Leone Ginzburg govori "ne" 8. siječnja 1934. Još nije navršio 25 godina, ali rekavši "ne" kreće prema vlastitome kraju. Odlučnim odbijanjem idolatrije fašizma, rusko-ukrajinski Židov, pisac i urednik Ginzburg nepovratno je promijenio tijek svojega života, ali i postao moralni simbol talijanskoga antifašizma. Umro je u rimskom zatvoru 1944. u dobi od 35 godina od posljedica nacističkog mučenja.

Njegovu životu, tijekom kojega je ostavio neizbrisiv trag u kulturnoj i društvenoj povijesti Italije - ponajviše kroz svoj rad u nakladničkoj kući Einaudi, koju je suutemeljio - posvećen je roman "Najbolje doba naših života" (2015.) talijanskog pisca Antonija Scuratija, čiji sugestivan početak služi kao neugodan podsjetnik na to da smo se danas, 84 godine od Ginzburgova "ne", i više od 70 godina od kraja 2. svjetskog rata, ponovno našli na kušnji: reći odlučno "ne" nacionalističkim tendencijama desničarskih populističkih politika koje pogađaju Europu i svijet.

Knjigu je objavio nakladnik Fraktura, u čijoj su nakladi izašli i Scuratijevi romani "Dijete koje je sanjalo kraj svijeta", godine 2009. uvršten u najuži izbor za nagradu Strega te 'Nevjerni otac', Sva tri prijevoda potpisuje Ana Badurina. Dobitnik nekoliko prestižnih nagrada, među kojima Premio Campiello i Premio SuperMondello, Scurati (1969.) piše i eseje, a djela su mu prevedena u nizu zemalja. Scurati je nedavno osvojio najvažniju književnu nagradu Strega za roman 'M'. Roman uskoro izlazi u hrvatskom prijevodu, a dotad možete uživati u ostalim njegovim knjigama te ovom intervjuu.  

Roman 'Najbolje doba naših života' priča je o fašizmu u Italiji, o Drugom svjetskom ratu, mraku ljudskosti... Priča je to koja u središte pozornosti stavlja heroje povijesti: i poznate i nepoznate, i one koji su svoje živote stavili u službu otpora tei borbe protiv represivne i opresivne stvarnosti, i one – obične, male ljude, na čije je živote ta stvarnost nepovratno utjecala. Rekonfiguracija stvarnosti pod utjecajem propagande/medija vaša je omiljena polemička tema. Kako objašnjavate činjenicu da se ta rekonfiguracija još događa danas, u globaliziranom svijetu gotovo apsolutne dostupnosti informacija?

Ne bismo se trebali čuditi trajnoj snazi propagande. Tijekom 20. stoljeća propaganda je stotinama puta demantirana krutim realnostima života, ali propaganda nema nikakve veze sa stvarnošću, ona se ne bavi domenom realnoga - ne postoji nešto opipljivo što može poslužiti kao demanti propagande. Propaganda ima veze sa strahom od mraka, što je nešto što neprekidno preplavljuje ljudski mozak. Početkom prošlog stoljeća propaganda je imala jedan isključivi cilj: dati pozitivne impulse i pokrenuti ljude na djelovanje - da ubiju, da opetovano ubijaju. Danas je njezin cilj suprotan: na svaki način inhibirati bilo kakvu ljudsku akciju - danas populistički čelnici koriste strah kako bi reducirali političko djelovanje naroda.

Krvoproliće Drugog svjetskog rata ponovno se dogodilo na europskom tlu prije samo 25 godina, u Hrvatskoj i BiH. U Siriji i Jemenu i danas bjesne ratovi koji rezultiraju tisućama mrtvih i milijunima izbjeglica. Znači li to da od tog iskustva nismo ništa naučili? Nalazi li se ljudsko društvo još na rubu barbarstva?

Ljudsko se društvo neprekidno nalazi na rubu barbarstva. To bi mogla biti definicija ljudske civilizacije: tanak sloj boje na planini barbarstva. Znam da to možda zvuči obeshrabrujuće, ali prava je istina da golemi povijesni teret Drugog svjetskog rata uopće nije ni na koji način oblikovao živote generacija koje su uslijedile. Utjecao je jedino i isključivo na one muškarce i žene koji su proživjeli iskustvo tog rata i možda na generaciju nakon njih. Ta je prošlost nestala - s njom nas više ne vezuje apsolutno ništa.

Europsku uniju potresa izbjeglička kriza, milijuni ljudi iz Afrike i s Bliskog istoka pokušavaju, bježeći od ratova i siromaštva, doći u Europu. Talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini nedavno je cinično poručio da imigranti mogu doći u Italiju, ali samo ako putuju zrakoplovima u prvoj klasi. Desničarske politike jačaju diljem Europe i svijeta: sprema li se svijet na još jednu rekonfiguraciju nacionalističke stvarnosti u nešto prihvatljivo i vodi li nas to ravno u novo doba moralnoga mraka?

U to uopće nema nikakve sumnje. Strah od strane invazije ključni je pokretač talijanskoga fašizma u 20-im godinama prošloga stoljeća. U to su se vrijeme 'strancima' smatrali socijalisti, čak i ako su bili Talijani, jer su se zalagali za preslikavanje u Italiji ključnih ideja ruske revolucije. Stigmatiziralo ih se kao 'azijsku kugu', zbog čega ih je bilo legitimno ubijati. Mi danas još nismo došli do faze kad bi se na isti način smatralo prihvatljivim ubiti stranog uljeza, ali smo svakako dosegli točku u kojoj je u redu naprosto ga pustiti da umre – da se, na primjer, utopi.

Europsko stanovništvo sve je starije i sve je više prisutan problem manjka radne snage. Mnoga istraživanja pokazala su da europske nacije imaju velike koristi od imigrantskih radnika. Kako pomiriti sve veću nesnošljivost prema imigrantima i apele za 'očuvanje europskog načina života' s jedne strane, s realnim potrebama i benefitima koje migranti donose europskim društvima s druge strane?

Ne sviđaju mi se idilične ideje o ljudskom suživotu. Ta je iluzija nanijela golemu štetu našem društvu i izazvala raspad socijalističke političke tradicije. Migracije u Europu iz Afrike i Azije uzrokuju enormnu povijesnu dramu s kojom se moramo suočiti bez moraliziranja i osjećaja superiornosti. Povijest je jedan dugi niz sukoba; borba za preživljavanje ljudskoga društva bitka je koja nema kraja. Mi se moramo nastaviti boriti na pravoj strani povijesti, ali znajući da ta borba zapravo nikad ne završava. Također moramo osvijestiti da ono što proteklih 70 godina nazivamo europskim načinom života naprosto ne može biti očuvano kad milijuni ljudi iz Azije i Afrike dolaze na naše tlo. Socijalna država, koja već polako blijedi, morat će biti ukinuta.

U svojem prikazu traume i njezina utjecaja na pojedinca i na psihu društva držite se novinarski suzdržanog faktografskog pristupa. Naglasak na detalje kompenzira odsustvo psihološke konfabulacije: čitatelj dobiva stvarnu, emocionalno angažiranu istinu. Pišete o stvarnom ratu koji je faktografski završio; međutim, 'Najbolje doba naših života' je ozbiljan podsjetnik da se čovječanstvo nastavlja suočavati s čitavim nizom svakodnevnih metaforičkih 'ratova'. Koji je, po vama, ključni 'rat' s kojim se suočava 'čovjek današnjice'?

Ne postoji tako nešto kao 'čovjek današnjice'. Živimo u shizofrenom svijetu. Mi zapadnjaci odvojeni smo od ostatka svijeta, od svih ostalih ljudskih bića koja žive na ovom planetu. Ta razdvojenost svoj vrhunac doseže kad te ljude dočekujemo kao imigrante. Ili kad mi odlazimo k njima kao turisti. Globalni turizam jedan je od najvećih nesporazuma našega doba. I više od toga: turizam je trajan nesporazum, metoda koju je izmislila kasna moderna kako bi mogla nastaviti održavati lažnu sliku sebe i nastaviti lagati samoj sebi. Mi, ljudi zapadnoga svijeta, živimo na istom planetu sa svim ostalim pripadnicima ljudske rase, ali ne živimo u istom dobu. Ti nam ljudi dolaze iz nekog sasvim drugog vremena.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Knjiga nudi prekrasnu genealogiju Mussolinijeve egomanije, njegova uspona i pada. Mussolinijeva javna obraćanja, puna psiholoških spinova kojima je nacionalističke osjećaje masa usmjeravao kako bi dobio opravdanje za svoje bezumne politike neugodno podsjećaju na govore nekih suvremenih 'velikih vođa'. Italija je nedavno dobila koalicijsku vladu sastavljenu od populista i krajnjih desničara. Može li se današnja situacija u Italiji usporediti s razdobljem uspona fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća?

To je tema moje sljedeće knjige. Ja sam prvi pisac koji je pokušao napisati roman o Mussoliniju te rastu fašizma u Italiji i Europi. U mojoj je zemlji to bila tabu tema – i ja sam je prekršio. Zahvaljujući godinama istraživanja, prvi sam koji o Mussoliniju i fašizmu mogu pisati bez ikakvih ideoloških zagovora. Prvi dio planirane trilogije bit će u Italiji objavljen u rujnu. A odgovor na vaše pitanje je: 'Da'. Današnja situacija u Italiji definitivno je usporediva s vremenom uspona fašizma. Puno je nevjerojatnih analogija. Talijanski fašizam majka je svih oblika populizma. Benito Mussolini koristio je potpuno iste riječi koje koriste današnji populistički čelnici, čak i ako oni sami to ne znaju. Naravno, postoje i neke vrlo jasne razlike, najveća od kojih je nasilje.

Nova talijanska vlada nije izolirani slučaj - populisti su na vlasti u brojnim zemljama diljem svijeta, spomenimo samo SAD, Poljsku, Tursku, Mađarsku... Retorika se promijenila - danas je nezamislivo da netko otvoreno kaže 'antifašizam je mrtav'. Ali njihove poruke i dalje su poruke političke nasilnosti i ignorancije prema 'drugima'. Tko su Mussoliniji današnjice i kakvu opasnost predstavljaju za svijet budućnosti?

Na ovo ću vam pitanje odgovoriti izazovnom tvrdnjom, izazovnom za sve nas: antifašizam mora biti ponovno izmišljen. Više se ne možemo oslanjati na tradicionalni antifašizam. To je upravo i razlog zašto sam napisao roman o Leoneu Ginzburgu - povijesnom utjelovljenju antifašista - i o Mussoliniju. To je moj doprinos kao romanopisca obnovi antifašizma.

Knjiga je zamišljena kao dvije paralelne priče. Jedna je priča o Ginzburgu, poznatom intelektualcu i heroju antifašizma čiji je tihi, ali odlučan otpor postao simbolom pobjede morala nad moralnom indiferentnošću. Rekavši 'ne' fašizmu 1934. godine, Ginzburg se svjesno predao - ponudivši svoj život u činu pokušaja iskupljenja čitavog čovječanstva. Tko je zapravo bio Leone Ginzburg i zašto ste htjeli napisati takav 'hommage' čovjeku koji u vašoj knjizi postaje gotovo kao neki suvremeni Isus?

Leone Ginzburg bio je intelektualni heroj za kojega je antifašizam bio stvar kulturnog senzibiliteta, čak i estetike, veliki borac koji nikad u ruci nije držao oružje. Moja posveta njemu proizašla je iz jednog ključnog pitanja koje sam postavio sam sebi: što bih ja učinio na njegovu mjestu? Odgovor je bio nevjerojatno očigledan i istodobno posve neočekivan: ja i jesam bio na njegovu mjestu, bio sam tamo, prisutan u vrijeme njegova života, jer je tamo bio moj djed po kojemu sam dobio ime, Antonio Scurati. Zato sam odlučio ispričati njihove priče paralelno, priču o svojim precima te onu o Leoneu Ginzburgu i njegovoj obitelji. Moji bake i djedovi ni na koji način i ni u kojemu smislu nisu bili heroji svojega vremena. Njihova je priča ona običnih ljudi koji samo nastoje preživjeti u užasnim okolnostima. Ključna polazišna točka te knjige je svijest da bi, da smo se našli na njihovu mjestu, većina nas bila među onima koji su pognuli glave. Veliki umovi su rijetki. Sve ostalo je naprosto – život. Ako to razumijemo, možemo se diviti onima koji su bili sposobni za velika djela i ne kriviti one koji to nisu.

Ginzburgov 'ne' je odgovor na Mussolinijevo 'antifašizam je gotov' - još jedna zanimljiva jukstapozicija iz knjige je paralela s 'Ratom i mirom', prisutna kroz Ginzburgov rad na prijevodu Tolstojeva epskog romana koji neprekidno nalazi dodirne točke s realnošću rata koja ga okružuje. Tolstoj i Ginzburg bili su veliki mislioci, veliki intelektualci svojega doba. Poznata je vaša kritičnost prema talijanskoj inteligenciji, koju optužujete za zaključanost u 'beskorisne, zastarjele forme političkog i kulturnog angažmana'. Što joj točno zamjerate i koja je, po vama, uloga pisca u 21. stoljeću?

To je najopasnije pitanje koje možete postaviti piscu. I istodobno i najokrutnije pitanje za bilo kojeg pisca suvremenog zapadnog društva. Mi više nemamo nikakvu ulogu, i ne možemo izbjeći zvučati smiješno što god pokušali odgovoriti. Volimo sokratski zamišljati da kultura i znanje čine ljude boljima, pravednijima, a ipak, toliko je velikih umjetnika, pisaca i intelektualaca koji su bili užasni ljudi. Ginzburg je jedan od rijetkih koji u nama budi nadu da stvarati dobre knjige može značiti stvaranje dobrih ljudi.

'Najbolje doba naših života' enciklopedija je činjenica o Drugom svjetskom ratu, ali to je ujedno i ljubavna priča. Natalia Ginzburg - i sama poznata spisateljica - ima važnu ulogu u priči o kratkom i teškom životu njezina supruga Leonea i mjesta toga života u povijesti Italije i čovječanstva. Govoreći neposredno nakon njegove smrti, kao najbolje doba njihovih života Natalia je opisala godine provedene u izgnanstvu koje su obilježile najveći dio njihova braka, uvelike oblikovanog silama na koje nisu mogli utjecati, ali u kojemu su svejedno uspijevali pronaći razloga za sreću i nadu - i vjeru u bolju budućnost. Kao što i sami kažete, postoji određena ironija u činjenici da tu budućnost činimo upravo mi - ljudi koji žive u doba crne kronike. Možemo li mi, djeca najsigurnijeg i najbogatijeg doba u povijesti vremena, razumjeti patnje i čežnje onih koji nisu imali toliko sreće, kad nismo u stanju cijeniti bol onih koji nas okružuju?

Ne možemo. Naša nesposobnost suosjećanja s patnjama ljudi oko nas, kao ni onih koji su živjeli prije nas, jedna je od najvećih bolesti našega doba. U proteklih pedesetak godina diskurs koji koristimo kad govorimo o ljudskoj patnji promijenio se iz tragičnog u opsceni. Vjerujem da smo suočeni s antropološkom metamorfozom koja će duboko utjecati na to kako biti čovjek. Obaziranje na bol drugih. To je naslov posljednje knjige Susan Sontag i to je, smatram, ključno moralno i političko pitanje našega doba za čovjeka zapadnog svijeta.