Donosimo govor Olge Tokarczuk povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost, koja joj je dodijeljena ove godine

1.

Prva fotografija koju sam svjesno doživjela fotografija je moje majke, još prije no što me rodila. Fotografija je, nažalost, crno-bijela, zbog čega se gubi puno detalja, ostaju tek sivi obrisi. Svjetlost je meka i kišna, vjerojatno proljetna, i zasigurno se ulijeva kroz prozor, održavajući sobu u jedva zamjetnom sjaju.

Mama sjedi za starim radiom, onakvim kakvi su imali zeleno oko i dva regulatora – jedan za podešavanje glasnoće, drugi za traženje postaje. Taj je radio potom postao pratitelj moga djetinjstva i od njega sam saznala za postojanje svemira.

Okretanje bakelitnoga gumba pomicalo je delikatne pipce antena i u njihov su doseg dospijevale različite postaje – Varšava, London, Luksemburg ili Pariz. No ponekad bi zvuk zamirao kao da su između Praga i New Yorka, Moskve i Madrida, pipci antene nailazili na crne rupe. Tada bi kroz mene prošao drhtaj.

Vjerovala sam da mi se kroz taj radio javljaju sunčevi sustavi i galaksije koje mi među praskanjem i šumovima šalju poruke, a ja ih ne umijem odgonetnuti.

Razgledajući tu fotografiju kao djevojčica od nekoliko godina, bila sam uvjerena da me okrećući gumb radija mama tražila. Poput budnoga radara probijala se kroz beskrajna prostranstva svemira pokušavajući saznati kada ću i odakle stići.

Njezina frizura i odjeća (veliki okrugli izrez oko vrata) pokazuju kada je snimljena ta fotografija – to je početak šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Zagledana nekamo izvan kadra, malo pogrbljena žena, vidi nešto što nije dostupno onome tko gleda tu fotografiju. Kao dijete razumijevala sam to kao da ona gleda u vrijeme. Na toj se fotografiji ništa ne događa, to je fotografija stanja, ne procesa. Žena je tužna, zamišljena, nekako odsutna.

Kada sam je poslije pitala za tu tugu – a učinila sam to puno puta da bih uvijek čula isto – mama je odgovarala da je tužna jer se još nisam rodila, a ona već čezne za mnom.

“Kako možeš čeznuti za mnom ako me još nema?” pitala sam. Već sam znala da se čezne za nekim koga se izgubilo, da je čežnja posljedica gubitka.

“Ali može biti i obrnuto”, odgovarala je. “Ako se za nekim čezne, on već jest.”

Ta kratka razmjena rečenica negdje u zapadnoj poljskoj provinciji potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća, razmjena rečenica između moje mame i mene, njezina malog djeteta, usjekla mi se zauvijek u sjećanje i dala zalihu snage za cijeli život.

Jer iznijela je moje postojanje izvan obične materijalnosti i slučajnosti svijeta, izvan uzroka i posljedica te zakona vjerojatnosti. Smjestila ga je nekako izvan vremena, u slatku blizinu vječnosti. Svojim sam djetinjim umom shvatila da me ima više no što sam dotad zamišljala. I čak ako kažem: “Nisam prisutna”, ionako će se na prvome mjestu naći “Jesam” – najvažnija i najčudnija riječ svijeta.

Na takav mi je način nereligiozna mlada žena, moja mama, dala nešto što se nekoć nazivalo dušom, obdarila me dakle najboljim na svijetu tankoćutnim naratorom.

2.

Svijet je tkanje koje svakodnevno tkamo na velikim razbojima informacija, diskusija, filmova, knjiga, glasina, anegdota. Danas je radni domet tih razboja golem – zahvaljujući internetu u tom procesu može sudjelovati skoro svatko, odgovorno i neodgovorno, s ljubavlju i mržnjom, za dobro i za zlo, za život i za smrt. Kada se ta priča mijenja – mijenja se svijet. U tom je smislu svijet stvoren od riječi.

To kako razmišljamo o svijetu i – što je možda važnije – kako o njemu pripovijedamo, ima stoga golemo značenje. Nešto što se događa, a ne biva ispričano, prestaje postojati i umire. Za to vrlo dobro znaju ne samo povjesničari, već također (a možda i prije svega) političari i tirani svih masti. Taj tko posjeduje i raspreda priču – vlada.

Danas problem počiva – čini se – na tome da još nemamo gotove naracije ne samo za budućnost već čak ni za konkretno “sada”, za ultrabrze promjene današnjega svijeta.

Manjka nam jezika, manjka nam gledišta, metafora, mitova i novih bajki. Zbog toga svjedočimo kako se te neprikladne, zahrđale i anakronične, stare naracije pokušavaju upregnuti u viziju budućnosti, možda polazeći od pretpostavke da je bolje staro nešto nego novo ništa, ili zbog pokušavanja da tako izađemo na kraj s ograničenošću vlastitih obzora. Ukratko – nedostaje nam novih načina pripovijedanja o svijetu.

Živimo u stvarnosti višeglasnih naracija u prvome licu i do nas odasvud dopire višeglasni šum. Rekavši “u prvom licu”, mislim na onu vrst priče koja opisuje uske krugove oko “ja” stvaratelja koji piše manje-više izravno samo o sebi i kroz sebe. Zaključili smo da je ta vrst individualiziranog očišta, glas iz “ja”, najprirodnije, ljudsko, valjano, čak i ako odustaje od šire perspektive.

Pripovijedati u tako shvaćenom prvom licu znači tkati apsolutno neponovljivi uzorak, jedini svoje vrste, imati kao jedinka osjećaj autonomije, biti svjestan sebe i svoje sudbine. No to ipak znači i graditi opoziciju: “ja” i “svijet”, a ona biva otuđujuća.

Mislim da je naracija vođena u prvom licu vrlo karakteristična za suvremenu optiku u kojoj pojedinac igra ulogu subjektivnog središta svijeta. Zapadna civilizacija u velikoj je mjeri sazdana od tog otkrića “ja” i oslonjena na njega, “ja” koje predstavlja jednu od najvažnijih mjerila stvarnosti.

Čovjek je tu glavni glumac, a njegov se sud – iako je jedan od mnogih – tretira uvijek pozorno i ozbiljno. Priča raspredana u prvom licu čini mi se jednim od najvećih otkrića ljudske civilizacije, čita se s posvećenošću i povjerenjem. Ta vrst priče, kada svijet vidimo očima nekoga “ja” i slušamo svijet ispričan u njegovo ime, stvara vezu s naratorom kao nijedna druga te nas nuka da se postavimo u njegov jedinstveni položaj.

Ne da se procijeniti to što je naracija u prvom licu napravila za književnost i uopće za ljudsku civilizaciju – pretvorila je priču o svijetu kao mjestu djelovanja heroja ili božanstava, na koje nemamo utjecaja, u našu individualnu historiju i prepustila pozornicu ljudima poput nas. Usto, s nama jednakima lako se identificirati, zahvaljujući čemu se između naratora priče i čitatelja ili slušatelja rađa emocionalno razumijevanje temeljeno na empatiji.

To pak po svojoj prirodi zbližava i izjednačava granice – vrlo je lako u romanu izbrisati granice između pripovjedačeva “ja” i čitateljeva “ja”, a roman koji “uvlači” upravo računa s time da će ta granica biti uklonjena i poništena, te će čitatelj, zahvaljujući empatiji, postati na neko vrijeme pripovjedačem. Književnost je dakle postala poljem razmjene iskustava, agorom, gdje svatko može ispričati svoju vlastitu sudbinu ili dati glas svom alter egu. Valjda se još nikada u čovjekovoj povijesti nije toliko ljudi bavilo pisanjem i pripovijedanjem. Dostaje pogledati na prve dostupne statistike.

Kada posjećujem sajmove knjiga, vidim koliko se puno objavljivanih knjiga tiče upravo toga – autorskoga “ja”. Nagon izražavanja – možda jednako snažan kao i drugi nagoni koji planiraju naš život – najpotpunije nam se objavljuje u umjetnosti. Želimo biti zamijećeni, želimo se osjetiti iznimnima. Naracije tipa “Ispričat ću ti svoju priču”, “Ispričat ću ti priču svoje obitelji”, eventualno “Ispričat ću ti gdje sam bila”, danas su najpopularniji književni žanrovi.

To je fenomen velikih razmjera također i stoga što se danas široko uspijevamo služiti pismom i puno ljudi raspolaže tim nekoć mnogima nedostižnim umijećem izražavanja sebe samoga u riječi i priči. No to paradoksalno izgleda poput zbora sastavljenog od samih solista – glasovi se preklapaju, natječu se za pozornost, kreću se sličnim putovima, zaglušujući se na kraju uzajamno.

Znamo o njima sve, u stanju smo poistovjetiti se s njima i proživjeti njihov život kao svoj. I pored toga čitalačko je iskustvo iznenađujuće često nepotpuno i razočaravajuće, jer se pokazuje da ekspresija autorskoga “ja” ne daje jamstvo univerzalnosti. Ono što nam manjka jest – izgleda – parabolična dimenzija pripovijesti.

Jer junak parabole istodobno je on sam, čovjek koji živi u određenim povijesnim ili geografskim uvjetima, a istodobno iskoračuje i daleko izvan toga konkreta, postajući Svatko i Svugdje.

Kada čitatelj prati nečiju priču opisanu u romanu, može se identificirati sa sudbinom opisivanog lika i razmatrati njegovu situaciju kao svoju, dok u paraboli mora posve odustati od svoje posebnosti i postati taj Svatko. U tom psihološki zahtjevnom zahvatu parabola, nalazeći zajednički nazivnik za različite sudbine, univerzalizira naše iskustvo, a njezina nedostatna prisutnost svjedočanstvo je bespomoćnosti.

Možda smo, da ne bismo potonuli u mnoštvu naslova i prezimena, počeli golemo levijatanovo tijelo književnosti dijeliti na žanrove, prema kojima se odnosimo kao prema disciplinama u sportu, a spisatelje i spisateljice gledamo kao specijalizirane natjecatelje.

Sveopća komercijalizacija književnoga tržišta dovela je do podjele na branše – odatle se održavaju sajmovi i festivali ovakve ili onakve književnosti, posve zasebno, stvarajući klijentelu čitatelja koji se rado zatvore u krimiće, fantasy ili znanstvenu fantastiku.

Posebno obilježje te situacije jest da je ono što je trebalo tek pomoći knjižarima i bibliotekarima da sređuju po policama golemu količinu objavljenih knjiga, a čitateljima da se snađu u običnoj ponudi, postalo apstraktnim kategorijama u koje ne samo da se ubacuju nastala djela već i u skladu s kojima počinju pisati sami pisci.

Sve češće žanrovsko djelo podsjeća na modlu za kolače koja proizvodi vrlo slične rezultate, njihova se predvidljivost smatra vrlinom, a njihova banalnost postignućem. Čitatelj zna što može očekivati i dobiva točno što je htio.

Uvijek sam intuitivno bila protiv takvih poredaka, jer vode ograničenju spisateljeve slobode, nesklonosti eksperimentu i transgresiji, koja je bitno svojstvo stvaranja uopće. I posve isključuju iz stvaralačkoga procesa svaku ekscentričnost, bez koje nema umjetnosti.

Dobra knjiga ne mora se deklarirati svojom žanrovskim pripadnošću. Podjela na žanrove rezultat je komercijalizacije cijele književnosti i učinak odnošenja prema njoj kao prema robi za prodaju s cijelom filozofijom brenda, targeta i sličnih iznalazaka suvremenoga kapitalizma.

Danas možemo imati veliku satisfakciju da svjedočimo nastajanju novoga načina pripovijedanja svijeta kakav sa sobom nosi filmski serijal, a čijom je skrivenom zadaćom uvesti nas u trans. Naravno, takav je način pripovijedanja postojao već u mitovima i homerskim pričama, a Herkul, Ahilej ili Odisej nedvojbeno su prvi serijalni junaci.

No ipak nikada prije nije on zauzimao toliko prostora i nije tako bitno utjecao na skupnu imaginaciju. Prva dva desetljeća 21. stoljeća zasigurno pripadaju serijalima. Njihov je utjecaj na načine pripovijedanja svijeta (a kroz to i razumijevanja) revolucionaran.

Serijal u današnjem obliku nije samo rastegnuo sudjelovanje u naraciji u okviru vremena, generirajući njegova različita tempa, grane i vidove, već je također unio i nova pravila.

Budući da je u mnogim slučajevima njegova zadaća što dulje zadržati čitateljevu pozornost – serijalna naracija umnožava sadržajne niti, preplećući ih međusobno na najnevjerojatniji način, toliko da suočena s pogibelji bespomoćnosti poseže čak i za starim narativnim trikom, koji je svojedobno već kompromitirala klasična opera: deus ex machina. Izmišljajući sljedeće nastavke, često se ad hoc mijenja cijela psihologija likova da bi bolje pristajala događajima koji nastupaju.

Blag i suzdržan lik s početka pretvara se potkraj u osvetoljubiv i nasilan, sporedna osoba ulazi u prvi plan, dok glavni junak, s kojim smo se već stigli povezati, gubi značenje ili čak, na naše najveće zaprepaštenje, nestaje.

Potencijalno postojanje sljedeće sezone stvara nužnost otvorenih svršetaka u kojima nema šanse da se pojavi i dokraja odjekne ona tajanstvena katharsis, koja je predstavljala doživljaj unutarnje promjene, ispunjenja, satisfakcije zbog sudjelovanja u radnji pripovijesti. Takva vrst kompliciranja i nedovršenosti, neprestanog odgađanja nagrade, kakvu čini katharsis, stvara ovisnost i hipnotizira.

Odavno izmišljena fabula interrupta, poznata još iz Šeherezadinih priča, vratila se u serijalima u velikom stilu, mijenjajući našu osjetljivost i donoseći najčudnije psihološke posljedice, odvajajući nas od vlastitog života i hipnotizirajući poput opijata.

Istodobno se serijal upisuje u novi, razvučeni i nesređeni ritam svijeta, u njegovu kaotičnu komunikaciju, njegovu nepostojanost i tekućost. Taj oblik priče danas vjerojatno najkreativnije traži novu formulu. U tom se smislu u serijalu odvija ozbiljan rad na naracijama budućnosti, na prilagođavanju priče novoj stvarnosti.

No prije svega živimo u svijetu navale međusobno oprečnih informacija koje se uzajamno isključuju, bore na život i smrt.

Naši su preci vjerovali da će pristup znanju ljudima donijeti ne samo sreću, dobrobit, zdravlje i bogatstvo već i stvoriti ravnopravno i pravedno društvo. Po njima, svijetu je manjkala sveopća mudrost proizašla iz znanja.

Jan Amos Komenski, veliki pedagog iz 17. stoljeća, skovao je termin “pansofia”, kojim je obuhvaćao zamisao moguće omniznanosti, univerzalnog znanja, koja će u sebi sadržavati svekoliku moguću spoznaju.

Bio je to također i prije svega san o znanju dostupnom svakome. Zar pristup informaciji o svijetu neće pretvoriti nepismenoga seljaka u misaono biće svjesno sebe i svijeta? Neće li znanje nadohvat ruke učiniti da ljudi postanu razboriti i počnu mudro upravljati svojim životom?

Kada je nastao internet, činilo se da će te zamisli napokon postati ostvarive na totalan način. Wikipedija, kojoj se divim i koju podupirem, mogla bi se Komenskom, slično kao i mnogim drugim misliocima tog pravca, učiniti ispunjenjem snova čovječanstva – eto, stvaramo i održavamo golemi fond znanja koji se neprestano upotpunjuje, osvježava i demokratski je dostupan praktički sa svakog mjesta na Zemlji.

Ispunjeni snovi često nas razočaraju. Pokazalo se da nismo u stanju podnijeti to obilje informacija koje umjesto da sjedinjuje, poopćuje i oslobađa – razlikuje, dijeli, zatvara u balone, stvara mnoštvo priča koje ne pristaju jedna uz drugu ili se izravno pobijaju, antagoniziraju.

Usto, Internet, bez razmišljanja posve prepušten tržišnim procesima i predan igračima monopolistima, upravlja gigantskim količinama podataka koji se upotrebljavaju nimalo “pansofički”, sa širokim pristupom znanju, već, naprotiv, služe prije svega programiranju ponašanja korisnika, što smo saznali nakon afere Cambridge Analytica.

Umjesto da začujemo harmoniju svijeta, začuli smo kakofoniju zvukova, nepodnošljivi šum, u kojemu očajnički pokušavamo razabrati neku najtananiju melodiju, neki makar i najslabiji ritam. Toj kakofoničnoj stvarnosti kao nikada pristaje šekspirijanski citat: internet je sve češće iskaz idiota prepun buke i bijesa.

I istraživanja politologa, nažalost, negiraju domišljaje Jana Amosa Komenskog oslonjene na uvjerenje da što znanje o svijetu bude dostupnije, to će se političari više služiti pameću i donositi razborite odluke.

Čini se da to nije uopće jednostavno. Znanje može pritiskati, a njegova složenost i višeznačnost uzrokuju nastajanje raznovrsnih obrambenih mehanizama – od nijekanja i odbijanja pa do bijega u priprosta načela pojednostavljenog, ideološkog, partijskog mišljenja.

Kategorija fake news i fakeupova postavlja nova pitanja o tome što je fikcija. Čitatelji, koji su se puno puta dali prevariti, dezinformirati ili dovesti u zabludu, polagano poprimaju specifičnu živčanu preosjetljivost. Golemi uspjeh non-fiction literature, koja u tom velikom informativnom kaosu urla nad našim glavama: “Govorim vam istinu, samo istinu”, “Moja se priča temelji na činjenicama!”, može biti reakcija na takvu zamorenost fikcijom.

Fikcija je izgubila povjerenje čitatelja otkako je laž postala pogibeljnim oružjem masovnog uništenja, čak i ako i nadalje ostaje primitivnim alatom. Prečesto se susrećem s pitanjem punim nepovjerenja: “Je li to što ste napisali istina?” Svaki put imam dojam da takvo pitanje navješćuje kraj literature.

To pitanje, nevino s čitateljeva gledišta, spisateljskom uhu zvuči doista apokaliptički. Što da odgovorim? Kako da objasnim ontološki status Hansa Castorpa, Ane Karenjine ili Winnieja Pooha?

Tu vrst čitateljske radoznalosti smatram civilizacijskim regresom. To je poniženje umijeća višedimenzionalnoga (konkretnog, povijesnog, ali i simboličkog i mitskog) sudjelovanja u lancu događaja zvanom naš život.

Život čine događaji, ali se tek tada kada ih uspijemo interpretirati, pokušati razumjeti, pridati im smisao, oni pretvaraju u iskustvo. Događaji su činjenice, ali iskustvo je nešto neizrecivo drugačije. Jer je ono, a ne događaj, materija našega života.

Iskustvo je činjenica podvrgnuta interpretaciji i smještena u sjećanje. Poziva se također na stanovitu osnovu koju imamo u umu, na duboku strukturu značenja na kojoj ćemo uspjeti razastrijeti svoj vlastiti život i podrobno ga pogledati. Vjerujem da ulogu takve strukture ispunjava mit.

Mit se, kako znamo, nije nikada dogodio, ali se događa uvijek. Danas ne djeluje više samo kroz pustolovine antičkih heroja, već prodire do sveprisutnih i najpopularnijih priča suvremenoga filma, igrica, književnosti. Život stanovnika Olimpa preselio se u Dinastiju, a junačka djela heroja izvodi Lara Croft.

U toj gorućoj podjeli na istinu i laž, priča o našemu iskustvu kakvu stvara književnost posjeduje svoju vlastitu dimenziju. Nikada nisam bila posebni pristaša jednostavnog razgraničenja na fiction i non-fiction, njihova samo deklarativnog i proizvoljnog priznanja. U moru mnogih definicija fikcije najviše mi se sviđa ona najstarija što potječe od Aristotela. Fikcija je uvijek neka vrst istine.

Vjerujem i u razlikovanje prema fabuli koje je stvorio pisac i esejist Edward Morgan Forster. On je pisao da je kada kažemo “Umro je muž, a potom je umrla žena” – riječ o izvještaju. Kada pak kažemo “Umro je muž, a potom je od tuge umrla i žena” – imamo fikciju. Svako fabulariziranje prelazak je od pitanja “Što je bilo potom?” na pokušaj njegova razumijevanja oslonjenog na naše ljudsko iskustvo: “Zašto se tako dogodilo?”

Književnost počinje od toga “Zašto?”, čak i kada bismo na to pitanje trebali neprekidno odgovarati običnim “Ne znam.”

Književnost dakle postavlja pitanja na koja se ne da odgovoriti pomoću Wikipedije, jer iskoračuje izvan samih činjenica i događaja, pozivajući se izravno na to kako smo ih iskusili.

No moguće je ipak da roman i književnost općenito pred našim očima postaju nečim posve marginalnim spram drugih načina naracije. Da će važnost slike i novih oblika izravnog prenošenja iskustva – filma, fotografije, virtual reality i augmented reality – postati ozbiljnom alternativom tradicionalnom čitanju.

Čitanje je prilično složen psihološki proces percepcije. Pojednostavljeno: najprije se najneuhvatljiviji sadržaj konceptualizira i verbalizira, pretvara u znakove i simbole, a potom nastupa njegovo “dekodiranje” natrag iz jezika u iskustvo. To zahtijeva stanovitu intelektualnu kompetenciju. A prije svega zahtijeva pozornost i usredotočenost, vještine sve rjeđe u današnjem krajnje rastresenom svijetu.

Čovječanstvo je prošlo dugi put u načinima prenošenja i dijeljenja vlastitog iskustva, od oralnosti, oslonjene na živu riječ i ljudsko sjećanje, do Gutenbergova prevrata kojim je priča široko posredovana pismom i na taj način fiksirana i kodificirana, te moguća za ponavljanje bez promjena. Najvećim dostignućem te promjene bio je trenutak u kojemu smo mišljenje kao takvo poistovjetili s pismom, odnosno s konkretnim načinom uporabe ideje, kategorije ili simbola.

Danas smo – jasno – suočeni sa slično značajnim prevratom, kada iskustvo možemo prenositi izravno, bez tiskane riječi. Više nema potrebe za vođenjem dnevnika putovanja, kada se može fotografirati i slati te fotografije pomoću društvenih mreža svijetu, a istodobno i svakom posebno. Nema potrebe za pisanjem pisma kada je lakše nazvati.

Zašto čitati debele romane ako se može uroniti u serijal? Umjesto izlaska u grad na zabavu s prijateljima, bolje je zaigrati igricu. Posegnuti za autobiografijom? Nema smisla, s obzirom na to da život celebrityja pratimo na Instagramu i znamo sve o njima.

Nije više slika ta koja je danas najveći protivnik teksta, kako smo mislili još u 20. stoljeću, brinući se zbog utjecaja filma i televizije. Riječ je o posve drugoj dimenziji doživljavanja svijeta – koja djeluje izravno na naša osjetila.

3.

Ne želim ovdje skicirati nekakvu cjelovitu viziju krize priče u svijetu. No često me muči osjećaj da svijetu nešto manjka. Da doživljen preko stakala zaslona, preko aplikacija, postaje nekako nerealnim, dalekim, dvodimenzionalnim, čudno neodređenim, iako je doprijeti do svake konkretne informacije začuđujuće jednostavno.

Zamorno “tko”, “što”, gdje”, “kada” mogu danas biti puno pogibeljniji od vrlo konkretnih i određenih ideja koje se iznose posve uvjereno – zemlja je ravna, cijepljenje ubija, klimatsko zatopljenje je besmislica, a demokracija u mnogim zemljama nije ugrožena. “Gdje” se utapaju neki ljudi koji se pokušavaju prebaciti preko mora. “Gdje” otprije “nekog” vremena traje “nekakav” rat. U bujici informacija pojedinačni iskazi gube obrise, razilaze se u našem sjećanju i postaju nerealni, nestaju.

Poplava slika nasilja, gluposti, okrutnosti, govora mržnje očajnički se nastoji uravnotežiti sa svekolikim “dobrim vijestima”, ali one nisu u stanju pokoriti prevladavajući dojam koji je teško čak i verbalizirati: Nešto sa svijetom ne štima. Taj osjećaj, nekoć rezerviran samo za neurotične pjesnike, danas postaje epidemijom neodređenosti koja odasvud luči nemir.

Književnost je jedno od malo područja koja nas pokušavaju zadržati uz konkretnost svijeta, jer je po svojoj naravi uvijek “psihološka”. Jer se usredotočuje na unutarnje razloge i motive likova, objavljuje njihovo iskustvo na svaki drugi način nedostupno drugom čovjeku ili naprosto provocira Čitatelja na psihološku interpretaciju njihova ponašanja. Samo je književnost u stanju dopustiti nam da uđemo duboko u život drugoga bića, shvatimo njegove razloge, podijelimo njegove osjećaje, proživimo njegovu sudbinu.

Priča uvijek kruži oko smisla. Čak i ako to ne iskazuje izravno, čak i kada programatski odustaje od traženja značenja, usredotočujući se na formu, na eksperiment, kada diže formalnu pobunu, tražeći nova izražajna sredstva. Čitajući čak i najbehaviorističnije i škrto napisanu priču, nećemo se moći suzdržati od pitanja: “Zašto se tako događa?”, “Što to znači?”, “Kakav je smisao toga?”, “Kamo to vodi?”

Moguće je čak i da je naš mozak evoluirao prema priči kao procesu pridavanja smisla milijunima podražaja koji nas okružuju te čak i u snu neprestano i neumorno ispredaju svoje naracije. Priča je dakle pravljenje reda u vremenu beskrajne količine informacija, ustanovljavanje njihovih veza s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, otkrivanje njihova ponavljanja te njihovo razvrstavanje u kategorije uzroka i posljedica. U tom poslu sudjeluju i razum, i osjećaji.

Nije čudo da je jedno od najranijih otkrića koje su izvršile priče bio fatum, koji je, unatoč tome što se ljudima uvijek javljao kao zastrašujuće i neljudsko, ipak uvodio u stvarnost red i postojanost.

4.

Poštovana gospodo,

žena s fotografije, moja mama, koja je čeznula za mnom, iako me još nije bilo, nekoliko mi je godina poslije čitala bajke.

U jednoj od njih, koju je napisao Hans Christian Andersen, čajnik bačen na smetlište tužio se kako su se ljudi okrutno ponijeli prema njemu, riješili ga se čim mu se otkinulo uho. A mogao im je još služiti da nisu takvi perfekcionisti i toliko zahtjevni. Pratili su ga i drugi potrgani predmeti, raspredajući prave epske pripovijesti iz svojih malenih života stvari.

Dok sam bila dijete, slušala sam te priče rumenih obraza i suznih očiju, jer sam duboko vjerovala da predmeti imaju svoje probleme, osjećaje, pa čak i nekakav društveni život, posve usporediv s našim, ljudskim. Tanjuri u kredencu mogli su međusobno razgovarati, pribor za jelo u ladici činio je neku vrst obitelji.

Slično su mi i životinje bile tajanstvena, mudra i samosvjesna bića s kojima nas oduvijek spaja duhovna veza i duboka sličnost. Ali i rijeke, šume, ceste također su imale svoj bitak – bile su živa bića koja mapiraju naš prostor i grade osjećaj pripadnosti, tajanstveni Raumgeist. Živ je bio i krajobraz koji nas je okruživao, i Sunce, i Mjesec, i sva nebeska tijela. Sav vidljivi i nevidljivi svijet.

Kada sam počela sumnjati u to? Tražim u svom životu neki trenutak u kojemu je sve zbog jednoga klika postalo drugačije, manje iznijansirano, jednostavnije. Šapat svijeta je ušutio, zamijenili su ga buka grada, zujanje računala, grmljavina zrakoplova što nam prelijeću nad glavama i zamorni bijeli šum oceana informacija.

Od nekoga trenutka u svom životu počinjemo svijet vidjeti u dijelovima, sve zasebno, u komadićima koji su međusobno udaljeni skoro poput galaksija, a stvarnost u kojoj živimo to nam potvrđuje: liječnici nas liječe po specijalnostima, porezi nemaju veze s čišćenjem snijega s ceste kojom se vozimo na posao, ručak nema ništa zajedničko s velikim stočarskim farmama, a nova bluza s opskurnim tvornicama negdje u Aziji. Sve je odijeljeno jedno od drugoga, živi zasebno, nepovezano.

Da bismo to lakše podnijeli, dobivamo brojeve, identifikatore, kartice, nespretne plastične identitete koji nas pokušavaju reducirati na uporabu nekakvog jednog djelića te cjeline koju smo već prestali opažati.

Svijet umire, a mi to čak i ne primjećujemo. Ne primjećujemo da svijet postaje zbirkom stvari i događaja, mrtvi prostor u kojemu se krećemo osamljeni i izgubljeni, bacani nečijim odlukama, zarobljeni nerazumljivim fatumom, osjećajem da smo igračke velikih sila povijesti ili slučaja.

Naša duhovnost nestaje ili postaje površna i ritualna. Ili naprosto postajemo vjernici jednostavnih sila – fizičkih, društvenih, ekonomskih, koje barataju nama kao da smo zombiji. I u takvom svijetu doista i jesmo zombiji. Zato čeznem za onim svijetom čajnika.

5.

Cijeloga me života opčinjavaju uzajamne mreže veza i utjecaja kojih najčešće nismo svjesni, već ih otkrivamo slučajno, kao začuđujuće stjecaje okolnosti, poklapanja sudbina, sve te premosnice, vijke, varove i spojeve, koje sam istraživala u Bjegunima. Opčinjava me asociranje činjenica, traženje redova.

U biti – u to sam uvjerena – spisateljski je um sintetički um, koji tvrdoglavo prikuplja sve okrhke, pokušavajući od njih nanovo slijepiti univerzum cjeline.

Kako pisati, kako konstruirati svoju priču tako da zna podignuti tu veliku konstelacijsku formu svijeta?

Naravno da sam svjesna nemogućnosti povratka takvoj priči o svijetu kakvu poznajemo iz mitova, bajki i legendi, kada je prenošena od usta do usta održavala svijet u postojanju. Danas bi ta priča morala biti puno višedimenzionalnija i složenija. Jer doista znamo puno više, poznajemo nevjerojatne povezanosti naizgled dalekih stvari.

Pogledajmo jedan trenutak u povijesti svijeta.

To je dan kada se od gata luke Palos u Španjolskoj, 3. kolovoza 1492. otiskuje karavela Santa Marija. Njezin je zapovjednik Kristofor Kolumbo. Svijetli sunce, obalom se još vrzmaju mornari, a lučki radnici tovare na brod posljednje škrinje s provijantom. Vruće je, ali blagi vjetrić koji puše sa zapada spašava obitelji od malaksavanja. Galebovi svečano šeću po brodskom sizu, ozbiljno oponašajući čovjekove postupke.

Taj trenutak, koji sada vidimo kroz vrijeme, doveo je do smrti 56 milijuna od blizu 60 milijuna rođenih Amerikanaca. Njihova je populacija tada činila oko deset posto sveukupnog stanovništva zemlje.

Europljani su nesvjesno sa sobom donijeli smrtonosne darove – bolesti i bakterije, na koje rođeni stanovnici Amerike nisu bili otporni. To su pratili i bezobzirno porobljavanje i ubijanje.

Uništenje je trajalo godinama i promijenilo je Zemlju. Tamo gdje su nekoć rasli grah i kukuruz, krumpiri i rajčice, na nekoć sofisticirano navodnjavana polja, vratilo se divlje raslinje. Skoro šezdeset milijuna hektara obrađivane zemlje pretvorilo se tijekom godina u džunglu.

Raslinje je regenerirajući se progutalo goleme količine ugljičnog dioksida, čime je oslabilo efekt staklenika. To je pak snizilo globalnu temperaturu na Zemlji.

To je jedna od mnogih znanstvenih hipoteza koje objašnjavaju nastanak malog ledenog doba u Europi koje je potkraj 16. stoljeća donijelo dugotrajno klimatsko zahladnjenje.

Malo ledeno doba promijenilo je gospodarstvo Europe. Tijekom narednih desetljeća studene i duge zime, hladna ljeta i intenzivne padaline smanjili su prinose tradicionalnih oblika zemljoradnje. U zapadnoj Europi mala su se obiteljska gospodarstva koja su proizvodila namirnice za vlastite potrebe pokazala neodrživima.

Nastupili su valovi gladi i nužnost specijalizacije proizvodnje. Engleska i Nizozemska, najjače pogođene zahladnjenjem, ne mogavši povezati svoje gospodarstvo s poljoprivredom, počele su razvijati trgovinu i industriju.

Prijetnja oluja navela je Nizozemce na isušivanje poldera i pretvaranje močvarnih i plitkih priobalnih područja u kopno. Preseljenje životnog prostora bakalara na jug, katastrofalno za Skandinaviju, pokazalo se korisnim za Englesku i Nizozemsku – zahvaljujući tome te su države počele izrastati u pomorske i trgovačke sile. Značajno zahladnjenje osobito se bolno odrazilo na skandinavske zemlje.

Prekinula se veza sa zelenim Grenlandom i Islandom, oštre zime smanjile su urod i zavladale su godine gladi i neimaštine. Švedska je stoga bacila lakomi pogled na jug upuštajući se u rat s Poljskom (naročito jer se smrznuo Baltik, pa je bilo lako preko njega prebaciti vojske) i angažirajući se u Tridesetogodišnjem ratu u Europi.

Napori znanstvenika, koji pokušavaju bolje razumjeti našu stvarnost, prikazuju je kao uzajamno povezanu i gusto isprepletenu mrežu utjecaja. To više nije samo glasoviti “leptirov učinak”, koji, kako znamo, počiva na tome da minimalne promjene u početnim uvjetima nekoga procesa mogu u budućnosti dati kolosalne i nepredvidive rezultate, kao bezbrojno mnoštvo leptira i njihovih krila, stalno u pokretu. Moćan val života koji putuje kroz vrijeme.

Otkriće “leptirova učinka” završava, po meni, epohu nepoljuljane ljudske vjere u svoju vlastitu učinkovitost, sposobnost nadzora, a samim time i osjećaj supremacije u svijetu.

To čovjeku ne oduzima njegovu snagu graditelja, osvajača i izumitelja, nego zorno pokazuje da je stvarnost ipak puno složenija no što se čovjeku ikada moglo učiniti. I da je on jedva maleni djelić tih procesa. Imamo sve više dokaza za postojanje spektakularnih i ponekad vrlo iznenađujućih ovisnosti na razini cijeloga globusa.

Svi smo – mi, bilje, životinje, predmeti – zaronjeni u jedan prostor kojim vladaju fizički zakoni. Taj zajednički prostor ima svoj oblik, a fizički zakoni urezuju u njega nebrojenu količinu formi koje se neprestano nadovezuju jedna na drugu. Naš krvožilni sustav podsjeća na sustave riječnih slivova, građa lišća slična je sustavu ljudske komunikacije, kretanje galaksija – viru vode što istječe iz naših umivaonika.

Razvoj društava – kolonijama bakterija. Mikroskala i makroskala upućuju na beskonačan sustav sličnosti. Naš govor, mišljenje, stvaralaštvo nisu ništa apstraktno, ni odvojeno od svijeta, već nastavak na drugoj razini njegovih neprestanih procesa mijena.

6.

Pitam se ovdje cijelo vrijeme je li danas moguće pronaći temelje za novu univerzalnu priču, cjelovitu, neisključivu, ukorijenjenu u prirodi, punu konteksta i istodobno razumljivu.

Je li moguća takva priča koja bi izašla izvan nekomunikativnoga zatvora vlastitog “ja”, otkrila širu sliku stvarnosti i upozorila na uzajamne veze? Koja bi se znala distancirati od utabanog, očitog i banalnog centruma “općeprihvaćenih razmišljanja”, uspjela probleme sagledati eks-centrično, izvan centruma?

Radujem se da je književnost čudesno uspjela sačuvati svoje pravo na svekolika čudaštva, fantazmagorije, provokacije, grotesknost i mahnitosti. Sanjam visoka očišta i široke perspektive u kojima kontekst daleko nadilazi to čemu bismo se mogli nadati. Sanjam jezik koji će uspjeti izraziti i najnejasniju intuiciju, sanjam metaforu koja prelazi kulturne razlike i, na kraju, književnu vrstu koja će postati prostrana i transgresivna, a koju će istodobno zavoljeti i čitatelji.

Sanjam i novu vrst naratora – “četvrtoličnoga”, koji se, naravno, ne svodi samo na neki gramatički konstrukt, već uspijeva u sebi sklopiti podjednako perspektivu svakog od likova, kao i iskoračiti izvan horizonta svakoga od njih, koji vidi više i šire, koji je u stanju zanemariti vrijeme. O da, njegovo je postojanje moguće.

Jeste li se ikada upitali tko je taj čudesni pripovjedač koji u Bibliji glasno kliče “Na početku bijaše riječ”? Koji opisuje stvaranje svijeta, njegov prvi dan, kada je kaos odijeljen od reda? Koji prati serijal nastajanja svemira? Koji poznaje misli Boga, poznaje njegove dvojbe i, a da mu ne zadrhti ruka, stavlja na papir tu nevjerojatnu rečenicu: “I vidje Bog da je dobro.” Tko je taj koji zna što je sudio Bog?

Isključivši sve teološke dvojbe, možemo tu figuru tajanstvenog i budnog naratora proglasiti čudesnom i značajnom. To je točka, perspektiva s koje se vidi sve. Vidjeti sve jest priznati konačnu činjenicu uzajamne povezanosti postojećih stvari u cjelinu, čak i ako te veze još nismo spoznali.

Vidjeti sve znači također i posve drugu vrst odgovornosti za svijet, jer postaje očito kako je svaki pokret “ovdje” povezan s pokretom “tamo”, kako će odluka donesena u jednom dijelu svijeta uroditi učinkom na drugom njegovu dijelu, kako razdvajanje na “moje” i “tvoje” počinje biti diskutabilno.

Valjalo bi stoga pošteno pripovijedati, tako da se u čitateljevu umu pokrene osjet cjeline, sposobnost povezivanja fragmenata u jedan uzorak, otkrivanja u sitnicama događaja cijelih konstelacija. Ispredati priču da bude jasno kako su svi i sve uronjeni u jednu zajedničku sliku koju sa svakim okretajem planeta brižno proizvodimo u svojim umovima.

Književnost posjeduje takvu snagu. Morali bismo odbaciti te nekomplicirane kategorije visoke i niske literature, popularne književnosti i književnosti niša, zažmiriti na žanrovsku podjelu.

Odustati od određenja “nacionalne književnosti”, znajući dobro da svemir književnosti nije drugo do ideja unus mundus, zajedničke psihičke stvarnosti u kojoj se sjedinjuje naše ljudsko iskustvo, dok Autor i Čitatelj imaju jednako važnu ulogu, prvi time što stvara, drugi pak zahvaljujući tome što neprestano interpretira.

Možda bismo trebali povjerovati fragmentu, jer fragmenti tvore konstelacije sposobne da opišu više i na složeniji način, višedimenzionalno. Naše priče mogle bi se beskonačno uspoređivati jedne s drugima, a njihovi junaci ulaziti u međusobne odnose.

Mislim da nas čeka redefiniranje toga što danas razumijemo pod pojmom realizma i traženje takvoga koji bi nam dopustio prelazak granica našega ega i pronicanje toga staklo-ekrana kroz koji vidimo svijet. Jer potrebu stvarnosti danas opslužuju mediji, društvene mreže, izravna javljanja na internetu.

Možda je to što nas neumitno očekuje nekakav neonadrealizam, nanovo razložena gledišta koja se neće bojati odmjeravanja s paradoksom i kretanja protiv struje jednostavnoga uzročno-posljedičnog poretka. O, da, naša je stvarnost već postala nadrealna. Sigurna sam i to da puno priča traži da ih se ispriča u novim intelektualnim kontekstima, nadahnutim novim znanstvenim teorijama. Ali jednako mi se važnim čini i neprestano nadovezivanje na mit i cijeli ljudski imaginarij.

Takav povratak kompaktnim strukturama mitologije mogao bi donijeti nekakav osjećaj postojanosti u ovoj neodređenosti u kojoj danas živimo. Vjerujem da mitovi predstavljaju građu naše psihe i da ih se ne da ignorirati (najviše se može biti nesvjestan njihova utjecaja).

Sigurno će se uskoro pojaviti neki genij koji će moći konstruirati posve drugačiju, danas još nezamislivu naraciju u koju će stati sve što je bitno. Takav će nas način pripovijedanja promijeniti, odbacit ćemo stare ograničavajuće perspektive i otvoriti ih novima koje su postojale tu negdje oduvijek, ali smo bili na njih slijepi.

U Doktoru Faustu Tomas Mann pisao je o skladatelju tvorcu nove vrsti totalne glazbe koja je u stanju promijeniti ljudsko mišljenje. Ali Mann nije opisao na čemu bi se trebala temeljiti ta glazba, stvorio je samo predodžbu kako bi ona mogla zvučati. Možda upravo na tome i počiva uloga umjetnika – dati slutnju toga što bi moglo postojati i na taj način učiniti da to bude zamišljeno. A to zamišljeno prvi je stadij postojanja.

7.

Pišem fikciju, ali to nikada nije nešto isisano iz prsta. Kada pišem, moram sve osjećati unutar sebe same. Moram propustiti kroz sebe sva bića i predmete prisutne u knjizi, sve što je ljudsko i izvanljudsko, živuće i neobdareno životom. Svaku stvar i osobu moram zagledati izbliza, s najvećom pomnjom, i utjeloviti je u sebi, personificirati.

Tome mi i služi tankoćutnost – jer tankoćutnost je umjetnost utjelovljenja, empatije, pa dakle neprestanog pronalaženja sličnosti. Stvaranje priče beskonačno je oživljavanje, davanje postojanja svim tim krhotinama svijeta, kakvima su ljudska iskustva, proživljene situacije, uspomene. Budnost personalizira sve to na što se odnosi, dopušta dati tome glas, dati prostor i vrijeme, ekspresiju da zažive. Ta tankoćutnost čini da čajnik progovori.

Tankoćutnost je ta najskromnija nijansa ljubavi. To je ona njezina vrsta koja se ne pojavljuje u pismima i evanđeljima, nitko na nju ne priseže, nitko se ne poziva. Nema svoje ambleme ni simbole, ne dovodi do zločina ni zavisti.

Pojavljuje se tamo gdje pozorno i usredotočeno zagledavamo u drugi bitak, u to što nije “ja”.

Tankoćutnost je spontana i nekoristoljubiva, iskoračuje daleko izvan empatičnog suosjećanja. Prije je svjesno, iako možda malo melankolično, dijeljenje sudbine. Tankoćutnost je duboka briga za drugi bitak, njegovu krhkost, neponovljivost, njegovu neotpornost na patnju i djelovanje vremena.

Tankoćutnost zamjećuje među nama veze, sličnosti i identičnosti. Ona je taj način gledanja koji svijet prikazuje kao živ, živući, međusobno povezan, suradljiv, i sa sobom suovisan. Književnost je sazdana upravo na tankoćutnosti spram svakog od nas drugačijeg bitka. To je temeljni psihološki mehanizam romana.

Zahvaljujući tom udesnom alatu, najrafiniranijem načinu ljudske komunikacije, naše iskustvo putuje kroz vrijeme i dospijeva do onih koji se još nisu rodili, a koji će jednom posegnuti za time što smo napisali, što smo ispričali o sebi samima i o svome svijetu. Nemam pojma kako će izgledati njihov život, tko će oni biti. Često pomišljam na njih s osjećajem krivnje i stida.

Klimatska i politička kriza, u kojoj se danas pokušavamo pronaći i kojoj se želimo suprotstaviti spašavajući svijet, nije došla niotkud. Često zaboravljamo da to nije nikakav fatum i volja sudbine, već rezultat vrlo konkretnih gospodarskih, društvenih i svjetonazorskih (u tome i religioznih) djela i odluka. Pohlepa, nedostatak poštovanja spram prirode, egoizam, pomanjkanje mašte, beskrajno natjecanje, izostanak odgovornosti doveli su svijet do statusa predmeta koji se može rezati na komadiće, uživati i uništavati.

Zato vjerujem da moram pripovijedati tako kao da je svijet živo, neprestano pred našim očima nastajuće jedinstvo, a mi njegov – istodobno malen i moćan – djelić.