Može se pohvaliti s respektabilnim opusom od više od stotinu snimljenih filmova te oko sedamdeset kazališnih naslova i predstava kroz koje je prošao kao glumac ili producent. Publika ga je ove godine na Brijunima, u sklopu Kazališta Ulysses, gledala u predstavi “Na čijoj strani”, a tim smo povodom s njim razgovarali o poslu kojim se bavi, crticama iz njegova života, ali i o aktualnoj društveno-političkoj situaciji.

Express: Koji vam je ovo put da dolazite na Brijune?

Od ukupnog trajanja kazališta Ulysses pa sve do danas, ovo je 15. godina zaredom kako dolazim ovdje. Što s gostujućim predstavama kazališta Atelje 212 iz Beograda, koje sam svojedobno vodio, a što s koprodukcijama i produkcijama u kojima sam sudjelovao. Pa onda opet s gostovanjima nekih predstava koje nisu imale veze s Ateljeom 212. Meni je na Brijunima više nego dobro.

Express: Kako provodite dane, osim proba i usredotočenosti na predstavu?

Ja sam ljude koji stoje iza kazališta Ulysses upoznao još osamdesetih godina prošlog stoljeća. To je dosta dug i dalek period, ali kroz cijelo to vrijeme smo ostali u kontaktu. Odmah nakon što sam završio Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu imao sam sreću sresti sve te ljude koji su u tom trenutku napravili KPGT. To su bili i Šerbedžija, i Ristić, i Duško Jovanović, i Nada Kokotović, i Duško Ljuština, koji je produkcijski stajao iza svake stvari u tom vremenu, a i danas, i u svemu što se ovdje radilo. To moje poznanstvo se pretvorilo u prijateljstvo, i logično se nastavilo. Čak i u godinama kad dolazim na Brijune i ne radim ništa što se tiče nečega na sceni, moje vrijeme ovdje uvijek je vezano za te ljude, i prvenstveno za trojac koji stoji iza svega ovoga, a to su Rade Šerbedžija, Lenka Udovički i Duško Ljuština, sa svojim pomoćnim produkcijskim timom.

Express: Ove godine središnji događaj Teatra Ulysses na Malom Brijunu je predstava “Na čijoj strani” redateljice Lenke Udovički. U njoj glumite glavnu ulogu, pa recite nam nešto o predstavi i vašoj ulozi.

Ne bih se baš sad usudio objašnjavati cijelu predstavu, ali sintagma Wilhelma Furtwänglera, jednog od najvećih glazbenih umjetnika iz sredine prošlog stoljeća, bila je da umjetnost i politika ne trebaju imati nikakve veze. Je li on u tome uspio, je li bilo tko u tome uspio i uspijevamo li danas u tome, to je veliko pitanje koje se postavlja kroz ovu predstavu i tekst Ronalda Harwooda koji sam imao sreću upoznati upravo u trenucima kad je napisao ovaj komad. On je prvo Lenki prezentirao to što je napisao još dok su živjeli u Londonu, i prva je došla do tog teksta. Ja sam prije tih tridesetak godina tek počeo raditi kao direktor kazališta Atelje 212, i kad mi je dala taj tekst, mi smo se vrlo brzo još tad dogovorili da ga uzmemo i da radimo to kao moju drugu produkciju u Ateljeu 212. S Lenkom sam došao na ideju da je sad možda još aktualnije i provokativnije vrijeme u kojemu možete gledati kroz prizmu te Furtwänglerove sintagme da umjetnost i politika nemaju nikakve veze i je li to doista moguće. Tako da je to osnovno pitanje koje ovaj komad postavlja i povijesno i u praktičnom smislu u vremenu u kojem sad živimo.

Express: Veže li vas snažno prijateljstvo sa Šerbedžijom i Lenkom Udovički?

Na prvoj godini Fakulteta dramskih umjetnosti dobio sam preporuku sa svim mojim kolegama da idemo gledati jednog mladog, specifičnog i kvalitetnoga glumca koji se zove Rade Šerbedžija. I da slijedimo njegov trag. U Zagrebu, 1982., uskočio sam kao zamjena u predstavu “Oslobođenje Skoplja”. Predstavu sam poznavao i odgledao u njoj Šerbedžiju, kao jednog zanimljivog i naprosto fantastičnoga glumca. Dakle, kad smo odigrali tu predstavu, ja sam njega poznavao, on mene nije. I on je meni prišao nakon predstave i rekao: “Mali, ako ovako nastaviš raditi, u životu od tebe će doista postati glumac”. Ja to nikad neću zaboraviti, i od tada datira moje i njegovo prijateljstvo koje je prošlo kroz priču turneje koju je KPGT radio u Americi. Nakon toga i u raznim produkcijama koje je radio Ljubiša Ristić, u kojima sam ja igrao, pa do bitne i značajne pojave takve žene kao što je Lenka Udovički.

Express: Gostovanje na Brijunima je jedan od povoda za razgovor, no kad se vratite u Beograd što vas onda očekuje? Koji vam angažmani i aktivnosti slijede, i što radite kad ne radite?

U vrijeme kad ne radim onda radim, tako sam osmislio sve ono što je vezano za život. Imam mnogo predstava, možda se ne igraju svaki mjesec, ali postoji nekih 11 naslova za koje se, ako me pokrenete, ubacim u to. Za nekoliko dana obnovimo predstavu i eto me na sceni. Tako da me čeka dosta toga kad završimo sve ovdje. Imamo gostovanje na Barskom ljetopisu, festivalu u Crnoj Gori, s predstavom “Svaka ptica svome jatu”, koju je napisao Wajdij Mouawad i režirao Dino Mustafić, i jako je aktualna zbog sukoba povijesti Palestinaca i Židova i svega što se događa na Bliskom istoku. Imam i film koji sam producirao i koji bi trebao ugledati svjetlo dana do kraja ove godine. To je film Miše Radivojevića “Ostrvo na dnu”. A ima tu i nekih planova koji se vežu prvenstveno za gostovanja u inozemstvu s predstavama koje radimo u produkciji Heartefacta. U svakom slučaju, nije mi dosadno.

Express: Poznato je da imate vrlo respektabilnu karijeru. Otkad ona traje i da ne bismo pogriješili u brojkama koje nude internetski podaci, recite nam vi neke statistike svoje karijere - koliko ste snimili filmova i serija te koliko ste predstava odigrali?

Ne mogu to pouzdano reći. Moja majka, dok je bila živa, još je nekako vodila evidenciju, ali kad vam odu roditelji iz života i u svojem sedmom desetljeću ostanete siroče, onda prestanete voditi brigu o tim stvarima i gledate da dalje tjerate svoj život i svoju karijeru nekim tokom koji se naslanja na sve ono što ste do tada napravili. To što piše na internetu, na IMDB-u, svakako je u dobroj mjeri istina. Sigurno je tu više od stotinu filmskih naslova, a što se tiče kazališta, to se kreće na jednom manjem broju, ali ne ispod šezdeset, sedamdeset različitih naslova i predstava kroz koje sam prošao prije svega kao glumac, a kroz neke i kao producent. U periodu od 12 godina, kad sam vodio kazalište, imao sam više od 70 premijera iza kojih sam stajao kao producent.

Express: Je li vas neka uloga posebno obilježila, gledano s dva aspekta - vašeg osobnog i aspekta percepcije javnosti?

Imam dva prijelomna trenutka. Jedan je bio kad smo u kazalištu, sredinom osamdesetih, radili predstavu Nenada Prokića “Metastabilni Graal”, koju je režirao Paolo Magelli. Veliki ansambl Ateljea 212 igrao je u toj predstavi i bila je prijelomni trenutak u shvaćanju kazališta unutar Ateljea 212. Uz uvođenje jedne nove generacije glumaca koji su svi tad bili jako mladi, među kojima sam bio i ja, i jedan rezultat koji je umjetnički bio relevantan u tom trenutku stvaranja kazališta. Što ti se sve dobro i loše može desiti ako radiš predstavu koja je aktualna društveno i politički. To je bila predstava o tome. S druge strane, prijelomni trenutak na filmu je bio film Stoleta Popova “Sretna nova ‘49.”, koji je rađen u drugoj polovini osamdesetih godina. Teško mogu reći da je to najbolje što sam napravio, ali me prelomilo u odnosu na to kako gledam na film, na redatelje s kojima sam radio. Ni jedan ni drugi projekt danas nitko ne spominje i nikome ne znače toliko koliko su meni tad značili, koliko su me vodili putem za koji mislim da je bio dobar put za ono čime se bavim.

Express: Za kakve uloge biste rekli da vam najbolje odgovaraju?

Ne znam... Ako bismo gledali po nekim rezultatima koji su odjeknuli u javnosti, dobio sam najviše nagrada za uloge u kojima šutim. Što bi moglo značiti samo jedno... Ali možda mi najviše odgovaraju uloge u kojima slušam. Pa čak i ako ne šutim.

Express: Deplasirano bi bilo pitati koja vam je uloga najdraža, osobito zbog vašega glumačkog opusa, no ima li neka koju biste rado istaknuli i zašto?

Volio bih najviše istaknuti neke uloge koje sam radio na filmu, zbog toga što film ostaje živjeti, a kazalište je umjetnost zaborava. To je u prvom redu film koji sam već spominjao, “Sretna nova ‘49.” Stoleta Popova, pa recimo film Miše Radivojevića “Buđenje iz mrtvih” i “Ni na nebu, ni na zemlji”. To su filmovi koji su prošli malo ispod žita. Tu je i film koji je doslovno bio posljednji jugoslavenski, a prvi bosanski, “Gluhi barut” Bate Čengića. Što se tiče teatra, u godinama nakon ovog posljednjeg rata nije postojala neka velika želja da se međusobno miješamo i gledamo što jedni rade s jedne, a drugi s druge strane.

Kao da smo i jedni i drugi bili u tom ratnom sukobu. A nismo. Da je nas netko pitao mi nikad ne bismo bili u ratnom sukobu. Ali nitko nas nije pitao. Zato postoje uloge i predstave koje su bile sjajne, u kojima sam sudjelovao na festivalu Grad Teatar Budva, kao što je “Banović Strahinja” ili “Karolina Nojber”, u kojoj se tad pojavio veliki broj mladih glumaca. To su mi najdraže stvari u tom vremenu. A kasnije je već postojala komunikacija i počeo sam raditi s Tomijem Janežičem i Borisom Liješevićem. To su jako značajne predstave, poput “Putujuće kazalište Šopalović” ili “Elijahova stolica”.

Express: Je li vam se ikad dogodilo da ste požalili što ste prihvatili neku ulogu (i zašto)?

Moram priznati, jako rijetko. Jednom ili dvaput sam zažalio, i na početku sam odmah znao da ne bi bilo dobro da to radim. No radio sam jer su u pitanju bili neki ljudi koje sam poznavao i jako ih poštovao, pa jednostavno nisam imao snage reći im ne. To se, naravno, događalo u mladosti, a sad je sve mnogo lakše, reći ne ako tako treba. Ali više sam zažalio za ulogama koje sam, što se žargonski kaže, odbio. Naravno da sam griješio, svi griješe, ali ja sam spreman priznati da jesam.

Express: Recite nam nešto o tome kako ste odrastali u rodnom Beogradu, kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Imao sam idealno djetinjstvo. Moj brat i ja smo živjeli u jednoj skromnoj, maloj obitelji, u malom stanu. Ne baš na periferiji Beograda, ali ne ni u centru, pokraj željezničke stanice koja se zvala Dunav. I sve što me veže za djetinjstvo je jedna mala soba od devet kvadrata u kojoj sam živio s roditeljima. Nakon mene na svijet je došao moj mlađi brat koji je mnogo bolji, ljepši i pametniji. Zove se Dejan i svašta je u životu radio, meni se čini da je to znatno više od onoga što sam ja napravio. Djetinjstvo mi je bilo okupano velikom ljubavlju i pažnjom mojih roditelja koji su učinili sve da sinovima omoguće put kojim će sami krenuti i da ih na tom putu ne sputavaju. To je bilo vrijeme neke ljepote i sigurnosti, i u životu, i u onome što smo radili, i što ćemo raditi. I u nečemu što je škola ljubavi koju smo moj brat i ja naučili od naših roditelja.

Express: Iz kakve obitelji dolazite i kako je gluma postala vaš životni odabir?

Moji su roditelji bili ozbiljni intelektualci, završili su fakultete u svojoj mladosti. Otac medicinu, kasnije je postao profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu, a majka ekonomiju. Bila je vrhunska ekonomistica i direktorica nekoliko firmi u Beogradu, uključujući i zastupništvo hrvatske firme Astra iz Zagreba. Bila je i član vlade tadašnje Jugoslavije. To je obitelj s pedigreom koji ide iz južne Srbije, ali je bio vrlo otvoren i nikad nije pokazivao nikakve oblike ksenofobije ili nacionalizma. Tako smo odgajani i brat i ja. Jako smo vezani za ovaj prostor, posebno za Istru, i svake godine smo ovdje.

Express: Sad imate 68 godina, pa kad usporedite svoju mladost i način kako razmišljaju i funkcioniraju današnji mladi ljudi, tinejdžeri, što biste rekli?

Mislim da je to indiskretno pitanje i da nemam prava mnogo suditi o mladima ili mlađima, barem ne javno. To je drugačiji način života, drugačije sve.

Express: Imate troje djece. Kakve su životne putove oni odabrali i koliko ste na to utjecali?

Ne govorim mnogo o djeci i zapravo nikad ne govorim o nečemu što je dio mog života koji se odvija izvan onoga što je scena ili kamera. Ali pošto me lijepo pitate, moram i lijepo odgovoriti. Da, imam troje djece, oni su vrlo različitih dobi. Moja najstarija kći ima 33 godine, ona je sad doktorand povijesti umjetnosti. Mislim da joj ta vrsta konzumacije umjetnosti odgovara, što mene zapanjuje, jer mislim da je pametnija, bolja i više zna od mene. Druga kći mi ima 19 godina, ona studira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu kod Borisa Liješevića na glumi, i uz našu prešutnu suglasnost, njezine majke i mene, uskočila je u posao u koji je, kao žena koja se time želi baviti, zapravo uskočila u jednu veliku provokaciju, privatnu. Jer moji osjećaji i mišljenja nakon svih ovih godina da je glumački poziv jedne žene i jednog muškarca kompletno različit. Kako godine idu shvatite da ljudi muškarce gledaju kao da piju staro, barikirano vino, a da prema glumicama imaju malo drugačiji odnos. To je krajnje nefer, ali je tako. Imam sreću da imam i sina kojemu je sad 14 godina i koji je u nečemu zaista bolji od mene, a to je u visini. Ja nisam mali, imam 193 centimetra, a on trenutačno ima i više od toga s 14 godina i igra košarku.

Express: Poznati ste po tome da otvoreno izražavate svoje stavove o današnjem društvu. Pa ukratko, pratite li političko-društvenu situaciju i u Hrvatskoj i regiji, osim u Srbiji?

Ne, ne pratim društveno političke događaje u Hrvatskoj, a ne želim pratiti ni u Srbiji. Nije da me to ne interesira, ali nažalost sam u manjini, i po načelu demokracije ja sam cijelo vrijeme u manjini. Bio sam u većini, ali sva se katastrofa prebacila na ove predjele u najboljim godinama života moje generacije. Dakle, u godinama nakon Titove smrti sve je izgledalo krajnje optimistično, otvoreno i vezano za Europu i svijet, kao novi val prvenstveno u pogledu umjetnosti i glazbe. A onda se sve to krajem osamdesetih raspalo i proživjeli smo gotovo desetljeće u jednoj velikoj nestabilnosti koja je rezultirala time, a i danas rezultira, da smo shvatili da postoje te neke snage, koje su vrlo radikalne, po svojim nacionalnim prerogativima i stajalištima, i s jedne, i s druge, i s treće strane. Ne vidim nikakvu mogućnost da ulazim u bilo kakav dijalog s tim grupama ljudi i jednostavno se klonim toga.

Express: Kako vam se čini situacija u Hrvatskoj i ta zabrinjavajuća pojava povijesnog revizionizma i glorificiranja sramotnog ustaškog režima koji je ljaga na hrvatskoj povijesti?

Mogu razumjeti da postoje antagonizmi između naša dva naroda koji govore ovim jezikom, što se s jedne strane zove srpski, a s druge hrvatski, i koji svi savršeno dobro razumijemo. No ne usuđujem se govoriti o nečemu što bi bio povratak na nešto što je bilo koju od ovih zemalja dovelo do kataklizmičkog odnosa, bilo u Drugom svjetskom ratu ili u ovom posljednjem. Taj višedesetljetni “revenge” koji postoji između dva naroda, ili tri, kako god, to je idiotski, s bilo koje strane. Mislim, to ne razumijem, ja se tu povučem, zato što znam da će mi netko razbiti glavu ili auto. Ili će mi poželjeti sve najgore ako ga pokušam prizvati pameti. S bilo koje strane. Zato se ja ne usuđujem govoriti o tome, niti što je bilo niti što jest u Hrvatskoj. Mogu samo gledati i reći da mi je za neke stvari žao, a za neke drago. Žao mi je za one koje srljaju u veliki populizam, jer je to, barem što se tiče naše strane, pokazalo vrlo loša iskustva. I uvijek taj veliki populizam pokazuje loše iskustvo. Tu je shvaćanje demokracije na Balkanu, ili ovom dijelu Europe, kako god da ga nazovemo, definitivno pogrešno.

Express: Slično pitanje vezano i uz državu u kojoj ste rođeni i živite - kakvo je po vama danas stanje u Srbiji, kako diše politika, a kako narod?

Kao prvo, ja sam rođen dosta davno, u zemlji koja se zvala Jugoslavija. Pripadam narodu jedne zemlje koja više ne postoji. I ja se tako osjećam, ma tko god da sad pljune na to i kaže: “Marš, sram te bilo”. Možda ima pravo, možda i nema, ali se osjećam kao pripadnik nepostojeće zemlje. Što se tiče svega onoga što se dešava posljednjih godina, u Beogradu prije svega, a samim time i u Srbiji, to je jedan veliki pokret i energija koju su preuzeli na sebe mladi ljudi. Oni koji se definiraju kao studentski pokret, na što imaju pravo. Postoji i razlog zašto je to tako. Sad je pitanje koliko su oni politički spremni i koliko imaju političkog znanja i snage da preuzmu na sebe takvu jednu odgovornost. Živio sam i živim u ulozi da kazalište može promijeniti svijet. Može li teatar u Srbiji promijeniti Srbiju? Teško. Može li nepostojanje teatra, samoukidanje teatra, bunt koji rezultira time da nećemo igrati predstave promijeniti vlast u Srbiji? Isto teško. I prije će se ugasiti teatar nego što će se ugasiti bilo koja vlast. Mora postojati politička snaga koja može ući u konfrontaciju, koja neće biti ratna i koja neće roditi građanski rat unutar Srbije, nego će kroz komunikaciju odlučiti da demokracija mora postojati.

Express: Plaši li vas ekstremizam oko nas?

Pa ekstremizam će nas ponovno dovesti do rata. Mi stalno potencijalno imamo taj nezavršeni rat, dijalog koji ne postoji između onih što su na vlasti na Kosovu i onih koji su na vlasti u Srbiji, ili poziciju studentskog pokreta u Srbiji. To je pogrešno, taj sukob je pogrešan, taj ekstremizam je pogrešan. On plaši, mene rat plaši, zato što nijedna generacija na Balkanu nije prošla bez rata. Ne bih volio da se to ponovno dogodi, pogotovo moja najmlađa djeca da to dožive. Najstarija kći je doživjela, i taj njezin pogled u trenutku kad počnu zavijati sirene je nešto što neću nikad zaboraviti. Ne bih volio da se takvo nešto dogodi, ali ekstremizam će nas dovesti do toga.

Express: Spomenuli ste svojedobno u jednom od intervjua da je žalosna spoznaja da na ovim prostorima još nismo ostavili rat iza sebe. Kako promijeniti taj stav među ljudima i osloboditi buduće generacije tereta prošlosti?

Dok god ne sjednu razumni ljudi za stol i ne počnu razgovarati o tome da mora postojati neka suradnja, do tada nećemo ostaviti rat iza sebe. I dalje imamo i jedne i druge koji slave svoje pobjede, što zapravo nisu bile pobjede, nego su iza sebe, nažalost, imale mnogo žrtava. Žao mi je što ne postoji neka politička snaga koja nas može dovesti do sporazumijevanja.

Express: Kad biste morali napraviti mini top listu najboljih domaćih i stranih filmova svih vremena, koji biste žanr posebno izdvojili i koje filmove?

Volim filmove jednog određenog naziva koji sad već nova generacija uopće ne spominje, osim ako nije stručno verzirana, a to je Crni val jugoslavenskog filma. Ja sam radio s tim ljudima, bio sam jako mlad, i oni su mene voljeli uzimati u svoje podjele, svoje filmove. Ja sam se tome predavao, i tu prije svega mislim na Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, na Žilnika, Gorana Paskaljevića... U Hrvatskoj na Rajka Grlića. Meni je ovo top lista redatelja. Na neki način kasnije i Goran Marković, i Điđa Karanović. I naposljetku, redatelj s kojim sam najviše surađivao u posljednja tri desetljeća - Miša Radivojević. Meni će to ostati zauvijek, kao trajni pečat kulturnog i umjetničkog života te zemlje. I mislim da sve ne može proći bez serije “Grlom u jagode”, i onda su tu svi filmovi, “Kad budem mrtav i beo”, pa “Misterije organizma”, za koji većina studenata koji se danas bave ovim poslom i ne zna kako izgleda i koliko je ispred vremena, pa “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT”, “Nevinost bez zaštite”, “Čovjek nije ptica”, “Zadah tijela”. I na kraju krajeva, “Turneja” Gorana Markovića.

Express: Što po vama uopće čini dobroga glumca/glumicu? Što je taj presudni faktor i koliko je bitna kompatibilnost glumca i redatelja, ima li situacija gdje upravo redatelj izvlači ono najbolje što glumac može dati?

Gluma nije pitanje volje, nego stanje svijesti. Tako da nema definicije. Može se naučiti neki glumački zanat, baš je Ljuba Tadić meni često govorio da je gluma kao obućar koji pravi cipele. Pa daš jednome da pravi lijevu, a drugom da pravi desnu. I te cipele izgledaju posve isto, ali ona na lijevoj nozi je znatno udobnija nego cipela na desnoj. E tako i gluma, s tim zanatom koji postoji. Možeš ga znati, ali ga trebaš iskoristiti na pravilan način. Što se tiče redatelja, naravno da ima. Kaže se u našem svijetu da postoji redatelj koji jako dobro radi s glumcima. A glumci se dobro osjećaju u tome i on iz njih uspijeva izmamiti ono što je njihova najveća vrijednost.

Express: Hoće li vas javnost i sljedeće godine imati priliku vidjeti na Brijunima u nekoj predstavi Teatra Ulysses?

Prije svega vjerujem da ćemo ovu predstavu “Na čijoj strani” igrati ne samo na sceni koproducenta. Hoću reći, SARTR teatra, gdje smo u Sarajevu također proveli mjesec dana, kao što ćemo i ovdje provesti igrajući predstavu. Vjerujem da će se ona igrati i u Sarajevu, i na Brijunima, ali i u drugim gradovima ovih država koje razumiju naš jezik jer je tema vrlo provokativna i nije jednostavna. Čovjek ima tu što naučiti i ova se predstava razlikuje od drugih. Svaka predstava koju radite donese neki zaključak, podvuče neku crtu i da neki sud. Ova predstava ne daje sud. Ona provocira publiku da donese sud. Tako da ja vjerujem da će to trajati.

Express: Recite nam za kraj nešto zanimljivo o vama ili o svijetu glume u kojemu egzistirate, a da taj podatak još nikad do sada nije izašao u javnost.

Možda sam rekao, možda i nisam, ali u Hrvatskoj sigurno nisam. Na trećoj mi je godini Fakulteta dramskih umjetnosti, odnosno Akademije, moj pokojni profesor, ali tadašnji asistent Vladimir Jevtović rekao: “Znate da smo vas jedva primili na studij?”. Eto, komentar neka daju ostali.