Španjolski pisac Carlos Ruiz Zafon izazvao je početkom dvijetisućitih godina svjetsku senzaciju svojim gotičkim povijesnim trilerom "Sjena vjetra". Prvi dio tetralogije kasnije okupljene pod naslovom "Groblje zaboravljenih knjiga" prodan je diljem svijeta u više od 15 milijuna primjeraka, a svom je autoru priskrbio usporedbe s genijalnim majstorom povijesnog misterija Umbertom Ecom. Ruiz Zafon je međutim već čitavo desetljeće ranije odradio svojevrsnu generalnu probu za svoj magnum opus - 1993. godine objavio je svoju prvu knjigu "Princ magle", horor roman za mlade u kojemu je već nagovijestio sva glavna obilježja svoje literarne poetike. Premda su njegovi romani ukorijenjeni u stvarnosti - uglavnom u španjolskoj povijesti sredine 20. stoljeća - Ruiz Zafon je u njima često koristio elemente fantastike i nadnaravnoga. Svoje je protagoniste smještao na jezovite i misteriozne lokacije, u 'gotičko' okruženje kao stvoreno za napete zaplete. Njegovo je pripovijedanje obilovalo intertekstualnim značenjima i književnim referencama, dok je bogatim jezikom i detaljnim opisima stvarao sumornu, melankoličnu atmosferu. U svojim se djelima često bavio temama ljubavi i gubitka, vješto povezujući elemente romanse s mračnim zagonetkama, razornim obiteljskim traumama i tajnama iz prošlosti. Rođen u Barceloni 1964. godine, Ruiz Zafon je sve svoje romane napisao u Los Angelesu, gdje je živio od početka devedesetih godina. Umro je u lipnju 2020. od posljedica raka debelog crijeva, u dobi od 55 godina, kao najtiražniji i najprevođeniji suvremeni španjolski književnik.

Zafonovi su romani prevedeni na više od 50 jezika, a njegov je hrvatski izdavač Fraktura nedavno u prijevodu Silvane Roglić ponovno objavio - ovog puta u jednom tomu - njegovu "Trilogiju magle", horor serijal za mlade koji osim "Princa magle" uključuje i romane "Ponoćna palača" i "Rujanska svjetla". Priča počinje u lipnju 1943. godine dolaskom obitelji Carver u svoj novi dom u malom primorskom mjestu na obali Atlantskog oceana. Glava obitelji Maximilian, urar i izumitelj opće prakse, odveo je svoju ženu i troje malodobne djece iz grada u kojemu su dotad živjeli kako bi ih zaštitio od sve veće prijetnje Drugog svjetskog rata. Glavni protagonist Max upravo je proslavio svoj 13. rođendan i uopće nije sretan što mora napustiti svoj dotadašnji život, a kako bi ga utješio otac mu poklanja neobičan srebrni sat na čijem poklopcu stoji krasopisom ugraviran natpis: "Maxov stroj za vrijeme". Po dolasku u primorsko mjestašce Maxu se počinju događati neobične stvari. Napuštena kuća u koju su se uselili i sama ima tajanstvenu prošlost: prije njih u njoj je živjela bogata obitelj Fleischmann koja je doživjela tragediju kad se njihov malodobni sin Jacob utopio pod nerazjašnjenim okolnostima. Max nedaleko od kuće otkriva neodržavani vrt prepun egzotičnih biljaka obrubljen kamenim zidom, u kojemu se nalaze čudne skulpture cirkuskih izvođača poredane u koncentričnim krugovima. U sredini vrta nalazi se velika skulptura nasmiješenog klauna nakostriješene kose na velikom prijestolju. Privučen nekom tajanstvenom silom, Max jednog maglovitog jutra odlučuje istražiti vrt. U nekom trenutku jasno vidi kako ga klaun rukom poziva da mu se približi, no zaključuje da mu se to ipak samo učinilo. Tijekom daljnjih lutanja po mjestu upoznaje nešto starijeg dječaka Rolanda koji mu postaje najbolji prijatelj i partner u avanturama. Zajedno počinju otkrivati tajne koje okružuju Maxovu kuću i sve se više uvlače u mračan i opasan misterij u čijem se središtu nalazi tajanstveni Princ magle, demonsko stvorenje koje može ispunjavati želje ali za to treba platiti strašnu cijenu.

Debitantski dječji horor kojim je pokrenuo svoju literarnu karijeru Ruiz Zafon napisao je u dobi od 28 godina, kad je iza sebe već imao respektabilnu poslovnu biografiju. Prije nego što se posvetio pisanju "Princa magle", imao je iskustvo rada u reklamnim agencijama, te u industriji zabave - španjolskoj i hollywoodskoj - pišući scenarije za različite televizijske serije i filmove. Sve to nije mu odmoglo u razvoju pripovjedačkih vještina i razumijevanju strukture priče. Strastveni čitatelj od rane mladosti - u djetinjstvu je obožavao knjige Julesa Vernea i Charlesa Dickensa - inspiraciju za svoj literarni prvijenac pronašao je u pričama iz žanrova fantastike i avanture u kojima se stvarni svijet isprepliće s nadnaravnim, zatim u avanturističkim hollywoodskim filmovima za djecu i hororima, kao i u klasičnoj literaturi španjolskog jezika. Rezultat je bio nesvakidašnja kombinacija Jorgea Luisa Borgesa, "Gooniesa", Mary Shelley i "Magle" Johna Carpentera. A ta se kombinacija pokazala iznimno uspješnom: "Princ magle" privukao je veliki krug mladih i starijih čitatelja, osvojio je ugledne nagrade Edebe i C.C.I.I. Award, a svoga je autora ohrabrio da se ostavi scenarističke i u potpunosti posveti književnoj karijeri. U sljedeće dvije godine Ruiz Zafon je napisao preostala dva dijela svog serijala za mlade čime je zaokružio "Trilogiju magle", nakon čega je bio slobodan krenuti prema ambicioznijem cilju: pisanju fantastičnih trilera za odrasle koji su ga kasnije proslavili diljem svijeta.

Premda njegova trilogija za mlade isprva nije privukla veću pozornost izvan španjolskog govornog područja - prevođena je na druge jezike tek nakon Zafonova uspjeha s romanima za odrasle - kritičari su je hvalili zbog uvjerljivih zapleta i likova, uspješnog spajanja elemenata avanture, horora i fantastike, očaravajuće atmosfere, te emocionalne dubine pripovijedanja. Stephen King jednom je izjavio da je Ruiz Zafon izvanredan pripovjedač čija je "Trilogija magle" sjajan primjer da dječja književnost može biti jednako duboka i uzbudljiva kao i književnost za odrasle, dok je Isabel Allende ustvrdila da je trilogija "univerzalno privlačna". Pohvale Ruizu Zafonu ipak nisu bile jednodušne. Premda roman počinje obećavajuće, smatrao je jedan kritičar, "priča ubrzo prelazi u banalnost te se pojavljuje sve više rupa u zapletu i pitanja bez odgovora". Neki su kritičari pak ocijenili da je središnji sukob u romanu previše neuvjerljiv i loše definiran, baš kao i lik glavnog antagonista, demonskog Princa magle. Nitko međutim nije doveo u pitanje majstorsku Zafonovu sposobnost stvaranja jezive atmosfere i građenja napetosti, te uspostavljanja emocionalne veze između čitatelja i likova - što je i više nego dovoljno da njegova trilogija uđe među klasike horor književnosti za mlade. Možda je još i veći kompliment Zafonovoj literaturi činjenica da "Trilogiju magle" sa zadovoljstvom čitaju i odrasli.