Spisateljica Slavenka Drakulić napisala je do sada 16 knjiga: romane, zbirke priča i eseje. Prvu knjigu “Smrtni grijesi feminizma” objavila je 1984. godine, a na ovogodišnjem zagrebačkom Interliberu pojavio se novi roman “Mileva Einstein, teorija tuge”, posljednji, kaže autorica, iz njezine trilogije o snažnim ženama i njihovim životima, radu te odnosu s muškarcima. Prve dvije tematizirale su umjetnice Fridu Kahlo i Doru Maar, dok se novi roman bavi životom srpske matematičarke Mileve Marić Einstein, prve supruge fizičara Alberta Einsteina. Kao jedan od najjačih glasova feminizma u bivšoj Jugoslaviji, ali i modernoj Hrvatskoj, Drakulić kroz svaki svoj roman provlači i feminističke motive koji su, posebno u Hrvatskoj, aktualni gotovo kao i prije 30 godina.
Iako je jedna od najprevođenijih i najčitanjih hrvatskih spisateljica s ovih prostora, Drakulić je u domovini često bila prozivana zbog kritičnosti prema nacionalizmu i demokratskim nedostacima hrvatske vlasti devedesetih godina, ali i zbog pisanja o svakodnevnom životu kao političkom fenomenu, u socijalizmu, u Jugoslaviji. Njezina su djela prevedena na desetke jezika, a deset je naslova objavljeno u Sjedinjenim Američkim Državama. U Pragu, 2010. godine, proglašena je jednom od najutjecajnijih autorica u Europi. Slavenka Drakulić živi na četiri adrese: u Istri, Zagrebu, Beču i Stockholmu te je u braku sa švedskim piscem Richardom Swartzom.
Express: U novom romanu 'Mileva Einstein, teorija tuge' bavite se burnim životom Mileve Einstein, prve supruge nobelovca Alberta Einsteina, koja je i sama bila talentirana matematičarka. Na koji način Mileva nastavlja liniju vaše inspiracije Dorom Maar i Fridom Kahlo?
Moglo bi se reći da je riječ o još jednoj talentiranoj, a tragičnoj sudbini, ali to ne bi bilo sasvim točno. Naime, mene nisu zanimale samo te izvanredne žene, nego i njihov odnos s muškarcima s kojima su živjele. I to uspješnim, kreativnim, poznatim muškarcima - slikarima Diegom Riverom i Pablom Picassom te fizičarem Albertom Einsteinom. Dakle, bio mi je važan međusobni odnos dvaju kreativnih osoba, koliko su utjecali jedno na drugo, koliko je taj odnos bio natjecateljski, jesu li bili ljubomorni na karijeru onog drugog, jesu li ti muškarci podupirali žene u nastojanju da se bave umjetnošću ili znanošću? I tko je u tom odnosu bio "drugi" i zašto?
Express: Što je zajedničko ovim trima ženskim pričama? Kako autorski preklapate faktografiju s vašom literarnom idejom? Kako pronalazite pravu mjeru ovog odnosa?
Rekla bih da faktografija, odnosno biografija neke povijesne ličnosti daje čvrst okvir za fikcionalizaciju i ja se kao autorica romana moram pridržavati tog okvira da bi roman djelovao uvjerljivo. Ostalo je - dramatizacija. Naime, kad sam kasnih osamdesetih slušala predavanja na Iowa Writer's Workshopu - radionici kreativnog pisanja - koji su tada vodili pisci Frank Conroy i T. C. Boyle, njihova se pouka svodila na jednu, ali neobično važnu riječ, bolje rečeno literarni postupak: dramatizirajte (dramatize), ponavljali su, misleći na oživljavanje situacije ili lika.Bio je to odličan savjet. U romanu o Milevi Einstein odabrala sam pet važnih trenutaka u njezinu životu i svaki od njih literarizirala, odnosno dramatizirala. Vremenski, roman obuhvaća period od 1914. do 1933, nipošto cijeli njezin život. Ona je rođena kao Mileva Marić 1875., a umrla je 1948. Ako se pitate koja je razlika između biografije i romana, odgovor koji važi za sva tri romana je da u njihovim biografijama vidimo slijed događaja, kako se taj život odvijao. No odgovora na to zašto se osoba ponijela upravo na određeni način, koja je bila motivacija da donese neke odluke i kako se osjećala pritom - to u biografiji obično nećete naći. U romanu pokušavam odgovoriti na pitanje zašto. Koja je prava mjera, odnosno pravi odnos povijesne ličnosti i fikcionalnog lika? Odgovor je u uvjerljivosti. Ako vam lik u knjizi djeluje uvjerljivo, živo - onda ste našli pravu mjeru.
Express: Koliko i na koji način ste istraživali Milevu? Jeste li se pritom razočarali ili iznenadili saznanjima o Einsteinu, o kojemu kruži glas da je bio okrutan suprug i nemaran otac?
Naravno da o povijesnim ličnostima već postoji literatura, uglavnom biografska. O samom Albertu Einsteinu postoji sva sila dokumentacije i biografija, od kojih je nekoliko važnih, na primjer ona Waltera Isaacsona 'Einstein, His Life and Universe', te 'Einstein in Love: A Scientific Romance' Dennisa Overbyea. Spominjete glasine o njegovoj okrutnosti, ali to nisu glasine. Naime, neke su stvari postale poznate tek trideset godina nakon njegove smrti 1955. Tada je u pismima koja su bila pohranjena otkriveno što je sve tražio od žene prije nego što su se razišli 1914. Iznio je niz uvjeta za zajednički život, koji su posve ponižavajući i svode Milevu na razinu služavke. On određuje kad mu i kako može pristupiti, smije mu se obraćati samo uz njegovu dozvolu i slično. Postoji i nekoliko njezinih biografija, naročito je zanimljiva ona Radmile Milentijević 'Mileva Marić Ajnštajn: život s Albertom Ajnštajnom' jer sadrži brojne citate iz pisama, odnosno dokumenata. Zašto je to važno? Zato jer u vezi uloge Mileve u životu Alberta i u znanosti postoji kontroverza o njezinu doprinosu teoriji relativnosti. Postoji jaka feministička struja autorica koje tvrde da je upravo ona autorica te teorije. Nažalost, nema pisanih dokumenata koji bi potkrijepili ovu tezu. Milentijević je oko toga neopredijeljena.
Express: Početkom 20. stoljeća Mileva je žena razapeta između osnivanja obitelji i ostvarivanja vlastite karijere u znanosti, a na kraju nezadovoljna raspletom i obiteljskog života, ali i akademskih neuspjeha. Je li danas situacija bolja? Može li današnja žena, kad Mileva već nije mogla – zaista imati oboje?
I danas je žena razapeta između djece i karijere. Već nekoliko generacija žena, pogotovo u poslovnom svijetu, ima jedno dijete ili čak nijedno. Ipak, u tih stotinu godina koje nas dijele od Mileve štošta se promijenilo nabolje: žene smiju studirati, glasati, posjedovati imovinu... Imaju pravo na razvod i na odluke koje se tiču njihova tijela, na primjer pobačaj (govorim o Europi). Dakle, u međuvremenu su njihove prabake i bake, pa i mame izborile osnovna prava koja ranije nisu imale. Izborile su se za ravnopravniji položaj u društvu. Kažem ravnopravniji jer, na primjer, iako su danas žene na mnogim fakultetima većina i generalno su bolje obrazovane od muškaraca, to ne znači da će dobiti odgovarajući posao niti biti jednako plaćene. Patrijarhalni model i dalje prevladava. Iako su njihova prava veća, ona su stalno u opasnosti. Da, može se imati i karijeru i djecu, ali to košta i samu osobu, ali i društvo u cjelini.
Karijera je moguća, ali cijena ovisi o društvu koje ženi pomaže i hrabri je da izađe iz kuće tako što na primjer ima dostupnu brigu za dijete, odnosno jaslice, vrtiće, porezne olakšice, dodatke i sl. Sve to košta. Tako dok je u Švedskoj većina žena zaposlena, kod nas se ženama sugerira da ostanu kod kuće i rađaju. Možda treba podsjetiti da o školovanju i zaposlenju govorimo zato jer bez toga žena ostaje ovisna o muškarcu. Financijska neovisnost osnova je ravnopravnosti, što je Mileva i sama iskusila.
Express: Milevu, inače iz imućne obitelji iz Srbije, progresivni otac slao je u najbolje škole. Cijeli se život oslanjala na svoju pamet, a ne izgled, njezin tjelesni hendikep samo ju je karakterno ojačao, s Einsteinom je dijelila intelektualnu znatiželju, talent, a čak mu je pomagala s radovima i matematikom. Ipak, na kraju je odbačena radi druge žene te je završila kao ono što prezire – kućanica i uzdržavana bivša žena. Na kraju je više sebi negoli bivšem suprugu zamjerala što se zapustila te pretvorila 'samo' u majku i domaćicu koja nikad nije diplomirala. Koliko je štetno sve svoje ciljeve i htijenja prilagoditi obiteljskom životu?
Treba pokušati Milevu shvatiti u vremenu i uvjetima u kojima je živjela. Ona je tada, na prijelazu stoljeća, u svojoj okolini bila nešto poput čuda. Jer su se žene vrlo rijetko školovale dalje od četiri razreda osnovne škole. A još da pohađa gimnaziju i da je zanimaju prirodne znanosti, kao što su matematika i fizika, to je zaista bilo neobično. Nasreću, otac je shvatio da je talentirana i imao je dovoljno novca da je školuje u Švicarskoj. To je, naime, bila jedina zemlja njemačkog jezičnog područja gdje su žene mogle studirati. Trebala joj je izvanredna snaga karaktera da se nosi s time, s činjenicom kako je jedina žena koja studira matematiku i fiziku na Politehnici u Zürichu i jedna od svega nekoliko u cijeloj Europi. I k tome je bila šepava. U mojoj interpretaciji Mileva nije podredila sebe obiteljskom životu. Njoj su to nametnule životne okolnosti tek nakon što je pretrpjela psihički slom.
No o njezinoj bolesti, ustvari najvjerojatnije kroničnoj depresiji, u literaturi postoje samo indikacije. Albert je, međutim, bio prvenstveno zaokupljen vlastitim istraživanjima i napredovanjem u karijeri da bi imao vremena za Milevu. A što se tiče uzdržavanja Mileve i sinova koji su živjeli u Zürichu, dok je on s drugom suprugom Elsom živio u Berlinu, mora mu se priznati da ih je izdržavao i pomagao do kraja. Uostalom, Milevi je prepustio i novac od Nobelove nagrade, iako se i danas spekulira zašto je to učinio.
Express: Iako na kraju i pretjerano vezana uz svoje sinove, posebno mlađeg Eduarda koji je bolovao od shizofrenije, Mileva daje naslutiti da joj je u nekim trenucima gotovo žao što se opteretila ulogom majke. Smije li, po vama, jedna majka imati takve misli ili je to i dalje neoprostivi 'tabu'?
Dovoditi u pitanje majčinstvo i propitivati bezuvjetnu ljubav majke je, naravno, tabu, pogotovo u društvima više okrenutim tradicionalnom poimanju majke. No činjenica je da ima žena kojima majčinstvo više 'leži', a nekima manje. Francuska autorica Elisabeth Badinter, koja je rodila troje djece, tvrdi na primjer da majčinska ljubav nije prirođen, nego stečen osjećaj. O tome se u feminističkoj literaturi puno pisalo i danas je lakše govoriti o tome, mada ne vjerujem da se takve majke osjećaju manje krivima jer pritisak društva je velik. Milevino je majčinstvo bilo posebno teško jer joj je mlađi sin, pogotovo od puberteta, bio ozbiljno bolestan i zapravo se sama nosila s njegovom bolešću, sve dok 1933. nije zauvijek bio zatvoren u umobolnicu. Čitateljice ipak ne bi trebale zaboraviti da je riječ o literarnom liku, o mojoj interpretaciji njezinih osjećaja. Možda bi drugi autor njezine osjećaje interpretirao na drugačiji način.
Express: Jednako kao Mileva, i Frida Kahlo patila je od tjelesnog oštećenja i bila vezana uz supruga s kojim je imala turbulentan odnos. No za razliku od Mileve, Frida se, barem donekle, ostvarila i dokazala u svojem polju djelovanja. Mislite li da je zbog toga bila sretnija osoba, sretnija žena?
Svaka kreativna osoba , bilo u umjetnosti ili nauci, sigurno pati ako se ne može ostvariti. Ne vjerujem da one tragaju za “srećom” u nekom banalnom smislu. Takve ljude ispunjava samo rad. Kreativci su komplicirane ličnosti a kad dvoje takvih odluče živjeti zajedno pa se još bave istom vrstom umjetnosti, njihov život teško može biti harmoničan. Frida Kahlo je danas ikona, dok je njezin muž Diego Rivera, veliko ime s početka prošlog stoljeća, gotovo zaboravljen.
Express: Danas smo sve više svjedoci vala novog konzervativizma, unutar kojega se ženama otvoreno govori da bi bile sretnije kod kuće sa djecom te da je to, uostalom, prirodnije. Začudo, i mnoge žene prihvaćaju te argumente te otvoreno kritiziraju žene koje odlučuju kombinirati karijeru i obitelj, a posebno one koje ne žele djecu ili brak – što je pošlo po krivu, gdje je zakazao feminizam?
Novi val konzervativizma je zaista nov, odnosno postali smo ga svjesni prije svega nekoliko godina. Mislim da je riječ o posljedicama nekih događaja, od financijskog kraha 2008., koji je stvorio osjećaj nesigurnosti, pa do straha od vala izbjeglica koje desnica vješto demonizira. Došlo je do porasta popularnosti desnih stranki, ksenofobije, rasizma, populizma... Pitanje je kakve političke promjena zbog toga možemo očekivati, i to relativno uskoro. Ne treba zaboraviti ni porast nezaposlenosti u nekim zemljama, jer žene su zadnje koje se zapošljavaju i prve koje gube posao. Ne bih rekla da je feminizam zakazao, dapače današnje žene na Zapadu trebaju za sve zahvaliti feminističkom pokretu.
U bivšim socijalističkim zemljama je nešto drugačije, ženama je socijalizam donio emancipaciju, tako reći došla je 'odozgo' s promjenom političkog sistema i novim zakonodavstvom. Međutim, dogodilo se da nove generacije žena svugdje doživljavaju svoj ravnopravni položaj kao zagarantiran. Žive u uvjerenju da su izvjesna prava - recimo, pravo na pobačaj - civilizacijsko dostignuće i da se ne može nazad. Tako da smatraju da je feminizam danas, u smislu borbe za ravnopravnost - suvišan. Nažalost, to je zabluda. Dovoljno je pogledati statistike koje pokazuju da su u EU razlike između plaće žena i muškaraca negdje od 5 pa sve do 25%. Istina je međutim da je danas feminizam razmrvljen, pa postoje različiti feminizmi koji se bave isključivo interesima i problemima pojedinih grupacija te tako razvodnjavaju opću sliku položaja žena.
Express: Kad je riječ o Hrvatskoj, čini se da je borba za ženska prava bila jača u Jugoslaviji nego danas, a mnogi kažu i da je društvo bilo manje licemjerno. Iako je kod nas, barem zasad, pobačaj i dalje legalan, mnogo bolnica ga uopće ne vrši te se opravdavaju 'prizivom savjesti' svojih liječnika. Mislite li da je to protuustavno i treba li priziv savjesti ograničiti ili zabraniti?
Kad govorimo o prošlosti, moramo razlikovati činjenice od nostalgije. Nije čudo da se nostalgija javlja u teškim vremenima. Kapitalizam je u istočnoj Europi brutalan, jaz između siromašnih i bogatih se dramatično povećao, privatizacija i korupcija stvorile se bogataše preko noći i ljudi to doživljavaju kao golemu nepravdu. Ako već govorimo o pobačajima, treba reći da je u vrijeme socijalizma, jer je kontracepcija bila nedostupna (ne govorim samo o Jugoslaviji), pobačaj bio način kontracepcije. Žene su imale i po deset, petnaest pobačaja, što je prilično zastrašujuće. Zaobilaženja legalnog prava na pobačaj u bolnicama je neoprostivo.
Ne bih dirala u pravo liječnika na priziv savjesti - makar to nije ništa drugo nego metoda izbjegavanja obaveze. Kako su istakli i mnogi stručnjaci, u takvim je slučajevima ustanova obavezna da se pobrine za liječnika koji neće imati problem s tim zahvatom. Za početak bi bilo dovoljno da se zdravstvene ustanove drže slova zakona. Ni jedna se žena ne odlučuje na prekid trudnoće tek tako, to je teška odluka i obično je - pogotovo danas, kad je kontracepcija svima dostupna - tjeraju socijalni razlozi. No ma koji njezini osobni razlozi bili, zabrana pobačaja stavit će je u situaciju da posegne za rješenjima koja bi joj mogla ugroziti život. Bilo bi dobro da svi oni, uglavnom muškarci, koji o tome odlučuju, znaju da će većina žena u toj situaciji ipak postići svoj cilj. U pitanju je samo cijena koju će platiti - a to može biti invalidnost ili čak život.
Express: Zagovornica povratka tradicionalnim vrijednostima je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pod čijim je pokroviteljstvom bio nedavno održani ginekološki simpozij u Topuskom čiji je glavni organizator bila Katolička crkva. Nije li to, u najmanju ruku, neobično od žene koja je život uvelike podredila ambicioznim karijernim planovima?
Pa to samo govori da činjenica da je predsjednica neke države žena ne znači da će se zalagati za njihova prava. Iluzorno je to vjerovati. Zar se jedna Margaret Thatcher zalagala za ženska prava? Ili Angela Merkel? Žena- predsjednica je ipak važna iz drugog razloga, zato što je primjer da i žene mogu doći na tako visoku političku poziciju. Kao što je važno da žena bude predsjednica velike kompanije ili na nekom drugom važnom mjestu. Takva žena postaje model za mlade.
Express: Kažu da kod žena, za razliku od muškaraca, nema solidarnosti, da nas društvo i odgoj uvjetuju da jedna drugoj budemo najgori neprijatelji i konkurencija, bilo za muškarca ili posao. No čini se da su se Poljakinje (ali i mnogi Poljaci) ujedinili na prosvjedima. Zašto su u Zagrebu u 'obranu' braka i (tradicionalne) obitelji marširale tisuće ljudi, dok se s druge strane našlo vrlo malo protuprosvjednika?
Solidarnost je nešto što iščezava u svim aspektima života u ekonomiji i društvu koje cijeni kompetitivnost. Sve smo manje solidarni sa slabijima, siromašnima, starcima, invalidima... Sve smo sebičniji i puno je razloga zbog čega je tako. S druge strane, peticije, građanska neposlušnost, javni prosvjedi i slično su i pitanje razvijenosti građanske svijesti. Teško je Hrvatsku situaciju usporediti s Poljskom, jer Poljska je od 1980. imala Solidarnost, nezavisni sindikat od deset milijuna članova, koji se pretvorio u masovni dugotrajni socijalni i politički pokret. Iskustvo tog pokreta je bilo neizmjerno važna škola za razvitak građanske svijesti. U tom smislu ne bih podcijenila nedavno protestno okupljanje oko kurikuluma kad je u jednom trenu u Zagrebu protestiralo oko 40.000 ljudi. To je bio važan trenutak osvješćivanja.
Express: Mislite li da je Europska unija pretiha kad je riječ o ženskim reproduktivnim pravima njezinih država članica, ali i kad je riječ o izglasavanju zakona na pravo na jednaku plaću?
Unija funkcionira na usuglašavanju, a činjenica da nisu izglasali pravo na jednaku plaću još jedan je dokaz da se ženska prava ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Na ženama je da se protiv toga bune, no ne čujemo ništa o tome.
Express: U Hrvatskoj ste prošli 'crne' i vrlo nacionalističke devedesete poslije rata, sad smo u Uniji, no čini se da sve – od ekonomije do kulture – ide unatrag. Je li današnja Hrvatska ono čemu ste se nadali, biste li tada pretpostavili da ćemo biti tu gdje jesmo?
Bojim se da nitko nije pretpostavio ni da ćemo ekonomski nazadovati niti da ćemo se gušiti u korupciji i birokratizaciji. Iako se mora napomenuti da nedavni rat, kao i vanjske okolnosti tome pogoduju, to nije neko opravdanje. Kad su glasali za slobodu i demokraciju, kao i kapitalizam, građani vjerojatno nisu imali točnu predodžbu o tome kako će funkcionirati taj politički i ekonomski sistem. A naročito su bili nepripremljeni za golemi jaz između bogatih i siromašnih. U Hrvatskoj 800.000 ljudi živi na rubu siromaštva. Za to sigurno nitko nije glasao.
