SPLIT i palača malog pastira (Jürgen Tern, novinar i politički komentator)

Mjesto za mirovinu, mjesto izgnanstva, utvrda kao utočište: palača cara Dioklecijana jezgra je grada Splita i još je njegovo živo središte – moderan život u antičkim kulisama. Pogled s tornja pokazuje krov katedrale (nekoć Dioklecijanov mauzolej) i Srebrna vrata. Na gradu se vidi da je izniknuo iz palače. Nekoliko tisuća Splićana i dalje živi unutar njezinih zidova: gusto zbijeni, stisnuti kao u getu na iskrivljenom tlocrtu antičkog zdanja, uvečer u šetnji ispred južne, reprezentativne i raskošne strane uz luku. Neupućeni stranac koji se ondje zatekne u kasni sat isprva neće primijetiti Dioklecijanov starački dvorac i njegove kiklopske dimenzije. Raskošnu južnu stranu, čije su podnožje nekoć zapljuskivali jadranski valovi, stoljeća su prekrila i načičkala gustim nizom kuća nalik na lastavičja gnijezda.

Tek kad se u mediteranskom večernjem metežu koji čovjeka – u usporedbi s nadmenim držanjem Dubrovnika – zapahne daškom stare Austrije i njezinih provincija, zadobije odmak od sivih kamenih masa, na pola visine, u kamenim naborima građevine, uoče se ostaci stupovlja i njihove carske pompoznosti, iza kojega se pružao bel etage tog vojničkog i reformatorskog cara ilirskoga podrijetla. U gunguli koja se šeće po Titovoj rivi povremeno se može primijetiti muževno-grubi profil koji podsjeća na portret s Dioklecijanova novčića. U Splitu se nisam mogao oteti predodžbi sličnosti između njih dvojice: između pojave tog ilirskog Augusta koji je ovdje podigao svoju staračku rezidenciju, penzijopolis, i držanja maršala Tita, koji svoje kasne, nestrpljivošću obilježene brige zbog neizvjesnosti nasljeđa prevrće na jadranskom utočištu Brijunima, vladajući na revolucionarnim izdancima ilirizma, doduše, nespreman povući se s vlasti poput Dioklecijana – obojica pastiri u svojim seoskim počecima, vojnim zanatom dogurali do zapovijedanja, vladanja, preokreta i obnove, da bi naposljetku postali predmetom ritualnog obožavanja. U isparavanjima večernjih mirisa koji uglavnom dolaze iz raščišćenih “podruma” Dioklecijanove palače, čovjeku svašta padne na pamet.

Sam Split nije zarobljen u prošlosti; neopterećeno se ophodi sa svojim kamenjem i duhovima, ne živi u muzeju sebe sama. Kao da je svjestan dioklecijanskog podrijetla, ali bez pretencioznosti; njegova egzistencija iz dana u dan teče palačom i uz okamine epoha. Ali grad ne njeguje ništa slično rothenburškom romantizmu, u svakom slučaju ne izvan okvira turističkog deviznog biznisa. Radni život u Dalmaciji pretežak je za nostalgiju, zrak je prečist, ljudi previše usredotočeni na ovdje i sada. Split mora raditi, savladati sadašnjost, stvoriti nove proizvodne pogone za brojne, stalno nove, doseljenike iz škrtoga, krševitog zaleđa. Izrastao je u velik grad, pa ipak sa svih strana s rubova u nj proviruju selo i siromaštvo. Po broju stanovnika, veličini luke i industrijskoj proizvodnji zaostaje za Rijekom, koja se doima poduzetnijom i ustrajnijom; ali stranom promatraču čini se “modernijim”, živahnijim od Dubrovnika, zaljubljenog u vlastitu ljepotu i užitak. Širenjem industrije Split i Solin, antička Salona, srastaju s poljem ruševina iz kasnorimskoga doba, jedinstvenim u Dalmaciji.

Putnik se možda koleba bi li svoj odnos prema Splitu više vezao uz palaču, čiji se razmjeri, uglavnom potonuli u previranjima povijesti, razotkrivaju tek pri intenzivnom promatranju i obilaženju, ili uz kipara Ivana Meštrovića, koji je umro prije jedanaest godina u američkome South Bendu (Indiana), no značajan je dio života proveo u Splitu. Split je mjesto njegove stvaralačke produktivnosti, njegove umjetničke ostavštine i njegove slave. U gradu se na raznim mjestima nailazi na njegove tragove: na primjer, ispred sjevernih Zlatnih vrata, na otkrivenom trgu, uzdiže se kip Grgura Ninskoga, koji, borbeni zagovornik hrvatske nacionalne crkve, s povijesnim patosom projicira 10. stoljeće u sadašnjost. Izvan grada, u moru okrenutom predgrađu Meje, nalazi se Meštrovićeva vila, u kojoj je taj kipar dulje vrijeme živio i radio, takoreći na visokoj nozi; njegov se posjed nastavljao s druge strane ceste, strmo se spuštajući prema moru i zauzimajući velik dio obale. Kuća, velika i svijetla, puna svjedočanstava neiscrpne stvaralačke snage i bujne mašte. Neka od najnježnijih, najumiljatijih nalaze se u bogato zasađenom vrtu.

Ugođaju vjerojatno pridonosi okruženje. Iskušenje je veliko da se upotrijebi talijanska riječ, i to ne samo radi praktičnosti. Jer četvrt vila Meje, koja se proteže duž južne padine Marjana – uzvisine od jedva dvjesto metara s koje se pruža pogled prema otočju – a nastala je u plutokratskoj eri između dvaju ratova, podsjeća na talijanske villeggiature i na njihov uzor hedonističkog načina življenja. Gajim svoje sumnje da se tu nazire kasniji venecijanski odsjaj. I Spalato, pod kojim je imenom moja generacija uvrstila Split u svoj geografski pojmovni repertoar, četiri se stoljeća (do jednog od Napoleonovih mirovnih ugovora, 1797.) nalazio pod snažnim utjecajem i zaštitom Duždeve Republike, prije nego što je, nakon Bečkoga kongresa i njegovih ravnotežnih akrobacija, postao središte austrijske krunske zemlje Dalmacije, ali ubrzo i jedno od žarišta hrvatskog narodnog preporoda. Kao što rekoh, imam svoje sumnje: ne suočavamo li se u Mejama – i drugdje – ipak više s pojavama zajedničkog jadranskog nasljeđa u životnom osjećaju, dokolici i ukusu? Čemu je, doduše, Venecija u mnogočemu pridonijela: u međusobnom procesu prožimanja? Nacionalizam (koliko god da je nekim europskim narodima trebao njegov poticaj da se u potpunosti razviju) zasigurno nam zamagljuje pogled. Kad je riječ o krajevima koji su služili kao široka područja postupnih prijelaza, on iskrivljuje proporcije.

Split između dvaju svjetskih ratova nije kao Zadar (Zara) morao zanijekati svoje slavenstvo i svoju hrvatsku nacionalnu svijest. U 19. stoljeću u Splitu se vodila uporna borba između dalmatinskih autonomaša i Hrvatske narodne stranke, koja je, međutim, već 1882. bila odlučena u korist nacionalizma. Tako je i Split tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u partizanskom pokretu, to više što je grad najprije morao podnositi oko dvije godine okupacije Italije, željne jadranske obale, a potom, od rujna 1943. do listopada 1944., još i njemački okupacijski režim. To je – kako posjetitelj povremeno može primijetiti – ostavilo traga u sjećanju ljudi, što im se ne može zamjeriti. U Splitu je, a ne u glavnom gradu Zagrebu, 14. travnja 1945. osnovana Narodna Republika Hrvatska – u vijećnici iz 15. stoljeća u kojoj se danas nalazi Etnografski muzej. Otad, u to se posjetitelj može uvjeriti, Split u potpunosti, a ne samo pasivno, sudjeluje u sudbini Hrvatske, iako blaga mediteranska klima i opuštenost dalmatinske urbanosti katkad mogu izazvati dojam distanciranosti.

Individualnost Splita na kraju uvijek ponovno vodi do palače – napola oronulog i začaranog središta grada, geta ispunjenog mirisima, čežnjama i patnjama minulih stoljeća. I ime grada potječe od dvorca: Aspalathos. Kad su Avari i Slaveni, stremeći blagostanju obalnih krajeva, početkom 7. stoljeća do temelja opljačkali prijestolnicu provincije Salonu, dio odbjeglih stanovnika sklonio se iza zidina dioklecijanskog utvrđenja. Od toga je nastao grad koji je tražio zaštitu u sve tješnjem stiskanju građana, a u njegovu se carsku otvorenost ugnijezdilo novo doba uskogrudnog utočišta – dok se potom prenapučen grad nije izlio preko zidova ostarjele, opustošene, prenamijenjene palače. Dioklecijan ju je dao podignuti oko 300. godine u kraju svoga djetinjstva prema kasnorimskoj predodžbi o strogo propisanom ceremonijalu koji odražava uređenost cjelokupnog života: ne toliko kao rimsku villu rusticu nego više kao utvrđeni vojni logor, nepravilni četverokut, čiji se plato blago spuštao prema moru, tako da je nastala ona prizemna “podrumska etaža”, čijem još nedovršenom iskapanju dugujemo spoznaje o tlocrtu, strukturi i značenju carevih odaja na katu iznad, iza spomenute svečane lođe i stupova.

Taj promaknuti vojni plaćenik iz ilirske provincije, kojeg je carem proglasila rimska vojska na istoku, čvrstom je rukom donekle obnovio gospodarsko, kulturno i pravno jedinstvo Carstva: kasnoantička obnova koju će Konstantin dovršiti uspostavom kršćanske državne crkve. Dioklecijan je najprije namjeravao osigurati potrebe vojske, svojih, da se tako izrazimo, suučesnika, u svakom slučaju izvora svoje moći. Prenapuhana carska birokracija za njega je također bila sredstvo izrabljivanja. Sebe sama car je vidio kao središte teokratskog sustava, totalitarizma svog vremena; kao Jupiterova sina, predmet obožavanja svojih podanika. Znanstvena zajednica smatra da u carskoj umirovljeničkoj palači prepoznaje odraz sustava birokratskog centralizma: “Promjenu najuočljivije simbolizira to što Dioklecijan svoju staračku palaču u Splitu (Dalmaciji) nije dao izgraditi po uzoru na palače i vile u Rimu, već prema uzoru na vojni logor rimske vojske.” Tako možemo pročitati u relevantnom svesku svjetske povijesti u izdanju Fischera (Millar o kasnom Rimu). Dioklecijan se nastanio u svojoj umirovljeničkoj rezidenciji, koju je zamislio i kao svoju grobnicu, 305. godine, nakon fizičkog sloma i abdikacije – još prije nego što su palača s mauzolejem, hramovima i smještajem za gardu bili dovršeni. Stres, kako bismo se danas izrazili, bio je golem, već samo i zbog dugih, napornih putovanja kroz prostranstva vječito uzdrmanog Carstva, kao i zbog stalnih sklonosti državnim udarima raznih vojnih odreda. Nazivali su ga suzdržanim šutljivcem i velikim pragmatičarom, nalik na Vilima Oranskog. Iz mirovine je poslije još jednom s nekadašnjim carskim autoritetom, ali bez većeg uspjeha, pokušao intervenirati u predkonstantinske nemire u Carstvu. U palači je čekao smrt, tik do svog mauzoleja, čija nam je izvorna arhitektonska struktura uglavnom ostala očuvana zahvaljujući činjenici da ga je nekoliko stoljeća poslije prvi splitski nadbiskup prenamijenio u kršćansku katedralu. Za razliku od njega, Dioklecijanov je sarkofag nestao u ruševinama povijesti. Poneki istraživač palače pretpostavlja da su krhotine porfira pohranjene u Arheološkome muzeju ostaci razbijena sarkofaga tog cara, koji je neumoljivo sudio vođama kršćanskih zajednica, smatrajući ih protivnicima poretka i ustava.

Divovska jedinstvena palača prevelika je za vidno polje običnog šetača, predebeo je sloj ruševina promjena životnog stila i smisla postojanja, vanjski je grad s isuviše pipaka prodro u antičku jezgru, a da bi sam pogled bio dovoljan. Treba si dati vremena, ne treba se bojati tog zdanja. Duh mjesta na koncu se može pronaći jednako netaknut kao i pogled prema Braču, koji je osigurao mramor za palaču: vedar na ljetnom povjetarcu, ozbiljan u svakodnevnom poslu, čovječan u igri, osim ako se ne probude strasti. A onaj kome palača – iako vraćena u život malih ljudi – ipak stišće grudi kao simbol državne svemoći, neka se okrene prema jugu i ode do Brela, neka legne na oblutke pod borove malog rta: poželjet će se vratiti u Dalmaciju.

Zadar ili maraskino i kraljevi (Stephan Vajda, mađarsko-britanski matematičar)

Do kraja Prvog svjetskog rata Zadar je bio glavni grad Dalmacije. Zatim, od 1920. do 1946., slijedio je intermeco kao talijanska enklava, a sada je Zadar središte sjeverne Dalmacije – stari grad s lijepim građevinama koji je ostao mlad: na našoj slici zvonik katedrale i moćna kružna građevina Svetog Donata. Preporučuje se doći brodom (koji polako, katkad svečano i s puno iščekivanja klizi između nizova kuća prema pristaništu na Radničkoj obali) ili se barem praviti kao da si upravo došao brodom. Od auta ovdje ionako nema nikakve koristi, valja ga ostaviti već ispred gradskih zidina, ispred moćnih vrata samoga grada. Otkad ljudi ovdje pamte, između Porta Marina (Morska vrata) i Porta Terraferma (Kopnena vrata), šetnja s noge na nogu jedini je primjereni način kretanja.

Zadarsku pješačku zonu nisu pod pritiskom javnog mišljenja uredili namrgođeni lokalni političari u doba prijeteće potpune motorizacije; ona je organski izrasla tijekom dvije tisuće godina s kalama i trgovima, skalama i zakucima, arkadama i prolazima, s trgovinama, svodovima i cisternama, s kriptama, kapelama, kanalima i kulama izvorno ilirske luke koja se nekoć zvala Idessa, zatim Jadera, Diadora i Zara i koja je od Konstantina Porfirogeneta VII., grimiznorođenoga bizantskoga cara (905.-959.), do kraja Prvog svjetskog rata bila glavni grad Dalmacije; melting pot europskog juga u malome, sveudilj okrenut pomorskim pustolovinama, svjetlucavo modrom izazovu Jadrana.

Umotan u iskonski miris morske soli, algi i ribe, s triju strana okružen morem, izdužen, relativno uzak, Zadar i sam izgleda poput usidrena broda, kamene galije, čvrsto privezan pred brežuljkastim, plodnim zaleđem Ravnih kotara, kao da šarolika, nasumično sakupljena posada upravo galameći i užurbano na palubu tovari svježe povrće, voće, stoku i pitku vodu. Ima pravi zapovjedni most koji se uzdiže poviše jugozapadnoga gradskog bedema, u blizini palmi i tamarisa Parka Vladimira Nazora. Premješten je ovamo s palube rashodovanog broda i služi za vježbu učenicima pomorske škole.

Ali može se promatrati i kao tajni znak grada, simbol za neprestano međudjelovanje čovjeka i mora koje je ovdje, čini se, još najvažnije. Zanos prvog susreta sa Zadrom (pa i ponovnog susreta nakon mnogo godina) zatekne čak i oprezne i skeptične, blazirane i snobove; naime, budi i istodobno utažuje gotovo atavističku čežnju za mediteranskom srećom, koja u prvom trenutku jedva da se može definirati, za srećom koja, sastavljena od nevažnih krhotina, morske izmaglice, jarke svjetlosti i tople sjene, šturih pokreta u crno odjevene seljanke ili zvonkih povika dvaju mladih ribara ispred mola, nikad ne razočarava. Crvenkasto-smeđe ziđe izdiše sunce, u mekoj polutami uskih kala lebdi vedri metež glasova i odjednom primijetimo, ne popivši previše slavnog maraskina (gorko-slatkog likera destiliranog od višnje maraske), da se grad pod punim nebeskim jedrima sprema isploviti na pučinu.

Kad se usred gomile putnika polako spuštate brodskim ljestvama, obratite pozornost na jasno ocrtanu vizuru grada, koja, posebno noću (brodovi najčešće pristaju noću), ima određenu sličnost sa scenografijom. Možda ste dospjeli u neki Shakespeareov ili Goldonijev komad, u svakom slučaju u neku klasičnu komediju s pokojim tragičnim elementom, ali i prožetu erotičnim pasažama. Dolazak broda ovdje još predstavlja svečanost i senzaciju, to je majstorski insceniran komad pod vedrim nebom. Pučanstvo predstavlja kor, statiste i neslužbeni odbor za doček istodobno, postrojavaju se, grupiraju se, smiju se, dovikuju, mjerkaju i mašu, ispunjavajući gotovo mitsku obvezu minulih vremena, u kojima brod i luka nisu značili ništa drugo doli život sam.

Obratite pozornost, jer kročite na drevne obale, liburnsko i starorimsko područje: kvadratna mreža grada, trezveni sustav ravnih ulica pod pravim kutom potječe još iz čvrstih temelja Pax Romane. Ali vaša stopala već dodiruju svetu hrvatsku zemlju i od sada ste gosti mađarskih kraljeva i venecijanskog dužda. A u kavani Café Central na glavnome, Narodnom trgu, nekadašnjoj platei magni, koji je i dalje središte zadarskog društvenog života, riječi staroga konobara na njemačkome, “Izvolite, gospodo”, zvuče kao prisan pozdrav u mentalitet pretvorena povijesnog nemara koji, i dalje prisutan, iako više ne postoji, pruža nostalgični osmijeh jednog potonulog svijeta, izblijedjeli austrougarski čar.

Ali, iako slojevi vremena, grčkoga i rimskoga, ugarskoga, mletačkoga i austrijskoga, jasno izmiješani i obogaćeni značajnim tragovima sveprisutne slavenske supstance, vidljivo okrenuti prema van, na svakom koraku predstavljaju doista “veliku povijest” – Zadar nipošto nije muzej nataložene prošlosti. Naime, bilo na nekadašnjem rimskom forumu, ispred venecijanske Kapetanove palače ili na širokoj Obali maršala Tita, scenom vlada mladež: studenti filozofije sa Sveučilišta, mladi docenti i profesori Instituta Jugoslavenske Akademije, katkad prilično svadljivi po pitanju znanja i istine, slikari, pisci i novinari, koji se svi, vjerni dalmatinskom nasljeđu strastvene predanosti, bave politikom ili je makar otvoreno komentiraju. Na obali, od Rijeke do Herceg Novog, Zadar neosporno slovi kao duhovno središte; sve šišti i vrije u neprekidnoj borbi za usavršavanje teorije i prakse eksperimenta “jugoslavenskog socijalizma”. Ubrzo ćete primijetiti da se ovdje i geografski i meteorološki pojmovi, kao “mediteranski” ili “suptropski”, ponajprije odnose na duševnu temperaturu.

Zadar mami. Već prvi posjet budi želju za povratkom ili čak pripadnošću. Snažna privlačnost kojom grad zrači za stranca (a da se za njega ne otima u pravom smislu riječi) ostavila je doista neobične tragove. Navodno je čak i dragi Bog ovdje, oduševljen krajem i ljudima, dao za sebe podignuti dom, crkvu svetog Frane, koja još i danas stoji na Trgu Vranjanina, naknadno više puta obnavljana od strane ovozemaljskih arhitekata. Pobožna predaja, slijedeći osebujan dalmatinski način razmišljanja, koji uvijek nastoji u ravnoteži održati razigranost i ushit s dozom trezvenog promišljanja, navodi egzaktne brojke: nebeskom ocu trebalo je četrdesetak godina rada, božansko je djelo dovršeno za Uskrs godine 1283. Ukrašavanje jednobrodne gotičke crkve Svemogući je tad prepustio talijanskim majstorima, Jacopu Palmi, Lazarru Bastianiju i Giovanniju di Giacomonda da Borgo Sansepolcro, čije je ime možda još ljepše od korskih sjedala iza oltara koja je on izrezbario.

Irski redovnik Donat, biskup Fiesolea u Toskani, zaslijepljen živopisnim pričama bogobojaznih mornara već je u 9. stoljeću pohitao u Zadar te je ostao u gradu do smrti, koja se uvelike oplakivala. Mora da je bio neobičan diletant jer je izgradio najneobičniju crkvu u Dalmaciji, Kristovu utvrdu projektiranu kao kružnu građevinu, dijelom od ostataka foruma, punih natpisa, pri čemu je nesmiljeno kršio klasična mjerila rimske, bizantske i romaničke arhitekture. Nastalo je masivno zdanje, napola bazilika, napola amfiteatar, s puškarnicama i spiralnim stubama srednjovjekovnog burga, s takozvanim matronejem, galerijom za žene ispod krova. Stručnjaci su odavno odustali od pokušaja da crkvu svetog Donata, koja je privremeno služila i kao arsenal i zatvorena tržnica, a sad zasjala u novom sjaju, svrstati u neku epohu crkvene arhitekture. Dive joj se bez riječi.

Danas najviši toranj u Dalmaciji, romanički zvonik crkvice svete Marije iz 12. stoljeća, također je izgradio stranac, mađarski kralj Koloman, zvan Knjigoljubac. Njegovi su nasljednici branili ljubljeni Zadar tijekom 300 godina s manje ili više sreće, sve dok jedan nemaran rođak, Ladislav Napuljski, nije 1409. u bescjenje prodao Veneciji grad sa svim njegovim inventarom i življem za jedinstvenu cijenu od sto tisuća dukata. Na četiri kapitela zvonika uklesano je ime prvog ugarsko-hrvatskoga kralja, rex Colomanus, čiji su dobri, za ono vrijeme iznenađujuće napredni, zakoni presudno utjecali na pravosuđe u Dalmaciji. Njegovom slavnom uredbom “De strigis quae non sunt nulla questio fiat” (protiv vještica, koje ne postoje, neće se voditi nikakva istraga) i u Zadru su zabranjeni progoni i mučenja vještica. Blagotvorne posljedice tog dekreta još se i danas mogu primijetiti, kad horde mladih zgodnih vještica sa svojim opasnim čarobnim pogledima u metežu svakovečernje šetnje prolaze od Narodnog trga uz arkade Ulice Ive Lole Ribara.

Nemojte propustiti večernju šetnju. Počinje pri zalasku sunca i ubrzo preplavi unutrašnjost grada. Naizgled besmisleno hodanje gore-dolje, između nevidljivih granica i magičnih punktova, svakodnevno pokazivanje radosti življenja koje ovdje, u zatvorenosti zajednice kao da ne poznaje ni osamljenost ni poteškoće u komunikaciji; gotovo obredna povorka otvorenih pogleda, znatiželje i prijateljstva, zanosan manifest oblika života koji je sjeverno od Alpa već postao upitan, grada koji ne odvaja nego spaja, koji sretno dokazuje svoju opravdanost time što prenosi samorazumljivost ljudskosti koja neprekinuto seže iz prošlosti u sadašnjost, kao spoznaju i nadu koje su nam svima toliko potrebne, a gotovo su zaboravljene.

NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU