Dana 11. travnja 1961. započelo je jedno od najpoznatijih suđenja u 20. stoljeću. Toga dana pred suca u Jeruzalemu izveden je nacistički dužnosnik i jedan od najodgovornijih pojedinaca za holokaust, tj. usmrćivanje nekoliko milijuna europskih Židova, Adolf Eichmann. U dupkom punoj sudnici, ispunjenoj uglavnom ljudima koji su preživjeli holokaust te članovima obitelji onih koji su stradali po brojnim stratištima i koncentracijskim logorima širom Europe, svoje mjesto zauzela je i njemačko-američka filozofkinja židovskog podrijetla Hannah Arendt. Njezina misija bila je dvojaka. Arendt je pratila suđenje za američki magazin The New Yorker, ali je prikupljeni materijal planirala objaviti i u zasebnoj knjizi. To će se i dogoditi dvije godine kasnije kad izlazi knjiga “Eichmann u Jeruzalemu”.

Osim po mučnim svjedočanstvima preživjelih, knjiga će možda i najviše ostati upamćena po konceptu “banalnosti zla” koje Arendt veže uz lik i djelo Adolfa Eichmanna. Poanta te “banalnosti” je upozoriti na to da (ratni) zločinci najčešće svojim izgledom i ponašanjem, posebno privatnim životom, ne ispunjavaju očekivanja koja bi bila u skladu s težinom i karakterom njihovih nedjela. Često su to, baš kao i u slučaju Eichmanna, “obični ljudi” koji se ni s čim ne ističu od susjeda i prijatelja, ali koji u određenim okolnostima postaju spremni počiniti, narediti ili organizirati nezamislive zločine. A onda i dalje nastaviti živote kao “obični ljudi”, dobri rođaci i susjedi. Upravo zbog te kontradiktornosti takve nas osobe, s čijom se “običnošću” lako možemo poistovjetiti, svakodnevno podsjećaju koliko je tanka linija između opće prihvaćenog načina ponašanja i spremnosti na činjenje zla.

'O čemu ne govorimo' Zgazila nas je pišući o ratnim zločincima i o boli. Gazi nas i sad, pišući o starima i bolesnima

Četrdeset godina nakon suđenja u Jeruzalemu, Hrvatska je dobila svoju Hannah Arendt. Njezino ime je Slavenka Drakulić. Ugledna novinarka, spisateljica i publicistkinja provela je početkom 2000-ih nekoliko mjeseci po dvoranama Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu da bi ono što je tamo čula i doživjela pretočila u knjigu koja već naslovom sugerira “banalnost zla” - “Oni ne bi ni mrava zgazili”.

Na tragu koncepta kojim se bavi Hannah Arendt, Slavenka Drakulić upozorava da ni zločinci iz “naših” ratova 1990-ih nisu bili predestinirani da jednoga dana postanu monstrumi. Koliko god kontradiktorno zvučalo, upravo su priče o banalnosti njihovih civilnih života najbolji poticaj za razmišljanje o zlu kao nevidljivoj ili tek dobro prikrivenoj, ali ipak konstanti ljudske prirode. Čitati o zvjerstvima, mučenjima, silovanjima i ubijanjima samo po sebi izaziva mučninu. Ali ono što izaziva šok je saznanje da su to u stanju učiniti “obični ljudi” koji žive oko nas, koji izgledaju poput nas i čija se svakodnevica najčešće ne razlikuje od naše.

DEBAKL KONZERVATIVACA Htjeli su iz lektire izbaciti Ferića, Drakulićku, Novaka... Ali Ustavni sud ih je odbio

Shvatiti da “debeljuškasti i običan mlad čovjek sramežljiva osmijeha s podbratkom” može biti osuđen zbog ratnih zločina kao što je to npr. bio general Mirko Norac, da “tridesetogodišnjak čistog, smirenog lica, živih očiju i visokog ohrabrujućeg osmijeha pokraj kojega biste se u noćnom vlaku osjećali sigurno” može biti osuđen za mučenja i masovna ubojstva kao npr. Goran Jelisić, da na doživotnu kaznu zatvora zbog zločina genocida može biti osuđen čovjek koji u slobodno vrijeme obrezuje ruže u svom vrtu, a kad se ne bavi vrtlarstvom, odlazi na nogometne utakmice, baš poput generala Ratka Mladića, da jedina žena osuđena za ratne zločine (Biljana Plavšić) u svakodnevnom životu jako pazi na izgled, da voli koristiti diskretan ruž i kompletiće pastelnih boja, da se najodgovornija osoba za ratove, progone i zločine na području bivše Jugoslavije, Slobodan Milošević, poput zaljubljenog tinejdžera topi od nježnosti pred suprugom kojoj od milja tepa “maco”, a ona njemu “kuco”... Tko u ovim opisima nije prepoznao nekog svog susjeda ili susjedu, rođaka ili prijatelja?

SLAVENKA DRAKULIĆ Drakulić: Feminizam se s pravom doživljava opasnim, jer i jest opasan za patrijarhalnu kulturu

Osim što banalnost zla nastoji naglasiti davanjem ljudskog lica počiniteljima zločina, Slavenka Drakulić banalizira ili bolje rečeno normalizira i mjesta na kojima su zločini počinjeni. Jer zlo se nije dogodilo nekom drugom niti se dogodilo negdje drugdje. Sve su to mjesta koja su do rata imala potpuno drugu namjenu. To su gradovi poput Sarajeva, u kojem je general Radislav Krstić, osuđen za sudjelovanje u genocidu u Srebrenici, 1970-ih osjećao “duh zajedništva”, sela poput onog okruženog “poljem, šumom obasjanom suncem i plavičastim planinama u pozadini”, u kojemu je Dražen Erdemović, jedan od egzekutora srebreničkih zarobljenika, kao dijete provodio bezbrižna ljeta ili obale rijeka na kojima je budući ratni zločinac Goran Jelisić kao pasionirani ribič tražio samoću i bijeg od svakodnevnog života. Najmasovniji i najsuroviji zločini događali su se po objektima koji su do rata služili za zabavu, odmor, druženje, rad i obrazovanje.

Ratni zločinci se druže, kartaju, igraju šah...

Banaliziranje “banalnosti zla” Slavenka Drakulić dovodi do vrhunca u posljednjem poglavlju knjige u kojem sugerira da je jedan životni ciklus završen na krajnje groteskan, pa i morbidan način. Početna banalnost evoluirala je u zločin, da bi epilog dobila u apsurdu. Kako drugačije objasniti svakodnevicu u zatvoru u Scheveningenu koju osuđeni ratni zločinci, a dojučerašnji smrtni neprijatelji, provode u druženju, kartanju, igranju šaha ili pripremi finih jela. Kako objasniti da osobe čiji su zločini nerijetko bili vjerski motivirani sad zajedno slave različite vjerske praznike. Slavenka Drakulić ima poražavajuće objašnjenje za taj fenomen: “Ali ako je ‘bratstvo i jedinstvo’ među dojučerašnjim zakletim neprijateljima epilog ovoga rata, zašto je onda do svega toga došlo? Gledajući vesele momke u scheveningenskom pritvoru, odgovor je jasan: nizašto”.

Knjiga je i danas više nego aktualna

Od prvog izdanja knjige “Oni ne bi ni mrava zgazili” prošlo je dvadeset godina. Je li ona temom i pristupom i danas aktualna? Apsolutno! Jer, osim što se radi o dokumentu vremena, i onoga u kojem je pisana, kao i onoga o kojemu je pisana, ova knjiga je i svojevrstan univerzalni vodič za suočavanje s prošlošću. Prvenstveno onom neželjenom. Iako su događaji o kojima knjiga govori uvelike izblijedili, a mnogi od zločinaca i žrtava više nisu s nama, zablude su ostale iste. Prva je ta da se ignoriranjem i negiranjem mogu promijeniti povijesne činjenice. Naprotiv, povijest nas, kao učiteljica života, uči da se istinu može skrivati, ali da će ona kad-tad izaći na vidjelo. A oni koji je pokušavaju sakriti, izigravajući domoljubne heroje, teret vlastite odgovornosti kukavički prenose na pleća budućih generacija.

Slavenka Drakulić "Priziv savjesti na pobačaj izbjegavanje je obaveza"

Zabluda je i da ratu i ratnim zločinima moraju prethoditi dugotrajna mržnja i neprijateljstvo između članova nekog društva. Posljedično, zlo se ne događa onima koji žive u miru, suradnji, bratstvu i jedinstvu. Samo Južni Slaveni su u nekoliko navrata demantirali tu tezu. Naposljetku, zabluda je da se potencijalnog počinitelja ratnih zločina lako može prepoznati na temelju (nasilničkog) ponašanja tijekom života. Možda zvuči kontradiktorno ali u tom bi slučaju svijet bio sigurnije i manje brutalno mjesto jer su takve osobe ipak u manjini. Nažalost, povijest nas uči da su ubojstva, silovanja i mučenja u stanju počiniti oni od kojih bismo se to najmanje nadali, a koji izgledaju i ponašaju se poput većine naših sugrađana. Čak i oni za koje nam se čini da ne bi ni mrava zgazili.