Pri kraju sezone zagrebačkog HNK ravnatelj Drame Ivica Buljan zadovoljan je učinjenim. A budući da je, osim užeprofesionalnih, uvijek zainteresiran za "kontekstualne” okolnosti - po kojima teatar dobiva, izgleda, sve veći smisao koji prepoznaje brojnija publika - o tim stvarima razgovaramo.

U sklopu projekta "Drama goes Digital”, koji realizira Europska kazališna konvencija, nedavno ste u Oslu u Det Norske Teatretu režirali Krležino "Kraljevo”, uz odlične kritike. Kakvo je to bilo iskustvo? A pitanje radnih uvjeta, čini se, posebno je zanimljivo? Protestantska etika ogleda se i u teatru, po hijerarhiji svih kazališnih radnika…

Det Norske Teatret je narodno norveško kazalište u kojemu se predstave izvode na novonorveškom jeziku. Ima pet pozornica, stotinjak angažiranih glumaca s različitim vrstama ugovora. Na repertoaru imaju klasične i suvremene nacionalne i svjetske komade, mjuzikle, predstave za djecu. Redovit gost redatelj tamo je Robert Wilson, koji je postavio novi komad "Edda”, nacionalnog barda Jona Fossea. Grad i država obilno financiraju brojna kazališta u gradu, Opera u Oslu je svjetska arhitektonska senzacija. Produkcija novih predstava je ogromna, ali i broj posjetitelja. Stil glume bi se mogao nazvati nekom skandinavskom verzijom Stanislavskog. Bilo mi je veliko iznenađenje kad sam vidio da su glumci ozvučeni u svim predstavama. Organizacija je složena, ali za sve vrijedi visoka radna etika. Možda je najveći izazov dobiti glumce da se izvuku iz interpretativnoga koda u istraživački, divljiji način na granici između teatra i performansa, ali kad u njega uđu, onda mu se predaju bez ostatka.

Jedan ste od rijetkih domaćih redatelja koji Krležu često "radi” u teatru - što gledamo kao uporan pokušaj da se Krležin tekst "vrati” u fokus interesa, nasuprot naglašenim festivalskim tendencijama koji inzistiraju na performativima poput Krležinih "privatnih navika” posluživanjem kremšnita i javnim razgovorima u njegovoj zagrebačkoj "rezidenciji”? Kakvu recepciju - ako nije oholo reći - "zaslužuje” Krležin tekst?

Krležin opus na stanovit način je povijest mojeg obrazovanja i ulaska u svijet kulture. Čitanje Krleže naučilo me da se mogu izraziti javno i politički. Umjesto političara, od kojih očekujemo rješenja, Krleža nam je već na početku dvadesetog stoljeća, kao narodu, ponudio zdravu pamet, obrazovanje umjesto zatucanosti, kritičnost umjesto bespogovornog vjerovanja totemima religije ili totalitarnih režima. On je istinski bio zainteresiran za nas, za opamećivanje ugnjetenih klasa. Projekt Enciklopedije zakašnjeli je prosvjetiteljski dar jednom narodu. Naučio nas je kako da koristimo novine, televiziju i književnost. Nevjerojatno je kako smo malo naučili od pisca koji nam nije dao da se osjećamo poniženi od atributa vlasti, haljama klera, njegovim načinom govora, njegovim tjelohraniteljima. Ali naša znanost o književnosti i školski sistem učinili su Krležu odbojnim. Kao svoju, ali vrlo osobnu, zadaću preuzeo sam zastupanje stava da je njegova književnost zainteresirana za nas.

Nakon ushićenih kritika "Kraljeva", pojavila se u Oslu jedna koja je indikativna za razumijevanje Krležina teksta kod strane publike. Spočitava se u toj kritici "loš tretman ženskih likova": što bi onda trebalo slati na Krležinu adresu?

Život u Norveškoj obilježen je političkom korektnosti. Prava tema "Kraljeva” je kako ljudi pate od isključenja, dominacije, siromaštva. Predstava se sastoji od niza vinjeta – to su scene iz stvarnog života uobličene u performanse - a otkrivaju konstantan nedostatak novca za hranu. U "Kraljevu” se krade, orgija, događaju se nacionalistički ispadi, tuče, u pozadini su velike prometne nesreće i ekološke katastrofe. Narod nasjeda na prevare lažnih mesija i sitnih politikanata. O anatomiji nasilja, bestijalnosti čovjeka koji se ne uspijeva socijalizirati, naučio sam najviše upravo od norveškog anarhističkog autora Jensa Bjorneboea kojeg je kod nas objavio Zoran Senta. Kada ste podvrgnuti beskonačnom nasilju, u svakoj situaciji, u svakom trenutku svog života, vrlo često ćete krenuti u nasilje protiv drugih. A jedan od instrumenata ovog svakodnevnog nasilja je kult muškosti. Krleža precizno opisuje tipične muške aktivnosti na raskalašenom sajmištu, ali ne da bi ih veličao, već gorko ismijao. Prikazujući najstrašnija poniženja žena, ali i nekih slabijih muškaraca u trilogiji Paradise, Ulrich Seidl se ne izražava seksistički, već naprotiv, staje na stranu slabijih. Takva je bila i moja namjera.

Vaše uprizorenje romana Kristiana Novaka "Ciganin, ali najljepši" jedno je od zapaženijih u repertoaru: ističemo to kao pitanje o ulogu suvremene domaće proze. Ako literatura nalazi put do teatra to bi onda, ironično ili ne, bila dobra poluga prema "nacionalnoj strategiji poticanja čitanja"?

Značajne predstave i autori danas, barem oni kojima se divim, protive se starom kazalištu: baš zato se onda mogu shvatiti kao umjetnička djela. Tu bih naveo autore poput Miloa Raua, Mohameda El Khatiba, Edouarda Louisa… Njihova djela nisu tradicionalne drame već stoje na razmeđu proze, poezije i dijaloga. Dosad sam postavio Mesarićevu "Garažu”, "Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić, "Adio kauboju” Olje Savičević Ivančević, sad Novakovog "Ciganina”. Pasionirani sam čitatelj i pratim svu domaću proznu produkciju. Zato sam smatrao da joj je mjesto i u HNK. Proza se nekad smatrala "viškom”, ali ona čini se brže osvaja prostore suvremenosti od dramatike. Smatram da postoji nešto kao nezdrav konzervativizam kod elitnih ljubitelja kazališta. Zato se u HNK pokušavamo tako široko otvoriti publici koja kod nas dolazi vrlo često prvi put. Prema toj velikoj zgradi ima još puno ljutnje zbog vanjskog sjaja koji širi oko sebe. Malograđansko kazalište nas uvijek od nečega pošteđuje, ono navodno "otvara umove”, ali u većini slučajeva teatar je način isključivanja. Veliki teatar Elfriede Jelinek, Thomasa Bernhardta ili Jeana Geneta uvijek postavlja pitanje: što kazalište isključuje da bi se uspostavilo kao kazalište, kakve stvarnosti, kakve živote? Kada francuski autor marokanskog porijekla Mohamed El Khatib prikazuje živote čistačica, nogometnih navijača, imigranata, ili kad Edouard Louis piše o homoseksualnosti, svaki put prisilno uključuju u kazalište ono što je iz njega bilo nasilno izbačeno.

U HNK prošle je sezone gost redatelj bio Litvanac Eimuntas Nekrošius. Kakav je Nekrošiusov učinak?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Trebalo bi prvo redefinirati pojam narodnog kazališta. Hrvatska je u Europskoj Uniji, nedostaje svakodnevno izvještavanje o tome što se događa u Europskom parlamentu, kako žive Irska, Španjolska, Bugarska i Poljska. HNK je europsko kazalište, naša je želja suočiti ansambl i publiku s tekstovima, režijama iz naše šire zajednice. U prvoj sezoni smo s Pippom Delbonom zamislili izbjegličku temu. Predstava "Evanđelje” izazvala je pravi šok. Bili su tu Polly Trischler, redateljica iz Britanije, Erik Ulfsby iz Norveške koji je postavio Ibsena, i veliki majstor Nekrošius. On je predstavnik ruske škole, nastavljač dugačke tradicije psihološkog realizma koji ne robuje historicističkom modelu koji vlada ruskim kazalištem, a u tragovima smo ga nalazili kod naše postgavelijanske generacije. Njegovi radovi spoj su metafizičke druidske tradicije sa simbolističkim kazalištem. Nekrošius od glumaca traži uranjanje u arhetipske slike, strahovitu kondiciju. Njegovi glumci su povlašteni pjesnici ovog vremena nesklonog poeziji. Ostavlja velike prostore za individualne kreacije. Publika u Sankt Peterburgu i Budimpešti, gdje smo gostovali s "Ivanovom” - reagirala je euforično.

Koja je uloga teatra? Pitanje se čini plauzibilno ali tvrdimo da nije, već po ogromnom interesu domaće publike za teatar. A je li veći interes publike povezan, možda, s političkom atmosferom od koje kao da razumni građani dižu ruke? Poput blagotvornog političkog resentimana u smjeru "kazališne stvarnosti"?

Impresioniran sam brojem posjetitelja na našim predstavama koje su redom prepune. To emanira snažan oslobađajući potencijal. Ovaj teatar se oblikuje kroz politiku, na način kako je to radio Fassbinder sedamdesetih godina korištenjem jezika radničke klase. Kršenje čistoće kazališta je pokušaj da ono reagira na važne i goruće teme - dominaciju, nasilje, preživljavanje, istinu, ljubav. Neko vrijeme me zaokupljala literatura Roberta Bolana, a zadnjih godina je to Karl Ove Knausgaard i radikalni šok koji izaziva njegovo pisanje. Mislim da bi teatar trebao biti dovoljno hrabar da pokušava definirati vlastitu konstrukciju na nov način. Jedna od revolucija u suvremenoj umjetnosti bila je uporaba materijala koji su prethodno bili isključeni - plastični predmeti, papiri, razbijene boce, staklo i smeće da bi se stvorila umjetnost iz ne-umjetnosti. Ideja "Kraljeva” u Oslu ili "Balkona” koji sam radio u Münchenu je ne oslanjati se na profinjene literarne materijale i kazališne postupke, nego koristiti trenutke svoga života i tuđa iskustva poput odbačenih komadića papira, plastike, stakla i pokušati od njih napraviti umjetnost. U "Kraljevu” su to prizori iz sinjskih kolovoških proslava Alke i Velike Gospe, u "Balkonu” reality show kakve sam viđao u Splitu, ili po opskurnim ulicama gradova koji su već daleki dio moje prošlosti.

U medijskom se, kolokvijalnom, diskursu uvriježila "podjela” domaće političke desnice na radikalnu i "umjereniju" (hadezeovsku ili konzervativnu, demokršćansku, kakvu već?). Ali to miriši na alibi podjele? Ima li takva "podjela" smisla?

Nema, nažalost. I to od trenutka kad je tzv. umjerena desnica usisala anticivilizacijske sekte i pod svojom ih kabanicom uvela u Sabor. Naša je kulturna elita odbijala biti kritična prema barbarskim nasrtajima, i tako su devastirano školstvo, javni mediji, sveučilište. Sad nam se to vraća. Biti apolitičan olakšava status quo, podupire moćne nad slabijima. Mnogi ljudi iz kulturnih krugova ne žele govoriti o politici jer su zaštićeni od grubih posljedica političkih promjena sitnim povlasticama. Ljudi u našoj zemlji su neprestano obilježeni posljedicama političkih izbora. One se danas manifestiraju u povećanju siromaštva, drastičnom zagađenju okoliša kojem smo svjedoci u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Splitu. Danas se svi mogu žaliti na vladu, no političke odluke više nisu usmjerene na to da ljudi žive dostojanstveno. Politika nije pitanje riječi, to je pitanje pukog preživljavanja zbog kojeg mnogi odlaze iz zemlje. A u to vrijeme, obiteljaši, hrastaši i slični bave se ukidanjem preostalih civilizacijskih stečevina.

Što bi onda bilo osnovno pitanje lijeve političke perspektive? Što sve podrazumijeva, gdje se u domaćem kontekstu nalazi ljevica? I zašto se ljevica kod nas ne trudi oko "autotematizacije"?

Ljevica može biti snažna samo kad odbije prihvatiti jezik ekstremne desnice. Parazitska desnica vodi neprestane kampanje u kojima nameće teme obitelji, nacije, sigurnosti, i olako se poigrava ratnim temama. Ljevica je žestoki gubitnik kad se obazire na kosti bačene s desna. Naprimjer, u Sjedinjenim Državama progresivne novine troše vrijeme pišući o Trumpu, pokušavajući dokazati da je u krivu. Zašto uopće treba pokazivati da je u krivu i da ne govori istinu, kada to već svi znaju?
Kada se ljevica odaziva, zatvara se u teme koje je odabrala desnica, umjesto da postavlja vlastita pitanja, umjesto da temeljito izmijeni politički govor. Odgovarajući na desno, ljevica legitimira teme postavljene s desna. Ona nažalost potvrđuje da opće civilizacijske vrijednosti poput prava manjinskih zajednica uopće mogu biti pitanja o kojima se može govoriti. A mislim da bi se demokracija uz razgovor o brojnim društvenim temama trebala sastojati i od zatvaranja određenih rasprava.
Demokracija kojoj bi ljevica trebala težiti jest stav da postoje neka pitanja na koja ne želimo odgovoriti jer ih odgovor, pa čak i kritički - čini legitimnim. Ako se prihvati obiteljaški diskurs, on se legitimira kroz negiranje prava žena, nacionalnih i rodnih skupina. Rehabilitacija fašističkih znakova odvija se brzo i uporno. Umjesto da obrazovanje, kultura i znanost, univerzalni dohodak, mirovine, prava obespravljenih i potplaćenih budu konstantne teme ljevice, ona se gubi u jalovim odgovorima.