Igor Rudan, stručnjak za međunarodno zdravstvo i genetska istraživanja u medicini, vjerojatno je najpoznatiji hrvatski znanstvenik u svijetu. Objavio je više od 450 znanstvenih radova, ugledne institucije proglasile su ga jednim od "vodećih znanstvenih umova svijeta", a 2016. postao je i redovni član Kraljevskoga društva Britanske akademije znanosti u Edinburghu.

Prošle je godine objavio knjigu ‘Točna boja neba’ (Naklada Ljevak) u kojoj je sakupio svoja predavanja, članke i intervjue. Krajem svibnja Rudan će sudjelovati na Zagreb Book Festivalu, a tim smo povodom, između ostaloga, s njim razgovarali o globalnim zdravstvenim temama i autoritetu znanosti u današnjem svijetu, a otkrio nam je i što smatra svojim najvećim znanstvenim otkrićem.

Na Zagreb Book Festivalu trebali biste sudjelovati na panelu "Selfie kultura – narcisoidnost – virus moderne tehnologije". Znanost je očito zaslužna za razvoj novih tehnologija, no što nam ona može reći o kulturi narcisoidnosti? Može li znanost biti odgovorna za neke društvene trendove koji se mogu percipirati kao negativni? Koja je društvena odgovornost znanstvenika?

Sve su to doista zanimljiva i vrlo kompleksna pitanja, u odgovoru na svako od njih mogle bi se napisati debele knjige, ali pokušat ću odgovoriti sažeto. Znanost će nam vremenom reći puno toga o kulturi narcisoidnosti. Međutim, za dubinsko razumijevanje svega što se trenutno događa, kao i za prepoznavanje ishodišnih točaka novih snažnih trendova koji tek započinju, bit će potrebno integrirati spoznaje brojnih znanstvenih disciplina: od evolucijske biologije, genetike i epigenetike, preko moderne eksperimentalne psihologije, zatim neuroznanosti, psihijatrije, sve do kvantitativnih socijalnih znanosti, tzv. "big data" analiza društvenih mreža, do ekonomskih, političkih i socioloških istraživanja. Integracijom spoznaja svake od tih znanstvenih grana i uočavanjem međusobno konzistentnih zaključaka znanost će polagano proniknuti u glavne odrednice, značajke i posljedice kulture narcisoidnosti. Pritom će se, sasvim vjerojatno, pokazati kako bi napredak znanosti doista mogao biti optužen za čitav niz društvenih trendova koji bi se, iz različitih specifičnih kuteva gledanja, mogli u odnosu na prethodna razdoblja smatrati negativnima, no samo u svojim pojedinim dimenzijama. Naime, svaki je znanstveni napredak multidimenzionalan s obzirom na svoj utjecaj na društvo, on istodobno dovodi do promjena u brojnim sferama, pa ništa nikada nije niti sasvim pozitivno, a niti sasvim negativno. Tek rezultanta utjecaja na društvo u svim dimenzijama dovodi do prihvaćanja ili odbacivanja napretka. Društvena je odgovornost znanstvenika da uvijek u svojem radu ostane svjestan te silne kompleksnosti, te da pokuša prenijeti vlastitu sposobnost kritičnog razmišljanja o svakom problemu na što veći broj ljudi, kako bi i oni što bolje shvatili sve prednosti i ograničenja, ali i moguće negativne posljedice napretka znanosti, te mogli aktivno i kvalitetno sudjelovati u procesu odlučivanja o društvenim inovacijama koje se temelje na napretku znanosti i tehnologije.

Prošle ste godine u suradnji s Wellcome Trustom i BBC-jem dovršili popularno-znanstvenu seriju "Survival: The Story of Global Health", u kojoj se u deset epizoda bavite poviješću medicine i uspjesima čovječanstva u rješavanju najvećih globalnih zdravstvenih izazova. Kako je nastala ta serija i kakvu je recepciju dosad imala u svijetu?

Najveća britanska privatna zaklada za znanstvena istraživanja, The Wellcome Trust, financirala je 2017. godine projekt kojeg sam prijavio sa svojim doktorandom, Iainom Campbellom, s ciljem razvijanja popularno-znanstvene dokumentarne serije o globalnom zdravlju i razvoju. Znanstvena komponenta ovog projekta ima zadatak, u suradnji s BBC-om, te korištenjem Googleovih analitičkih oruđa, istražiti najefikasnije strategije popularizacije biomedicinskih znanosti kroz izradu kratkih filmova i njihovo širenje društvenim mrežama. Projekt će trajati najmanje pet godina, a u prvoj smo fazi snimili sve epizode i postavili ih na YouTube kanal pod naslovom "Survival: The Story of Global Health", varirajući pritom stilove prezentacije, muziku, uvodeći čak i digitalnu animaciju, kako bismo istražili najbolje načine interakcije s publikom na socijalnim mrežama. Sad smo u fazi provođenja raznih testiranja na više od 100.000 gledatelja iz svih zemalja svijeta, koje se odvija na zatvorenom dijelu mreže kako bi se osigurali strogi eksperimentalni uvjeti i spriječio spontan pritok gledatelja, koji bi narušio planirani dizajn istraživanja. Rezultate tih testiranja planiramo objaviti u znanstvenim časopisima već krajem ove i početkom iduće godine. U trećoj fazi uvest ćemo serijal u nastavu na Sveučilištu u Edinburghu te ga evaluirati temeljem reakcija nekoliko tisuća studenata, a postat će i tzv. masovni otvoreni tečaj na internetu, gdje se nadamo privući desetke tisuća polaznika, najviše iz zemalja u razvoju, te zabilježiti i njihovo mišljenje. U četvrtoj fazi serijal planiramo prikazati na nekoliko međunarodnih festivala dokumentarnog filma i zabilježiti dojmove, a u petoj fazi ponudit ćemo ga i televizijskim kućama te također pronaći načine za evaluaciju utjecaja na najšire gledateljstvo. Znači, čeka nas još jako puno posla, ali ohrabruje činjenica da je već i sad na YouTube kanalu taj dokumentarni serijal pogledalo gotovo 50.000 spontanih posjetitelja, a pritom su najpopularnije bile epizode o podrijetlu ljudske vrste i pandemijama zaraznih bolesti.

U svojoj knjizi "Točna boja neba", objavljenoj prošle godine, u kojoj ste okupili svoja predavanja, objavljene članke i intervjue, donosite inspirativnu priču o svom sjećanju na uglednog hrvatskog epidemiologa Branka Cvjetanovića, svojedobno jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za cijepljenje, sanitacije i epidemije, koji vas je kao mladog znanstvenika, na neki način, i usmjerio u daljnjoj karijeri. Danas se procijepljenost u Hrvatskoj i brojnim drugim europskim zemljama smanjuje, a primjerice u susjednoj Srbiji izbila je epidemija ospica. Jesmo li od vremena u kojemu je djelovao profesor Cvjetanović, od šezdesetih i sedamdesetih godina, napravili veliki korak unatrag?

Kad bi velikani poput pokojnog profesora Branka Cvjetanovića, dugogodišnjeg voditelja odjela za zarazne bolesti u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, te brojnih drugih njegovih kolega koji su svojim djelovanjem u drugoj polovici 20. stoljeća zauzdali ili pak sasvim iskorijenili užase kojima su naši preci bili izloženi - poput velikih boginja, dječje paralize, tetanusa, ospica, hripavoga kašlja, mumpsa, difterije, tuberkuloze, kolere, pjegavog tifusa i drugih zaraza koje su tijekom povijesti ugasile život više milijardi ljudi, a najviše male djece - dakle, kad bi svi oni nekako mogli pročitati današnje novine, nikako ne bi mogli razumjeti kako je uopće moguće da se danas raspravlja o vrijednosti cjepiva niti da djeca u bogatim zemljama ponovno umiru od bolesti kojih su nas oni već bili oslobodili. Mislim da bi se osjećali vrlo zabrinuto i nemoćno pred količinom neistina, nerazumnosti te manjkom kritičkog promišljanja i zabrinjavajućim odsustvom stvarnog znanja i razumijevanja u današnjem medijskom prostoru, uz dominaciju glasnih i neutemeljenih razmišljanja o mnogim važnim temama. Nažalost, krivnja je sigurno i na nama, znanstvenicima, jer zatvoreni u svoje laboratorije očigledno nismo uložili dovoljno truda kako bismo znanja 21. stoljeća prenijeli na što veći broj ljudi. Stoga su današnji ljudi uglavnom tek korisnici tekovina znanosti i tehnologije, a kako i zašto razni uređaji ili medicinski postupci funkcioniraju, razumije tek mali broj ljudi. Jaz između tih malobrojnih, koji doista stvaraju nova znanja i tehnološke inovacije, te svih ostalih, koji ih samo koriste ali bez razumijevanja, sve je veći i dublji. To nije problem kad je korisnicima korisnost proizvoda očigledna, npr. u slučaju klima-uređaja, satelitske navigacije u automobilu ili mobilnog telefona. No kod cjepiva učinak nije očit jer ljudi su zaboravili da je na svakih 10 registriranih smrti povijesno njih barem 8 bilo izazvano zaraznim bolestima u relativno mladoj dobi. Protivnici cijepljenja podrazumijevaju sadašnju razinu zdravlja i duljinu ljudskog vijeka, iako to bez cjepiva ne bi trebali. Ovo postaje sve ozbiljniji društveni problem, i veliko je pitanje hoćemo li ga riješiti prije no što se dogodi neka veća epidemija i podsjeti nas ponovno na korisnost cjepiva, no odnijevši pritom brojne nepotrebne žrtve.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Znanost je, kako se čini, prije nekoliko desetljeća imala veći ugled u društvu. Mediji su s puno više pažnje "filtrirali" znanost od pseudoznanosti i bilo je potpuno nezamislivo da se u javnom prostoru vodi rasprava o tome je li Zemlja okrugla. Autoritet znanosti i znanstvenika u javnosti rijetko je kada bio niži nego što je danas. Dijelite li i vi taj dojam?

Naravno. Internet je omogućio baš svima izražavanje svojih razmišljanja i traženje sljedbenika za svoje ideje, bez obzira koliko opasne za stabilnost društva ili javno zdravlje one bile. Radi toga sad mogu proliferirati ideje i onih ljudi koji nisu uvijek u stanju kritički i sveobuhvatno razmišljati o problemima modernog doba. No to je cijena demokratičnosti interneta koju trenutačno plaćamo, jer internet je donio i jako puno dobrih i korisnih promjena, a upravo je sloboda izražavanja jedna od najpozitivnijih. Kako sam već objasnio u odgovoru na vaše prvo pitanje, stvari su izrazito multidimenzionalne, svaki će napredak imati i pozitivne i negativne učinke, a rezultanta svih učinaka presudit će i možda dovesti i do promjena, modifikacija ili čak povlačenja inovacija kao neuspjelih. Smanjenje autoriteta i utišavanje glasa znanstvenika i stručnjaka očito je jedna od posljedica s kojom ja osobno ne mogu biti pretjerano sretan, no svjestan sam da se radi o donekle nepredviđenoj nuspojavi napretka, te se s njom sad trebamo ozbiljnije pozabaviti kako bismo smanjili neželjene učinke.

Naslovi intervjua koje ste davali tijekom posljednjih godina – a takav će vjerojatno biti i naslov ovog intervjua - neminovno upadaju u oči: "Dalmatinci otkrili genetsku sklonost pušenju i debljanju", "Znanost je kao sport: treba prepoznati talente i u njih uložiti sve", "Uskoro ćemo živjeti 120 godina". Čini se da i ti naslovi odražavaju opću nezainteresiranost hrvatske javnosti za znanstvene teme, pa je zanimanje potrebno poticati bombastičnim naslovima. Puno putujete po svijetu i imate uvid u stanje u raznim zemljama – jesu li Hrvati posebno imuni na ozbiljnu znanost? Ili je to širi trend?

Da, često znam naglasiti kako su naslovi i podnaslovi mojih intervjua izvan moje kontrole, te su u domeni urednika. Urednici, pak, ovise o nakladama, pa su ponekad prisiljeni smišljati naslove koji će privući veći broj čitatelja. Volio bih da naslovi mojih tekstova budu što odmjereniji, te bolje i opreznije odražavaju sve rečeno. Međutim, svjestan sam da se i u ovom slučaju radi o nekoj vrsti cijene na koju treba pristati ako se ostatkom teksta želi doprijeti do čitatelja. Mnogim je ljudima zabava danas znatno važnija od stjecanja novih znanja, pa se popularizatori znanosti i tzv. javni intelektualci moraju takmičiti za interes ljudi u konkurenciji današnje ponude zabave, što nije nimalo lako. Izmišljene, lažne vijesti zanimljivije su od profesionalno napisanih. I pseudoznanost, koja vrvi izmišljotinama i netočnim interpretacijama, zabavnija je od mukotrpne i rigorozne znanosti. Lažne vijesti i pseudoznanstvene teorije pobijedit će u borbi za čitatelja, osim ako se ne počne strože provjeravati vjerodostojnost svega objavljenog. No u odgovoru na prethodno pitanje spomenuo sam kako bi malo tko želio ograničavanje slobode mišljenja i izražavanja na internetu. Stoga će masovna popularizacija napretka znanosti ostati teškom društvenom zadaćom sve dok većina svjetskog stanovništva ne bude dostatno obrazovana i osposobljena za kritičko razmišljanje. No takva je vrsta obrazovanja i osposobljavanja ljudi malo kojoj vladi u interesu jer takvim je stanovništvom onda znatno teže vladati i nametati im odluke.

Svijet se po brojnim statističkim pokazateljima u posljednjih dvadesetak godina promijenio nabolje. Istodobno u javnosti i medijima postoji dojam da naš planet nikad nije bio u većoj krizi. Koja je prava slika današnjeg svijeta?

Već dvadesetak godina neprekidno letim svijetom, njegovim vrlo razvijenim dijelovima, ali i onim najmanje razvijenim. Tako sam stekao određen dojam o stvarnoj slici, neovisan o onome što nameću brojne reportaže i mediji. Sigurno je kako je tijekom proteklih 20 godina u gotovo svim dijelovima svijeta zabilježen snažan ekonomski razvoj, koji je kao posljedicu imao povećanu količinu novca na raspolaganju svim državama i njihovim stanovnicima. Zahvaljujući tome, postignuto je nekoliko neupitnih rezultata. Najveći napredak dogodio se u iskorjenjivanju krajnjeg siromaštva, u obrazovanju, smanjenju smrtnosti djece i rodilja te produljenju ljudskog vijeka. Gotovo svaki drugi stanovnik Zemlje smatrao se prije 30 godina krajnje siromašnim, a danas tek svaki osmi. Tijekom protekla dva desetljeća udio ljudi koji gladuju u svijetu smanjen je s gotovo četvrtine svjetskog stanovništva na svaku osmu osobu danas. Samo dvije trećine djece svijeta završavalo bi krajem prošlog stoljeća osnovnu školu, a danas ih to čini već više od 90%, pri čemu su djevojčice izjednačene s dječacima. Smrtnost djece u svijetu prepolovljena je, kao i smrtnost rodilja, dok je životni vijek u protekla dva desetljeća značajno produljen, ponegdje i za više od 10 godina. Milijarde ljudi preselile su se u tom razdoblju sa sela u gradove, ali pritom je udio onih koji žive u sirotinjskim gradskim četvrtima, tzv. slumovima, značajno smanjen zahvaljujući masovnoj stanogradnji. Čak 95% ljudi na svijetu danas ima pristup mobilnom telefonu, a 50% internetu, dok su ti udjeli početkom 21. stoljeća bili zanemarivi. Sve su to čvrsti i značajni pokazatelji uspjeha, razvoja i općeg napretka čovječanstva. Međutim, razvoj sa sobom donosi i mnoga nova značajna pitanja: primjerice, kako se nositi sa zagađenjima koja stvaramo te sanirati i reciklirati sav naš otpad? Treba li nekako kontrolirati rast svjetskog stanovništva i koji je broj ljudi optimalan? Mogu li genetske manipulacije mikroorganizama izazvati nove opasne pandemije? Je li etički zadirati u genetski kod ljudi, ali i drugih vrsta na Zemlji, kako bismo još dulje živjeli? Kako izbjeći nuklearne sukobe? Prijeti li nam opasnost od razvoja umjetne inteligencije? Rješenjem starih problema stalno otvaramo i neke nove, no neupitno je kako je svijet danas u većini mjerljivih pokazatelja bolje i sigurnije mjesto no što je bio prije dva desetljeća.

Objavili ste više od 450 znanstvenih radova, jedan ste od najcitiranijih svjetskih znanstvenika, a ugledni mediji i institucije svrstali su vas među "vodeće znanstvene umove svijeta". Što intimno smatrate svojim najvećim znanstvenim uspjehom?

U mojem je slučaju to prilično teško pitanje jer tijekom svoje karijere bavio sam se vrlo intenzivno s barem sedam različitih područja znanosti, a u svakom sam doista uživao i ostvario određen rezultat. Taj sam svoj neobičan put temeljito opisao i obrazložio u knjizi "Točna boja neba". Drugi znanstvenici danas vjerojatno najviše priznaju moj doprinos prepoznavanju upale pluća i proljeva kao vodećih uzroka smrti djece u svijetu, a zatim i razvoj metoda poput CHNRI i EQUIST, kojima sam omogućio racionalno određivanje investicijskih prioriteta, kako bi se ta smrtnost što brže i efikasnije smanjila. No osobno sam najviše ponosan na projekt "10.001 Dalmatinac", namijenjen povezivanju ljudskih gena s raznim biomedicinskim svojstvima i ljudskim bolestima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Razvili smo ga u sasvim nemogućim uvjetima u poslijeratnoj Hrvatskoj, omogućio je usavršavanje 50-ak naših znanstvenika na Sveučilištu u Edinburghu tijekom godina, te vjerujem da je prema mnogim pokazateljima jedan od najuspješnijih znanstvenih pothvata pokrenut u zadnjih 30-ak godina u cijeloj istočnoj Europi. Prvi značajan rezultat tog projekta bio je otkriće da gen SLC2A9 uzrokuje giht, i to mi je možda subjektivno i najdraže otkriće, jer došlo je nakon više od deset godina intenzivnog rada stotinjak uključenih znanstvenika. No najintrigantnije otkriće, za koje vjerujem kako je barem desetak godina ispred svog vremena, pa će se tek u budućnosti moći sagledati njegova stvarna važnost, proizašlo je iz povezivanja ekipe s projekta "10.001 Dalmatinac" i laboratorija Genos profesora Gordana Lauca. Zahvaljujući toj suradnji, prvi smo u svijetu uspjeli otkriti gene koji reguliraju glikozilaciju ljudskih proteina, a posebno imunoglobulina G. U tom smo istraživanju, zahvaljujući rijetko elegantnom dizajnu, određenom vrstom prečice dobili točan odgovor prije no što smo kao znanstvena zajednica stekli dovoljno znanja kako bismo uopće mogli postaviti pitanje. Zbog toga sad već četiri godine sjedimo na tom točnom odgovoru i čekamo da ostale grane biomedicine dovoljno napreduju kako bi nam objasnile zašto bi naš rezultat mogao biti važan za zdravlje i bolesti ljudi.

Prije dvije godine postali ste redovni član Kraljevskoga društva Britanske akademije znanosti, kao prvi Hrvat nakon Ruđera Boškovića. To vas je u Hrvatskoj pretvorilo u celebrityja. Je li vam ta počast pomogla u vašem znanstvenom radu? Jesu li vam se otvorila neka nova vrata? Je li vam financiranje istraživanja postalo dostupnije?

Najprije, moram stalno iznova upozoravati kako je ta poveznica s Ruđerom Boškovićem možda bila zanimljiva medijska crtica koja je privukla pažnju čitatelja, ali strogo znanstveno gledajući, ona uistinu nije primjenjiva. Naime, Ruđer Bošković bio je znatno važniji znanstvenik od gotovo svih znanstvenika današnjice. U njegovo vrijeme, kad je obrazovanih ljudi bilo prilično malo, pojedincima je bilo moguće raditi u relativnoj izolaciji i samostalno učiniti jako velike prodore, kao što ih je on učinio. Danas je, međutim, znanost fragmentirana, njom se bave milijuni ljudi, međusobno se povezuju i surađuju. Stoga svatko može objektivno dati tek skroman doprinos svojem vlastitom području. Uz to, Ujedinjeno Kraljevstvo, kako mu i ime kaže, ima dva Kraljevska društva, u Londonu i u Edinburghu. Ruđer Bošković bio je primljen u londonsko, a ja u edinburško, s obzirom na to da već 18 godina živim u Škotskoj. Tako, iako usporedba s genijem poput Ruđera Boškovića medijski zvuči vrlo zanimljivo, ona doista nije primjenjiva jer Ruđerov je doprinos svjetskoj znanosti bio neusporedivo veći od mojeg. I konačno, odgovarajući na vaše pitanje, stečenu počast treba prije svega shvaćati kao jednu od posljedica neprekidnog rada tijekom proteklih 25 godina. Kumuliranje takvih priznanja svakako čini sve daljnje korake u karijeri nešto lakšima, no najčešće ih dobivaju ljudi kojima takva pomoć nije potrebna. Naime, osoba koja je uspjela dosegnuti najvišu razinu konkurentnosti u znanosti uzdižući se polako sa samih početaka znat će zadržati svoju konkurentnost. Nagrade pritom mogu goditi, ali rijetko čine bilo kakvu značajniju razliku u tom stadiju karijere. Najvažnije je stoga pomagati mladima, onima koji tek počinju, a imaju originalne i zanimljive ideje. Njima bi nagrade bile znatno korisnije negoli znanstvenicima kojima one dolaze tek kao potvrda svega već ostvarenog u prošlosti.

Tijekom svoje karijere razvili ste niz metoda kojima se određuju prioriteti za ulaganja u zdravstvene intervencije u zemljama u razvoju, čime su spašeni životi milijuna djece. Koji su po vašem mišljenju najveći globalni problemi zdravstva i razvoja u današnjem svijetu? Kad ćemo jednom zauvijek u cijelom svijetu smanjiti na minimum smrtnost novorođenčadi? Kad ćemo u potpunosti izbrisati najteže siromaštvo?

Najteži problemi zdravlja i razvoja u današnjem svijetu i dalje su prevelik broj djece i rodilja koje nepotrebno umiru, previše onih koji nemaju dovoljno hrane, pitku vodu, niti adekvatne sanitarne uvjete, zatim i dalje plamteće pandemije side, malarije i tuberkuloze, područja zahvaćena ratovima i političkom nesigurnošću, te velik broj ljudi koji nisu školovani, a mnogi i danas žive u krajnjem siromaštvu. Međutim, protekla dva desetljeća naučila su nas kako su neki od ovih problema lakše rješivi od drugih. Najviše je postignuto upravo na općem ekonomskom razvoju, koji je u mnogim dijelovima svijeta velikom brzinom smanjio broj krajnje siromašnih i neobrazovanih. Rekao bih kako je sljedeći velik uspjeh smanjenje smrtnosti djece i rodilja u svijetu, zahvaljujući boljem razumijevanju uzroka njihovih smrti. Treći uspjeh je zauzdavanje pandemija poput side, malarije i tuberkuloze, iako još jako puno treba učiniti da bi se ove bolesti iskorijenile. Slično je i s prehranom - iako su trendovi pozitivni i sve je manje gladnih, ovaj je problem još nedopustivo velik. S druge strane, osiguravanje sanitarnih životnih uvjeta za cijelo čovječanstvo pokazalo se znatno težim problemom, i tu je napredak vrlo spor. Problem dostupnosti pitke vode u nekim dijelovima svijeta sve više raste, umjesto da se smanjuje. Uz sve ovo, postoji i posebna podskupina nemoćnih i ovisnih o tuđoj pomoći, ali ne svojom krivnjom, koji se često nazivaju "najdonjom milijardom". Oni su često rođeni s teškim bolestima koje zahtijevaju trajnu njegu, a žive u područjima bez zdravstvene skrbi; nekima je bio onemogućen normalan rast i razvoj - zbog gladovanja, izostanka prilike za školovanje, manjka pitke vode, stalnog bolovanja od teških zaraza, ili odrastanja u sirotištima jer su im roditelji mladi umrli od side. Štoviše, neki su odrasli kao djeca u ratnim zonama ili izbjegličkim kampovima, neki bili žrtvama diskriminacije, ili su prodani u roblje kako bi spasili ostatak obitelji. Ima i onih koji su s vremenom, zbog osobnih tragedija, ostali hendikepirani, bilo kao posljedica zaostalih mina, prometnih nesreća ili ratnih stradanja.

Početkom godine na inicijativu Drage Pilsela objavljena je knjiga "U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo", u kojoj je niz hrvatskih intelektualaca i javnih djelatnika pokušao odgovoriti na naslovno pitanje. Nekoliko mjeseci kasnije Slaven Letica je u knjizi "Božja znanost" okupio svjedočanstva 26 hrvatskih i svjetskih znanstvenika koji su odgovarali na pitanje o tome kako se u isto vrijeme može biti znanstvenik i vjernik. Među njima ste bili i vi, a jedan od eksponiranijih hrvatskih ateista, Željko Porobija, u osvrtu na knjigu napisao je: "Ako knjižicu imate kod sebe, pročitajte Rudana, jedinog od autora s kojim se mogu zamisliti u smislenoj raspravi". Kako gledate na tu tipičnu hrvatsku javnu polemiku?

Čini se da je moj esej o pomirenosti znanosti i vjere te o mogućim indicijama da bi naš svemir, a i život u njemu, mogli biti inteligentno dizajnirani, privukao priličnu pažnju čitatelja. Primio sam nakon objave tog eseja nekoliko poziva iz raznih medija za javnu polemiku i sučeljavanje s ljudima koji misle drukčije, no odbio sam ih. Naime, u eseju sam jasno napisao kako u ovom trenutku ne raspolažemo dovoljno uvjerljivim znanstvenim dokazima za potporu bilo kakvom razmišljanju, te je na svakom od nas da vjeruje u ono što osjeća svojom osobnom istinom. Prema tome, svaka javna polemika o nečemu za što ne postoji dovoljno ozbiljnih dokaza bila bi ono što narod naziva "mlaćenjem prazne slame". No takve javne polemike bez mogućnosti razrješenja zapravo su vrlo štetne jer odvlače pažnju s bitnih, konkretnih pitanja i produbljuju podjele i polariziranost u našem društvu, a to je zadnje što Hrvatskoj danas treba. Ja bih volio vidjeti Hrvatsku koja napreduje, a prosperitetne države aktivno čine sve kako bi smanjivale razlike među svojim stanovništvom po svim osnovama - etničkim, vjerskim i socio-ekonomskim. U takvim državama razgovara se gotovo isključivo o budućnosti, a tek iznimno o prošlosti. Javne polemike vode se o pitanjima kako unaprijediti ekonomiju, obrazovanje i zdravstvo, a ne o apstraktnim temama koje samo potpiruju strasti među ljudima i produbljuju razlike. Zato će pokazatelj kako napredujemo kao država i društvo biti kad u medijskom prostoru primijetimo izostanak javnih polemika o prošlosti, te o apstraktnim temama koje dijele ljude, a naslovima počnu dominirati sadržaji o planiranju zajedničke budućnosti, smanjivanju razlika, povećanju tolerancije, unapređenju ekonomije, obrazovnog i zdravstvenog sustava. Koliko smo blizu ili daleko od napretka, moći ćete tako prosuditi i sami, prateći svakodnevno teme kojima se mediji u Hrvatskoj bave.