Filmovi Davida Lyncha nalik su maloj lokalnoj trgovini u susjedstvu u kojoj se može naći sve što se nudi u nepreglednim hangarima supermarketa. Ništa ne nedostaje, sve je pregledno, s lakoćom i ležerno složeno, naoko nabacano, a nije jer Lynch je precizan poput filmskog kirurga. I ne mari za geometriju kupova svoje robe, kao ni za vrstu. Na njegovim policama igračke se odmaraju s noževima i sjekirama, omiljeni Lynchovi nezdravi Cheeto fast food hrskavci prse se pored nabildanih plastičnih boca sredstava za čišćenje odvoda, a duhanski proizvodi s natpisima "Pušenje ubija", sljubili su se kutijicama vitamina C u prahu i bočicama magnezijevih tableta.

U drugoj polovici Lynchova rijetko spominjanog remek-djela "Izgubljena autocesta" ("The Lost Highway", 1997.) umirući gangsterski šef Mr. Eddy (nenadmašni Robert Loggia), sav u krvi, govori Peteu Daytonu (Balthasar Getty), alter egu junaka filma, Freda Mattisona (Bill Pullman): "Ti i ja, moj gospodine, nas dvojica možemo sve te kurvine sinove satrti odvratnošću, zar ne?".

Nijedan redatelj u povijesti američkog filma nema toliko ružnih i odvratnih sastojaka vizualno prelijepih prizora kao Lynch. Kao što tvrdi da svaki čovjek može osjetiti bilo koji ljudski poriv, ma koliko uzvišen ili zastrašujući, isto tako prihvaća lijepo i ružno, privlačno i odvratno, kao dvije strane iste ljudske, civilizacijske, filmske i, nadasve, američke kovanice. Američki san s druge strane ima natpis Američka noćna mora. Što je priroda iskovala, svjedoči Lynch svojim filmovima, a ljudi pustili u optjecaj, to je valuta kojom kupujemo i prodajemo svoje živote i živote nama bliskih i voljenih, kao i onih koje ne volimo ili ne znamo. Ta valuta daje vrijednost svemu, i onome što vrijedi, kao i onome što je bezvrijedno. Koliko vrijedi Lynchova djetinja zaigranost, nježnost, senzibilnost i toplina? Bez sentimentalnosti i patetike. A koliko grubost i silina nasilja kakvu nikad ne vidimo u filmovima navodno žestokih redatelja? U Lynchovim filmovima kad se ubija, ubija se bez milosti. Glave lete s vatrometom krvi po asfaltu, lubanje ubijenih razbijaju se i mozak uslikava krvave mozaike po tlu, a kad muž ubija ženu, para joj utrobu, baca organe po sobi, reže ruke i noge te je okupan njezinom krvlju. Lynch u svemu ide do kraja kao nijedan američki redatelj prije i poslije njega.

Lynch vjerojatno mnogo toga ne voli, ali nema nijedne stvari, pojave, institucije, ideologije, vjerovanja, poriva ili čovjeka kojeg mrzi jer je za njega mržnja strana emocija. Graham Greene je rekao da je mržnja nedostatak mašte, a Lynch mašte ima za nekoliko stoljeća filma i nema poriv trošiti je na mržnju. Nije stvorio puno filmova, svega deset, tri sezone jedne serije, nekoliko televizijskih epizoda, glazbenih videa i kratkih filmova. U tako nevelikom opusu nema nijednog kadra koji nije tehnički sastavljen po matrici njegove mašte. Zvuk, slika, tempo, ritam, gluma, svjetlost, tama, boje i sve što vidimo i čujemo orkestrirano je i dirigirano do zadnjeg detalja, iako će nas mnoga Lynchova pretapanja, neoštri kadrovi, mutna izbjeljivanja lica glumaca i zvučni pandemonij navesti na pomisao da je Lynch šlampav, pijan ili napušen. Ni u primisli. Sabran je poput znanstvenika i predan nesvjesnome poput mistika. David Lynch najveći je filmski mistik u povijesti kinematografije. Često ga nazivaju nadrealistom i uspoređuju s Luisom Bunuelom, no ta se dva genija razlikuju poput vulkana i vodopada, iako obojica vole i vatru i vodu, a nadasve žar cigareta, jednog od Lynchovih omiljenih filmskih fetiša i vizualnih lajtmotiva. Ono u čemu su srodni su snovi.

Obojica su sanjari i u svojim filmovima imaju prizore snova umiješanih u javu tako da se gledatelj ne snalazi gdje je, što se zbiva i zašto, ali ne može okrenuti pogled od onoga što se tako privlačno i neobjašnjivo zbiva. A mistično je ono što je neobjašnjivo, što znači tajnovito. Lynch nikada ne objašnjava svoje filmove, ne otkriva njihove tajne i nejasnoće jer kaže da svako objašnjenje velike stvari čini malima, a tad se gubi smisao njihova postojanja. Pritom upozorava da misterij nije prevara ili nešto što nas dovodi u stanje zbunjenosti jer onda to više nije misterij već zbrka. Lynch vjeruje da gledatelj osjeća je li ono što gleda i čuje misterij ili zbrka. U njegova prva dva industrijska filma, "Eraserheadu" (1977., engleski naslov doslovno znači "Gumica za brisanje na vrhu olovke") i "Čovjeku slonu" ("The Elephant Man", 1980.), sve što se zbiva praćeno je zvukom rada industrijskih strojeva, a ti su zvukovi toliko raznoliki i bez prestanka prisutni da ih nakon nekog vremena prestajemo prepoznavati kao takve, već ih čujemo kao prirodan zvuk života koji gledamo na filmu. U oba je filma zvuk industrije Lynchova mantra kojom rastvara utrobu tmaste industrijske civilizacije. Ne moramo je vidjeti jer je, htjeli ili ne htjeli, čujemo i osjećamo.

Ne znamo što osjećamo dok gledamo kako oba junaka tih filmova, kafkijanski zaposlenik Henry Spencer (Jack Nance) i čovjek deformiranog lica John Merrick (John Hurt) polako hodaju u prizorima snovitog ritma, ali osjećamo da je njihov polagani hod ustrojen sa zvukom industrijske mantre. U svim Lynchovim filmovima svi junaci sve rade polako. Polako hodaju, govore, miluju se u ljubavnom zagrljaju ili jedu. Lynch ne voli brzinu jer ona, tvrdi, poništava snagu, jasnoću i nadasve tajnovitost onoga što se zbiva. Ako se zbiva brzo, isto je kao da se ne zbiva, kao da je odbačeno. Lynchovi su dijalozi namjerno spori i daju gledatelju slobodu maštanja o onome što lica misle, osjećaju, žele ili ne znaju reći. U usporedbi sa sabranošću zbivanja u Lynchovim prizorima, većina se novih filmova doima poput reklama za lijekove koje završavaju prebrzo izgovorenim upozorenjem da se posavjetujemo s liječnikom prije nego što koristimo lijek. Lynchovo polagano, pregledno i skladno filmsko pripovijedanje pojačava tajnovitost prizora i čini ih realističnima ma koliko oni bili nestvarni. Lynch je majstor ne smo zvuka i glazbe, nego i tišine i razmaka među zvukovima. Zvučne partiture njegovih filmova doimaju se poput koncertne izvedbe, a svemu što gledamo, što je uprizoreno, daju krvotok pravoga, ali tajnovitog života. Upravo zato što njegovi realistični prizori ostavljaju dojam nestvarnog, Lyncha su nazvali nadrealistom, a to je pogrešno.

Nadrealizam voli nepredvidivo, slučajno, spontano, kaotično, neočekivano i provokativno. Lynch nikad nije slučajan ili spontan, on je poput Fritza Langa metronomski usklađen i smiren, a to njegovim filmovima daje zastrašujuću uvjerljivost. Zvijezde koje na noćnom nebu gleda junak filma "Straightova priča" ("The Straight Story", 1999.), Alvin Straight (Richard Farnsworth), prvo s kćeri Rose (Sissy Spacek), zatim s odbjeglom trudnom djevojkom Crystal (Anastasia Webb) i na kraju s bratom Lyleom (Harry Dean Stanton), svojim gotovo trodimenzionalnim plutanjem nebeskom tamom kao da su slika nečega uvijek živog i nepromjenjivog, a to može biti samo vječnost. Savršena slika mira onkraj svega nemirnoga s čime živimo u prolaznoj svakodnevici. Nikad u povijesti filma zvjezdano nebo nije bilo tako živo i tako uvjerljivo kao u "Straightovoj priči". Kako to objasniti? Kojim mentalnim i profesionalnim umijećima vlada David Lynch da to uspijeva stvoriti?

Bilo bi bolje reći vladao, jer je 15. siječnja umro od emfizema kao posljedice strastvenog pušenja od osme godine. Iako je bio vezan za kuću i jedva se kretao po sobi, rekao je da bi bez teškoće mogao režirati na daljinu. Kad sam to pročitao, sjetio sam se prizora zvijezda u "Straightovoj priči", jer ne vjerujem da je Lynch to rekao samo da zabavi novinare. On je stvarno vjerovao da bi to mogao jer je, kao i svi mistici, bio nepokolebljiv. Dokaz za to je početak i zrelo doba njegove karijere, kad je radio filmove "Eraserhead" i "Mulholland Drive" (2001.), a testament takve nepokolebljive vjere je film "Straightova priča".

Za ono što će postati film "Eraserhead", Lynch je 1972. godine od Američkog filmskog instituta dobio deset tisuća dolara, čime je započeo snimanje koje je vrlo brzo prekinuto kad je potrošio novac. Film je snimao pet godina, prvo novcem koji je dobio od oca, onda prijatelja, zatim žene koja je radila kao konobarica i od koje se tijekom dugogodišnjeg snimanja razveo. Ona nije mogla podnijeti da ga nikad nema jer je vječno na snimanju. Raznosio je novine i zarađeni novac ulagao u film. I tako pet godina, ne scenu po scenu, već kadar po kadar, ponekad montirajući dva kadra snimljena u razmaku od pet godina. Glumac je 1972. u hodniku otvorio vrata i 1977. ušao u sobu. To može samo lud čovjek ili netko tko je nepokolebljivo uvjeren u ono što radi. A početnik, što je nevjerojatno. Kad sam čitao kako je Lynch snimao "Eraserhead", sjetio sam se poglavlja iz Cervantesova "Don Quijotea" u kojem seoski luđak napuhava pse lutalice trskama koje gura u pseću stražnjicu. Kad bi mu se smijali i govorili da je lud, ogorčeno bi dreknuo: "Zar vi mislite da je lako napuhati psa!?". Kao da čujem Lyncha kako onima koji se čude njegovom dugogodišnjem snimanju uzvraća, ne ogorčeno, nego mirno: "Zar vi mislite da je lako snimiti prvi film?". A taj ga je prvi film, savršeno napravljen, od glume, scenografije, fotografije, zvuka pa sve do nevjerojatnih specijalnih efekata, nalik spoju Eda Wooda i Georgea Lucasa, doveo do uspjeha. Film koji je koštao sto tisuća dolara na noćnim je projekcijama zaradio više od sedam milijuna i postao kult, godinama nedostupan mnogim Lynchovim obožavateljima u svijetu. Slijedio je uspješni "Čovjek slon", neuspješna visokobudžetna "Dina, pješčani planet" (1984.) i, napokon, remek-djelo "Plavi baršun" ("Blue Velvet", 1986.), okrutna filmnoarovska pastorala nakon koje je Lynch redateljska zvijezda. Nakon dvije sezone izvrsne televizijske serije "Twin Peaks" (1990.-1991.) upoznala ga je i široka publika.

Druga priča o Lynchovoj nepokolebljivosti zbiva se četvrt stoljeća kasnije, 2001., kad za televizijski kanal ABC snima pilot epizodu buduće serije s naslovom "Mulholland Falls". Ljudi iz ABC-ja bili su nezadovoljni pilotom i serija nikad nije snimljena. Nepokolebljivi Lynch nije odustao. Uz pomoć novoga producenta, francuskog Canala Plus, poduhvatio se prerade postojećeg materijala, nadosnimio nove scene i napravio remek-djelo, za mnoge zasad najbolji film 21. stoljeća. Nitko nikad nije vidio pilot nesnimljene serije da bi je usporedio s filmom jer to Lynch taji, objašnjavajući kako nije pametno secirati novorođeno biće.

Treći i najljepši primjer Lynchove nepokolebljivosti je film "Straightova priča", u kojem je junak njegov alter ego koji ne odustaje od putovanja u tristo milja udaljeni gradić kako bi vidio brata s kojim nije bio deset godina jer su se posvađali. I Alvin, junak filma, i njegov brat Lyle (Harry Dean Stanton) stari su i bolesni ljudi, jedan na dvije štake, drugi s hodalicom. Dva sata gledamo Alvina kako se motokultivatorom vozi Amerikom i sluša ljude koji mu se čude kako to putuje te kad mu ponude pomoć i prijevoz, on to odbija i odgovara da je odlučio doći do brata na svoj način. U Lynchovu filmu to nije tvrdoglavost, nego nepokolebljivost.

To shvaćaju svi koje sreće, dive mu se i cijene ga. A kad brat, s kojim se nije vidio deset godina, čuje da je Alvin malim, starim i sporim motokultivatorom prešao stotine milja da bi ga vidio, zaklopi oči i spusti glavu, slomljen. Bez riječi. I to je kraj filma, s Lynchovim nebom ispunjenim zvijezdama. Film je posvećen stvarnom Alvinu, jer to je istinita priča, ali i priča o Lynchu koji je u Alvinu našao svoje drugo ja i poistovjetio se s junakom. Za mene je "Straightova priča" posljednji veliki film 20. stoljeća.

Kratka, ali savršena uloga u Spielbergovu filmu "Fabelmanovi" kao da se nastavlja na "Straightovu priču". I Lynch je, kao i njegov Straight, obolio.

Doznao je 2022. da boluje od emfizema, teške bolesti pluća prouzročene dugogodišnjim pušenjem. Liječnik mu je rekao da ako smjesta ne prestane pušiti neće živjeti više od tjedan ili dva. I tako je nakon 68 godina, u 76. godini, ostavio duhan. Bio je već toliko bolestan da više nije napuštao kuću. A onda je od Stevena Spielberga dobio ponudu da u završnoj sceni njegova autobiografskog filma "Fabelmanovi" glumi Johna Forda. Pročitao je scenu, svidjela mu se, ali je odbio. Zdravlje, ne izlazi iz kuće i tako dalje. Spielberg je nazvao Lynchovu miljenicu, glumicu Lauru Dern, nezaboravnu Lulu iz "Divljih u srcu" ("Wild at Heart", 1990.) i ona je Lyncha nagovorila da pristane. I nije ga trebalo dugo nagovarati. S vidljivim užitkom glumio je Forda, obavijenog duhanskim dimom, s cigarom u ustima koji, unatoč Lynchovoj bolesti, uništenim plućima i nedostatku daha, govori zdravim, snažnim i grubim glasom, posebno pred kraj scene kad dečku odreže: "A sad odjebi iz moje sobe!". Lynch je nakon snimanja u intervjuu za časopis Empire govorio o snimanju: "Toga sam dana popušio 16 cigara. Dakle, pušenje je za mene stvarno opasno. A ja to toliko volim. Volim nikotin. Imaju vam sad one filmske cigare, one nisu nikotin. I kad vidim ljude kako u filmu puše, ako nisu pravi pušači, povraća mi se od toga. Zlo mi je. I to je tako lažno. Ako u filmu želiš pravog pušača koji zna pušiti, to je druga priča. A ja znam pušiti. To ti kažem". Na pitanje kako je glumio Forda, odgovorio je da je proučio sve o njemu i zaključio da bi Ford, da je živ, baš s njim želio raditi. "Svi su ga znali na neki način, kao legendu. Ja mislim da je glumio. Iz onoga što sam pročitao čini mi se da mu taj crni povez preko oka uopće nije trebao", nasmijao se i nastavio: "Ali to je izgledalo cool. I on je s tom stvari bio faca. I to mi se svidjelo. I nabavio sam takav povez, šešir i odjeću, i u tome sam živio nekoliko tjedana i na neki način postao... Postao sam John Ford".

Lynch vjeruje u reinkarnaciju i siguran je da će se nakon smrti, reinkarniran, ponovno naći s onima kojih više nema, sa svojom obitelji i prijateljima. Njegova savršena glumačka reinkarnacija Johna Forda kao da je potvrda te vjere koju možda nije imao početkom devedesetih, kad je snimio "Twin Peaks" i "Divlje u srcu". Tad sam napisao tekst o filmu "Divlji u srcu", naslovljen Lynchovom rečenicom "Rado gledam leševe". Započeo sam ga citatom s kojim nakon više od tri desetljeća završavam ovaj. Lynch kaže: "Ja ne znam što bih svojim filmovima želio reći ljudima... Ljudi uvijek za sve traže nekakvo objašnjenje. No kako je to u životu? Živimo unutar toga, ali se vrlo rijetko pitamo što sve to treba značiti. Ne znam zašto bi filmovi morali imati dublje značenje kad ga ni sam život nema".

Zagonetne riječi za jednog od najživotnijih, najtajnovitijih i najuzbudljivijih redatelja u povijesti filma i čovjeka koji vjeruje u reinkarnaciju. Je li i on nama glumio kao i John Ford?