Moj otac je pisao o politici i glazbi, filmove je snimao o ženama, a u stvarnom životu sve tri teme bile su mu jednako važne. Pogotovo žene. Njegove filmske heroine su lijepa, profinjena bića, nadmoćna muškarcima koji ih snube. Najvažnije im je uspostaviti harmoniju, a to se dramaturški izražava glazbom, savršenim brojem tri i formom trokuta... - napisala je na društvenim mrežama Ana Berković, stručnjakinja za komunikaciju i odnose, diplomirana anglistica i rusistica, kći Zvonimira Berkovića.

Unatrag pola godine, recimo, objavljuje crtice o ocu, autoru “Ronda” (1966.), jednog od najboljih hrvatskih filmova svih vremena, ali i crtice iz svojega djetinjstva i mladosti u stanu Berkovićevih u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, u koji su redovito svraćali Krešo Golik, Vlado Gotovac, Ivo Škrabalo, Relja Bašić, Ana Karić, Bernardo Bernardi i brojni drugi redatelji, glumci, liječnici, inženjeri, vizionari - protagonisti najplodnijeg razdoblja hrvatskog političkog i kulturnog života, vremena kad kultura nije bila tek sredstvo zabave, nego mjesto intelektualnog dijaloga, polemike i propitivanja.

Veliki prekrasan stan u Planićevoj zgradi u Draškovićevoj, u kojemu je Berković živio i stvarao, isti je kao onda, za njegova života, kad je bilo važno pozivati goste, i biti pozvan na tuđe večere i zabave - biti dio intelektualnog, stvaralačkog, urbanog tkiva Zagreba. Ana Berković u svojim crticama fantastično opisuje ta ugošćavanja, odnose među ljudima, samim parovima, odnose u svojoj velikoj, šarenoj obitelji. Opisuje građanski Zagreb kakav nestaje, druženja za koja domaćini nisu pripremali samo iće i piće, već i teme o kojima će se razgovarati, anegdote, viceve - jer druženja su bila svetinja. U radnoj sobi njezina oca vraćamo se u taj, nekadašnji, intelektualni Zagreb, Ana nam priča o ocu, obitelji, obiteljskim prijateljima i filmovima... Okruženi smo fotografijama sa snimanja “Ronda”, portretima obitelji koje je napravio Bernardo Bernardi, na jednom zidu i originalni “Rondo” W.A. Mozarta... Kao što se u rondu glazbena tema vraća i ponavlja, tako se u Berkovićevu “Rondu” u filmu ponavljaju susreti, rituali i obrasci odnosa među likovima. Feđu u filmu glumi Relja Bašić, njegov prijatelj od djetinjstva.

Skoro ekstremni nacionalist koji prezire ustaštvo

- Tata je redateljsku karijeru počeo s filmom ‘Moj stan’, persiflažom socijalističke propagande o novom, boljem životu. Stan je, ovaj stan, za njega bio jako važan, jer nikamo nije išao. Kad se s mamom uselio ovamo 1967., više nikamo nije odlazio - imao je toliko bogat unutarnji život da mu je realitet samo smetao. Govorio bi da je najbolje putovanje ono od kojega se odustane, sretno odustane. Sve je stvorio u ovom stanu, sve se događalo ovdje i svi su ovamo dolazili - govori kći jednog od najvažnijih hrvatskih redatelja.

No Berković je bio i puno više - školovani violinist i glazbeni kritičar, esejist i publicist, dramaturg i dugogodišnji profesor, kolumnist - intelektualac starog kova. Smatrao se “skoro ekstremnim nacionalistom” koji je, međutim, prezirao ustaštvo. Štoviše, pisanja se ostavio, kako je sam rekao u jednom intervjuu 2003., nakon dočeka rukometaša u Zagrebu, na kojem je masa Thompsonu na njegov “Za dom” odgovarala sa “Spremni”. Hrvati su, govorio je, “nacija s urođenim defektom za stvarnost”. Preminuo je 2008. u 81. godini.

- Moja prva sjećanja sežu u 1971., imala sam četiri godine, tata je dotad radio kao dramaturg Jadran filma, stvorio ‘Rondo’, dobio za njega brojne nagrade, sva su mu se vrata otvarala. Ušao je u sve sfere - film, glazbu, politiku, bio urednik kulture u Hrvatskom tjedniku, a Vlado Gotovac glavni urednik. Tata nije, kao Gotovac, završio u zatvoru, ali mu je bilo zabranjeno raditi. U to vrijeme nije radila ni moja mama Dubravka, pravnica, pa smo neko vrijeme živjeli od bakine mirovine, penzije mamine majke koja je živjela ovdje s nama. Stric Krešo, psihijatar, došao je ovamo s novcem i rekao tati: ‘Berk, evo ti novci, idite u Francusku’, gdje su tatu zvali da radi, ali on nije želio otići. Kasnije mu je Šuvar dozvolio da radi na Akademiji filmske i dramske umjetnosti. Sjećam se tih godina tjeskobe, anksioznosti - tata bi se zatvarao u sobu i nije puno govorio... Što god da je u životu radio, radio je racionalno, znajući što su moguće posljedice, pa tako i za Hrvatski tjednik - govori njegova kći.

Nije bio otac koji djecu uči voziti bicikl ili im pomaže oko zadaće, dodaje.

- Odlazio je u svoj svijet, imao unutarnje imperative koji su njime upravljali, teme koje su morale izaći. Bio je jako ženerozan u materijalnom smislu, sve je njegovo bilo i naše, za sebe je tražio malo, ali u njegovim mislima nije bilo previše mjesta za jednu živahnu, tvrdoglavu djevojčicu. Mama me pak tjerala na klavir, balet, što mene nije previše zanimalo, tako da je cijelo moje djetinjstvo bila zapravo bitka s roditeljima - kroz smijeh će Ana Berković.

Najbolji čovjek na svijetu

U susjednoj sobi je mamin stari klavir, i ona je bila glazbeno obrazovana, kao i, pogotovo, Berkovićeva kći iz prvoga braka. Svi bi se za Badnjak okupljali u ovom stanu, uključujući Berkovićevu prvu suprugu i njenog novog muža, bile su to scene kao u Golikovu filmu “Imam dvije mame i dva tate”, koji je prethodno Berković odbio snimiti.

NAROD Shipibo-Konibo Šamani u Zagrebu. 'Kad konzumiraju ayahuascu, otvori se labirint uzoraka'

“Krešo je, bez konkurencije, najbolji čovjek na svijetu, tvrdio je moj stari za svog prijatelja Golika. Tamo gdje ja vidim gusjenice, Krešo već lovi leptire, govorio je. I ta metafora s kukcima pokazala se naročito dobro pogođenom u slučaju dvaju važnih hrvatskih filmova. Priča ‘Dnevnik malog Perice’, po kojoj je snimljen ‘Tko pjeva zlo ne misli’, prvo je došla u ruke mom starom, ali on je smatrao da je Mayerova kritika zagrebačke malograđanštine preoštra. Niti je u njoj itko ljupko pjevao niti su jedni o drugima dobro mislili. Likovi su bili prilično antipatični, glupo uobraženi, seksualnost prenasrtljiva. Ali je upozorio Golika da je pročita, možda nađe rješenje. I čim je na premijeri ugledao prve kadrove pune šarma i dobroćudnog smijeha, stari je shvatio da je imao pravo. Slična se situacija ponovila s romanom ‘Imam dvije mame i dva tate’. Mirjam Tušek najprije ga je 1968. ponudila na ekranizaciju mom tati, on je odbio, ali je na njega nagovorio Golika. Puno godina kasnije stari je Nenadu Polimcu u intervjuu za Globus priznao da se nije htio prihvatiti režije jer mu je privatna situacija previše nalikovala hibridu Tušekice i Mayera pa su se pojavili kojekakvi otpori”, jedna je od zanimljivih crtica Ane Berković.

“Moj stari je imao prvu suprugu Veru, i u tom braku rodila se moja polusestra Dobrila. Vera se preudala za arhitekta Petra Ruževića, s kojim je dobila sina Nikolu. Petar je imao brata Zdenka, inženjera, s kojim se moj stari baš sprijateljio. Dobrila se udala za Stjepana Magdalenića i dobila dva sina. I otkad pamtim, svi su oni dolazili k nama u Draškovićevu na Badnjak. I kao na tulumima u njujorškim stanovima Woodyja Allena, gdje je Michael Caine u prvoj sobi još sretno oženjen čovjek, ali dok dođe do zadnje, već je zaljubljen u ženinu sestru, tako ni moj stari nikad nije znao koju će ženu ili kćer sresti u kojoj sobi”, piše Berkovićeva kći.

Dok je prva žena u kuhinji frigala lignje, druga je u špajzi rezala kolače. Oko ponoći bi u salonu netko sjeo za klavir pa su se pjevale božićne pjesme.

“Mora da je arhitekt Planić predosjetio ova zamršena zbivanja pa je za svaku od tih soba isprojektirao po tri ulaza, tako da svatko može izbjeći ono što izbjeći mora”, nastavlja Ana Berković.

Badnjak je, kaže, “bio jedini dan u godini kad bi postalo potpuno bjelodano da sam crna ovca ove von-trappovski uigrane obitelji. Jedanaest pari očiju gledalo bi me s uvijek istim pitanjem: Zašto Anana ne svira?, mrko pogledavajući klavir. A opet, kakva ti je to obitelj bez crne ovce? Možda su priče mog oca o raspjevanom Badnjaku dodatno inspirirale i Ivu Škrabala dok je smišljao naslov našeg najgledanijeg filma”, kaže Ana, za obitelj Anana.

"Od danas - zum haben!"

Opisuje i kako su se njezini roditelji upoznali.

- Moj otac je bio opsjednut savršenstvom glazbene forme i u svojim je djelima težio vanjski svijet, čak i politička zbivanja, objasniti zakonima harmonije. Sve je moralo biti duboko promišljeno, odmah i na prvu besprijekorno. Živio je u svom samačkom skladu, nimalo ne žudeći za disonantnim tonovima koje bi u njega nužno unio obiteljski život. Onda se zaposlio kao dramaturg u Jadran filmu i tamo upoznao drugog mladog dramaturga - Ivu Škrabala. Osim filma, ubrzo su otkrili još jednu zajedničku strast - politiku. Ivo je po struci bio pravnik, studirao je režiju, bio je briljantan analitičar, oštar polemičar... Satima bi sjedili u kavani sa sebi sličnima i debatirali, kontrastirali...

Škrabalo je Berka upoznao s budućom suprugom, studenticom prava Dubravkom, Zagrepčankom iz Šenoine, koja je svirala klavir i pjevala u židovskom zboru.

“No imala je momka pa je Ivo čekao. Onda mu je ta gospođica jednoga dana velevažno obznanila da je ‘od danas zum haben’. Kako bi provjerio je li ta ženska uopće vrijedna njegove pažnje, moj stari joj je postavio pitanje koje se ticalo tadašnje vanjskopolitičke situacije, a mama je kao iz topa ispuknula točan odgovor: Kerala! (država u Indiji.) Ivo ju je dobro pripremio”, piše Berkovićka.

Škrabalo je hrvatsku kulturu, između ostalog, zadužio naslovom filma “Tko pjeva zlo ne misli”, a smislio je i Berkova “Ljubavna pisma s predumišljajem”. Za taj je film Berković odabrao rusku glumicu Irinu Alferovu.

“Voglio una donna!, viče s drveta onaj Fellinijev nesretnik. A tako je bilo i kod nas doma. Stalno se tražila glumica. Trebala mu je inspiracija novoga pa su producenti krenuli u daleku potragu. Dvije su ušle u uži izbor: Catherine Alric, Francuskinja, i Irina Alferova, Ruskinja. Obje su bile jako zgodne i odlične glumice, ali potonja je pobijedila jer je za naše prilike Francuskinja ipak bila preskupa. Osim toga, Irina je jedva dočekala da malo pobjegne iz SSSR-a”, Anina je još jedna crtica s društvenih mreža.

DOBITNIK BOOKERA ZA EXPRESS Gospodinov: 'Priče mog oca. To je neka vrsta prve pomoći za suočavanje sa smrću'

Lijepa Alferova je bila česti gost u Draškovićevoj, mama Dubravka i njezine prijateljice su joj za film posuđivale svoju odjeću, tadašnje produkcije nisu bile bogate i raskošne. U filmu je, recimo, nosila mamin krzneni kaput.

- Tata je volio žene, svi su muškarci tad zapravo uživali u ženskom društvu. Uvijek mu je glumica bila inspiracija za film. Zato mu je Fulir, recimo, bio neinspirativan, dosadan, pa ga ni film nije zanimao. Zagrebačke su se glumice uvrijedile kad je angažirao Ruskinju, no njemu je trebalo nešto novo. Glumice i glumci, svi koji su na filmovima radili, postajali su mu i prijatelji, danas toga na setovima više nema. Od montažerki je vjerovao Radojki Tanhofer, Miri Škrabalo i Maji Rodici, s njima se i družio. S Nikolom Tanhoferom, s kojim je radio “H-8”, također je bio veliki prijatelj, oni su posjećivali nas i mi njih, kao i Anu Karić, sve - prisjeća se Berkovićeva kći u razgovoru za Express.

Putovanje na mjesto nesreće

“Ana je možda samo na prvu bila utjelovljenje sklada: lijepa, uljuđena, besprijekorne figure i stila. Ali imala je još nešto, neki disonantni ton, tešku crtu koja baš nije odgovarala harmoniji. Nije u njoj bilo ničeg slatkog ni umilnog, ni u pojavi, ni i glasu, ni u temperamentu. Pada mi na pamet kombinacija dviju velikih francuskih glumica, Jeanne Morreau i Annie Girardot. Njezino držanje je uvijek imalo aristokratsku zadršku, naslućivao se tajnoviti dio, a tomu su pogodovale i crne očale koje je stalno nosila. Tata je htio ulogu baš za Anu pa je napisao scenarij za ‘Putovanje na mjesto nesreće’. A taj je film bio drugačiji od svega ostalog u njegovu opusu: preljub iz osvete, laži, ružne riječi, smrt...”, piše Ana Berković o Ani Karić.

Često je Berkovićeve pozivala u stan u Vlaškoj, gdje se Ana igrala s njezinim sinom Tomom.

“U to sam vrijeme maštala o tome da postanem glumica i baš sam nekako htjela biti poput Ane jer me podsjećala na omiljenu junakinju Modesty Blaise”, kaže Ana Berković.

Isključivanje žena u razgovorima, kad bi se okupilo društvo, ili bilo kakvi seksistički komentari bili su “opasni po život”, prisjeća se naša domaćica. Muškarci su bili veliki džentlmeni, prema vlastitoj, ali i tuđim suprugama, i bilo je nezamislivo da se tijekom tih druženja supružnici stalno drže zajedno, dapače, bilo je poželjno da zajedno uopće nisu. Imperativ je, osim toga, bilo i pravilo da sa sobom na druženje kod nekoga u stan dovedeš i nekog novog, kako bi se krug širio, društvo stalno nadograđivalo novim zanimljivim ljudima. Danas je to drukčije - društva su zatvorena, a samohvala u razgovorima konstanta.

- Samohvala je bila jako nepristojna. Gosta se slušalo, za njega se pripremalo, vodio se razgovor. Ugošćavalo se ne radi neke prigode, već radi ljudi, druženja... - kaže Ana Berković.

“Počeli bi s večerom, večera se pretvorila u čaganje, čaganje u lumpanje i tako u krug. Bili su samodostatni i nije im puno trebalo. Ljudi su se družili kako bi onaj drugi uživao. Gosti su odraz civiliziranog života, bilo je duboko uvjerenje moje majke. Nakon što bi najavila njihov dolazak, stari i ja bismo se šutke povlačili svak’ u svoju sobu i ulazili u stanje hibernacije, dok je stan poprimao potrebno ozračje: zvala se bedinerica, otvarala se posebna soba, vadio poseban beštek, tanjuri i čaše. Moj tata nije baš bio uredan čovjek pa bi prije izlaska uvijek zgrabio prvu košulju koju bi napipao u ormaru. ‘Berk, pa jesi ti pametan?! Ta košulja je za goste’, vikala je stara. Tražila se i posebna obuća - neke polucipele za po kući jer se gosti nikad i ni u kojem slučaju ne smiju dočekati u šlapama”, jedna je od crtica iz tadašnjeg zagrebačkoga građanskog života.

- Kad je moja mama pozivala ljude koje nije najbolje poznavala, uvijek bi pozvala i profesoricu Bašić. Sonja je najbolja kozerka, tvrdila je stara. Nepogrešivo je procjenjivala kako dišu ostali u društvu i svaki razgovor vodila u maniri skrivenog razgovarača, kao da nje uopće nema. Kamera bi bila uperena u gosta, ona je bila samo sjajan operater. Švenkovi su ovisili o šlagvortima, šlagvorti, pak, o brzini i improvizaciji, a to znači da ste se trebali unaprijed pripremiti i o gostu nešto saznati - piše o prvoj supruzi Relje Bašić.

Moj stari je mrzio sport

Istaknuta je hrvatska anglistica, prevoditeljica i profesorica. Relja je bio pak Berkov prijatelj iz djetinjstva, kod Reljine majke Elly Bašić, jedne od najvažnijih hrvatskih glazbenih pedagoginja, Berković je učio violinu, kasnije je studirao u klasi Stjepana Šuleka.

“Imala je Elly Bašić i sina, tatina vršnjaka, ali i antipoda. Relja se bavio sportom, moj stari je sport mrzio; Relja je govorio nekoliko stranih jezika, moj stari nijedan; obojica su svirali violinu kod Stjepana Šuleka, no Relja je bez problema muzicirao na priredbama, dok je stari patio od treme. Ukratko, Relja je imao autentični, fakinski gradski šarm i sve mu je lako išlo, dok je moj stari uvijek bio nezadovoljan jer je htio postići nešto posebno. A onda je došao čas da se snimi ‘Rondo’, priča o zagrebačkom ljubavnom trokutu. A Relja je bio najzagrebačkiji glumac kojeg se uopće moglo zamisliti. Iako su se privatno družili, a moja mama i Reljina prva supruga Sonja bile su prijateljice, moj tata je napokon dočekao svojih pet minuta. Prvo je Relju upozorio neka se ne nada previše, ulogu će dobiti samo ako ne nađe nikog drugog (mora da su svi kolutali očima jer je bilo jasno da boljeg nema.) Onda se dosjetio da Reljin lik treba pustiti bradu, nadajući se da će tako biti manje zgodan. Pa onda neka puši lulu jer kojoj se ženi može dopasti muškarac s lulom. Kao rezultat, moja mama i sve njezine prijateljice svakodnevno su dolazile na snimanje gdje bi ih Relja, zarastao u bradu i mašući praznom lulom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, u pauzama zabavljao”, još je jedno Anino objavljeno sjećanje.

Na snimanju, napisala je, Berk više nije gnjavio Relju, jer je nakon prvih nekoliko kadrova shvatio da je osvojio dobitnu kombinaciju.

“Danas je potpuno jasno da možda prvi urbani hrvatski film ne bi doživio uspjeh da nije bilo Reljina Feđe”, zaključuje Ana Berković.

Godinama kasnije Berković je priznao da je bio, malo, ljubomoran na Relju.

- Ne znam je li se ikad ispričao. Ali nije ni trebao, Relji je vjerojatno sve bilo jasno - zaključuje kći Ana.

Osim Sonje Bašić, izvrsni “razgovarači” na druženjima, sjajni kozeri, bili su arhitekt Bernardo Bernardi i supruga Zdenka, kao i povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević.

“Satima bi zabavljali društvo, uvodili teme, otvarali nove svjetove, a da gotovo nikad nisu upotrebljavali ličnu zamjenicu JA. Jedino gdje je takav gramatički početak bio opravdan je humor. Uvijek se prvo šališ na svoj račun, pa tek kad si stvorio dobru platformu, našališ se na tuđi. Okupacija tuđeg teritorija bez uvodne autoironije kako bi se stekli bodovi bila je potpuno out, isto kao i prečesta samohvala. Nisu se samo uvježbavali vicevi, kao što je radio dr. Radovan Grospić, niti pripremalo za određene teme. Neki su išli tako daleko da su napamet učili dijelove dramskih tekstova.

KRIMINOPOLIS Glava Dubrovnika je pod zaštitom policije. Hoće li 175 zelenih parcela izdržati?

Kad su se mama i njena prijateljica jednom susrele s Bernardijem u Parizu, poveo ih je na trg gdje su se prolaznici spontano okupljali i igrali scene iz kazališnih ili književnih djela. Bern je čitavu godinu učio ulogu Jean Valjeana iz 'Jadnika' kako bi na uličnoj predstavi briljirao i zabavio društvo. Na francuskom, naravno", piše Berković.

Stan u Draškovićevoj pun je fotografija nje i oca, majke, koje je napravio Bernardi. Na jednoj mama Dubravka, lijepa poput tadašnjih francuskih glumica.

'Žene ne traže lijepe muškarce, nego muškarce koji su imali lijepe žene'

"Bio je to svijet emancipiranih i zanimljivih žena. One kojih se najbolje sjećam bile su u braku: Radojka Tanhofer, prva Golikova supruga, Zdenka Bernardi, Deša Mlikotin Tomić, Ana Karić, Branka Cihlar, Sonja Bašić... Ali sjećam ih se zasebno i koji put moram dobro razmisliti za koga su bile udane jer ti brakovi nisu predstavljali nosive zidove njihovih identiteta. Kod njih nije postojalo ono što danas sve češće srećem - bračno jednoumlje, koje se očituje gramatički i ponašajno: Mi sve isto jedemo, mi volimo ili ne volimo, uvijek moramo zajedno sjediti, spavati, putovati... Protagonisti tadašnjih brakova imali su duhoviti, u stilu Oscara Wildea, odmak od samih sebe i o svojem su zajedništvu često autoironično progovarali. Pošto se energija nije morala trošiti na uvjeravanje drugih da je kod njih sve savršeno, nije bilo ni straha od novih ljudi. To je davalo poticaj nepredvidivoj dinamici i vjerojatno su upravo zbog toga druženja bila tako zanimljiva. Žene su se družile i zasebno pa bi koji put prijateljstvo nadjačalo bračnu lojalnost. Događalo se da se bračni partneri tijekom žestokih diskusija nađu u suprotstavljenim taborima pa se posvade i tri dana ne razgovaraju. Pa se morala organizirati nova večera da se svi skupa pomire. Žene koje su se nekritički divile svojim muževima i muškarci koji su to od svojih žena očekivali jednostavno nikome nisu bili zanimljivi", piše Berković.

Ljubomora i zavist su sigurno postojali, ali u javnom prostoru nisu dobivali dovoljno kisika pa nisu preživljavali, kaže. Muškarci i žene tog zagrebačkog kruga bili su prije svega intelektualci i time su stekli imunitet na pitanja koja se čine trivijalna, ali malo po malo unište svaki odnos, kamoli brak: kamo ideš, kad ćeš se vratiti i s kim si bio/la. Bilo je sasvim normalno da se parovi druže raspareno, pogotovo u kavani. Druga polovica prvog para družila se s prvom polovicom drugog para, dok se istovremeno prva polovica prvog para družila s drugom polovicom drugog, a sve prema intelektualnim afinitetima.

"Moj otac se nije micao iz Draškovićeve, a neke muževe povijest nije zanimala pa bi Bernardi njihove žene, često i djecu, utrpao u auto ili avion i vodio na studijska putovanja u Dubrovnik ili Pariz. Za to bi vrijeme moj tata Bernovu suprugu Zdenku vodio u kazalište. Vrijedila je ona Kunderina: 'Žene ne traže lijepe muškarce, nego muškarce koji su imali lijepe žene'. A za gospone Šafraneke: 'Muškarac vredi onolko kol'ko mu vredi žena'. I to zasebno", napisala je Berković uz fotografiju na kojoj su "tri zagrebačke nimfe u najboljim godinama: mama Dubravka, Zdenka Bernardi i Draženka Grospić te njihov zaneseni Dioniz, Bernardo Bernardi, negdje na Braču".

Bernardijevi su stanovali u Kumičićevoj i stan jednom mjesečno pretvarali u mjesto velikog okupljanja za prijatelje, poznanike, intelektualce, umjetnike... Soareje bi počinjale popodne i trajale satima, ljudi bi dolazili, odlazili, razgovarali, minglali, upoznavali se. U jednom trenutku Bern bi izvadio fotoaparat i počeo snimati krupne planove gostiju, naročito dama.

- Tkivo života je tad bilo drukčije. Odnosi su bili dublji, prijateljstva su bila dublja. Danas je to teško ponoviti, koliko god se trudili, i to me rastužuje - kaže nam Ana Berković, koja stan u Draškovićevoj zato planira otvoriti za neke nove soareje.

Organizirala bi književne večeri, diskusije, inspirativna okupljanja pametnog, građanskog svijeta - baš onakva kakva su bila u Berkovićevo doba, prije društvenih mreža koje su nam prava druženja uništile. Na društvenim će mrežama, pak, i dalje objavljivati crtice iz života Berkovićevih.