Za britanskog Nicka Alexandera poznavatelji kažu da je sretan čovjek zbog niza razloga. Amazon ga reklamira kao trećeg napopularnijeg nezavisnog britanskog autora, a čovjek je uz to od prije nekoliko godina vlažni i magloviti London kao mjesto stanovanja i pisanja zamijenio s mediteranskim rajem Nice. Njegov bestseller "Fotografova supruga" iz 2014. sada je dostupan i na hrvatskom jeziku, a njegov književni opus u međuvremenu je narastao na 12 naslova.

Već si spomenuo da si volio pisati kad si bio školarac. Jesi li pisao priče ili prave dnevnike? Što si radio kako bi si skratio očito dosadnu nastavu?

Sve što si spomenuo! Pisao sam vrlo uzbudljiv dnevnik (zbog toga su me ostala djeca gnjavila), izmišljene priče u kojima bi ti gnjavatori završili prilično loše, i nekoliko jako, jako dugačkih pjesama u rimi koje nitko nikad nije čitao. Nije bilo lako prolaziti školske dane, i mislim da je pretvaranje problema s ostalom djecom u fikciju bilo samo način da se nosim s tim.

Jesi li bio posebno dobar iz engleskog jezika ili si tek kasnije prepoznao svoj talent?

U školi sam najviše volio fiziku i engleski, ali službeno se nisam isticao u nijednom predmetu. Moji školski zlostavljači voljeli su trčati oko nogometnog terena i trgati mi domaću zadaću te bacati stranice u vjetar. Zvali su tu igru "potjera za papirom". Tako da, kad bih i bio dobar u nečemu, ocjene nisu to nikad pokazivale. Ali imao sam stvarno dobrog nastavnika iz engleskog, Barryja Landermana (ako čitate ovaj intervju, Barry Landerman, hvala vam!). Kako je to bio jedan od rijetkih satova u kojima sam se osjećao sigurno (i dobivao dobre ocjene) volio sam engleski puno više od ostalih predmeta!

U jednom od tvojih bestselera "The French House" radnja se fokusira na ženu koja se seli na jug Francuske, kao što si i sam učinio. Ali njezine snove o životu na moru zasjenili su drugi problemi. Koliko ima autobiografskog u ovoj knjizi?

Pa, u mom slučaju ne postoji prava mogućnosti odvajanja – ne ako neki pisac hoće pisati uvjerljivo. Ali to ne znači da to što sam napisao jest zapravo autobiografski. Pisanje je paralelni svemir u kojem autor može istražiti to što je mogao učiniti, trebao učiniti, nije učinio… ili to što su njegovi prijatelji ili obitelj mogli učiniti ili govoriti kad bi stvari bile drukčije. To je zapravo najljepša stvar kad si pisac. Mi smo jedini ljudi koji žive višestruke živote u svojoj glavi i proživljavaju sve opcije. Tako da, iako će uvijek biti likova koji se mogu pronalaziti u životu jednog autora, to što oni zapravo rade je sasvim različito od pravog života. Što se mojih knjiga tiče, većina likova završavaju puno bolje ili gore nego što bi bio slučaj u pravom životu, i nisu uvijek zadovoljni zbog toga. Mislim da bih trebao imati majicu s natpisom "Oprez! Slučajni prolaznici mogli bi biti progutani u knjige!"

Već si neko vrijeme profesionalni pisac. Smatraš li rastući trend digitalnog izdavaštva u kojem autori mogu lakše objaviti svoja djela dobrim ili lošim?

Definitivno dobrim! Književna je industrija, kao što je glazbena industrija prije nje, desetljećima bila otporna promjenama. Promjene su došle na kapaljku: prvo samoobjavljivanje, pa tiskanje po narudžbi, pa e-knjige. Kao što je Buda rekao, jedina konstanta jest sama promjena, a u ogromnim mega-korporacijama ostali su umišljeni književni pametnjakovići ili neuspjeli pisci koji ne bi prepoznali uzbudljiv bestseler ni da im skoči s police u ruke. Godinama, ovi samoproglašeni stručnjaci bavili su se slanjem odbijajućih pisama za rukopise koje ne bi ni čitali i punjenjem polica knjižara "proizvodima" koji su jednostavno kopije proizvoda koje su dobro prodavali lani. Obavili su dužnost suca i porote za to što su ljudi mogli ili nisu trebali čitati. Digitalna revolucija došla je kao potres koji je donio "demokraciju" u izdavaštvo. Više ne postoji netko tko će reći autoru što može/ne može pisati. Čitatelji, i samo čitatelji, odlučuju. To je fantastično, i stvaraju se uvjeti za malu izdavačku kuću koja se bavi e-izdavaštvom da postane divom 21. stoljeća. Ali za namrgođene divove tog starog, prašnjavog svijeta u kojem su riječi tiskane na mrtva stabla i poslane okolo u brodovima, ova revolucija uistinu označava kraj jedne ere, i osjećaju da su im dani odbrojani. I to je razlog zašto i jesu toliko namrgođeni.

U jednoj objavi na svom blogu napisao si da je 95% e-knjiga već u prodaji na Amazonu. Smatraš li to zabrinjavajućim trendom?

Bila je to vrlo gruba procjena prodaje e-knjiga u Velikoj Britaniji, utemeljena na obračunu prodaje mojih knjiga, dakle ne treba je uzeti preozbiljno u obzir. Ali bez sumnje, u ovom trenutku, Amazon apsolutno dominira u digitalnoj industriji u Velikoj Britaniji. Kad bi Amazon postigao svoj uspjeh kroz nelojalnu konkurenciju ili kad ne bi postojala konkurencija, onda bi to tek bila zabrinjavajuća činjenica. Ali to nije slučaj. Oni jednostavno uspijevaju zato što njihovi čitači rade bolje od svih drugih. Jer njihova baza je svjetlosnim godinama ispred konkurencije. Jer tretiraju autore koji sami objavljuju svoja djela bolje nego bilo koji drugi izdavač u povijesti izdavaštva. (Vratite se u vrijeme i pitajte Vriginiju Wolf ili Johna Steinbecka kako bi se osjećali da dobiju 70% iznosa prodajne cijene kao što Amazon čini – tradicionalni ugovori s izdavačkim kućama predviđaju oko 6%...). Dakle, moj odgovor je ne. Nije zabrinjavajući trend. Barem ne još. Apple, Sony, Google… nisu male korporacije koje nemaju šanse na tržištu, niti žrtve nelojalne konkurencije. Niti je Hachette (jedan od najvećih svjetskih izdavača), kad smo kod klasičnih izdavača. Oni su ogromne mega-korporacije s desecima milijardi na bankovnim računima, koje bi se mogle mjeriti s Amazonom kad bi promijenile stav da su e-knjige zapravo dovoljno vrijedne truda. Ali još uvijek ne misle tako. Dakle, za sada, Amazon će nastaviti dominirati. I meni je to drago.

Kakav je tvoj pristup pisanju knjige? Kako od početne ideje nastaje roman?

Početni koncept općenito dolazi od apsurdno malene iskre ideje. Primjerice, ideja za Fotografovu ženu je jednostavno bila: Što bi se dogodilo kad bi sve u što si vjerovao o svojim roditeljima dok si odrastao ispalo lažno? Od toga nadalje, proveo sam nekoliko tjedana zureći kroz prozor u vrt, vrteći tu ideju u glavi. Što bi bilo kad bi odrastao misleći da je tvoj pokojni otac fenomenalan čovjek i tvoja majka gubitnica? Na primjer. Što kad bi tvoja procjena bila totalno pogrešna? I tako to ide. Napokon, dobije se grubi koncept cijele priče i od tog trenutka počinjem pisati nacrt priče od jedne stranice. Potom, prolazim kroz njega više puta i proširim ga, dodajem likove, odlučujem koje su njihove mane i vrline i kako te njihove osobine utječu na njihove živote i na razvoj cijele priče. Konačno, obično nakon par mjeseci, ova priča u mojoj glavi (i na papiru) postaje dovoljno bogatom da bi mi se činila realna, živa. Ovi likovi počinju izgledati kao ljudi koje sam upoznao, ljudi čije priče zapravo poznajem i razumijem. I od tada počinjem s pisanjem lista poglavlja koji će mi omogućiti ispričati tu priču mojim čitateljima. Tek kad je lista poglavlja spremna i kad mogu obuhvatiti cijelu knjigu u svojoj glavi, onda zapravo mogu početi s pisanjem prave knjige.

Dogodi li se ikad da ti pisanje dosadi i da bi se najradije bavio nečim drugim?

Apsolutno! Više-manje pola vremena. Pisanje je usamljen, izolirajući proces, i često razmišljam o svojoj adolescenciji kad sam vozio mali žuti kombi i popravljao telefone po kućama. Upoznao sam bogate ljude, siromašne ljude, drage ljude, zastrašujuće ljude, perverzne ljude… ali svi su imali nešto zajedničko. Bilo im je drago da me vide jer su znali da ću im popraviti telefon. Često razmišljam o tim danima – kako je život bio jednostavan, bezbrižan, socijalan i onda se zapitam dok zurim u ekran svog računala "zašto sam napustio takav život?" I onda… evo rodi se nova knjiga, i ljudi mi pišu da mi kažu kako su se smijali, plakali, ili su ostali budni cijelu noć da bi je završili… i tada čini mi se da sve ipak ima smisla! Nedavno sam primio e-mail od osobe koja nije pročitala nijednu knjigu u posljednjih 30 godina (od škole) i pisala mi je "vratio si mi želju da čitam knjige". I kad se to dogodi, pomisliš: "Wow! Može li biti bolje?"

(Roman "Fotografova žena" u izdanju 24sata na svim kioscima i na mondo.hr dostupan je po cijeni od 59,90 kuna)