Rijeka Una je poznata po svojim prirodnim ljepotama. Osobito je dražesna na području oko Martin Broda i Kulen Vakufa, gdje vijuga između živopisnih brežuljaka duž same granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, lagano se vukući prema sjeveru, da bi nakon dvije stotine kilometara, nedaleko od nekadašnjeg ustaškog logora u Jasenovcu, utekla u Savu.

Posljednjeg je desetljeća kulenvakufski kraj postao omiljenom destinacijom zagrebačkih hipstera željnih kratkotrajnog bijega u netaknutu prirodu, po mogućnosti na zabavni rafting vikend. U turističkim brošurama ljepote Nacionalnog parka Una spominju se u superlativima, a ne zaboravlja se ni zapanjujuća fauna. Na području parka, kako piše u knjižicama, živi šezdesetak vrsta sisavaca, među kojima su i tri najveća europska grabežljivca: vuk, ris i medvjed.

Top News Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

Međutim, autori brošura redovito zaboravljaju spomenuti i četvrtog najvećeg europskog grabežljivca, zapravo najkrvoločnijeg među njima - čovjeka. Taj je grabežljivac sposoban desetljećima pitomo obitavati na nekom prostoru, da bi u iznenadnoj provali najnižih predatorskih strasti bio spreman počiniti najgora zlodjela.

Jedna takva eksplozija nasilja dogodila se u drugoj polovici kobne 1941. godine, kad su pripadnici triju konfesija, katoličke, pravoslavne i muslimanske, koji su dotad uglavnom mirno živjeli jedni pored drugih - možda prepuni različitih mana, ali barem slobodni od grijeha modernog nacionalizma - postali žrtvom nesretnih političkih okolnosti koje su ih natjerale da preskoče stoljeća i izaberu naciju kojoj pripadaju te konačno otkriju tko im je brat, a koga treba zgaziti kao kukca.

Dok uživaju u idiličnim prizorima kulenvakufskog kraja, spuštajući se na splavima niz ravnodušnu rijeku, današnji hrvatski turisti vjerojatno ne znaju ništa o tome da je u slavu njihove nacije u srpnju 1941. godine pokrenut začarani krug nasilja koji je rezultirao jednim od najtragičnijih lokalnih pokolja Drugog svjetskog rata. Nekoliko tisuća ljudi ubijeno je na najsvirepije zamislive načine, a počinitelji zlodjela bili su nekadašnji susjedi, prijatelji, ponekad čak i rođaci.

Tragična priča, jako pojednostavljena, glasi otprilike ovako - po uspostavi NDH ustaše su počele terorizirati lokalno pravoslavno stanovništvo i pritom zvjerski ubili više stotina ljudi, a Srbi su se zatim organizirali i u osvetničkom pohodu masakrirali dvije tisuće Hrvata i muslimana koje su smatrali njihovim saveznicima. To je, naravno, samo osnovna nit mnogobrojnih rukavaca krvave povijesti tog pitoresknog kraja tijekom nekoliko mjeseci 1941. godine, obilježenih nizom "manjih" pokolja, ali i herojskim djelima pojedinaca.

Svi su ih mrzili Fra Sotona i najgori ustaški koljači

Jesu li ljudi doista zvijeri ili se u Kulen Vakufu dogodio nesretan splet okolnosti, pokušao je odgovoriti američki povjesničar Max Bergholz (Pittsburgh, 1973.), koji je u svojoj knjizi "Nasilje kao generativna sila - identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici" temeljito istražio kulenvakufski masakr, tragičnu, no gotovo zaboravljenu povijesnu epizodu.

Knjiga, objavljena 2016. nakon dugogodišnjeg istraživanja, dobila je niz važnih strukovnih nagrada, a dostupna je i na hrvatskom jeziku u prijevodu Senade Kreso i izdanju sarajevskog Buybooka. Bergholz, profesor povijesti na Sveučilištu Concordia u Montrealu,  boravio je u Zagrebu kao jedan od najistaknutijih gostiju Kliofesta, vjerojatno najvažnijeg festivala povijesti u Hrvatskoj.

Tim povodom s Bergholzom smo razgovarali o događajima koje je tako temeljito istražio i opisao u knjizi već proglašenoj historiografskim remek-djelom.

Vaša je specijalnost povijest zemalja bivše Jugoslavije tijekom 20. stoljeća. Dobro govorite hrvatski/srpski/bošnjački jezik. Kako ste izabrali baš to područje istraživanja? Imate li neke osobne razloge za taj izbor?

Moje proučavanje ovog dijela Europe počelo je u siječnju 1997. godine. U to sam vrijeme bio student na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Pittsburghu. Tražio sam napredni seminar za predstojeću akademsku godinu i našao kurs ponuđen pod nazivom 'Upotreba i zloupotreba historije u raspadu Jugoslavije'. Držao ga je Dennison Rusinow, koji je u to vrijeme bio jedan od nekolicine stručnjaka za bivšu Jugoslaviju u Sjevernoj Americi, jer je tijekom 1960-ih i 1970-ih živio i istraživao u toj zemlji. Taj kurs je bio moj prvi kontakt s poviješću ovog dijela svijeta i bio sam fasciniran time kako su razne strane tijekom 1990-ih stvorile svoju vlastitu verziju povijesti da im pomogne u ostvarenju političkih i vojnih ciljeva tijekom sukoba koji su doveli do uništenja Jugoslavije.

U svojoj knjizi 'Nasilje kao generativna sila' pokušavate pokazati kako ekstremno nasilje ima transformativnu moć stvaranja nacionalnih identiteta. Možete li ukratko pojasniti tu svoju tezu?

Izazov rekonstruiranja povijesti kulenvakufskog kraja značio je nositi se s višestrukim vokabularima zajednice, koji su često brisani ili zanemarivani u povijesti šire regije, među kojima su kategorije 'etničkog' ili 'nacionalnog' bile tek jedna opcija koja se natjecala s ostalim. Ova lokalna povijest nije upućivala na jasnu linearnu liniju nasilja među zajednicama koje je izbilo tijekom 1941., za koju bi neki mogli vjerovati da ju je većina mještana svjesno utirala kroz rasprostranjene, duboko usađene etničke sukobe. Uvelike nepoznata prošlost ove zajednice kontraintuitivno je sugerirala da duboka istaknutost etničkog kao osi koja će uskoro, 1941. godine, odlučivati o životu i smrti, nije zapravo bila rezultat desetljeća lokalnog nacionalizma i antagonističkih etničkih rascjepa. Prije će biti da je jedinstveni splet događaja brzo osnažio grupice čiji su pripadnici ispravno vidjeli da im se pružila dotad neviđena prilika za profit i rješavanje lokalnih sukoba jednom za svagda tako što će pribjeći nasilju na etničkoj osnovi. U kulenvakufskom kraju, nasilje koje će uskoro buknuti kako bi se ostvarili ti ciljevi, brzo je preraslo u još više ubijanja, što je, u konačnici, kulminiralo pokoljima počinjenima u rujnu 1941. godine. Ova priča otkriva da su ti akti nasilja potaknuli mnoštvo transformacija koje je teško percipirati, mada su dalekosežne, koje su se jasno vidjele kad sam izoštrio leću i fokusirao se na lokalnu zajednicu. Kod nekih, nasilje je dovelo do naglog porasta važnosti etniciteta, a za druge njegovu jednako brzu irelevantnost. Neki su po svaku cijenu nastojali eskalirati ubijanje na etničkoj osnovi. Drugi su nastojali žestoko ga ograničiti. Meteži koje je lokalno ubijanje sa sobom donijelo generirali su nove percepcije etniciteta - sebe samog, pretpostavljene 'braće' i onih koji su percipirani kao 'drugi'. Kao posljedica, to nasilje je stvorilo nove zajednice, nove oblike i konfiguracije moći, i nove prakse nacionalizma. Historija ove male zajednice bila je tako historija obilježena neočekivanom eksplozijom nasilja koje je na lokalnoj razini počinila nekolicina, što je funkcioniralo kao golema generativna sila u transformaciji identiteta, odnosa i života mnogih.

Vi jako dobro pazite da ne imenujete jednog jedinstvenog krivca za tragične događaje u Kulen Vakufu i okolici. Jasno je da su sve strane odgovorne za počinjene zločine, no nije li ipak najveća krivnja na onima koji su prvi pokrenuli začarani krug osvetničkog ubijanja, dakle na ustašama?

Glavni posao bilo kojeg profesionalnog povjesničara je objasniti ljudsko ponašanje u prošlosti, to jest utvrditi kako i zašto ljudi čine određene izbore. U pokušaju da ispričam povijest kulenvakufskog kraja tijekom ljeta i rane jeseni 1941. proveo sam godine otkrivajući originalne izvore iz te godine koji su mi mogli pomoći da odgovorim na ovaj izazov. Moja knjiga je detaljan pokušaj da objasnim kako i zašto su neki susjedi u tom kraju, od kojih je većina prije 1941. živjela u miru, počeli napadati jedni druge, što je dovelo do golemih ljudskih gubitaka. Pitanje pripisivanja krivice je problematično zato što nas ono generalno odvlači od izazova da objasnimo nasilje, a umjesto toga vodi nas ka tendenciji da o nasilju moraliziramo. Ovim hoću reći da pitanje koja je strana u konfliktu najkrivlja često prikriva nastojanje da se utvrdi tko je 'dobar', a tko 'zao'. Takva nastojanja nam obično ne pomažu u objašnjenju kompleksnih fenomena nasilja. Povjesničari, za razliku od pravnika, sudaca, boraca za ljudska prava i nacionalističkih političara, između ostalih, ne smiju se baviti poslom moralizacije o prošlosti. Naš posao je da učinimo sve što možemo da objasnimo - a ne da sudimo - ljudsko ponašanje. Kad to kažem, da me pitate koji su bili opći faktori koji su izazvali inicijalno izbijanje nasilja u kulenvakufskom kraju, onda bih odgovorio da je to bila uspostava NDH, njezina politika, etnički zasnovana diskriminacija i nasilje te mještani koje su vlasti NDH mobilizirale da provode te politike, od kojih su mnogi iskoristili priliku da pljačkaju svoje susjede i rješavaju lokalne sukobe. Bilo je i specifičnih lokalnih razloga zašto je tu nasilje poprimilo tako masovne proporcije tijekom prvih nekoliko dana srpnja 1941., a ne ranije, kao što je to slučaj u nizu drugih krajeva u NDH. Ali ovo su bili glavni razlozi zašto je taj mirni kraj sredinom ljeta postao ekstremno nasilan.

Mogu li se isti obrasci učvršćivanja nacionalnih identiteta kroz nasilje vidjeti i u ratovima koji su se vodili na prostoru bivše Jugoslavije pola stoljeća kasnije? Zar je nacionalni identitet tako krhka biljka da je treba zalijevati svakih 50 godina?

Uzroci i dinamika nasilja u periodu 1941.-1945. i 1991.-1995. vrlo se razlikuju, a ja nisam sklon pojednostavljenim analogijama između ta dva perioda. Kad to činimo, mi pomažemo da se stvore beskorisne percepcije povijesti koja se ponavlja, što je stajalište koje profesionalni povjesničari nikad ne smiju zauzeti. Mi ne argumentiramo simplicističkim analogijama. Umjesto toga, mi pokušavamo objasniti prošle događaje i kompleksno ljudsko ponašanje na temelju dubinskog istraživanja i posvećivanja posebne pažnje specifičnosti svakog povijesnog konteksta koji nastojimo istražiti. Međutim, mislim da nešto od dinamike događanja tijekom ljeta 1941., koju sam otkrio - konkretno, ideja o malom broju ljudi koji čine nasilje, što onda dovodi do kreiranja i rekreiranja vrlo antagonističkih oblika identiteta, nacionalizma i sjećanja - može biti od koristi povjesničarima koji žele bolje objasniti najnovije konflikte u regiji. Percepcija da su ti konflikti nastali iz dugotrajnih i vrlo antagonističkih odnosa među takozvanim 'etničkim grupama' percepcija je koju su nacionalisti na raznim stranama pokušavali prodati raznim publikama tijekom 1990-ih, od lokalnih stanovnika do međunarodne zajednice. A taj pokušaj raznih nacionalista u regiji da perpetuiraju osjećaj duboko usađenog 'etničkog sukoba'" među širim stanovništvom nastavio se od kraja sukoba tijekom 1990-ih pa sve do današnjeg dana. Ipak, mnoga su istraživanja pokazala da lokalni društveni odnosi prije nasilja do kojeg je došlo 1990-ih nisu bili, zapravo, vrlo antagonistični. Štoviše, masivno nasilje bilo je generalno potrebno kako bi se dramatično izmijenilo ono što su bili lokalni ekosistemi međuetničkog suživota koji je desetljećima postojao. U tom smislu, tijekom 1990-ih, moguće je argumentirati da je nasilje koje su počinile grupice funkcioniralo kao generativna sila za transformaciju suštinskog osjećaja identiteta kod mnogih ljudi, nacionalizma i sjećanja. A to nasilje rezultiralo je stvaranjem golemih rascjepa među mnogim ljudima, od kojih je većina prethodno u miru zajedno živjela.

Za knjigu ste proveli temeljita istraživanja po arhivima diljem zemalja bivše Jugoslavije, kontaktirajući s mnogobrojnim ljudima koji su i sami pripadnici nacija u čije su ime počinjeni najstrašniji zločini. Svi oni znali su čime se bavite. Na kakav ste prijam naišli? Jeste li imali problema tijekom istraživanja? Kakve ste predrasude imali prije prvog dolaska u regiju?

Ono što sam neprestano otkrivao tijekom istraživanja i pisanja knjige bilo je koliko je važno biti prijemčiv za kontraintuitivne uvide te izbjeći miješanje rezultata i uzroka povijesnih fenomena. Već dugo popriličan broj literature o nacionalizmu i nasilju sugerira da nasilje izbija u društvima koja su duboko i antagonistički podijeljena po etničkim linijama i povijesnim sjećanjima. Prije mojeg istraživanja siguran sam da sam i sam dijelio ta uopćena shvaćanja. Ali godine terenskog rada u regiji promijenile su te ideje. Nasuprot ove percepcije, moje istraživanje na mikrorazini suočilo me s idejom da identitet, nacionalizam i sjećanje često nisu ono što je izazvalo nasilje koje će uništiti živote tolikih ljudi. Umjesto toga, puno manje ljudi odabralo je činiti nasilje i, čineći to, oni su kreirali i rekreirali vrlo antagonističke oblike identiteta, nacionalizma i sjećanja. Ova spoznaja ima krupne implikacije na to kako ljudi u ovoj regiji razumijevaju kako i zašto njihove zajednice uhvati grč epizoda ekstremnog nasilja. Provodio sam istraživanje za ovu knjigu u dvanaest arhiva u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Većina ljudi s kojima sam radio u tim institucijama bili su profesionalci - odnosili su se prema meni s poštovanjem, a pokazalo se da i sami imaju izuzetno znanje. Zapravo, samo u Bihaću, u Arhivu Unsko-sanskog kantona, isprva sam se susreo s ozbiljnim problemima da uopće dobijem pristup dokumentima. Nedavno sam objavio tekst o svojem iskustvu u toj instituciji u beogradskom magazinu Peščanik. Još mi je nejasno zašto je bivši direktor tog arhiva bio protiv mojeg istraživanja, mada smo kasnije našli način da radimo zajedno, zahvaljujući izuzetno dobroj volji njegovih kolega koji su zaista činili sve da mi pomognu.

Možda i najstrašniji aspekt vaše knjige je činjenica da su se međusobno ubijali ljudi koji su se dobro poznavali, koji su bili susjedi, ponekad i rođaci. Je li tragičan razvoj događaja u ljeti i jesen 1941. u Kulen Vakufu i okolici specifičan splet nesretnih povijesnih i društvenih okolnosti ili se može zamisliti u bilo kojemu vremenu i u bilo kojem dijelu svijeta? Jesu li ljudi u Kulen Vakufu bili posebno 'loši'?

Kratki odgovor na vaše posljednje pitanje je 'ne'. Nije bilo ničeg specijalno lošeg u ljudima te regije, kao što nema ničeg specijalno 'lošeg' u ljudima bilo kojeg dijela svijeta. Prije 1941. godine, povijest kulenvakufskog kraja nije karakteriziralo nasilje, i gotovo nitko tamo nije podržavao bilo kakvu vrstu nacionalističke političke organizacije. Suživot i mir, uz sporadične sukobe koji se mogu kontrolirati, karakterizirali su svakodnevni život većine tog stanovništva. Kad se pogleda što je neke mještane navelo da se pridruže ustašama u kulenvakufskom kraju, nema ničeg tajnovitog u tome što je potaknulo njihovu mobilizaciju. Zapravo, ovdje se ističe racionalnost na djelu. Neviđene koristi mogle su se imati pridruživanjem u progonu onih koji su bili obilježeni za isključivanje prema redefiniranim etničkim kategorijama i njihovu novouspostavljenom ispolitiziranom značaju. Neki mještani brzo su vidjeli te prilike i iskoristili ih. Ta dinamika, koja je dovela do lokalne mobilizacije da se krene u progone na mikrorazini na etničkoj osnovi, ima široke paralele u nizu drugih konteksta diljem svijeta, uključujući zajednice u Africi, Aziji, istočnoj Europi i Latinskoj Americi, među ostalima. Priča koju kazujem u svojoj knjizi tako pokazuje da se visoka razina progona i nasilja može nastaviti čak i ako između motivacija sudionika na makro, mezo i mikro razini postoji velika nepovezanost. Široko rasprostranjena ideološka indoktrinacija idejama nacionalističke elite nije, zapravo, neophodan preduvjet na svim razinama društva. Niti je postojanje široko rasprostranjenih, duboko usađenih 'etničkih' rascjepa na lokalnoj razini bilo neophodno. Prije će biti da konvergencija različitih motiva i uzajamno korisnih poticaja može biti dovoljna da određeni broj ljudi navede na progon i činjenje nasilja nad svojim susjedima. I u pravim uvjetima, ta se konvergencija može dogoditi gotovo svugdje u svijetu.

Politika socijalističke Jugoslavije bila je da se žrtve ne pobrojavaju po nacionalnosti, kako se ne bi otvarale stare rane, nego da se sve žrtve Drugog svjetskog rata podvedu pod sintagmu 'žrtve fašističkog terora' ili tomu slično. Posljedice takve prakse vidjele su se tijekom krvavog raspada Jugoslavije. Može li objavljivanje knjiga poput vaše, koje izbjegavaju jednostrane nacionalne narative, zacijeliti rane i pridonijeti pomirenju? Posjeduje li istina pročišćujuću moć?

Ovo je vrlo važno pitanje jer upućuje na to koju ulogu - ako je uopće ima - povjesničari mogu igrati u otvaranju mogućnosti za neku vrstu promjene u budućnosti kroz proučavanje prošlosti, posebno prošlih epizoda nasilja među zajednicama. Na najširoj razini, moja knjiga sugerira da je povijest koju kazujemo o nasilnoj prošlosti u velikoj mjeri naš izbor - postoje, zapravo, višestruki načini na koje možemo kazivati povijesti nasilja. Na isti način, ono što odaberemo da zamišljamo za sadašnjost i budućnost - što se ljudi usuđuju sebi dopustiti da sanjaju - to su također sve izbori. A sposobnost da se zamišlja drugačija realnost za danas, i za budućnost, bit će jača ako čovjek ima sposobnost zamišljati različitu prošlost. To može zvučati previše direktno, možda čak i lako. Ali u ovom dijelu Europe to danas predstavlja golemi izazov, u velikoj mjeri čak nemoguć za mnoge ljude. Najnovije nasilje tijekom 1990-ih stvorilo je osjećaj povijesne svijesti u kojoj se čini da je povijesna možebitnost i slučajnost - sposobnost da se vidi prošlost u kojoj su ljudi činili izbore - izbrisana, ušutkana i, čak, uništena. Umjesto toga, fraza koju čovjek često čuje od taksista u mjestima poput Beograda, Zagreba ili Sarajeva je često ono što danas u ovoj regiji vrijedi za povijesno objašnjenje: 'Ovdje se povijest ponavlja...'. Ali povijest ovog dijela Balkana, poput povijesti bilo gdje u svijetu, ne ponavlja se mistično. Ljudi stvaraju povijest i oni to čine tako što rade izbore. Tako da na najopćenitijoj razini ova knjiga govori o potrebi da se izbliza ispita čovjekov izbor - kako u stvaranju povijesti, tako i u njezinu kazivanju. I moja nada je da će jednog dana ljudi u ovom dijelu Europe možda uzeti ovu knjigu i pročitati ovu priču, i možda način na koji sam je ja izabrao ispričati može pomoći da se otvore nove vizure za zamišljanje različitih prošlosti i, dalje od toga, alternativnih budućnosti. Nadam se da moja knjiga može čitateljima u ovom dijelu Europe ponuditi jedan upečatljiv primjer kako se takva nova priča može ispričati.

Na svojem websiteu, na stranici predviđenoj za biografske podatke, umjesto svoje fotografije stavili ste fotografiju plavog bicikla oslonjenog na trošan zid negdje u okolici Kulen Vakufa. Lako vas je zamisliti kako na biciklu tumarate idiličnim kulenvakufskim krajem te kontemplirate o kontrastu između uzvišene prirode i najnižih ljudskih strasti koje su na tom području dovele do stravičnih zločina. Kako se danas tamo živi? Jesu li ljudi koji žive u Kulen Vakufu i okolici upoznati sa zločinima iz 1941.? Određuju li im ti zločini živote i danas, na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća?

Danas kulenvakufski kraj karakteriziraju izuzetna prirodna ljepota i šokantna pustoš, kao i ekonomska stagnacija. Većina stanovnika tog kraja postali su izbjeglice tijekom rata 1992.-1995. u BiH, a nekoliko stotina ljudi je ubijeno. Rat je razorio mogućnost ekonomije tog kraja. Velika tvornica tekstila u Kulen Vakufu je zatvorena, a željeznica u unskoj dolini, ključna za ekonomiju cijelog kraja, faktički je zatvorena od nedavnog rata. Mnogi koji su živjeli u tom kraju prije rata nikad se nisu vratili, neki su odabrali ostati u gradovima poput Bihaća, a mnogo više njih odabralo je napustiti zemlju i započeti novi život u drugim dijelovima Europe i svijeta. U ovom kraju ima vrlo malo mladih - dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka - mahom zato što tu nema posla, a još je manje djece. Škole, koje su još otvorene, svake godine imaju sve manje učenika. Kad sam, na primjer, prvi put posjetio malenu osnovnu školu u Martin Brodu, tamo je bilo možda 5-6 učenika u dobi od 6 i 10 godina - svi su učili u istoj učionici. Postoji određena svijest o događajima iz 1941. godine među onima koji još tu žive. Većina je čula priče o nekim aspektima tih događaja od starijih članova svoje obitelji, mada je većina onih koji su tu živjeli 1941. godine pomrla. Ono što ljudi imaju reći o nasilju tijekom 1941. godine često ovisi o tome što su doživjeli 1992. godine. Ono što najviše zapanjuje kad se danas razgovara s ljudima je golemi stupanj u kojem je prošlo i nedavno nasilje oblikovalo i nastavlja oblikovati percepcije identiteta u tom dijelu svijeta. Sve do današnjeg dana, oblici samoidentifikacije, i identifikacije drugih, stvarali su se tijekom i nakon činova nasilja u totalizirajućim kategorijama. One uključuju eksplicitne i implicitne 'etničke grupe' kao jasno razgraničene, uzajamno antagonizirane aktere. Neke 'grupe' su ili mučenici ili hulje, ili počinioci ili žrtve, dok zapanjujuće selektivno javno sjećanje podupire zaglušujuća šutnja. Te oštre konceptualizacije ljudskog pejzaža nastavljaju vršiti duboki utjecaj na to kako se kazuju historije ovoga dijela svijeta - one su često manihejske, duboko etnicizirane i vrlo selektivne. Ti načini gledanja na prošlost (i sadašnjost) razumljivi su ako zamislimo kako je bilo biti u koži onih koji su proživjeli tu traumatičnu povijest. Ali ako je naš cilj objasniti uzroke, dinamiku i posljedice nasilja, prihvaćanje tih načina gledanja u konačnici zamagljuje mnogo više nego što osvjetljava.

Na radove kojih ste se regionalnih povjesničara najviše oslanjali tijekom pisanja knjige? Postoji li neki autor kojeg biste izdvojili?

Rekao bih da su bila dva lokalna autora koja su me najviše nadahnjivala, prvi prilično poznat, a drugi potpuno nepoznat. Prvi autor je Slavko Goldstein, čiju sam knjigu '1941., godina koja se vraća' pročitao prije nego što sam napisao svoju knjigu. Goldsteinovi memoari, koji imaju i neke atribute povijesne studije, predstavljaju model zašto lokalna povijest može biti tako učinkovito sredstvo za razmatranje dinamike nasilja. Njegova knjiga izbjegava beskorisne apstrakcije, kao što su 'nacije', a čitatelje vodi ravno do razine pojedinačnog iskustva. Njegov stil pisanja je divan i neodoljiv. Drugi autor je Esad Bibanović, koji je rođen u Kulen Vakufu i koji je tamo bio kad je započelo nasilje u rujnu 1941. godine. Tijekom 1970-ih on je počeo istraživati nasilje koje se dogodilo u toj regiji, iako je to bilo politički opasno činiti, s obzirom na to da su mnogi od onih odgovornih za neke masakre još bili na poziciji moći. On je hrabro prikupio svjedočenja onih koji su preživjeli masovna ubijanja i, za razliku od tolikih današnjih istraživača, nije se ograničio na iskustva bilo koje 'etničke grupe'. Umjesto toga, bio je odlučan spoznati ukupnost onoga što se dogodilo 1941. godine. Njegovo nastojanje da to učini, u vremenu kad je to istraživanje predstavljalo stvarni rizik, duboko me nadahnjuje. Najveći dio njegova rada je i dalje neobjavljen.

Kritičari su vašu knjigu pohvalili kao vrhunsko empirijsko istraživanje povijesnog događaja, ali istodobno i važan teorijski doprinos razumijevanju problematike identiteta, nacionalizma i izvora nasilja. Knjiga je također sjajna pripovijest koja posve obuzima čitatelja. Koja je bila vaša temeljna intencija kad ste počeli istraživati tu temu i pisati knjigu?

Pored toga što sam naprosto želio razumjeti kako i zašto se dogodilo nasilje 1941. godine u kulenvakufskom kraju, imao sam želju pokušati i ponuditi argumentaciju za jedan drugačiji pristup istraživanju i pisanju o nasilju u NDH. Stazu koju moja knjiga ucrtava ka tom postizanju boljeg razumijevanja zbunjujuće eksplozije lokalnog ubijanja čine dva tijesno povezana metodološka pristupa: znanstvenici u ovom dijelu Europe moraju biti spremni ići dalje od često provincijalnih istraživačkih pitanja i interesa te se otisnuti dalje, kako bismo se uključili u šire znanstvene rasprave o uzrocima i dinamici masivnog nasilja u svim dijelovima svijeta. Ipak, često se mora biti spreman zaći dublje u istraživanje tih lokalnih zajednica smještenih negdje izvan glavnog puta u ruralnim krajevima gdje se zapravo većina nasilja ovdje u Europi historijski i događala, ali također i tamo gdje je do sada provedeno najmanje detaljnog istraživanja. Nadam se da moja knjiga može pružiti nadahnuće i mlađim istraživačima u ovoj regiji da prihvate ovaj izazov te da može poslužiti kao koristan model za takav jedan pristup.

Miljenko Jergović je u prikazu vaše knjige napisao da se ona konfrontira s 'nizom prethodnih povijesnih interpretacija' i 'baš svim međusobno isključujućim legendama' o tim događajima - lokalnom kulenvakufskom, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, te državotvornim legendama socijalističke Jugoslavije i nezavisne Hrvatske. 'Ne bude li ignorirana', piše Jergović, 'Bergholzova će knjiga kod svih izazvati besprimjerni bijes i odbijanje'. Kakve su reakcije na vašu knjigu?

Bila mi je čast pročitati nedavni prikaz moje knjige iz pera Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu. Svaki povjesničar koji želi pristupiti povijesti 1941. godine tako što će pokušati objasniti kako su se mogle dogoditi tako ekstremne razine nasilja mora se pozabaviti činjenicom da je većina knjiga povijesti u ovoj regiji vrlo selektivna. One nastoje ispričati priču jedne strane, i to obično čine, bilo implicitno ili eksplicitno, kao priču o dobru nasuprot zla. Takve studije su privlačne onim čitateljima koji žele da im povjesničari pripovijedaju priče koje se poklapaju s njihovim moralnim i političkim stavovima. Ali tako duboko selektivne historije ne pomažu nam da shvatimo prošlost. Tako da je Jergovićev komentar da će moja knjiga, ako se pažljivo pročita od početka do kraja, obavezno izazvati bijes na svim stranama, zapravo kompliment s obzirom na to koliko je još jaka ta podijeljena historiografija o ovom vrlo konfliktnom periodu povijesti. Pored Jergovićeva prikaza, jedan drugi tekst o knjizi objavljen je u magazinu Behar, iz pera Vladana Vukliša, povjesničara i arhivista iz Banje Luke. Njegov tekst je bio vrlo pozitivan i on u njemu kaže: 'Odavno se nisam susreo s jednim djelom koje do te mjere iscrpljuje uokvirenu temu, a da istodobno iza sebe ostavlja toliko važan teorijski doprinos'. Ali svakako očekujem mnogo pomiješaniju recepciju u svibnju, tijekom moje predstojeće turneje i promocije knjige u regiji, kao i u bilo kojim drugim prikazima koji će možda biti napisani. Povijest koju pokušavam ispričati u svojoj knjizi je bolno poglavlje prošlosti ovog dijela svijeta i moj pristup se sasvim razlikuje od onoga na što se nailazi u povijesnim studijama u regiji. Tako da je potpuno razumljivo da će biti ljudi koji će iskazivati snažno neslaganje s mojim argumentima.

'Nasilje kao generativna sila' je vaša prva knjiga. Radite li trenutačno na nekom projektu? Što je sljedeće što možemo očekivati iz povjesničarske radionice Maxa Bergholza?

Moj drugi projekt za knjigu, za koju trenutačno istražujem i koju pišem, jedna je mikro komparativna studija četiri susjedna kraja u NDH. Svi su bili pod istom državnom vlašću tijekom Drugog svjetskog rata i svi su imali slične dugotrajne historijske putanje do 1941. Ipak, u dvije od tih regija dogodila se serija masakra tijekom te godine, dok u drugim - smještenima jako blizu - nije došlo do masivnog nasilja. Zašto? U toj novoj knjizi pokušat ću ponuditi objašnjenje za ovu zbunjujuću varijaciju razina nasilja te ću koristiti tu lokalnu povijest kako bih ponudio širi doprinos odgovoru na pitanje što je to što izaziva i što sprečava nasilje u multietničkim zajednicama.