Natalia Makarova, jedna od najvećih baletnih zvijezda u povijesti baleta, rođena je na 21. listopada 1940. godine u Lenjingradu, kolijevci klasičnog baleta. Iako je od ranog djetinjstva pokazivala veliki interes za balet, audiciji za legendarnu Akademiju Vaganova pristupila je tek s 12 godina te su je odmah primili, unatoč tome što se smatralo da je idealna dob za početak baletnog školovanja bila 9 godina.

Već 1956. godine postala je stalna članica baletnog ansambla u Teatru Kirov u Lenjingradu, a tijekom 60-ih godina dobila je i status baletne prvakinje. Bila je jedno od najpoznatijih imena u sovjetskom baletu, no 1970. godine dogodio se neočekivani preokret.

Naime, tijekom jedne inozemne turneje Makarova se, zajedno s ostatkom baletnog ansambla Teatra Kirov, zatekla u Londonu, gdje je 4. rujna 1970. godine donijela odluku koja će joj potpuno promijeniti ostatak života: odlučila je zatražiti azil od britanskih vlasti i prebjeći na Zapad. Naravno, nije bila prva koja se odlučila na takav korak. Samo devet godina ranije na Zapad je prebjegao i legendarni baletan Rudolf Nurejev, koji je zatražio azil na pariškom aerodromu Le Bourget, no Makarova je svojim postupkom ipak izazvala burne reakcije javnosti, a ubrzo su se o njezinu prebjegu pojavile brojne glasine. Kako piše New York Times, govorkalo se da je prebjegla zato što joj se raspao drugi brak s mladim sovjetskim redateljem, zato što je bila ludo zaljubljena u jednog voditelja s BBC-ja, zato što joj u Teatru Kirov nisu dopuštali da pleše one uloge koje je htjela i zato što je žudila za slavom, novcem i svjetskim priznanjem.

43 GODINE SVIRKE Intervju - Gorazd Čapovski: 'Mizar je tamna strana zrcala. Odrasli smo na Joy Divisionu'

Odmah nakon prebjega Makarova se na neko vrijeme povukla iz javnosti te pustila da se glasine stišaju same od sebe, nakon čega je u novinama London Sunday Telegraph objavila tekst u tri dijela o svojem prebjegu na Zapad, a u prvome od njih, naslovljenom 'My Steps to Freedom', čije je dijelove kasnije objavio i New York Times, vrlo je jednostavno izložila svoje razloge napuštanja Sovjetskog Saveza:

"Moja odluka da napustim SSSR zasigurno je bila jedna od najtežih odluka koje sam napravila u svojem kratkom životu. Zašto sam se odlučila na ovaj bijeg na Zapad, u nepoznato, u ovu veliku nesigurnost? Jednostavan odgovor glasi: Zato što sam željela biti slobodna. Slobodna da plešem kako sam htjela, da razvijam svoju umjetnost, da radim s ljudima s kojima želim raditi, da napravim najviše što mogu sa svim talentima koje mi je priroda pružila. U Sovjetskom Savezu nema eksperimentiranja s novim stilovima, novim tehnikama i novim koreografijama, kao što ih ima na Zapadu. Znala sam da ću, ako želim ići dalje kako bih razvijala svoju umjetnost i dosegla nove razine, naravno, budem li sposobna za to, morati napustiti svoju zemlju. Ostajanje tamo značilo bi stajanje pred zidom. Do kraja karijere plesala bih stare, klasične uloge i to bi bilo sve. Neke balerine spremne su prihvatiti takvu sudbinu. Za mene je to označavalo umjetničku smrt."

Te iste 1970. godine Makarova se pridružila Američkom baletnom teatru te nastupila kao Giselle, a upravo je tim svojim nastupom postavila nove standarde za svoju generaciju. Tijekom karijere nastupala je i u brojnim drugim kazalištima, među kojima su i Royal Ballet, Paris Opera Ballet, Roland Petit's Ballets de Marseille te kazalište La Scala. Surađivala je s brojnim poznatim imenima, a najviše se ističu njezine suradnje s Antonyjem Tudorom, Georgeom Balanchineom, Mihailom Barišnjikovim (kojega je kasnije opisala kao izvor "emocionalnog ludila") te naposljetku i samim Rudolfom Nurejevim. Osvojila je nagradu Tony, nagradu Olivier te niz drugih nagrada iz baletnog svijeta, a za ulogu u baletu Onjegin 1985. godine u Londonu posebnu joj je nagradu uručila i princeza Diana.

Bila je prva odbjegla umjetnica kojoj je, prije raspada Sovjetskog Saveza, bilo dopušteno vratiti se u rodni grad te je 1989. godine ponovno nastupila na pozornici Teatra Kirov, gdje je godinama ranije i započela svoju karijeru. Njezina predanost, vještina i odlučnost u tome da revitalizira tradiciju klasičnog baleta učinili su je jednom od najvećih imena u baletnom svijetu, a njezina priča o bijegu u slobodu samo je još jedan dokaz potpune posvećenosti umjetnosti koja ju je pratila sve do mirovine i zbog koje se i danas na Zapadu izdvaja kao jedna od najvećih balerina svoje generacije.