Zadaća je kritike braniti književnost - od loših književnika, nemuštih kritičara, priglupe publike. Svega je toga u lijepoj našoj riječi u izobilju. Stoga je zaista nužno braniti pisce kao što je Slobodan Šnajder, ne braneći osobu, nego opus, poetiku, umjetnički projekt. Za razliku od neiživljenih pubertetskih frustracija koje čangrizava starost pretvara u neizlječivu mržnju, Slobodan Šnajder u svojoj zreloj dobi piše vrhunsko prozno štivo i u njemu nadahnuto opisuje nelijepu povijest i nemilu stvarnost naših ukletih prostora. Bez imalo mržnje, umjetnički uvjerljivo, transponirajući osobnu kolektivnu i individualnu prošlost u opću sudbinu, Šnajder u okvirima realističkog pripovijedanja ispisuje moderan roman o sudbini dvoje ljudi koje je usud spojio i razdvojio. Riječ je o vrlo bogatu, tipološki raznovrsnu djelu. Budući da jedan od likova rat proluta velikim dijelom europske klaonice, možemo govoriti o romanu prostora. Kratka povijest obitelji doseljene u Hrvatsku za Marije Terezije smješta pripovijest o slavonskom Švabi Đuri Kempfu (zapravo Šnajderu - književnik opisuje sudbinu svojih roditelja) u okvire obiteljskog romana, a dijelom i romana vremena i genealoške proze, s obzirom na to da su ukratko ocrtane i sudbine Đurinih predaka od 18. stoljeća do današnjeg doba. Sve to, osobito motivi preseljenja i dolaska u "Transilvaniju", kako, naglašavajući zabačene hrvatske ravnice, svoju novu domovinu nazivaju i likovi i sam pripovjedač, oblikovano je majstorskim spojem povijesti, mitologije i pučke predaje, tijekom same radnje sve se više kristalizirajući u povijesnu sagu.

Ovaj prozni pothvat niti oslobađa krivnje niti osuđuje etničke kolektive zavihorene zbivanjima koja su ishodila Drugim svjetskim ratom. On objektivno prikazuje jednoga (ne)tipična Slavonca, podrijetlom Nijemca, usudom Hrvata. Na općečovječanskom planu suočava nas s dvojbama je li moguće živjeti nevin u zločinačkom vremenu i nekažnjeno ostati po strani usred ludovanja "usudbene povjesnice". Koju god poziciju čovjek zauzeo, pred nekim ili zbog nečega ispast će kriv. Stoga bi Đuro najradije bio nitko, a na čitatelju romana je da procijeni je li u toj distopijskoj težnji i uspio. Ma što čitatelj zaključio, sigurno je da se neće tako lako odvojiti od ne samo estetski kvalitetna, nego i pustolovno napeta štiva. Drugi lik, Vera, ispunja obrazac religiozna komunizma kao drugog modela preživljavanja u nevremenu. Susret Đure i Vere, bolje reći nesporazum, nudi još nešto. Poruka je to, diskretna i utoliko efektnija, o nemogućnosti i nepostojanju na rubovima europske uljudbe građanskog, smirena i demokratskog uređenja. 

Tisućgodišnja kultura u patetičnim ustima provincijalaca tek je malograđanski umišljaj o vlastitoj važnosti. Od tuda tolika uvjerljivost Šnajderovih epizodista iz polusvijeta, jednaka onoj protagonista čije životne putanje jesu svjedočanstvo koliko smo svi mi tek milenijski epizodisti. Za razliku od kojekakvih siročića bolje prošlosti što podgrijavaju pogaču neoplakane Jugovine, Šnajder je u svojim poznim tinejdžerskim godinama obilato iskoristio priliku koju mu je propala država pružila. Nova-stara domovina spram njega se u početku odnosila maćuhinski. Treba napomenuti da je njegovo urednikovanje i nakladništvo u onoj propaloj otvaralo širom vrata svim svjetonazorima i poetikama. Uz to, ispisao je i značajan dramski opus, manje kvalitetan od recentnih proza, ali generacijski važan, u svakom slučaju domišljen. Je li mu Zagreb početkom devedesetih morao pokazati leđa, pitanje je suvišno, retoričko i bolno. Drugo, najnovije izdanje njegova romana možda je pokušaj da ga pogledamo u lice. Nadajmo se da nikad nije kasno.