Povodom pola stoljeća objavljivanja kultnog romana "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji" autora Bore Ćosića, sarajevska i zagrebačka izdavačka kuća Buybook objavila je reizdanje ovog djela te ga u nazočnosti autora promovirala na četvrtom Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu.

A tu je i digitalizacija kopije istoimenog filma u režiji Bate Čengića, koja je u vlasništvu Filmskog centra Sarajevo. Bora Ćosić, po rođenju Zagrepčanin, odrastao je i formirao se u Beogradu, a često je radio u Sarajevu surađujući sa Sutjeska filmom. Najprije u Rovinj, a potom u Berlin, otišao je 1992. godine kao protivnik Miloševićeve politike.

O tome kako neka djela uspijevaju preživjeti i u kulturi kratkog pamćenja, pomirljivosti ili nepomirljivosti, o ljudima kojih više nema i koji mu nedostaju te o ljudskom rodu kao odjeljenju loših đaka govorio je u intervjuu za BestBook.

Znam da je nezahvalno govoriti o vlastitim uspjesima i značaju, ali kako u kulturi kratkog pamćenja i još kraćih 'života knjige' promatrate činjenicu da vaše djelo 'Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji' ne gubi na važnosti i da pobuđuje jednaku pažnju struke i nakon 50 godina?

Slučaj 'Uloge porodice...' pokazuje da poneka knjiga u stanju je da preživi, bez obzira na prepreke koje prijete svakoj duhovnoj tvorevini, prvo one, koje dolaze od povijesti. Povijest zapravo ne trpi ništa osim sebe same, tog fatuma koji mete sve pred sobom, zarad vlastitog probitka, a ovaj je, mahom protivljudski. Ta knjiga je dakle nekakva pojedinost, kao što su i ljudi pojedinačna bića, te tako sama se, neznano kako, izborila da je još uvijek među nama.

Na Bookstanu je lani bilo mnogo autora našeg podrijetla koji žive vani, a poneki i stvaraju na stranim jezicima. Koliko je pozicija pisca u izmještenosti otežavajuća za njegov život, a koliko je korisna za pisanje? Ima li tu uopće pravila ili može li književnost ovisiti o uvjetima u kojima nastaje ili isključivo o autoru, bez obzira na to gdje se on nalazi?

Bilo gdje da se nalazi pojedinac koji nešto produkuje, mora taj stvoriti vlastito okolje, to se posebno odnosi na pišuće ljude. Može se reći da takozvani negativni uvjeti stvaraju poseban impuls za jedan takav rad, ali ono osjećanje autentične razjarenosti, Faulknerovo, posjeduju i ljudi koji nisu nigdje izmješteni, koji u vlastitoj sredini čine što im je činiti. Biti nepomirljivi, ili ne biti.

Danas ste i vi i mnogi vaši čitatelji daleko od vlastitih domovina. Ponekad se, na ponekim okupljanjima, poput Dana Mirka Kovača, učini da ta Jugoslavija još pomalo živi, da su preživjele i ideje i ljudi koji su u nju vjerovali, ne nužno u smislu ideologije nego u ono što je bilo najbolje, a baštinila je ta kultura. Koliko vam nedostaje i nedostaje li vam uopće nekadašnji svijet, posebice u uvjetima u kojima, kako i sami kažete, generacije ima sve manje?

Meni nedostaju ljudi kojih više nema, oni koji su bili moj duhovni fond kroz decenije. Ne mogu reći da mi nedostaje 'moja zemlja' jer bilo koja osoba i tlo s koga potječe, dva su odvojena entiteta: da se ovo povremeno spaja, dolazi iz neodmjerenog isticanja nacije, rodoljublja i svega sličnog. Ja tako prema svojoj 'domovini' imam osjećanje koje bi čovjek morao imati prema članovima obitelji, a znamo dobro da obiteljsko srodstvo, osim nešto genetike, stvar je slučaja.

Od pojave romana 'Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji' desile su se mnoge mijene, ako mogu uopće taj eufemizam koristiti za užas koji nas je zadesio.

Svaka knjiga posjeduje nekakav vlastiti projekt, skoro biološki. Ona je maleni pojav u svemiru, koji svjetluca neko vrijeme ili ne, onaj koji je gotovo tehnički produkovao, bolje bi bilo da se što manje pača u njenu sudbinu.

Kako tumačite činjenicu da smo očigledno nesposobni naučiti lekcije iz prošlosti i da nam se gotovo isti scenarij, samo bez oružja, ponavlja i danas bez obzira na to govorimo li o Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Mislim na radikaliziranje desnice, na ponovno prebrojavanje krvnih zrnaca, na činjenicu da u Srbiji ponovno, nakon Miloševića, imamo totalitarni režim, što bi se bez sumnje desilo i u BiH da nam se nije 'posrećilo' pa se sve mora dijeliti s tri, zbog 'konstitutivnosti' tri naroda?

Ljudski rod, to je odjeljenje loših đaka, njihov prolaz u viši razred može samo da čudi. Jer će svaku pogrešno izučenu zadaću, svaki zakrmačeni domaći zadatak zakrmačiti ponovno stotinu puta. Moj dragi nacion nije nikakav izuzetak, to se događa na svim stranama ovdje, ionako čudne kozmičke pojave. Kako bi se inače razumjelo da će jedna ista sredina nekoliko puta uzastopce birati nekog prisutnog idiota, ne pamteći kakvu je štetu taj isti stvor već jednom počinio.

Često ste s razlogom pohvalno govorili o odnosu Njemačke prema migrantskoj krizi. Kako doživljavate odnos kakav smo mi u takozvanom regionu imali prema ljudima koje je nevolja natjerala kroz balkansku rutu i kako je moguće da smo zaboravili na osobna iskustva kroz koja smo u bliskoj prošlosti prošli?

O rastućoj koloni došljaka koji preplavljuju naš kontinent izjašnjavam se još jedanput: njihov prihvat samo je povrat duga koji europska sredina ima vratiti Aziji i svem neeuropskom okolju, odakle je milenijima crpila duhovne poticaje i praktične dobiti, kako su već stari Grci jednom priznali. Europa jeste jedna pogodna sinteza, ali korijeni njenog habitusa leže negdje u Kini, Indiji ili Egiptu. To naravno ne dopire do pameti ovima koji razapinju svoje bodljikave žice kao paukovu mrežu mržnje i nasilja.

Imali ste sukob s Handkeom zbog njegove podrške Miloševićevu režimu. Handke nije bio usamljen. Sjećamo se da je jednaku naklonost Milošević uživao i od Harolda Pintera, a da ne spominjem čuveni 'nastup' Limonova, kad je iznad Sarajeva s Karadžićem pucao na grad. U povijesti bismo također mogli pronaći sličnih primjera. Na svu sreću, ima i suprotnih, poput vas, Mirka Kovača... Ta polemika o tome treba li djelo odvojiti od pisca stara je, valjda, koliko i sama književnost, ali me zanima kako vi tumačite činjenicu da u nekim slučajevima vrhunska književnost potpuno isključuje etičke principe njenih autora?

Peter Handke je veliki pjesnik svoga jezika i njegovo djelo nema nikakve veze s maloumljem njegovih političkih pogleda. Ali već je i Hamsun preživio svoje moralne nedoumice, to će se, nadam se, ponoviti i u ovom slučaju.

 

Kakve vas uspomene vežu za Sarajevo, i povodom filma i mimo njega, i kako ste surađivali s Batom Čengićem tijekom snimanja filma 'Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji' s obzirom na to da nije baš bio najfleksibilniji čovjek na svijetu?

Sa sarajevskim prostorom veže me najprije nekolicina bliskih ljudi, od davnog Huse Tahmiščića do današnjeg Miljenka Jergovića. Posebno sam se već davno umiješao u mnogo sitnih filmskih stvari, najprije onih, dokumentarističkih, u pokojnoj Sutjeska-filmu. Konačno, bila je to dugotrajna povezanost s Batom Čengićem: nije među nama bilo nikakve dramatike jer je bilo jasno, knjiga je moja, film je njegov.