S Nenadom Vorihom razgovarala sam povodom najnovije izložbe otvorene u galeriji AMZ u Ulici Pavla Hatza 6. Izložbu je moguće pogledati do 12. lipnja. U svom četvrtom ciklusu, tek djelomično nadahnutim akcijskim slikarstvom, ali isto tako postavljenim kroz jaku izričajnu ekspresiju, on slika obrise, za svjetske metropole, prepoznatljivih zgrada, poput Chrysler zgrade u New Yorku. Njegove su slike ekspresivne i komunikativne, one su slavlje i kritika metropole kao takve, ali o tome svemu u intervjuu koji slijedi.

Express: Radili ste bendovima omote za albume i surađivali s grupom Boa na jedan konceptualan način? Recite mi nešto o suradnjama s glazbenicima.

Godine 1987., kad sam diplomirao i započeo profesionalnu karijeru, duh osamdesetih je bio na vrhuncu. Svašta se događalo i kulturna scena je bila vrlo aktivna. Također i glazbena. Zagreb je živio punim plućima i danju i noću. Suradnja s glazbenicima došla je nekako spontano, kroz druženje. Svi smo imali slične ambicije i snove. Kretali se po istoj putanji - klubovi, koncerti, izložbe, kazališne predstave, filmovi... Tako sam osmislio i izradio scenografiju za koncert Boe u SKUC-u. Oslikao sam odjeću za nastup i upravljao svjetlosnim efektima tijekom koncerta. Čitav nastup je dobio novu dimenziju. U Lapidariju sam tijekom nastupa grupe Boa projicirao svoje tadašnje slike preko muzičara koje sam obukao u bijelo. Nisam baratao nekom sofisticiranom tehnikom kao danas, ali maštom i kreativnošću sam to lako nadmašio. Za Parni valjak sam izradio omot za CD ‘Buđenje’ i pozadinsko platno za nastup u Domu sportova, na kojem je fluorescentnim bojama na crnoj podlozi isijavao bijeli jednorog koji se transformira u parni valjak i juri prema publici. To je bio motiv s omota CD-a. Ideju mi je opisao Hus, pričajući mi o tome kako je nastao album i što ga je inspiriralo da novi album nazove ‘Buđenje’. Za isti sam dobio nagradu Porin u kategoriji ‘Najbolji omot albuma’.

Express: Također ste surađivali s Kulušićem i Jabukom. Oslikavali Jabuku, radili scenografiju za Kulušić... Koliko ste još bili aktivni na polju scenografije?

Boa je imala koncert u Kulušiću pa smo i tamo instalirali scenografiju, a voditelja kluba se to jako dojmilo. Naručio je od mene scenografije za klub. Naime, imao je programe ili tematske večeri s određenom vrstom glazbe za svaki dan u tjednu. Tako je srijedom bio ‘Music for masses’, dark muzika tipa Cure, petkom ‘Blue Moon’, retro muzika rockabilly, 60-e, a subotom ‘Pop music’ s uglavnom hip-hop ili dance hitovima. Za svaku od tih večeri kreirao sam scenografije koje su klub pretvarale u ambijent prikladan za tu tematsku večer. Scenografije za Kulušić imale su i svoje zahtjeve. Nisu se smjele moći zapaliti niti biti nadohvat publici. Trebala su ih dva čovjeka moći montirati i demontirati u sat vremena te spremiti u prostor od tri četvorna metra, a da pritom budu efektne, originalne, da svijetle u mraku i pretvore prilično veliki prostor kluba u neki čarobni svijet. I, naravno, da sve to ne bude preskupo (scenografija je potrošna roba). No umjetnik je pomalo i mađioničar pa je rezultat ispunio i nadmašio očekivanja. Godine 1994. i 1995. kompletno sam preuredio interijer i eksterijer Omladinskog kluba Jabuka. Uredio sam i Lapidarij u duhu techno muzike 90-ih. Kasnije sam radio scenografije za Josipu Lisac u ZKM-u i Lisinskom, Olivera Dragojevića u Lisinskom i Aquariusu, Radojku Šverko u ZKM-u i još nekoliko koncerata humanitarnog karaktera, nekoliko evenata i manjih kazališnih predstava. Oduvijek su me fascinirale ‘scenografije trikovi’. Odnosno, kad na početku predstave nema ničega na sceni, a kad se ugase svjetla, eto svakakvih čuda. Na jednom koncertu u Lisinskom sam zbog orkestra bio jako limitiran s prostorom na sceni pa sam to kompenzirao visokim tankim stupovima na kojima su umjesto kapitela bile velike žardinjere s raskošnim buketima cvijeća promjera oko metar i pol. Nakon koncerta me jedna arhitektica upitala kako je moguće staviti tako glomazne žardinjere na tako tanke i visoke stupove, a da se to sve ne sruši na orkestar? Odgovorio sam joj da tamo uopće nema toga što ona vidi i zamišlja. Sve je to samo iluzija. Stupovi su bili od platnenih tuljaca napetih na željezne ringove gore i dolje, što im je davalo formu. Žardinjere i cvijeće su bili od plastike i stiropora, a sve je sa stropa dvorane bilo obješeno na tanke nevidljive sajle i bilo lagano kao pero. Evo, to je suština scenografije. Iluzija stvorena s puno mašte, malo rasvjete i nekoliko trikova.

Express: Pričali smo i o tome da ste bili Murtićev asistent dvije godine te da ste otišli jer niste htjeli biti njegova kopija. U koje je to vrijeme bilo? I kako je bilo raditi s Murtićem?

Pred kraj mog studija 1986. asistirao sam Murtiću dvije godine i stekao golemo iskustvo. Murtić je bio vrlo osebujan čovjek, umjetnik velike energije, slikar gurmanskog karaktera i jako je utjecao na moje poimanje slikarstva. Ferdinand Kulmer i Edo Murtić su mi bila dva najvažnija mentora. U Kulmerovoj klasi sam diplomirao i on je dosta formirao moju svijest o umjetnosti, a od Murtića sam učio kroz praksu, kako funkcionira slikar u atelieru, u svom svijetu.

Express: Radili ste plakat za ‘Putovanje tamnom polutkom’ Davora Žmegača. Možete li mi ponoviti, za novine, anegdotu o čovjeku koji ‘nije uopće vjerovao u vas’?

Redatelj je od mene naručio filmski plakat, za novi film u stilu holivudskih plakata. Kad sam došao potpisati ugovor u Jadran film, producent me pitao koliko sam dosad napravio filmskih plakata. Odgovorio sam: ‘Nijedan’. U čudu me gledao i dao mi golemu knjigu svjetskih filmskih plakata. Nisam je uzeo. Otišao sam i napravio plakat. Bio je oduševljen i rekao: ‘Svaka čast, nisam uopće vjerovao da vi to možete’.

Express: Nego, vratimo se slikarstvu i ciklusu pred nama? Gradovi ovdje također su neka vrsta kulisa/scenografije. Predstavljaju, rekli ste, fenomen metropole kao mjesta stalnih previranja, akcije, užurbanih centara suvremenog života. Na slikama su Tokyo, New York... Slike nisu vezane uz vaša putovanja?

Ne direktno. Više su rezultat mog umjetničkog razvoja i fenomena današnjeg svijeta.

Express: Što je metropola danas, po vašemu mišljenju?

Tehnosfera. Dio planeta oblikovan i prekriven ljudskim tvorevinama, jedinstveni potpis čovjeka u univerzumu, fascinantna arhitektura i vrlo dinamičan oblik interakcija svih vrsta. Magnet za milijune života, iskustva i sudbina.

Express: Slike su vam izrazito dinamične i ekspresivne. Koliko naslijeđa akcijskog slikarstva ima u vašem radu?

Tehnika kojom stvaram slike kombinira više stilova i slikarskih postupaka, a to je tipično za umjetnost postmoderne. Jedan od tih stilova je i action painting. Ima tu utjecaja renesanse, odnosno manirizma kroz prenaglašenu perspektivu, baroka u kontrastu svjetla i sjene, impresionizma, poentilizma i apstraktnog ekspresionizma. Primjenom action paintinga gradim ritmove koji pridonose dinamici slike. Takva dinamičnost i energija vjerno portretiraju naš svijet.

Express: Također smo pričali o komunikativnosti vašega rada. Koliko vam je važno da publika rad ‘osjeti’ i poveže se s njim?

Iako su na slikama motivi gradova, ja ne slikam zgrade, ulice, prostor, nego svjetlosni otisak, impresiju trenutka u našoj svijesti. Slikam bljeskove, jurnjavu, buku, užurbanost, doživljaj... Motiv je vrlo prepoznatljiv, ali ako vas te slike uspiju uvući u svoj magičan svijet boja i ritmova, otkrit ćete njihovu slojevitost i bogatstvo doživljaja.