje bila, ljudi joj počinju pričati svoje priče. I, baš poput Singera, ona te priče zapisuje i, što se više drži istine, kaže, njeni su čitatelji sve uvjereniji da izmišlja. "Židovska šaptačica" jedna je takva knjiga, s pričom toliko nevjerojatnom da je teško prihvatiti da je zapravo istinita, koja na zadivljujući način prepliće prošlost i sadašnjost, stvarajući most između užasa Drugog svjetskog rata i njegovih strašnih posljedica i budućnosti koja – kako pokazuje ova istodobno izuzetno ozbiljna i izuzetno duhovita i zabavna knjiga – može biti lijepa, unatoč svoj proživljenoj patnji.

Adrianu Altaras domaća čitateljska publika već vrlo dobro poznaje: na hrvatski su prevedeni njezini romani "Titove naočale: povijest moje naporne obitelji" (2011.) i "Dojča: ispovijest jedne židovske majke" (2014.). Autorica hrvatskih korijena – rođena je u Zagrebu 1960. – Altaras piše prozu koja je pitka i teška istodobno, njezini se romani čitaju lako i brzo, ali ostavljaju duboke tragove: u njima se bavi osjetljivim pitanjima židovskog identiteta, nastojeći, uz dozu autoironije i humora, pronaći ravnotežu između tradicije, sjećanja i vlastite suvremenosti.

"Židovska šaptačica", objavljena u izdanju nakladničke kuće Petrine knjige i u prijevodu Branke Grubić, donosi priču o jednom provincijskom kazalištu, redateljici Adriani i Sissele, šaptačici koja neprestano ometa probe za Mozartovu operu "Otmica iz saraja", uporno nastojeći ostvariti svoj cilj koji nema nikakve veze s kazalištem, ali ima veze s Adrianom: desetljećima je neuspješno tražila rodbinu koja se poslije Drugog svjetskog rata rasula po cijelom svijetu, i uvjerena je da joj sad još samo Adriana može pomoći!

Altaras, koja je ujedno glumica i kazališna redateljica, u međuvremenu je objavila još jedan roman, "Bolje sam nego u lošem društvu" (2023.), a između postavljanja opera u provincijskim kazalištima – što je njezin glavni posao – i turneje na kojoj predstavlja novu knjigu, Adriana je našla vremena i za ovaj razgovor za Express.

Express: Čini mi se da vodite vrlo zanimljiv, intenzivan život, pun neočekivanih ljudi i likova. Je li židovska šaptačica stvarna osoba? Odakle se stvorio taj lik?

Ona doista jest stvarna osoba i njezina je priča posve istinita, jedino nije istina da je bila šaptačica - tu sam joj ulogu dala kako bih njezin život povezala s kazalištem, koje je moj život. Istina je da ona danas živi u Kanadi, i još smo u redovitom kontaktu. Ona danas često putuje u Izrael i život joj je vrlo ispunjen jer sad ima ogromnu obitelj, što ponekad zna biti prilično opterećenje, ali je i zabavno.

Express: Kako joj se svidjelo to što je o njoj napisana knjiga?

Mislim da je bila vrlo ponosna. Ona svoju priču u početku uopće nije namjeravala ispričati, poput većine ljudi koji u sebi nose neku priču. Ali kad postavite pravo pitanje, rado će vam je ispričati.

Express: Kako je uopće došlo do toga da odlučite njezinu priču pretočiti u književnost?

Nisam je mogla zaboraviti. Kad mi ju je Robbi ispričao, nikako je nisam više mogla izbiti iz glave, danima mi se vrtjela po mozgu. Pa sam sjela i počela pisati. Nisam se prije toga čula sa Sissele, nisam joj rekla da pišem knjigu o njoj, samo sam je napisala.

Express: U ovom vašem romanu, kao i u ostalima, ponavlja se opservacija da Židovi nisu u stanju živjeti u sadašnjem trenutku. Vi pripadate tzv. drugoj generaciji Židova. Što za vas znači nositi se s nasljeđem trauma prošlosti svojih predaka i zadanostima sjećanja? Je li Holokaust glavna tema i vašeg života?

Nipošto. Puno radim, režiram opere, i kad sam u tom kazališnom svijetu, uopće ne osjećam sve te židovske stvari, te me teme okupiraju samo u knjigama. Ali isto tako, prilično se zabavljam dok pišem – mislim da, kad bih te svoje priče pisala na drugačiji način, nitko ih ne bi čitao. Svi mi iz druge generacije Židova nastojimo što više živjeti u sadašnjosti, to je za nas trajni cjeloživotni napor: podvrgavamo se mnogim terapijama, stalno radimo na tome i trudimo se biti prisutni sad i ovdje. Međutim, sjećanje je za Židove nešto najvažnije: održati živim sjećanje na nekoga koga više nema, to je micva, božja zapovijed, to je dobro djelo, a to, naravno, otežava zaborav.

Express: "Židovska šaptačica" je na neki način roman ceste, putovanja. Kao da želite poručiti da ovaj put aktivno krećete na put koji gleda isključivo prema naprijed.

Točno. Želim pokazati – a to se događa i u mojoj najnovijoj knjizi – da ljudi koji su preživjeli imaju nevjerojatnu energiju i želju da žive. Mislim da je danas, kada svuda oko nas vlada razočaranje i malodušnost, kad su toliki ljudi deprimirani i postaju sve deprimiranijima, vrlo važno pokazati da, čak i ako ste imali iznimno težak život, možete nešto s tim učiniti.

Express: Imate jasan i prepoznatljiv autorski glas, duhovit i ironičan. Mnogi pisci, kad tek počinju, koriste druge pisce kao uzore. Tko je bio vaš uzor?

Hm… Nisam sigurna da sam imala neki određen uzor. Mogu vam reći koga jako volim čitati. Volim Josepha Rotha, zato što su njegovi likovi užasno teški a svejedno ih volite, a isto se događa i sa Somersetom Maughamom. Sviđaju mi se obiteljske priče u kojima obožavate sve protagoniste iako su svi odreda grozni. I jako volim Maschu Kaléko. Tako da je možda riječ o nekoj mješavini svega toga.

Express: Na samom početku romana spominjete Isaaca Bashevisa Singera kao jednog od svojih idola. Singer je jednom rekao kako za njega ne postoje "židovski" pisci, samo pisci koji pišu na jidišu ili na hebrejskom, kao što postoje pisci koji pišu na engleskom ili španjolskom jeziku. Vjerujete li vi da postoji takvo nešto kao "židovski pisac"?

Vjerujem, jer to znam, osjećam to dok ih čitam. I Singer je takav pisac. Njega spominjem u svim svojim knjigama, sad se to više jedva i usudim, čak me i moja lektorica pitala hoću li napokon napisati knjigu u kojoj ga neću spomenuti (smijeh). Ja pripadam Starome svijetu – pogledate li Ameriku ili Kanadu, moj svijet jest star, ali ipak nije toliko star kao njegov svijet. Njegov je svijet puno stariji, ipak je on iz štetla…

Express: Vi ste Židovka i Njemica. Nosi li to neku posebnu auru, poseban teret, odgovornost možda? U "Obitelji Muškat" Singer piše da su "Židovi narod koji sam ne može spavati pa ne dopušta nikome drugome da spava". Što, po vama, čini Židova Židovom? Jeste li uspjeli uhvatiti esenciju židovstva?

(smijeh) Pokušavam je uhvatiti cijelo vrijeme, ovo nije moja prva knjiga u kojoj to činim. Istina je da Židovi imaju poseban smisao za humor, prisutan je i u Singerovu citatu koji ste naveli; način na koji sami sebe ismijavaju, pa njihovi problemi kad ih iznose drugima postaju strašno smiješni.

Express: Kako se u to uklapa vaše hrvatsko podrijetlo? Rođeni ste u Zagrebu, odakle je vaša obitelj emigrirala kad ste vi imali četiri godine. Kakav odnos imate prema Hrvatskoj? Osjećate li i Hrvatsku svojim domom?

Apsolutno! Nikada za sebe ne bih rekla da sam njemačka židovska autorica. Da, ja jesam Berlinčanka, jer je to grad u kojem sam provela najveći dio svog života i u kojem su se rodila moja djeca, ali ja imam dvije, ili čak tri domovine, i jednu od njih definitivno čine Zagreb i Split, dva grada mojih roditelja. U početku mi je bilo jako teško jer su moji mama i tata bili jako nesretni što su morali napustiti Hrvatsku, ali otkad sam počela sama putovati tamo, razvila sam vlastiti odnos prema toj zemlji i doista je obožavam. Jako sam ponosna na svoj Zagreb, jako volim svoj rodni grad, i strašno sam sretna kad god odem u Split, osobito ako nije vrhunac turističke sezone.

Express: Jeste li uspjeli izboriti bitku za povrat imovine koja je vašoj obitelji oduzeta?

Još nije gotovo. Nije mi jasno zašto sve to toliko dugo traje. Imam na papiru rješenje o vlasništvu, ali još nisam vidjela ni novčića od svoje imovine.

Express: Naglasili ste da ste Berlinčanka; u ovom romanu dosta spominjete svoju berlinsku mladost. Je li se Berlin promijenio u međuvremenu? Kakav je to grad danas?

Danas je to doista ogroman grad, sad je to grad poput Londona, Pariza ili New Yorka, dakle, doista golem, što ranije nije bio. Berlin je prije bio jedan mali grad u kojemu ste znali sve što se svugdje događa, a danas više ne postoji samo jedan centar grada nego ih je brdo; toliko je različitih mjesta da je nemoguće ostati povezan. Rekla bih da je sad Berlin poput balona u kojem je previše zraka, pa ga je teško zavezati. To je novi veliki grad. I neprekidno pristižu novi ljudi, svi žele živjeti ovdje. Nema mjesta za tolike ljude, sve je pretrpano, kao što to obično biva u velikim gradovima.

Express: Čini mi se da vaš spisateljski glas, kada govorite o prošlosti, o nekadašnjem Berlinu, postaje pomalo nostalgičan… Jesam li u pravu?

Mrzim biti nostalgična, ali u pravu ste, jer ponekad to jesam. Ne volim nostalgiju, ali sam ponekad nostalgična. Nije stvar u tome da bih željela da se nešto vrati - ja ne želim ponovo proživjeti rat, ne želim ponovo proživjeti svoje 20-e, ali sam ponekad svejedno nostalgična prema stvarima kao što je klub u koji sam nekad zalazila, a kakav danas ne postoji, iako je moguće da mi se to samo čini jer sam sad stara i klubovi više i nisu za mene.

Express: Doista sam uživala u svijetu kojim se kreće vaša protagonistica, koja u provincijskim kazalištima nailazi na šaroliko društvo opernih umjetnika i ostalih kazališnih ljudi – stekla sam dojam da su oni idealni model budućeg europskog istinski multikulturalnog društva. Izgleda li to u stvarnosti doista tako? Je li njemačko društvo već stiglo do tog ideala?

Da, stvarnost doista tako izgleda, i ne, njemačko društvo nije dosegnulo taj ideal jer tako izgleda stvarnost samo u opernim kućama, i to već godinama. Opere su doista najsuvremenija mjesta koja možete zamisliti, ne samo u Njemačkoj nego i drugdje u svijetu. Tamo doista dolaze ljudi odasvuda, a vi morate nekako izaći na kraj s njihovim različitim navikama, jezicima, uvjerenjima. U takvom okruženju možete jako puno toga naučiti, a mene to što oni dolaze iz tako različitih mjesta uopće ne izluđuje. Naprotiv, smiruje me jer su svi oni pomalo poput mene, stranci koji osjećaju srcobolju za mnogim domovinama.

Express: Sviđa mi se zaigranost kojom pristupate svojem židovskom identitetu – s puno peckanja i samoironije. Pomalo razbijate imperativ političke korektnosti kad je riječ o Židovima. Kakav je vaš stav o tome što pisac smije i ne smije reći, kako smije ili ne smije pisati?

Obožavam kršiti pravila, obožavam stand-up komediju i komediju općenito, a mislim da imam prilično istančana osjetila prema vlastitim lošim šalama. Često isprobavam nove šale na prijateljima i nekad su te moje šale užasno loše i nitko se ne smije i onda znam da sam otišla predaleko. Morate biti u stanju shvatiti kad vaš smisao za humor prolazi a kad ne. Mnogo je onih čiji mi se smisao za humor uopće ne sviđa, i to su uglavnom ljudi koji se uvijek šale na tuđi račun a nikad na svoj. A ja mislim da, ako ste u stanju šaliti se na vlastiti račun, onda možete sve – sve vam je dozvoljeno, jer se u tom slučaju samo vi možete naći uvrijeđenima.

Express: Biste li se usudili šaliti se na račun Židova da niste Židovka?

Ako je šala dobra, mislim da čak i bih. Smatram da je to pitanje motivacije – uvijek nastojim otkriti motivaciju iza viceva na račun Židova jer već u načinu na koji netko priča vic možete vidjeti je li on antisemit ili samo netko tko želi ispričati dobar vic. To se uvijek osjeti. Zatim, tu su svi oni vicevi prepuni klišeja, o tome kako su svi Židovi bogati ili škrti i slično. Mrzim takve viceve, oni samo služe kako bi učvrstili predrasude, a meni je to užasno dosadno. Jeste li čuli vic o dvojici Židova koji se smiju Auschwitzu? Prolazi Bog i kaže im: 'Ne smijete se smijati Auschwitzu!'. A oni mu odgovore: 'Što ti znaš, ti nisi bio tamo'. To je, recimo, vic koji ja mogu ispričati, a netko tko nije Židov ne može, ali to je vic koji zasijeca vrlo duboko. Mislim da općenito, niti može sve biti dopušteno niti sve zabranjeno, ali i da je šala u većini slučajeva nešto pozitivno – svakako je mnogo bolje biti u stanju šaliti se nego ne biti.

Express: Čitajući jednu drugu njemačku autoricu, Shidu Bazyar, stekla sam dojam da se rasizam u Njemačkoj intenzivira. Postoji li realna šansa da Njemačka uskoro počne sličiti na Njemačku otprije stotinjak godina, ili je Njemačka danas jedina zemlja u Europi kojoj ne prijeti takva opasnost?

Pogledajte Hrvatsku, Mađarsku, Dansku ili Francusku, sve su te zemlje otišle vrlo udesno, svi su ti parlamenti većinski desni. Za moj ukus previše desni. Pa čak i u Izraelu, o tome ne možemo ni govoriti. Dakle, riječ je o tendenciji koja je prisutna i u Njemačkoj, samo što Njemačka mora u tome biti puno pažljivija nego druge zemlje. Tako da, da, u Njemačkoj je isto kao i drugdje, ali ne vjerujem da će ponoviti tridesete. Točno je da se pojavio manji pokret zagovornika rasizma, jer vremena su sve lošija, dolazi sve više izbjeglica i morate se nekako nositi s tim golemim problemom. Francuzi su to imali prije 20 godina, a mi to imamo sad. Nije to nikakva nova tema.

Express: Osjećate li kao pisac u tom smislu društvenu odgovornost?

Naravno! Ja uvijek razmišljam o široj političkoj slici. To se možda ne čini tako jer ne pišem izravno o političkim temama, ali uvijek imam na umu politički razlog zbog kojeg nešto govorim.

Express: Može li književnost pridonijeti oslobođenju od predrasuda? Jeste li i vi nekad imali predrasude i kako ste ih se oslobodili?

Jesam, imala sam predrasude, i to baš o Hrvatskoj. Mislila sam da su svi Hrvati ustaše jer mi je tako rekao moj tata. Kad smo napustili Hrvatsku, tata mi je rekao da su svi Hrvati ustaše i antisemiti. Nije bilo lako ponovo doći u tu moju zemlju, a onda kad sam došla, za mene je bilo divno otkriće kad sam shvatila da nije tako. Divni ljudi tamo pokazali su mi da je Hrvatska postala vrlo svjesna svoje prošlosti.

Express: Što želite da vaša književnost izazove u čitatelju? Kako biste voljeli da čitamo "Židovsku šaptačicu"?

Brzo, jer ja vrlo brzo pišem! (smijeh) U toj sam knjizi čitateljima željela ponuditi sveobuhvatnu sliku, pokazati im da ne smijemo suditi drugima jer ne znamo kako bismo se mi ponijeli da smo se našli u sličnoj situaciji. Želim u svojim romanima pričati strašne priče kako bismo se stalno podsjećali da ne želimo da se takvo nešto ikad ponovi. Isto tako, kroz lik Sissele želim pokazati da je moguće preživjeti čak i najteže krize.

Express: Jeste li optimistični da je moguće pomiriti neslaganja u svijetu u kojemu nacionalni i vjerski identiteti postaju sve važniji?

Nisam sigurna da jest, a ja sama mogu učiniti samo malo, i zato pišem knjige, pa kad to rade i drugi, nastane pokret.

Express: Na kraju, kakav bi bio vaš idealni svijet?

Veseo i s temperaturom od 22 stupnja!