Igor Rudan, stručnjak za međunarodno zdravstvo i genetska istraživanja u medicini, vjerojatno je najpoznatiji hrvatski znanstvenik u svijetu. Objavio je više od 450 znanstvenih radova, ugledne institucije proglasile su ga jednim od "vodećih znanstvenih umova svijeta", a 2016. postao je i redovni član Kraljevskoga društva Britanske akademije znanosti u Edinburghu.
Prošle je godine objavio knjigu ‘Točna boja neba’ (Naklada Ljevak) u kojoj je sakupio svoja predavanja, članke i intervjue. Krajem svibnja Rudan će sudjelovati na Zagreb Book Festivalu, a tim smo povodom, između ostaloga, s njim razgovarali o globalnim zdravstvenim temama i autoritetu znanosti u današnjem svijetu, a otkrio nam je i što smatra svojim najvećim znanstvenim otkrićem.
Na Zagreb Book Festivalu trebali biste sudjelovati na panelu "Selfie kultura – narcisoidnost – virus moderne tehnologije". Znanost je očito zaslužna za razvoj novih tehnologija, no što nam ona može reći o kulturi narcisoidnosti? Može li znanost biti odgovorna za neke društvene trendove koji se mogu percipirati kao negativni? Koja je društvena odgovornost znanstvenika?
Sve su to doista zanimljiva i vrlo kompleksna pitanja, u odgovoru na svako od njih mogle bi se napisati debele knjige, ali pokušat ću odgovoriti sažeto. Znanost će nam vremenom reći puno toga o kulturi narcisoidnosti. Međutim, za dubinsko razumijevanje svega što se trenutno događa, kao i za prepoznavanje ishodišnih točaka novih snažnih trendova koji tek započinju, bit će potrebno integrirati spoznaje brojnih znanstvenih disciplina: od evolucijske biologije, genetike i epigenetike, preko moderne eksperimentalne psihologije, zatim neuroznanosti, psihijatrije, sve do kvantitativnih socijalnih znanosti, tzv. "big data" analiza društvenih mreža, do ekonomskih, političkih i socioloških istraživanja. Integracijom spoznaja svake od tih znanstvenih grana i uočavanjem međusobno konzistentnih zaključaka znanost će polagano proniknuti u glavne odrednice, značajke i posljedice kulture narcisoidnosti. Pritom će se, sasvim vjerojatno, pokazati kako bi napredak znanosti doista mogao biti optužen za čitav niz društvenih trendova koji bi se, iz različitih specifičnih kuteva gledanja, mogli u odnosu na prethodna razdoblja smatrati negativnima, no samo u svojim pojedinim dimenzijama. Naime, svaki je znanstveni napredak multidimenzionalan s obzirom na svoj utjecaj na društvo, on istodobno dovodi do promjena u brojnim sferama, pa ništa nikada nije niti sasvim pozitivno, a niti sasvim negativno. Tek rezultanta utjecaja na društvo u svim dimenzijama dovodi do prihvaćanja ili odbacivanja napretka. Društvena je odgovornost znanstvenika da uvijek u svojem radu ostane svjestan te silne kompleksnosti, te da pokuša prenijeti vlastitu sposobnost kritičnog razmišljanja o svakom problemu na što veći broj ljudi, kako bi i oni što bolje shvatili sve prednosti i ograničenja, ali i moguće negativne posljedice napretka znanosti, te mogli aktivno i kvalitetno sudjelovati u procesu odlučivanja o društvenim inovacijama koje se temelje na napretku znanosti i tehnologije.
Prošle ste godine u suradnji s Wellcome Trustom i BBC-jem dovršili popularno-znanstvenu seriju "Survival: The Story of Global Health", u kojoj se u deset epizoda bavite poviješću medicine i uspjesima čovječanstva u rješavanju najvećih globalnih zdravstvenih izazova. Kako je nastala ta serija i kakvu je recepciju dosad imala u svijetu?
Najveća britanska privatna zaklada za znanstvena istraživanja, The Wellcome Trust, financirala je 2017. godine projekt kojeg sam prijavio sa svojim doktorandom, Iainom Campbellom, s ciljem razvijanja popularno-znanstvene dokumentarne serije o globalnom zdravlju i razvoju. Znanstvena komponenta ovog projekta ima zadatak, u suradnji s BBC-om, te korištenjem Googleovih analitičkih oruđa, istražiti najefikasnije strategije popularizacije biomedicinskih znanosti kroz izradu kratkih filmova i njihovo širenje društvenim mrežama. Projekt će trajati najmanje pet godina, a u prvoj smo fazi snimili sve epizode i postavili ih na YouTube kanal pod naslovom "Survival: The Story of Global Health", varirajući pritom stilove prezentacije, muziku, uvodeći čak i digitalnu animaciju, kako bismo istražili najbolje načine interakcije s publikom na socijalnim mrežama. Sad smo u fazi provođenja raznih testiranja na više od 100.000 gledatelja iz svih zemalja svijeta, koje se odvija na zatvorenom dijelu mreže kako bi se osigurali strogi eksperimentalni uvjeti i spriječio spontan pritok gledatelja, koji bi narušio planirani dizajn istraživanja. Rezultate tih testiranja planiramo objaviti u znanstvenim časopisima već krajem ove i početkom iduće godine. U trećoj fazi uvest ćemo serijal u nastavu na Sveučilištu u Edinburghu te ga evaluirati temeljem reakcija nekoliko tisuća studenata, a postat će i tzv. masovni otvoreni tečaj na internetu, gdje se nadamo privući desetke tisuća polaznika, najviše iz zemalja u razvoju, te zabilježiti i njihovo mišljenje. U četvrtoj fazi serijal planiramo prikazati na nekoliko međunarodnih festivala dokumentarnog filma i zabilježiti dojmove, a u petoj fazi ponudit ćemo ga i televizijskim kućama te također pronaći načine za evaluaciju utjecaja na najšire gledateljstvo. Znači, čeka nas još jako puno posla, ali ohrabruje činjenica da je već i sad na YouTube kanalu taj dokumentarni serijal pogledalo gotovo 50.000 spontanih posjetitelja, a pritom su najpopularnije bile epizode o podrijetlu ljudske vrste i pandemijama zaraznih bolesti.
U svojoj knjizi "Točna boja neba", objavljenoj prošle godine, u kojoj ste okupili svoja predavanja, objavljene članke i intervjue, donosite inspirativnu priču o svom sjećanju na uglednog hrvatskog epidemiologa Branka Cvjetanovića, svojedobno jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za cijepljenje, sanitacije i epidemije, koji vas je kao mladog znanstvenika, na neki način, i usmjerio u daljnjoj karijeri. Danas se procijepljenost u Hrvatskoj i brojnim drugim europskim zemljama smanjuje, a primjerice u susjednoj Srbiji izbila je epidemija ospica. Jesmo li od vremena u kojemu je djelovao profesor Cvjetanović, od šezdesetih i sedamdesetih godina, napravili veliki korak unatrag?
Kad bi velikani poput pokojnog profesora Branka Cvjetanovića, dugogodišnjeg voditelja odjela za zarazne bolesti u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, te brojnih drugih njegovih kolega koji su svojim djelovanjem u drugoj polovici 20. stoljeća zauzdali ili pak sasvim iskorijenili užase kojima su naši preci bili izloženi - poput velikih boginja, dječje paralize, tetanusa, ospica, hripavoga kašlja, mumpsa, difterije, tuberkuloze, kolere, pjegavog tifusa i drugih zaraza koje su tijekom povijesti ugasile život više milijardi ljudi, a najviše male djece - dakle, kad bi svi oni nekako mogli pročitati današnje novine, nikako ne bi mogli razumjeti kako je uopće moguće da se danas raspravlja o vrijednosti cjepiva niti da djeca u bogatim zemljama ponovno umiru od bolesti kojih su nas oni već bili oslobodili. Mislim da bi se osjećali vrlo zabrinuto i nemoćno pred količinom neistina, nerazumnosti te manjkom kritičkog promišljanja i zabrinjavajućim odsustvom stvarnog znanja i razumijevanja u današnjem medijskom prostoru, uz dominaciju glasnih i neutemeljenih razmišljanja o mnogim važnim temama. Nažalost, krivnja je sigurno i na nama, znanstvenicima, jer zatvoreni u svoje laboratorije očigledno nismo uložili dovoljno truda kako bismo znanja 21. stoljeća prenijeli na što veći broj ljudi. Stoga su današnji ljudi uglavnom tek korisnici tekovina znanosti i tehnologije, a kako i zašto razni uređaji ili medicinski postupci funkcioniraju, razumije tek mali broj ljudi. Jaz između tih malobrojnih, koji doista stvaraju nova znanja i tehnološke inovacije, te svih ostalih, koji ih samo koriste ali bez razumijevanja, sve je veći i dublji. To nije problem kad je korisnicima korisnost proizvoda očigledna, npr. u slučaju klima-uređaja, satelitske navigacije u automobilu ili mobilnog telefona. No kod cjepiva učinak nije očit jer ljudi su zaboravili da je na svakih 10 registriranih smrti povijesno njih barem 8 bilo izazvano zaraznim bolestima u relativno mladoj dobi. Protivnici cijepljenja podrazumijevaju sadašnju razinu zdravlja i duljinu ljudskog vijeka, iako to bez cjepiva ne bi trebali. Ovo postaje sve ozbiljniji društveni problem, i veliko je pitanje hoćemo li ga riješiti prije no što se dogodi neka veća epidemija i podsjeti nas ponovno na korisnost cjepiva, no odnijevši pritom brojne nepotrebne žrtve.
Nastavak na sljedećoj stranici...
