Godinu i pol nakon premijere "Antigone" na Brijunima, predstava Teatra Ulysses izvodi se i u Zagrebačkom kazalištu mladih. Redateljica Lenka Udovički još nije sigurna, zapravo, kako će zagrebačkoj publici prenijeti sve ono što je uspjela na tvrđavi Minor. Tamo je na scenu dovezla bager, a impozantni stroj teško će unijeti 3. ožujka na daske ZKM-a.

"Da vam iskreno kažem, još nismo sigurni kako ćemo to izvesti, ali probe idu dobro. Prilagođavamo se prostoru i ima tu puno posla, ali to je uvijek izazov. Naše su predstave na Brijunima često specifične za taj prostor, za tvrđavu Minor" kaže Lenka. Nakon desetak dana uspjeli smo telefonski razgovarati s poznatom redateljicom koja sa suprugom više od šest godina živi u Rijeci.

Dogovaranje razgovora s njom je baš onako kako biste očekivali od nekoga tko je tako slobodan i neopterećen poput Lenke Udovički. Zadrži se na probi pa se ne javi u dogovoreno vrijeme, primjerice. No u intervjuima daje mnogo. Ne skriva se iza floskula, lako izražava stavove i ne bira teme – privatno, profesionalno, društveno i politički, Lenka ima što reći. Uostalom, već je svima poznato da kad radi na probama, nema vremena za stvarni svijet.

"Potrebna mi je ta izolacija. Okruženi smo s toliko neurotičnih podražaja koji nam odvlače pažnju i teško je ući u dubinu nečega. Današnji svijet je prepun brzih i površnih informacija. Pa vidite da Trump pokušava voditi zemlju preko Twittera. To je apsurd", kaže Lenka. Dok razgovaramo, često se vraća na "Antigonu". S dramaturginjom Željkom Udovičić prilagodila je Sofoklov tekst i dio predstave posvetila modernoj Antigoni, uz onu klasičnu.

Njezina suvremena Antigona traga za svojim bratom koji je vjerojatno u jednoj od masovnih grobnica. "Nažalost, to je vrlo pristuan dio naših života. Živimo u prostoru gdje toliko obitelji još traga za svojim najmilijima koji su nestali u ratnim vihorima. Riječ je o Sofoklovu sudaru prava i pravde, između kojih je rascjep u kojem stoji naša civilizacija.

Mi smo kao velika obitelj u kojoj se događaju strahoviti lomovi te uvijek dolazimo do tog trenutka destrukcije i autodestrukcije", kaže Lenka dodajući kako se nada da ćemo ipak kao civilizacija i društvo pronaći izlaz iz kruga nasilja koje se neprestano ponavlja. Iako kritizira sve štetne društvene pojave, svaka njezina izjava i svaki stav završava s nadom u bolje sutra. Tako i kad govori o tradicionalizaciji i neofašizaciji društva, o zatiranju nekih prava kojima svjedočimo i slično.

Da, strašno je, ali vjerujem da će biti bolje, ukratko vjeruje Lenka Udovički. "Teško podnosim totalitarizaciju društva, djeluje zabrinjavajuće. U ove skoro dvije godine, otkad je bila premijera ‘Antigone’, mislim da je generalno stanje sve strašnije. Žao mi je gledati kako se na leđa novih generacija stavljaju svakakve mržnje, podjele, oštećenja i traume koje su doživjele neke prethodne. Na to nemamo pravo, ali se to nekako događa. To neko klatno koje ide lijevo-desno sad je u zamahu na desno i vidjet ćemo dokle će otići. Ali posljedice će sigurno biti teške", smatra.

Kao jedna od najgorih posljedica je, kaže, zatvaranje budućnosti mladima i disfunkcionalnost sistema koji ih koči. Ponovno se vraća na "Antigonu" i izvlači korsku donicu koju je u predstavi ponovila dva puta, a koja govori o "nesreći koja padne na jednu obitelj i onda se ponavlja iz roda u rod, mlade generacije padaju pod teretom ranije mrtvih.

Ni za jednu generaciju nema izlaza jer se uvijek pojavi neki bog i mačem zatre". Njezina su muža, Radu Šerbedžiju, nedavno ponovno napali zbog nekih izjava o Domovinskom ratu. Često ga napadaju zbog prilično banalnih i rijetko kad političkih izjava. Zapravo, toliko su ga napadali da je njegova obitelj gotovo razvila neku vrstu imuniteta prema tome.

"Naravno da nikome nije lijepo to doživjeti i naravno da nam je teško. Ali to traje već toliko dugo da smo mi razvili neku vrstu filozofskog pristupa tome", kroz smijeh govori Lenka. Ističe kako su oni oduvijek govorili iste stvari, nikad nisu mijenjali mišljenja ni svoja polazišta.

"Uvijek smo za bolje sutra i uvijek smo za ljubav i istinu, a o vremenu ovisi kako će to odjeknuti. Život je stalna borba, stalno guranje kamena uzbrdo i ne treba odustajati od želje da nešto izgradiš", zaključuje. Pa osjećaju li se ipak kao da smo se vratili u devedesete? Lenka Udovički nevoljko povlači tu paralelu, ali neke sličnosti ipak su preočite.

"Antigona kaže: ‘Za ljubav sam rođena, ne za mržnju.’ Vjerujem da smo svi rođeni za ljubav i da svi želimo da nam je u životu lijepo. Ljudi su najsretniji kad se vole. Kako se iz toga okrene na mržnju, na ovaj cirkus koji se događa oko nas, jednostavno mi je fascinantno. Ima puno sličnosti i razlika s devedesetima i današnjom situacijom, ali još ne znam što ljude navodi na mržnju. Ipak, mislim da je jako puno ljudi koji su prošli devedesete shvatilo kakve traume i tragedije nose takvi sukobi, koliko manipulacija ima na sve strane i kako se neki ljudi koriste tuđom nesrećom. Vjerujem i nadam se da ćemo svi biti pametniji", kaže Lenka.

Ministarstvo Branitelji napali Šerbedžiju zbog izjava o Haagu

Jedini način na koji se zna i može boriti protiv loših pojava u društvu je, kaže, umjetnost. "To je ono što nas odvaja od bazičnog, životinjskog nivoa. Kreativnost i umjetnost duboke su potrebe svakog čovjeka, to se posebno vidi u ekstremno kriznim situacijama, npr. kad su ljudi riskirali živote odlazeći u kazalište u opkoljenom Sarajevu. A u mirno doba kultura se vrlo lako stavlja u neki niži položaj, režu se financije, ljude koji se bave umjetnošću nazivaju uhljebima. To je tragično", kaže.

Udovički se uvijek vraća umjetnosti. Nije to ni čudno jer cijela je njezina obitelj takva i cijeli život tako funckioniraju. Kao mlada redateljica udala se za glumca Radu Šerbedžiju, a sve tri njihove kćeri bave se ili su se bavile nekom vrstom umjetnosti. Počele su na Brijunima, u predstavama Teatra Ulysses, a živjeli su u Londonu, Los Angelesu, Rijeci... Poznati su po svojem nomadskom načinu života.

"Toliko puta smo u životu praktički preko noći odlučili da idemo, dođemo, odemo... Zasad smo tu i dajemo sve od sebe da tu napravimo što više dobroga. Sreća je, zapravo, da nismo dugo na jednome mjestu i da smo stvarno građani svijeta. To daje posebnu perspektivu. Kad si stalno na jednome mjestu, lako upadneš u mračan krug te zaboraviš koliko mogućnosti i izbora imaš", kaže. Iako će posjetiti SAD uskoro, ne vjeruje da će se u dogledno vrijeme tamo ponovno preseliti.

Donald Trump za nju je apsolutna tragedija za Ameriku. "Naši prijatelji nisu vjerovali da bi on mogao pobijediti. S obzirom na to da smo mi imali nekog iskustva odavde, rekli smo im da ne budu tako sigurni", kaže Lenka koja smatra da Amerikanci još ne znaju koliko je lako u kratkom vremenu uništiti sve ono što se dugo gradilo.

"I kad krene proces srozavanja osnovnih ljudskih i moralnih vrijednosti te etičkih normi, kad se one unište, to će imati dugoročni i duboki odraz na cjelokupno društvo. Strašno je kad na čelo tako velike i važne države dođe osoba kao što je Trump. Ipak se nadam da postoje neke poluge sistema koje će ga spriječiti u tome", zaključuje. Dodaje da je simptomatično to da su na udaru neokonzervativne struje, i u Americi i kod nas, uvijek prvo žene.

"Tendencije da se kontrolira ženu na bilo koji način vode u totalitarno društvo. Posljedica je da pola populacije ne bi imalo osnovna ljudska prava, a to je nedopustivo. Vjerujem da je tradicija borbe za ženska prava ipak dovoljno jaka da se tome odupre", kaže Lenka Udovički. Nebitno joj je kako se ta borba naziva, ali joj je sasvim jasno kako je itekako potrebna, jer žene i muškarci nisu ravnopravni.

"Tko god to govori ili misli se zavarava, ili samozavarava, ili pokušava nekoga prevariti. Svakodnevno nam se u životu dokazuje da to nije tako, mi to osjećamo i dobro znamo", kaže. Redateljica naglašava kako "ne misli da su žene i muškarci isti", no i tu se poziva na antičku Grčku te njihov sustav ženskih i muških principa.


"Prema tome, svatko u nama ima i jedne i druge principe, ovisi samo gdje stojimo na toj skali, kojih u nama ima više, a kojih manje. Grci su prije nekoliko tisućljeća shvatili filozofiju, arhitekturu, matematiku, pa, eto, i rodna pitanja, to su neke baze na kojima bismo mogli i trebali graditi dalje.

Nažalost, kroz tisućljeća se sve što je žensko pokušava staviti pod kontrolu. A zašto je tako, e to je već neka druga priča", zaključuje kroz gorki smijeh Lenka Udovički. Završava s time da će oslobođenjem žena i njihovom ravnopravnošću društvo biti bolje. I u svojoj optimističnoj maniri vjeruje da je zbog takvih stavova nitko neće kritizirati.