Tena Nemet Brankov: 'Klečanje na trgu je pritisak i simboličko nasilje'

Potkraj prošle godine na maloj sceni Gavelle izvedena je komorna predstava “Rondo” u režiji Janka Rakoša, dugogodišnjeg člana toga kazališta, koja je nastala prema istoimenoj kultnoj Berkovićevoj drami iz 1966. godine. Ta suptilna studija međuljudskih odnosa tematizira odnos između sredovječnog dizajnera Feđe i njegove mlade supruge Nede te povučenog suca Mladena, a na scenu donosi, uz šah, duh te atmosferu Zagreba iz šezdesetih. Uspjehu predstave uveliko je pridonijela i Tena Nemet Brankov, mlada i talentirana, ali itekako uspješna glumica, koja je utjelovila lik Nede, ostvarivši u svojoj interpretaciji, kao i njezini stariji i iskusniji glumački partneri - Filip Šovagović i Franjo Dijak, važan pomak od interpretacije Milene Dravić u Berkovićevu filmu. Time je još jednom potvrdila svoj talent i potrebu za glumačkim istraživanjem.

- Naše vrijeme razlikuje se od Berkovićeva po tome što je tad postojala neka vrsta samozatajnosti i dostojanstva, nije sve bilo tako transparentno, nije bilo društvenih mreža i ljudi su bili malo zatvoreniji te nisu odmah komunicirali osjećajima. Zbog toga je to bio dobar glumački zadatak - kazala je Tena Nemet Brankov, koja je odrasla u obitelji pokojnih Gavellinih glumaca Marine Nemet i Slavka Brankova, u kojoj su njegovali ljubav prema kazalištu, filmovima, knjigama i dobroj glazbi, što ju je oblikovalo i usmjerilo prema umjetnosti.

Profesionalne angažmane počela je dobivati vrlo rano, već na prvim godinama akademije, kad je angažirana u seriji za mlade “Nemoj nikome reći”, a ubrzo je zaigrala i u prvoj kazališnoj predstavi kao alternacija Ivani Roščić u “Finim mrtvim djevojkama”. U tom uzbudljivom i izazovnom životnom razdoblju paralelno je radila i studirala, što nije bilo lako, no stekla je važna iskustva koja su formirala njezin glumački identitet. Trenutačno glumi, osim u “Rondu”, u “Don Juanu”, “Medeji”, “Majci”, “Što na podu spavaš”, što smatra svojom najzahtjevnijom ulogom, te u “Hotelu Zagorje”, a priprema novu ulogu u autorskom projektu Kokana Mladenovića “Carmina Burana”, koja će premijerno biti izvedena u ožujku.

Prvu filmsku ulogu dobila je u drami “Trampolin” Zrinke Matijević, za koji je 2016. godine dobila Zlatnu arenu za najbolju žensku sporednu ulogu. Uslijedili su filmovi “Pelikan” Filipa Herakovića i “Pamtim samo sretne dane” Nevija Marasovića, a TV gledateljima predstavila se i kao inspektorica Darija Vukoja u RTL-ovoj seriji “Sjene prošlosti”.

Express: Romantična psihološka drama ‘Rondo’, nastala prema scenariju slavnog Berkovićeva filma, postavljena je prvi put na kazališne daske. Što vama kao predstavnici mlade generacije glumica znači film ‘Rondo’? I zašto je postavljanje ‘Ronda’ važno za Gavellu i za Zagreb?

“Rondo” za mene nije samo kultni film nego rijetko precizan portret emocionalne tišine, potisnutih želja i nemogućnosti iskrene komunikacije. To je film koji govori o ljubavi bez romantiziranja i zato je i danas bolan i aktualan. Kao glumici mlađe generacije važno mi je sudjelovati u dijalogu s takvim nasljeđem, ne da ga kopiramo nego da ga propitujemo iz današnje perspektive. Za Gavellu je “Rondo” važan jer se vraća intimnoj, psihološkoj drami koja traži koncentriranoga gledatelja, a za Zagreb jer oživljava jedno od ključnih djela naše filmske kulture u živom, kazališnom susretu.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Express: Oslanja li se predstava u potpunosti na Berkovićev scenarij ili je redatelj, vaš kolega Janko Rakoš, aktualizirao ili mijenjao priču kako bi ona bolje ‘sjela’ u Malu Gavellu i današnje vrijeme, koje je dinamičnije, brže i površnije od onog Berkovićeva u šezdesetima? I je li Mala Gavella zahvalan prostor za “Rondo”?

Predstava se snažno oslanja na Berkovićev scenarij, ali Janko Rakoš ga čita iz današnjeg vremena. Nema doslovnog aktualiziranja, ali postoji jasna svijest o ritmu, o današnjoj percepciji odnosa i emocionalne distance. Upravo ta suptilnost čini da “Rondo” funkcionira bez potrebe za velikim intervencijama. Mala Gavella izuzetno je zahvalan prostor jer omogućuje blizinu, tišinu i napetost između likova: publika je gotovo uvučena u njihove misli.

Express: U toj karakternoj studiji urbanih likova, kako se zna reći za Berkovićev film, glumite lik Nede, mlade supruge dizajnera Feđe, koja postaje dio ljubavnog trokuta. Kako Neda balansira između supruga Feđe i Mladena, odnosno između nezadovoljstva brakom i nove naklonosti prema sucu?

Neda je žena koja se nalazi između onoga što bi trebala osjećati i onoga što stvarno osjeća. Njezina borba nije moralna u klasičnom smislu nego egzistencijalna: pitanje ima li pravo na želju, na nemir, na promjenu. Feđa predstavlja sigurnost i poznato, Mladen mogućnost drugačijeg pogleda na sebe samu. Neda balansira nespretno, često šutnjom, jer ni sama nema jasan odgovor. Upravo ta neodlučnost čini je duboko ljudskom.

Express: U Gavelli trenutačno glumite jake ženske likove – naslovnu ulogu u ‘Medeji’, zatim jedan od likova u predstavi ‘Don Juan se vraća kući’ i na kraju sporedni ali jednako važan ženski lik u suvremenom komadu ‘Majka’. Sva tri komada govore o ljubavi, braku, nevjeri i egzistenciji, naravno i o ratu i vjeri. Kako vi promišljate ulogu žene u braku? Je li monogamija održiva i što vam je bliže – žena ratnica i buntovnica, ili žena majka?

’Zanimljivo mi je kako se kroz različite tekstove stalno vraćamo istim pitanjima. Uloga žene u braku danas mi se čini otvorenija nego ikad, ali i opterećenija očekivanjima. Monogamija je održiva ako nije zadana kao dogma nego kao svjestan izbor. Osobno ne osjećam potrebu birati između žene ratnice i žene majke, vjerujem da žena može biti oboje, u različitim fazama ili čak istodobno. Najvažnija mi je sloboda izbora.

Express: Nedavno se potpisivala peticija za izmještanje ‘klečavaca’ s Trga bana Jelačića. Kako vi iz perspektive milenijalke gledate na taj njihov ‘performans’ i zahtjeve koje iskazuju? Mislite li da kleče iz uvjerenja ili su oni zapravo plaćenici neke od ultrakonzervativnih grupacija?

Na taj “performans” gledam izrazito kritično. Ne doživljavam ga kao čin osobne pobožnosti nego kao političku demonstraciju upakiranu u religijski okvir. Klečanje na glavnom gradskom trgu s porukama koje zadiru u prava žena, njihovo tijelo i slobodu izbora smatram oblikom pritiska i simboličkog nasilja. Ne zanima me kleče li iz iskrenog uvjerenja ili su organizirani i financirani od ultrakonzervativnih struktura. Rezultat je isti: pokušaj vraćanja društva unatrag. Takvi zahtjevi nisu izraz brige za moral nego potrebe za kontrolom, i kao takvi nemaju što tražiti u javnom prostoru koji pripada svima.

Sandra Simunovic/PIXSELL

Express: Počeli ste glumiti još u vrijeme Akademije, u predstavi ‘Fine mrtve djevojke’, kad ste zamijenili Ivanu Roščić, zatim u teen seriji ‘Nemoj nikome reći’ i filmu ‘Trampolin’, kad ste dobili Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu na Pulskom filmskom festivalu 2016. godine. Koliko su vas kao glumicu odredile te prve uloge? Jesu li vas one usmjerile prema likovima kakve biste voljeli igrati?

Te prve uloge su me snažno oblikovale jer su došle vrlo rano i bile su zahtjevne. Naučile su me odgovornosti prema poslu i prema publici. Ne mislim da su me usmjerile prema određenom tipu likova, ali su mi dale hrabrost da se ne bojim kompleksnih, tamnijih ili ranjivih karaktera. To mi je ostalo važno do danas.

Express: Odrasli ste u obitelji cijenjenoga glumačkog para Marine Nemet i Slavka Brankova, čiji “Smogovci” i danas odjekuju u srcima srednje generacije. Kako je bilo odrastati u takvoj obitelji, na Trešnjevci? Što najviše pamtite iz djetinjstva? I čemu su vas učili roditelji, kojim vrijednostima?

Odrastanje u takvoj obitelji bilo je ispunjeno pričama, humorom i kazalištem, ali i sasvim običnim, toplim trenucima. Trešnjevka mi je ostala kao simbol slobodnog djetinjstva. Roditelji su me učili poštenju, radu i tome da se autoritet ne podrazumijeva nego zaslužuje. I možda najvažnije: učili su me da budem svoja.

Express: Uz rad u Gavelli, snimate serije - trenutno je aktualna ‘Sjene prošlosti’, zatim filmove, kao što je ‘Pamtim samo sretne dane’ i druge. Stječe se dojam da ste pretrpani poslom i obavezama, čak ste priznali da ste doživjeli u 29. godini burnout, što je bilo prilično hrabro, ali i oslobađajuće za druge koji se muče sa sličnim problemom. Što se zapravo dogodilo i kako se danas nosite sa stresom i preopterećenošću?

Burnout se dogodio tiho, bez dramatičnog trenutka. Jednostavno sam shvatila da sam stalno umorna, emotivno ispražnjena i da više ne osjećam radost u stvarima koje volim. Danas puno više slušam svoje tijelo, učim reći ne i prihvatiti da pauza nije slabost. Stres je i dalje prisutan, ali imam alate uz pomoć kojih se s njim nosim.

Express: Vezano za tu temu, mnoga hrvatska istraživanja govore o tome da sve više mladih, osobito pripadnika generacije Z, ima problema s mentalnim zdravljem, od samoozljeđivanja do bulimije, anksioznosti, depresije i sličnih poteškoća. Što mislite kako smo se kao društvo našli u takvoj situaciji i kako to ‘liječiti’?

Mislim da živimo u vremenu ogromnog pritiska: brzine, usporedbe, nesigurnosti. Pandemija je samo ogolila ono što je već postojalo. Kao društvo premalo slušamo, a previše osuđujemo. Rješenje ne vidim u brzinskim savjetima nego u sustavnoj brizi, dostupnoj psihološkoj pomoći i normalizaciji razgovora o mentalnom zdravlju.

Express: Kako biste sebe predstavili i što vam je najvažnije u životu?

Teško mi je sebe sažeti u nekoliko rečenica. Rekla bih da sam znatiželjna, emotivna i tvrdoglava. Najvažniji su mi ljudi koje volim, osjećaj smisla u onome što radim i unutarnji mir. Sve ostalo dođe i prođe.