Monodrama o Vesni Parun opstaje na sceni godinama, što je fenomen vrijedan pažnje i divljenja. Koliko ljudi ju je u ovih pet godina vidjelo?

Teško mi je iznijeti točan broj gledatelja. Predstava je igrala na različitim pozornicama diljem zemlje i izvan nje, od malih i komornih pa sve do onih većih kazališnih kuća. U &TD-u, gdje je predstava doma, stane, primjerice, oko 65 gledatelja, ali na nekim drugima gdje smo gostovali i do 300 gledatelja. Ukupno sam je dosad odigrala 86 puta. Kome se da, neka računa. Ove pete sezone možda doživimo i stotu. Ali nebitno, meni je jedino važno da smo prešli tu magičnu granicu od 1000 gledatelja koji su potrebni da bi se predstava, takoreći, sama prodavala. Nakon tih prvih 1000 gledatelja, naime, obično kreće usmena predaja i ljudi dolaze na predstavu jer im je netko koga poznaju o njoj pričao iz prve ruke. To je uvijek najefikasnija i najbolja propaganda. Silno sam sretna što se upravo to dogodilo ovoj predstavi i što se glas o njoj tako proširio, jer da nije tome tako, ona ne bi mogla doživjeti svoju petu sezonu bez ‘respiratora’.

Kako je predstava nastala?

Predstava je nastala iz moje nasušne, slobodnjačke potrebe da zaigram. Kad sam vidjela da za mene nema ‘kruha’ kod javnih kazališta, zasukala sam rukave i upustila se u rad s onim što sam u tom trenutku najbolje znala. Parun je cijelo vrijeme bila tu, prisutna negdje u ‘predsvijesti’ i kopkala me sama i bez moje izražene namjere. Samo sam joj trebala popustiti. Kad sam krenula u projekt, sve se nekako slagalo samo od sebe. Došli su mi idealni suradnici, Tatjana Aćimović, Ivan Leo Lemo, Ozren Glaser, Zvonimir Dusper, Miljenko Bengez, i potom Nataša Rajković, koja nam je širom otvorila vrata kazališta &TD. Osim njih mnoštvo je još divnih ljudi pridonijelo tome da naša predstava zaživi i poživi, prije svih svi zaposlenici Teatra &TD koji su profesionalno i zdušno uvijek opsluživali svaku našu izvedbu.

Jeste li je osobno poznavali?

Jesam, upoznala sam Vesnu Parun. Imale smo jedan kratak susret negdje tamo oko 1993. godine dok je još bila na nogama. I zamislite, srele smo se upravo u hodniku Teatra &TD! Rekla mi je kako misli da bih mogla dobro govoriti njezine pjesme. Ja sam se samo skamenila, fascinirala me njezina pojava. Bila je vidovita, to se zna.

Je li trebalo hrabrosti za hvatanje u koštac sa svim tim - to je cijeli jedan život, tragičan u brojnim elementima, bujan, raskošan, težak, neobičan?

Ne bih mistificirala, nema tu nikakve prave hrabrosti. Radi se tek o porivu koji slijediš jer ne znaš i ne možeš drukčije. Svi se možemo na ovaj ili onaj način identificirati s nečijom traumom. Jer svi imamo svoje traume. Iskustvo je temelj, kako Vesnina kreativnog stvaralaštva, tako i mog rada na Vesninu ili bilo kojem drugom predlošku.

Kakav je osjećaj glumiti u komadu u kojem ste sami na sceni, a koji zahtijeva jak emotivni angažman s obje strane, na sceni i u publici...

Biti sam na sceni, to je kao da ste usamljeni brodolomac na pučini. Dugo sam se opirala monodrami jer sam smatrala da su za pravu kazališnu dramu potrebna barem dva lica na sceni. Jedno lice teško može iznijeti taj famozni a neophodni konflikt, koji je svrha gotovo svake igre na sceni. Osim toga, volim interakciju s partnerom i tu magiju zajedničkog stvaranja, no u privatnoj produkciji uz tolika ograničenja, počevši od financija pa do nedostatka vlastite pozornice i usklađivanja termina zauzetosti, te različitih temperamenata, izrazito je teško opstati i zadržati entuzijazam. Monodramu je teže igrati, ali ju je puno lakše producirati. Iz praktičnih razloga, dakle, pristala sam na formu monodrame i ova sigurno neće biti moja zadnja.

Pamtite li neku neobičnu reakciju gledališta - sigurno je bilo suza...

Bude suza, da. Najdraže su mi muške suze jer su one tako rijetke, hahaha! Nema mi veće satisfakcije od muških suza. Igrala sam baš u raznim uvjetima. Doživjeli smo svašta na gostovanjima. Jednom, na Festivalu glumca, primjerice, u Iloku, usred izvedbe na sceni se pojavio, niotkud, pijan čovjek. Pojavio mi se iza leđa, teturajući i ušao u ‘srž zbivanja’. Jednom se dogodilo da nam je jedini reflektor koji su imali naši domaćini crknuo trenutak prije početka predstave. No i takve se situacije, naizgled nerješive, uvijek nekako sretno okončaju.

Predstava nije igrala samo u Hrvatskoj i na ovim prostorima nego i vani. U Škotskoj ste igrali s titlovima. Kako je publika reagirala?

U Edinburghu smo imali raznoliku publiku. Doslovno iz svih krajeva svijeta. Takve su bile i reakcije. Od tzv. standing ovations pa do zbunjenih reakcija Azijaca, kojima smo totalna egzotika.

Koliko je projekt u vlastitoj produkciji zahtjevan za glumca, isplati li se financijski?

Privatna produkcija je rudarenje. Možda ne za sve jednako, ali za nas koji smo još na početku zasigurno jest. Primorana sam raditi, osim glumačkog, sve ostale poslove koje u jednom tipičnom gradskom teatru, primjerice, radi od 5 do 20 zaposlenika. Financijski mi se još ne isplati. Ali ne žalim se. Nije sve u novcu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kako ste zadovoljni suradnjom s &TD-om?

Naša suradnja s &TD-om uvijek je bila korektna. Zahvalna sam Nataši Rajković, koja je bila vrlo otvorena prema našoj suradnji, i iskreno mi je žao što je morala prolaziti kroz sve ove nedavne neugodnosti. Nadam se da će se situacija razriješiti na njezino najveće dobro te dobro Teatra &TD i svih njegovih zaposlenika.

Možete li računati na nekakav javni novac, pogotovo zato što se radi o predstavi o životu najveće hrvatske pjesnikinje koja sigurno ima velik značaj za hrvatsku kulturu. Ta je kultura, teško je ne primijetiti, s vremenom sve manje važna.

Mi u privatnoj produkciji živimo od prodaje ulaznica. Sredstva koja smo dobili na javnim natječajima i koja su više nego skromna uložena su u produkciju same predstave. U potpunosti smo izloženi vjetrometini nemilosrdnoga tržišta. Bez vlastitog scenskog prostora plaćamo postotak od prodanih ulaznica kazalištima koja nas ugošćuju ili prodajemo predstavu na gostovanjima. Primamo na tone odbijenica i grabimo dalje. Nema milosti kao što neki možda fantaziraju. Sve bi to, istina, bilo mnogo lakše kad bi državne institucije bile osjetljivije na potrebu očuvanja nekih temeljnih vrijednosti. Ni Vesna Parun, kao ni mnogi drugi hrvatski velikani, nije pošteđena ignorancije od strane vlastodržaca. Ali to je već toliko puta rastezana trakavica na koju ne kanim trošiti svoju energiju. Radije ću je utrošiti na nešto kreativno.

Dobili ste i nagrade za predstavu?

Naša predstava je dobila Grand prix na međunarodnom festivalu monodrame 2015. godine u Bitoli.

Spremate li nešto novo? Ako da, o čemu je riječ?

Da, spremam novi projekt s mojim kolegama iz Slovenije i premijera je tu, pred vratima, 7. i 8. studenog u Teatru Exit, s kojim smo, na našu veliku radost, dogovorili suradnju. Projekt će biti rezultat našeg dugogodišnjeg istraživanja glumačkog procesa u studiju pod vodstvom pedagoga, braće, Janeza i Andreja Vajevca. Radi se o komediji dvoje likova koje igramo kolega Žiga Čamernik i ja, naslova ‘Voliš li me?’. Za sada toliko, a uskoro mnogo više.

Kako ste se odlučili za glumački poziv?

Imala sam sreću da nisam morala razmišljati o svom pozivu jer mnogi mladi ljudi, nažalost, nemaju tu sreću. Jednostavno me ponijelo još u osnovnoj školi i nosilo nepogrešivo prema cilju. Nisam baš bila briljantan đak, ali to je, ispostavilo se, i moja prednost, jer da jesam, možda bih racionalizirala i odabrala neki ‘sigurniji’ poziv. No jedini sigurni poziv je onaj koji voliš, trebaš se zaista osjetiti pozvanim da ga odabereš. To je ujedno moja topla preporuka svim mladima koji se nalaze pred velikom odlukom.

Na Akademiji ste, navodno, bili najbolji u generaciji?

Ako najbolji u ovom slučaju znači imati najveći broj glasova komisije i ako je ta izjava mog pokojnog profesora Krče bila istinita, onda da, bila sam najbolja. No to mi je ionako rekao ne da bi me osokolio nego kako bi izrazio svoje duboko razočaranje mojim napretkom kasnije, u nastavku studija. Inače, grozim se svakog oblika kompeticije u bilo čemu, pa bih tako i ovu zgodu rado zanemarila.

U zadnje vrijeme događa se, razmjerno često, da zrele glumice, koje se često žale na nedostatak uloga, briljiraju... Recimo, Nina Erak, u dvije serije - sad u ‘Na granici’ - imaju sjajne uloge... Kako to izgleda? Glumački je poziv težak, strahovito ovisan o konjunkturi...

Ne znam zašto kod naših filmskih redatelja i producenata vlada taj neki ‘ziheraški’ i nemaštoviti princip po kojemu rade castinge. Zašto se boje audicija? Možda je ne znaju napraviti. Možda se plaše, ne usude riskirati? Možda su toliko nesigurni u sebe da misle kako im film može izvući samo dobro poznati glumac. Ili su pak previše sigurni da poznaju glumce. Istina je, međutim, da hrvatsko glumište obiluje talentiranim glumcima koje nikad niste vidjeli na velikom ekranu. Osobito glumicama. Pogotovo su glumice starije generacije zakinute pa čak i ako su nekad bile aktivne. Eto, Nina je jedan od primjera. Drago mi je da je i na nju došao red, makar i na televiziji. Ja svoju priliku u domaćem filmu nikad nisam ni dobila, no prestala sam je i očekivati. Boli me briga! I to ću sama producirati ako se baš zainatim! Odbijam tu mantru da je glumački poziv težak. Ako je nekome težak, nek’ izvoli raditi na šalteru u banci ili u pekarnici i nek’ ostavi svoj posao nama koji ga volimo, koji smo ga gladni, koji smo toliko zaluđeni svojim pozivom da ga radimo čak i kad nam se ne isplati. Ali rekla bih da umjetnost ne podliježe konjunkturi. Naprotiv, ona je po prirodi u opreci s poznatim konvencijama. Radi se o domeni duha a to je kategorija izvan vremena i prostora.