Upravljačka kriza u Muzeju grada Zagreba, jednom od najvećih u gradu, koji upravlja s najviše objekata, od Palače Jelačić do stanova Viktora Kovačića i Miroslava i Bele Krleža, dakle, s više od osam tisuća četvornih metara te ima prilično visok budžet, počela je prije dvije i pol godine, dakle, još tijekom bivšeg gradonačelnika Milana Bandića, kad je objavljen natječaj za čelnog čovjeka te gradske institucije. Bivši ravnatelj Vinko Ivić bio je na toj poziciji 30 i više godina, svrstavajući se tako u kategoriju vječnih šefova, poput Duška Ljuštine i Nike Pavlovića. Međutim, ni jedan kandidat nije dobio natpolovičnu većinu u upravnom vijeću ili nije bio po volji tadašnjoj gradskoj vlasti, koja je utemeljitelj tog muzeja. Taj i iduća dva natječaja su poništena, tako da se na mjestu ravnatelja, ali kao v.d. zadržao vječni Ivić. S odlaskom Bandića i dolaskom Tomislava Tomaševića poništava se i četvrti te raspisuje peti natječaj, na kojem upravno vijeće između šestero kandidata i kandidatkinja izabire Anu Kutlešu iz Lokalne baze za osvježavanje kulture BLOK, koja je tijekom 20 godina postojanja, kako sami definiraju, postala jedna od najvažnijih organizacija za produkciju i istraživanje društveno angažirane umjetnosti, kao i za demokratizaciju umjetnosti i uključivanje lokalne zajednice u kulturne programe. Za nju glasuju novoizabrani članovi upravnog vijeća kao predstavnici Grada, Iva Prosoli Stojkovska, Tvrtko Jakovina i Maroje Mrduljaš, dok su predstavnici zaposlenika, Boris Mašić i Miljenko Gregl, bili za Zvjezdanu Antoš, inače muzejsku savjetnicu u Etnografskome muzeju. Izlazi na vidjelo da Ana Kutleša nije priložile dokumente kojima dokazuje da ima najmanje pet godina rada u muzeju, odnosno najmanje deset godina rada u kulturi, znanosti ili obrazovanju, no upravno vijeće joj dopušta naknadno dostavljanje tražene dokumentacije, što nije regularno. 

To pak izaziva oštro protivljenje zaposlenika Muzeja grada Zagreba, koji smatraju da je Zvjezdana Antoš kompetentnija, stručnija i prihvatljivija kandidatkinja te ima bolji program za razvoj njihova muzeja “baštinskog tipa”. Dakle, zaposlenici Muzeja ne žele prihvatiti ni pod koju cijenu nezavisnu kustosicu i kulturnu radnicu Anu Kutlešu smatrajući da ona, pojednostavljeno rečeno, ne razumije povijesno-baštinsku koncepciju te ustanove. I počinje ideološki rat koji se ogleda i u ratu koncepcija - institucionalne i neinstitucionalne, koji se dijelom odvija i na društvenim mrežama, gdje se dijeljenjem grubih etiketa difamira i diskreditira Muzej grada Zagreba, a njegovi zaposlenici optužuju za uhljebništvo, neznanje, nerad, antisemitizam i desničarenje. S druge strane, zaposlenici Muzeja šalju otvorena pisma javnosti, gdje zastupaju stav da Muzej ne pripada ni lijevima ni desnima, a ni politički angažiranima ili neangažiranima, nego pripada svima. Navode i svoje bojazni vezane uz udrugu BLOK koja, po njihovu mišljenju, organizira “političke škole za umjetnike” kao “obrazovni program” kojim se nudi indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture s namjerom “politiziranja i poticanja na angažman umjetničkih i kulturnih radnika”. 

Treba napomenuti da uzrok tog ideološkog sukoba ima svoju predfazu i seže još u Bandićevo vrijeme. Naime, tad su se na društvenim mrežama proširile objave u kojima se Muzej optuživao za povijesni revizionizam i ustašarenje jer nisu nakon obnove zgrade u olujnim devedesetima vratili spomen-ploču Mariji Hanževački, nekadašnjoj kustosici i antifašistkinji, koju su strijeljali ustaše. Muzej odgovara da je ideja obnove bila vraćanje zgrade u prvobitno stanje te nije skinuta samo ta ploča, nego i skulpture i drugi ukrasi, a kasnije je postavljena na vidno mjesto na prvom katu Muzeja. Situacija se zahuktava sve više: Muzej dobiva podršku od uglednih stručnjaka i bivših sveučilišnih profesora, kao što su Snješka Knežević, Tonči Vladislavić i Zvonko Maković, a na vratima prostora Baze na Trešnjevci pojavljuje se natpis, isprintan na A4 papiru, na kojemu piše “Živio komunizam”. Zove se policija jer se to doživljava kao pokušaj zastrašivanja, u priču se uključuje i odvjetnik Ane Kutleše te na kraju upravno vijeće u utorak popodne poništava i peti natječaj za ravnatelja te institucije. Dakle, Muzej grada Zagreba više nije usred upravljačke krize, nego usred skandala i sramote bez presedana u muzejskoj praksi, pa i šire. Umjesto da se ratuje bilo bi razložnije omogućiti javnosti i svim zainteresiranima uvid u sve programe svih kandidata na svim natječajima za ravnatelje institucija jer se radi o javnim institucijama koje su financirane javnim novcem, tj. novcem poreznih obveznika, pa prema tome javnost ima pravo znati koncepcije i financijske konstrukcije potencijalnih ravnatelja. 

Čemu netransparentnost i konspiracija? Drugo, u Zakonu o muzejima trebalo bi ograničiti broj mandata ravnatelja tako da se prekine s praksom vječnih šefova koji su u talu s vlašću i kod kojih nakon stanovitih godina ipak dolazi do zamora materijala. I treće, maksimalno ubrzati obnovu zagrebačkih muzeja, koji su već desetljećima u lošem stanju, a od potresa na rubu katastrofe, te izgraditi novi prostrani depo za sve muzeje. Naravno, trebalo bi i depolitizirati natječaje za ravnatelje, ali to će kod nas još desetljećima biti nemoguće. Smjenjivat će se garniture, a metode koje uključuju kalkulantske i politikanske poteze ostat će zbog faktora čovjek iste ili barem slične. To potvrđuje podatak da su u još tri kulturne institucije u Zagrebu poništeni natječaji i u njima stoluju v.d. ravnatelji. A slično je i u ostalim hrvatskim gradovima gdje lokalni šerifi odlučuje o ravnateljima, naravno pod egidom da se biraju stručnjaci s vizijom. No to su floskule za malu djecu. Na takvim pozicijama uvijek je bila bitna lojalnost vlasti, što omogućuje kontrolu, pa i manipulaciju nad tim ustanovama.