Funk YU ili potraga za mitskom singlicom ‘Ulica Jorgovana’ Darka Domijana

Toma Zdravković, Bob Dylan, Darko Domijan, biopici, vinil… Kako se dobro prodaje ta nostalgija! Iako su nadmoćni, uz digitalne formate danas ima sve više onih koji žele čuti onaj jedinstveni zvuk koji proizvodi vinilna ploča. U Zagrebu tako ima nekoliko izloga s pločama, koje su i dosta skupe, pa ipak...

Autor filma “Funk Yu” Franko Dujmić, koji će na predstojećem Zagreb Doxu biti prikazan u programskoj kategoriji Festival Hits, poput slavnog Davida Livingstonea otkriva nam upravo svijet fanatika vinila, takoreći svoju verziju istraživanja bazena Zambezi i Viktorijinih slapova. Film se, naime, bavi “retrobudućnošću” ili pokretom “Indiana Jonesa” ploča na prostoru bivše države.

U bivšoj Jugoslaviji, poznato je, i danas postoje ljudi koji nikad nisu prestali slušati ploče. Inače, tko se još sjeća, singlice su bile na jednom broju oketaja, a LP na drugom, pa je ploča od vinila od PVC-a (današnja), koja se počela prodavati još 1948., imala brzinu 33 1/3 RPM (broj okretaja u minuti), dok je godinu dana kasnije stvoren format ploče s brzinom od 45 RPM.

Old school Tehno Vinil se vraća na velika vrata zahvaljujući - kolekcionarima

Ono što je još zanimljivo jest da se autor u ovom filmu posebice osvrće na one koji, kako kaže, “diggaju”, tj. kopaju u potrazi za raritetnim primjerkom vinila. A najbolje mjesto za to je navodno Yugovynil u Beogradu, kaže Jerko, lovac na antikvitete, koji s redateljem Frankom u filmu uporno traži “Sveti gral”, singlicu iz 1974. Darka Domijana, “Ulica jorgovana”. Već uvodni kadrovi su u znaku vrlo nostalgičnog rukopisa. Redatelj Dujmić kaže: “I ne samo da je nostalgičan, nego i u isto vrijeme moderan u izričaju. Htio sam da film bude bogat, šaren, psihodeličan, hipnotičan i, usudio bih se reći, pomalo barokni - jer upravo tako doživljavam funk glazbu”.

Uz dinamičnu montažu, njegova finalizacija je trajala nekoliko godina, kaže nam. A imao je i netipičnu priču o financiranju.

“Na scenariju sam počeo raditi 2018., a samo snimanje se odvijalo tijekom četiri godine - u kojima se dogodila pandemija COVID-a i to je ispao najveći izazov, a možda i razlog zašto se produkcija toliko oduljila”, kaže Dujmić i dodaje: “Snimali smo koliko su mjere dopuštale, a nimalo nije bilo lako zato što smo trebali puno putovati.

Montaža je tekla paralelno uz snimanje - završili bismo, recimo, s jednim gradom, montirali neki grubi šnit od toga i gledali što nam još vizualno nedostaje pa to planirali u idućem bloku snimanja. Također, čišćenje autorskih prava na pjesme je isto ispao dugotrajan proces. Krajem 2022. morali smo pokrenuti crowdfunding da bismo ga mogli dovršiti. Kako je ovo film ‘o ekipi i za ekipu’, u tome smo i uspjeli”.

Tko je digger, a tko kolekcionar?

Film je svjetsku premijeru imao na Indie Cork festivali u Irskoj, gdje ga je inozemna publika primila sasvim solidno. Zašto više poštuje diggere od kolekcionara u Podgorici, autoru najprije objašnjava Peđa Radović.

“Pravi digger nikad neće kupiti ploču za neku baš visoku cijenu, čak i to gdje će da je kupi, to će možda da bude neka pijaca, neki ćošak mračni... Dok kolekcionara ne zanima cijena, on hoće da ima tu svoju kolekciju i da ju upotpuni s tim i dat će možda 50 eura za ploču ili 100 eura, sad zavisi koliko je ploča. Princip kopanja je da nađeš taj neobrađeni dijamant, a ne da ga kupiš. Prašina na vrhovima prstiju, to je ta sreća koju ti donosi kopanje”, govori Radović.

Leb i sol plus 332 benda, 400 fotografija i tri glavna pitanja - kad ste bili u vojsci, kad ste se ženili i kad vam se rodilo dijete - bilanca je “Makedonske rok enciklopedije” Toše Filipovskog, koja je nastajala deset godina, a daje detaljan pregled autora i bendova raznih žanrova aktivnih od 1963. do 2018. na makedonskoj muzičkoj sceni. U filmu Filipovski o povratku vinilu, recimo, kaže: “Što se ex Yu prostora tiče, povratak mlađih generacija vinilu je spor, iako je primjetan i moramo to pohvaliti” i dodaje: “Za mene je mp3 muzika samo pozadinska muzika baš kao što je to muzika u liftu. Vjerujem da se muzika mora slušati onako kako treba da se sluša”.

Njegova 333 izdanja makedonskog vinila u širem smislu znači i kompilacije koje su objavljene diljem svijeta koje uključuju makedonske bendove. Autoru je uspjelo pronaći 12 različitih uzoraka covera (tj. naslovnica albuma), a cilj mu je, kaže, da stoje za buduće generacije te sebe vidi kao medij koji spašava muziku koja je vrijedna od zaborava. “Meni je zanimljivo izvući neku ploču, poslije je staviti na YouTube da ljudi čuju nešto ludo i nepoznato. Ja to zovem sonična arheologija”, kaže na jednome mjestu riječki DJ Dr. Smeđi Šećer, koji je na digitalnom katalogu nekog čovjeka iz Austrije uspio za 1 euro “iskopati” jednu od najpoznatijih funk pjesama, “Kad bi postojala žena”, inače, kaže, vrlo rijetku i skupu ploču. Posebno izdvaja zadovoljstvo koje osjeća zbog fizičke interakcije s glazbom, a DJ-ing čak uspoređuje sa šamanizmom. Kad smo već kod toga, je li opsesija vinilom fetišizam? “Stara plastika, vlažni kartoni. Seks. Preduga vam je scena? Pa mi diggamo baš zato da bismo produljili užitak”, kaže lovac na antikvitete Jerko.

U prostoru nalik na sakristiju vidimo šamana kako pali svijeću pa stavlja ploču. To je tzv. “vinilna misa”. “Sam pristup gramofonu, dizanje poklopca, stavljanje ploče, čišćenje ploče, stavljanje igle... Znači, to je po meni baš jedan vid nauke. Gramofon kao gramofon je jedan nevjerojatan instrument”, sumira Peđa Radović.

“Danas više nisi vlasnik (muzike, op.a), već ju jednostavno posjeduješ ako plaćaš mjesečnu pretplatu i imaš cijeli Spotify katalog na raspolaganju. Sve dok plaćaš pretplatu imaš sve, ili recimo sve. Kad prestaneš, nemaš ništa”, govori nam, u filmu, iz Ljubljane slovenski trio Tetkine radosti te dodaje: “Ima nekoliko slojeva, ponajprije smo potrošači. Ovisno o ukusu imaš određeni stil koji utječe na tvoje socijalno okruženje. Tetkine radosti su miks svega šarenog. Prvo je šlager, pa onda zajebani jazz. Najbolja disko muzika iz ex Yu. Ta muzika nije bila mainstream. To je miks svega, eksploatacija u tom smislu”.

Kojih 550 kilometara istočnije vlasnik beogradskog Jugovynila Borko pak decidirano kaže: “Svako sakupljanje, počev od markica preko sličica, preko postera, ploča, ludila hi fi-ja... Sve je to bolest”. Ili kako kaže: “Za mene to vrijedi jedino ako je stranac koji to čuje spreman platiti velike sume novca za to. Koji nema pojma ni ko svira, ni kako svira, ni šta peva itd., i on to prepozna kao neku vrednost i plati to skupo”. Kao najveći problem ističe: “Ti sad kad odeš na internet sve možeš da čuješ, ali najveći problem je da čuješ, a nemaš ideju što bi hteo da čuješ”. Njegov Drug, amater DJ i selektor u Jugovynilu, poentira: “To je ono što se na engleskom zove ‘one-upmanship’, da budeš za jedan iznad onoga (drugog, op.a.). Nemojmo se zavaravati”.

U Splitu, kroz film, upoznajemo još dva DJ-a - Soul Badera i DJ Werfta, koji smatraju da danas, kad je moguće doći do najvećeg spektra glazbe, ljudi slušaju najmanje.

“Rekord diggeri nastoje da se dobar dio te glazbe otme zaboravu”, zaključuju.

Za kolegu DJ Soul Badera, inače, prvo iskustvo slušanja ploča, kao i za mnoge iz te generacije, uključivalo je slušanje priča na pločama poput “Ivice i Marice” ili “Ježeve kućice”.

“Ja sam sad bio i u berbi maslina s gramofonom i ljudima je to bilo neobično. Želim čuti neku glazbu koja je doslovno samo na tom mediju. Ono što donosi najveću radost je, što se tiče pogotovo Jugoslavije, kako ne postoje katalozi, enciklopedije tog tipa, da mi doslovno moramo neke stvari pronaći da bismo znali da postoje”, kaže DJ Werft.

Obojica zaključuju: “Bit nije u destinaciji, već u putovanju. A payback za sve je puštanje te muzike publici”.

"Ulica jorgovana" prodana je u 100.000 primjeraka

A onda dolazimo do lajtmotiva filma, “Ulice jorgovana” i Darka Domijana. Imao je brkove kao Tom Selleck i prepoznatljivu rašpu u glasu. Sedamdesetih je njegova “Ulica jorgovana” harala top listama, pa je vinil prodan u sto tisuća primjeraka, od kojih ni jedan nije završio u kolekciji superskupljača Franka. Reklo bi se: lijepo mu je kapnulo. U filmu “Funk Yu” Darka Domijana vidimo u cameo ulozi. Doista, bez njega bi bilo teško govoriti o funku u Jugoslaviji kao takvom. Kako objašnjava to da je “Ulica jorgovana” takoreći instantno postala hit i svima bila poznata, dok “Zlatokosa” (B strana), koja je ono što svi glazbeni snobovi traže, kako kaže Jerko, zbog njezina tvrdog funk zvuka, nije, pitamo ga povodom premijer filma?

“Pjesma ‘Ulica jorgovana’ bila je isti čas prepoznata i prihvaćena, usudio bih se reći, kao nešto ‘nadnaravno’. Ništa toj pjesmi nije dodatno trebalo, nikakva reklama. A B strane su uvijek bile nekako zapostavljene, tek kasnije bi se počele malo više vrtjeti, iako se na njima znalo naći i te kako dobrih pjesama”, kaže Domijan, koji je prvi honorar od “Ulice”, priznaje, potrošio s dečkima iz benda.

“Nije se radilo o nekakvom ogromnom iznosu, s obzirom na to da su se plaćala samo autorska, ne i izvođačka prava, pa su pjevači koji nisu bili autori pjesme imali honorare isključivo od prodaje ploča i koncerata. No i tad je to bilo nešto”, dodaje Domijan.

"Urednici bi prepoznali pjesmu i pozvali vas"

Iako danas postoji puno više mogućnosti za plasiranje nove pjesme putem različitih medija, digitalnih platformi i sl., Domijan smatra kako ni to nije garancija da će pjesma biti hit: “U ta vremena kao da je sve nekako bilo iskrenije, bez kalkulacija. Ako je pjesma imala ono nešto to je bez ikakvih intervencija bilo prihvaćeno, vrćeno na radiju, bili ste pozivani u razne TV emisije, urednici bi vas samo zvali jer bi prepoznali pjesmu, a danas se morate polomiti od pozivanja da biste bili u nekoj slušanoj ili gledanoj emisiji”.

Nekadašnji pjevač hitova, a danas i odvjetnik, kaže i da su priču s vinilom do sada održavali oni pravi diskofili, premda danas ima sve više poklonika vinila, što mu je iznimno drago. Ipak, smatra da se prije svega radi o - dobroj staroj nostalgiji.

Povratak otpisanih Ekonomix Glazbena industrija: Svi poludjeli za vinilnim pločama

Iako je, kako kaže, prošao cijelu Jugoslaviju da nađe njegovu ploču, superskupljač Jerko nije je pronašao. Gdje je nestao obavezni prefiks bivšu, pitamo ga?

“Mišljenja sam da je ‘bivša Jugoslavija’ pomalo pleonazam - ne postoji ‘sadašnja Jugoslavija’ pa mi je nekako suvišno reći bivša. Ali definitivno se taj naziv toliko ustalio da bez toga zvuči pomalo čudno. I baš taj efekt čudnog sam ovim filmom htio postići kod gledatelja.”