Otišla je neočekivano. Dubravka Ugrešić bila je velika, grandiozna spisateljica. U nekoliko je žanrova - romanu, eseju, priči - dosegnula najviše razine. Senzibilna do preosjetljivosti, inteligentna i pronicljiva u svim sferama, od onih koje zahtijevaju svakodnevnu praktičnu ili psihološku inteligenciju, do onoga što crkveni učenjaci nazivaju "znakovima vremena", teško se nosila sa stvarnošću. Hodati kroz život s vidnim, misaonim aparatom koji u dubinu društva gleda kao rendgen, i vidjeti ružni kostur toga društva, savršeno opisanog u "Kulturi laži", nije bilo lako. Zato je rijetko kad bila vedra. Znala je s kim živi, tko kako misli, kako je vide, a nije bila spremna povući se u svoj ketman, u svoj vrt. Peter Sloterdijk razlikuje dvije vrste, dva oblika svijesti koja jasno uviđa pravu narav stvarnosti - ciničku i kiničku. Ova prva ustrajava na oklopu, na maski: cinik se pravi da ne uviđa dvojstvo, da ne vidi razliku proklamiranog i stvarnog, on se pravi blesav i ide po utabanim putevima, kinik, pak, tu poziciju napada kao dvoličnu. "Kinizam je", navest ćemo ovdje jednu učenu definiciju, "vesela drskost oponiranja, srčan, neukroćen, vitalizacijski stav koji odbacuje bezuvjetne istine i prokazuje ono što cinici prešućuju. Kinizmu i cinizmu zajednički su 'motiv samoodržanja u kriznim vremenima', drskost, 'otpuštanje kočnica' i brbljanje o stvarima koje nisu za javnost, to jest 'vrsta bestidnoga 'prljavog realizma'. No oni govore s različitih pozicija moći. Sloterdijk cinizam vezuje za vladajuću kulturu, 'gospodstvo', a kinizam za popularno, plebejsko mišljenje, to jest za suprotstavljanje službenoj ideologiji, izraženo najplastičnije u satiričnoj subverziji. Pritom kinizam nastupa kao odlučno nedopuštanje izmicanja 'gole istine' koja se krije iza kulturnih navika...".

E, to je "Kultura laži", jedna od onih knjiga koje držim na povlaštenome mjestu u kućnoj biblioteci. Kinizam, suprotstavljanje službenim ideologemima, religiji nacije koja se uspostavlja gradeći sve u što je do jučer vjerovala i rušeći sve što je do jučer gradila, od kulture do politike, izgrađujući sličnost tamo gdje je htjela betonirati razliku. Dubravka je pisala o "bratstvu jakih ritmova" - ona je od kulture tih ritmova, čije su je intelektualne perjanice na nekom uvaženom skupu proglasile vješticom, pobjegla. I nije se više nikad vratila - ni na katedru, ni u Zagreb, ni u Hrvatsku. Dolazila je povremeno, najčešće obuzeta tmurnim mislima, za što joj je svijet, i ovamo i onamo, sve upadljivije davao za pravo. Pesimizam je mudrija pozicija, češće i lakše potvrdiva od stvarnosti, mada se s optimizmom lakše živi. Kad bismo sjeli u neki kafić ili restoran, pa počeli pričati, nikad je nisam uspio zaraziti vedrinom, nesavladivo se opirala. Ali znala se smijati, široko i vedro. Dolazila je u Hrvatsku obići staru majku, koja je živjela u Novom Zagrebu, sve dok se zbog starosti nije morala odseliti u neki starački dom.

Zavidio sam joj na rečenici, kartezijanskoj, izbrušenoj do perfekcije. Kad je bila duhovita, bila je to na beskrajno suptilan način. "Ja svoju zemlju volim, jer je mala pa mi je nekako žao", ta mi se njena rečenica dugo vrtjela u glavi (napisala ju je u Jugoslaviji, koja se danas i ne čini baš tako mala) jer je u sebi nosila i duboka značenja i simpatični, djetinjasti humor. Devedesetih mi je lebdjela pred očima kao uzor u pisanju, kasnije sam shvatio da ne treba oponašati nikoga, nego pisati tako kako znaš i umiješ, pa kako bog da i sreća junačka.

Dubravka je, čini mi se, imala dubok, možda i podsvjesno utemeljen otpor prema moći - svakoj njenoj emanaciji. Muškoj, političkoj, nacionalnoj, rodnoj, naročito onoj samodopadnoj, koja ne uvažava druge, koja vidi i ističe samo sebe. Ratovala je, s muškarcima, ženama, nacionalistima, seksistima, idolima, predrasudama, nepismenošću, zaostalošću, tribalizmima, gregarnim instinktima... Samo ona zna koliko je energije, živaca i duše uložila u to. Jednom smo, nekog proljeća, dogovorili da s njom napravim veliki, biografski intervju za zagrebačku Prosvjetu. Potrošio sam cijeli godišnji odmor da pročitam njena sabrana djela. Kad sam dovršio taj ne baš mali posao, ona je odustala. Mislim da se plašila da će pojavom u Prosvjeti izazvati nove stigme - koje nije rado i ekshibicionistički provlačila, kao njen stari polemički rival, Igor Mandić. Plaha je bila. Nisam joj zamjerio to odustajanje, shvatio sam - mislim, možda griješim - njene razloge, a na kraju sam ipak imao veliku korist od tog truda na godišnjem odmoru, pročitao sam sve njene knjige, a od tako dobrih pisaca uvijek imaš koristi, ako živiš od pera, tastature ili čega već - sad je tekst već moguće napisati i bez pera i bez tastature, u čistom diktandu, sa zadnjim verzijama Microsofta. To će, nema sumnje, dodatno pridonijeti općem padu naše pismenosti, ali dobro, valjda će se i bez nje moći. Svaka je epoha žalila za zlatnim dobom mladosti, pa ipak, čovječanstvo je taljigalo i dalje.

Zadnjih deset-dvadeset godina, Dubravka je bila istinska zvijezda, i na domaćem tlu, u svojoj zemlji, svojim zemljama koje je voljela jer su bile male, pa ih joj je nekako bilo žao - one su nju žalile manje - ali nije bila napuhana niti je, mislim, bila išta sretnija. Zvijezda je, uostalom, postala već s "Forsiranjem romana reke" i "Šteficom Cvek u raljama života", iz kojega je nastao divan, klasičan film naših mentaliteta, naših karaktera i, kako znamo od Heraklita, naših sudbina. I zvijezdom, ovakvog ili onakvog sjaja, nikad nije ni prestajala biti. Nije bila vještica, kako su je žigosali, niti išta slično tome, naprotiv, bila je toplo, bistro, uplašeno ljudsko biće iza kojega će ostati opus vrijedan divljenja, takav kakvog ni jedan njezin klevetnik neće nikad dosegnuti. Prostrta između popularne i visoke kulture, otmjena stila obogaćena ekskurzijama u pučke forme, bila je književnica čija će se veličina tek valorizirati, mada u lokalnom Panteonu mjesta nije tražila niti bi ga dobila. Ali će, poput barda Smoje, u desetljećima koja dolaze, sigurno, njena književna vrijednost samo rasti.