S pravom se može reći da je ovo vrijeme Nataše Janjić. Premda je stalno angažirana u Gavelli, gdje je igrala u hitovima, kao što su “Fine mrtve djevojke” i “Amadeus”, te u klasicima, poput “Tartuffea”, ta mlada, lijepa i talentirana glumica, koja je željela studirati novinarstvo u slučaju da ne upiše Akademiju, široj je publici najpoznatija po televizijskim i filmskim ulogama, a surađuje i s nezavisnim kazalištem Planet art.

Prošle je godine zablistala u surovoj i emotivno snažnoj filmskoj priči “Ti mene nosiš” Ivone Juke, crnogorskom kandidatu za Oscara za najbolji strani film, a zatim i u TV seriji “Da sam ja netko”, nastaloj prema tom filmskom hitu. 

Zatim je posudila glas Ruži u animiranom filmu “Mali princ”, koji je snimljen prema kultnoj knjizi Antoinea de Saint-Exupéryja, a sad je gledamo u novoj HTV-ovoj seriji “Patrola na cesti” Zvonimira Jurića, snimanoj negdje u zaleđu, gdje glumi suprugu i majku Mare. 

U proljeće je očekuje premijera novog filma “Zbog tebe” Anđela Jurkasa u kojem utjelovljuje pop zvijezdu, a zatim slijedi i prikazivanje mračne psihološke drame “Goran” Nevia Marasovića gdje igra slijepu Linu.

Od nedavno vas gledamo u HRT-ovoj kriminalističkoj seriji ‘Patrola na cesti’ Zvonimira Jurića, koja je snimljena prema pripovijetki Jurice Pavičića, u kojoj glumite suprugu i majku tinejdžerice Mare. Odražava li ta priča dobro i precizno našu stvarnost? Jeste li uživali u radu na ulozi?

Obožavam ‘Patrolu na cesti’. Ne pamtim kad sam za nešto osjećala ovoliki ponos. Počevši od divne uloge moje Mare, čitavog procesa, ekipe s kojom sam radila, produkcijskih uvjeta na setu, pa i konačnog rezultata, sve je za poželjeti do kraja života! To je itekako priča o jednom segmentu naše svakodnevice, slučajevima o kojima smo čuli ili im svjedočili, o složenim obiteljskim odnosima, kriminalu, raspadu obitelji...

Završili ste i dva filma. Zagrebačka premijera filma ‘Zbog tebe’ Anđela Jurkasa, koji govori o našoj aktualnoj pop sceni, očekuje se u prvom kvartalu ove godine. S obzirom na zanimljivu temu možete li reći kako ste se pripremali za ulogu pop zvijezde, kakva je bila suradnja s kolegama, a kakva atmosfera na setu? Mogu li se u filmu prepoznati neke od ‘zvijezda’?

Budući da je moj Split poznat po pop zvijezdama, tamo je normalno roditi se kao pjevačica, poigrala sam se upravo s tom činjenicom. Nisam se naporno pripremala, uživjela sam se jako lako. Ova moja pop zvijezda pomalo je almodovarovski luckasta i poročna pa je upala u neobičnu situaciju pripremajući svoj novi hit. Igram malenu epizodicu pa što god da kažem, otkrit ću previše.

U drugom filmu ‘Goran’ Nevia Marasovića koji je, kako stoji u najavama, mračna psihološka drama, glumite slijepu Linu. Kako ste se uživjeli u tu ulogu, kakva je Lina, što je pokreće? Kad se očekuje njegov dolazak u kina?

Film je pri kraju, no ne znam kad će ugledati svjetlo dana. Jako ga željno iščekujem jer ima neuobičajenu priču i atmosferu za ono što smo navikli gledati kod nas. Uloga slijepe Line, koja pritom izgleda kao da je izašla iz Hitchcockova filma, u Gorskom kotaru, bila mi je veliki izazov. Radila sam je s odličnom ekipom i redateljem kojeg jako cijenim. Film bi i žanrovski mogao biti jako intrigantan.

Iza sebe imate mnogo kazališnih i filmskih te televizijskih uloga. Prema kojim kriterijima birate uloge? Je li vam najbitnija tema, odnosno angažiranost priče te poruka, ili redatelj, ili se naprosto oslanjate na intuiciju?

Kad biram projekte, oslanjam se na unutarnji osjećaj koji se do sada pokazao nepogrešivim! Nikad nisam požalila, odnosno jedino onda kad sam išla protiv sebe. Imam dobar nos za kvalitetan sadržaj, vodim se potrebom da s nekim ljudima radim, da progovaram o temama koje me zanimaju i iza kojih stojim, osjećam potrebu za određenim žanrom, medijem, procesom... Jako se poistovjećujem s onim što radim. Želim osjećaj da nisam samo najamni radnik, nego i onaj koji stoji iza svojega posla, koautor.

Možete li nam ispričati nešto o glumačkim počecima i reći što vas je najviše motiviralo za studij glume? Je li to bio rad u Gradskom kazalištu mladih u Splitu? Ili divljenje Mileni Dravić? Je li vas nešto ili netko usmjerio prema kazalištu?

Prije upisa na Akademiju glumom sam se bavila amaterski u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, radili smo divne predstave za mlade i odrasle, nastupali smo i imali sjajne kritike i posjećenost. Tada sam osjetila svoj poziv i sve što on nosi, a već tada su se na moje uloge osvrtali afirmativno. I moja obitelj je prepoznala moj talent, kao i neke uvažene buduće kolege. Odlazak na Akademiju bio je logičan slijed, krenula sam stopama koje su prepoznali mnogi koji su me već tada gledali. Do profesionalnog života bilo je puno koraka i izazova, ali jako je važno da to voliš, da si odrastao hodočasteći u kazalište, okružen pozitivnim stavom prema umjetnosti, knjigama, filmovima.... Na tome sam zahvalna svojoj obitelji.

Postigli ste uspjeh i na beogradskoj TV i filmskoj sceni igrajući u filmu Srđana Dragojevića ‘Sveti Georgije ubija aždahu’ te u seriji ‘Komšije’ gdje ste glumili s Milenom Dravić. Kako je bilo raditi s legendom jugoslavenskog filma?

Milena Dravić je glumačka diva koju pamtim još od djetinjstva, a zahvaljujući ludoj sreći da smo se u ovom životu uspjele sresti u istom poslu i kadru, mogu reći da je poznajem kao predivnu, beskrajno duhovitu, pristupačnu te nevjerojatno kreativnu osobu i suradnicu. Uvijek se obradujemo jedna drugoj i volim reći da mi je prijateljica. To stvarno gordo zvuči!

Glumili ste i u ‘Finim mrtvim djevojkama’ u Gavelli, predstavi koja tematizira lezbijski odnos i čiji je plakat zabranjen. Koji je vaš stav o homoseksualcima i lezbijkama te općenito queer ljudima?

Glumom se profesionalno bavim više od 12 godina, a posebnu radost stvaraju mi oni projekti kroz koje se jasno reflektiraju društvena pitanja i događanja koja su dio naše stvarnosti. Nažalost, ili nasreću, ‘Fine mrtve djevojke’ uspjele su biti reliktom tog jednog trenutka. Oni koji su predstavu pogledali znaju da je riječ o predrasudama svih vrsta kojima robuju čak i oni koji misle da ih nemaju. Svoj stav nikad nisam skrivala, dapače, jasno sam ga i vrlo aktivno iznosila. Zalažem se za toleranciju i jednakost svih ljudi i građana. Dijelim ih samo na dobre i zle. S tim da su najopasniji oni neobrazovani i zli. Za mene su oni istinski queer.

Već više od godine dana igrate u ‘Ritinoj školi’ Planet Arta, zajedno s Markom Torjancem, koja postavlja pitanje o svrsi obrazovanja u današnjoj Hrvatskoj. Mislite li da školski sustav u Hrvatskoj treba mijenjati i prilagoditi europskim standardima i duhu 21. stoljeću?

Sigurna sam da ga treba mijenjati, ali kad bih znala kako, vjerojatno bih se već time i bavila. U ‘Ritinoj školi’ dotakli smo se školskog sustava, progovarajući o nepotizmu i korupciji, o uspavanom sustavu koji ne potiče pojedince i ne dopušta im pronaći blistavo mjesto u našem društvu, nego to isto moraju tražiti izvan države. Mnogi se u tome modelu mogu pronaći.

Vaša kolegica Nina Violić javno je preko FB-a pozvala na bunt protiv novog ministra kulture. Jeste li je podržali? Kakav je dojam ostavio na vas novi ministar kulture?

U svakoj europskoj zemlji onako se poigrati s terminom antifašizma, proglasiti ga floskulom, aludirati na njegovu fluidnost u značenju povezujući ga s komunizmom i ostalim totalitarnim ideologijama, strogo je za osudu. Ne mogu se poistovjetiti s takvim predstavnikom kulture. Podržat ću svaku inicijativu o zdravijoj alternativi tog ministarstva.

Biste li inače izašli na cestu i podržali neku društvenu ili političku inicijativu, odnosno založili se za prava, recimo, manjina, slobode govora ili prava na pobačaj?

U svakoj demokratskoj zemlji poštuju se prava manjina, a svaka većina dužna je zalagati se za njihova prava. To je ona demokracija u koju ja vjerujem i vječno ću isticati slobodu govora, boriti se protiv govora mržnje, kao i za sva prava koja nikoga ne ugrožavaju i ne dijele ljude po vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili seksualnoj osnovi.

Mislite li da kultura može ‘pobjeći’ od politike?

Želim vjerovati da može. Želim vjerovati da je kultura opće i javno dobro, nešto što se potiče, njeguje, za što se ostavlja prostor slobode, izdvajaju sredstva neovisno o struji koja je trenutačno na vlasti. Ona treba biti zdrava kritika, zrcalo, istina, bijeg i lijek, ona je naše najjače oružje, postaje nositelj naše najsnažnije identifikacije tek oslobođena od politike, okrenuta u sadašnjost ako ne u budućnost, a nikako zarobljena dogmama i poviješću. S njom se kod nas sad već predugo kocka.