Dok sam gledao više od tri sata filma, foršpana, reklama i pauzi, u dvorani sam osjetio smrad zapaljenih automobilskih guma i dim vrelog katrana. Bio je to smrad filma “Batman protiv Supermana” redatelja Zacka Snydera.

Film se dva i pol sata valja u slikovnom blatu crnila, sivila, ruševina, paleži i dima, a ono malo ljudske puti koje u rijetkim trenucima možemo kroz mrak i sjene razaznati tek je žrtvena porcija ostataka ljudske vrste na oltaru uništenja svega što je u film utovareno u fizičkom ili digitalnom obliku. 

Taj nepodnošljiv film, koji je samo u prvom vikendu u svijetu zaradio gotovo pola milijarde dolara, apokaliptičko je upozorenje do koje se razine gluposti i maloumnosti spušta suvremeni Hollywood. 

No nije sve tako crno u Hollywoodu kao “Batman protiv Supermana”. Još možete u kinima pogledati izvrstan “Deadpool”.

Dakle, nije problem u filmovima o superjunacima, među kojima ima izvrsnih (Raimijev “Čovjek-Pauk”, Snyderov “X-Men”, Nolanova trilogija o Batmanu, prvi Whedonovi “Osvetnici”, “Čuvari galaksije” Jamesa Gunna, “Iron Man” i dr.), nego je problem u filmu “Batman protiv Supermana” koji pokušava matricu Marvelova studija preuzeti u monstruoznom obliku: uvećati hardver do nepodnošljivosti i umanjiti softver do neprepoznatljivosti. 

Warner Bros je odlučio, po uzoru na Marvelov filmski svijet, stvoriti svijet DC-ja (Detective Comicsa) i pomiješati junake DC-jevih stripova – Batmana, Supermana, Wonder Woman i dr. – u iste filmove. 

Nije to bila ni neka novost jer su DC-jevi superjunaci već u stripovima bili zajedno, okupljeni pod nazivom Američka liga pravednosti (Justice League of America), što vjerojatno kani u budućim filmovima uvesti i Warner. 

I nema u tome ništa loše. Svijet stripa je svijet mašte u kojemu se stvarni svijet zrcali jednako zanimljivo kao i u realističnim psihološkim dramama.

U filmovima o superjunacima možete pomiješati doslovno sve, pod uvjetom da to bude jestivo, a ne napoj. Što znači da su osnovni sastojci “Batmana protiv Supermana” samo sastojci, ni dobri ni loši. Prvi sastojak je možda najupitniji: neprijateljstvo Batmana i Supermana. 

Zašto bi se međusobno borili junaci koji su na strani dobra? Ideja je pomalo blesava, kao kad biste pokušali napraviti film o tome kako se međusobno bore sveti Franjo i Majka Tereza. 

No ako prihvatimo pretpostavku da se stjecajem okolnosti i spletaka zlikovaca jedno vrijeme Batman i Superman međusobno bore (dok ne shvate, jer u Snyderovu filmu nisu osobito inteligentni, kako je to besmisleno i ponovno se udruže u borbi protiv zla), stvar može funkcionirati, pogotovo pod pretpostavkom, kao u “Batmanu protiv Supermana”, da su oba superjunaka nezreli mamini sinovi koji nemaju svijest o svojoj društvenoj ulozi spasitelja. 

A ne mogu postojati kao junaci bez tog društva, kao što ni bespomoćni američki puk ne može živjeti bez superjunaka koji će ga vječno spašavati. 

Ne želim gledateljima koji će gledati film kvariti doživljaj (ako je to uopće moguće) otkrivanjem priče o tome zašto se Batman i Superman međusobno bore i što se s njima na kraju zbiva, no ne mogu ne spomenuti neke marginalne stvari, poput, recimo, kostima junaka. 

I Batman i Superman oklopljeni su kao tenkovi i dok se kreću, bore ili padaju prati ih zvuk rušenja metalnih strojeva. Od njihovih tijela vide se dijelovi lica i oči. Sve drugo je pod oklopom jer su njihove borbe opasne za tijelo, krvave, nalik sudaru šlepera. 

No njihova partnerica iz finala filma, superjunakinja Wonder Woman, ima na sebi jednodijelni kupaći kostim i seksi čizmice.

U pandemoniju razaranja i ranjavanja ona vitla mačem i štitom kao da na plaži igra odbojku na pijesku jer u tmastom Snyderovu superjunačkom oklopljenom macho svijetu mora biti malo golog ženskog mesa. 

Čak ni takva seksistička svinjarija, posebno nakon erotski inteligentnog i spolno ravnopravnog “Deadpoola”, nije toliko odbojna kao što je nepodnošljiv redateljev tup i neduhovit ton filma. Zack Snyder je čovjek bez imalo smisla za humor i bez trunke šarma. 

Od prvog Donnerova “Supermana” iz 70-ih pa sve do “Čuvara glaksije” i “Deadpoola” humor i šarm bili su osnovni sastojci svakog filma o superjunacima jer su ti filmovi, u stvari, duhovite šale o ljudskoj naravi u nadljudskoj ulozi. 

Daj čovjeku moć da vidiš kakav je u duši, kaže stara poslovica, a Snyder svojim junacima ne daje moć, nego toljage i oklope od kojih ne vidimo ni kako izgledaju, a kamoli kakvi su u duši, ako je uopće imaju.