Nelijepa povijest i nemila stvarnost naših prostora

Zadaća je kritike braniti književnost - od loših književnika, nemuštih kritičara, priglupe publike. Svega je toga u lijepoj našoj riječi u izobilju. Stoga je zaista nužno braniti pisce kao što je Slobodan Šnajder, ne braneći osobu, nego opus, poetiku, umjetnički projekt. Za razliku od neiživljenih pubertetskih frustracija koje čangrizava starost pretvara u neizlječivu mržnju, Slobodan Šnajder u svojoj zreloj dobi piše vrhunsko prozno štivo i u njemu nadahnuto opisuje nelijepu povijest i nemilu stvarnost naših ukletih prostora. Bez imalo mržnje, umjetnički uvjerljivo, transponirajući osobnu kolektivnu i individualnu prošlost u opću sudbinu, Šnajder u okvirima realističkog pripovijedanja ispisuje moderan roman o sudbini dvoje ljudi koje je usud spojio i razdvojio. Riječ je o vrlo bogatu, tipološki raznovrsnu djelu. Budući da jedan od likova rat proluta velikim dijelom europske klaonice, možemo govoriti o romanu prostora. Kratka povijest obitelji doseljene u Hrvatsku za Marije Terezije smješta pripovijest o slavonskom Švabi Đuri Kempfu (zapravo Šnajderu - književnik opisuje sudbinu svojih roditelja) u okvire obiteljskog romana, a dijelom i romana vremena i genealoške proze, s obzirom na to da su ukratko ocrtane i sudbine Đurinih predaka od 18. stoljeća do današnjeg doba. Sve to, osobito motivi preseljenja i dolaska u "Transilvaniju", kako, naglašavajući zabačene hrvatske ravnice, svoju novu domovinu nazivaju i likovi i sam pripovjedač, oblikovano je majstorskim spojem povijesti, mitologije i pučke predaje, tijekom same radnje sve se više kristalizirajući u povijesnu sagu.